Poštovani čitatelji,
ulazimo u 2026. godinu u kojoj bi trebali svjedočiti, kako je najavljivano, promjenama u upravljanju Rijekom. Razgovor s novom riječkom gradonačelnicom potvrdio nam je te želje i namjere da se stvaripromijene, da Rijeka postane drugačiji grad, grad u kojem će se ostajati, a ne grad iz kojeg će se odlaziti, grad znanja koji će razvijati svoj urbani karakter, grad s kvalitetnim javnim prostorom, zelenom strategijom i urbanim promišljanjem. Dakle, moderan iperspektivan kakav je Rijeka stoljećima bila, i želja je da opet bude takva. Već skora budućnost pokazat će koliko će u tome uspjeti Iva Rinčić, naravno zajedno sa svojim suradnicima, ali već sada možemovidjeti kako će to biti naporan put i pitanje je koliko će se toga realizirati.
Planova i nerealiziranih projekata već imamo bezbroj, pročitajte tekst Kristijana Benića o tome kako je još 1908. godine postojala ideja da se gradi riječkabolnica na lokaciji današnjeg Omladinskog igrališta, kako je postojao i projekt istih tih godina da se između Grohova i Pašca gradi riječka hidrocentrala,a prije tridesetak godina se na području današnjeg art kvarta želio graditi Svjetski trgovački centar.
Na Potoku su, prema nerealiziranim planovima, trebali biti teniski tereni, a ideja arhitekta Turine da se Delta pretvori u rekreacijsku zonu sa bazenom, dvoranom i hotelom je, složit ćemo se s autoromteksta, alfa, beta i omega svih riječkih utopija. Nadajmo se da se među njima u budućnosti neće naći i planovi sadašnje gradske vlasti - da se zapostavljeniprostor uz Rječinu pretvori u rekreacijsku zonu, da se uredi širi centar grada i da novooformljeni riječki zavod za planiranje omogući urbanistima da odlučuju o izgledu Rijeke.
U međuvremenu, u očekivanju promjena u Rijeci, pišemo o riječkim velikanima kao što su Silvije Tomašević, Edita Karađole i Zoran Roje.
Priča o Silviju Tomaševiću, velikanu hrvatskog novinarstva, dugogodišnjem dopisniku iz Italije, priča je o nekadašnjem elitnom novinarstvu i nekadaš-njem svijetu koji je nestao i pretvorio se, kako je to lijepo definirao autor teksta Damir Grubiša, u svijet u kojem se anonimna piskarala preko društvenih mreža guraju u ulogu newsmakera.
Priča o Editi Karađole priča je o najdužem glumačkom stažu u Hrvatskoj, a zanimljvo je, ispričala je kolegici Svjetlani Hribar, kako je skoro umjesto na daskama završila u kemijskom laboratoriju. Preokret se dogodio na prvoj godini studija kemije, nasreću svih onih koji su uživali u njezinim glumačkim ostvarenjima proteklih desetljeća.
I najzad priča o Zoranu Roji, priča je o jednoj velikoj sportskoj karijeri, olimpijadama i svjetskim prvenstvima, medaljama i uspješnim danima riječkog Primorja. Sretoh ga prije nekoliko dana na Korzukrcatog planova da se uredi trofejna dvorana Primorja i da riječka atletska dvorana dobije ime Luciana Sušnja, još jednog sportskog velikana koji nas je, nažalost, prerano napustio.
To je, naravno, samo dio onog što donosimo u novom broju Revije: Ico Mikuličić prisjetio se Bulevarda svoje mladosti, Mauro Staraj nam je otkrio kako je odlučio obnoviti kaštel na Veprincu, Velid Đekićpiše o tome kako je Korzo postalo pješačko carstvo, Jelena Androić, pak, o Igralkama koje govore našim jezikom pričajući o socijalnim, rodnim i klasnim razlikama, Boba Mišković ispričala je Doris Žikovićsve o Art kinu koje u proteklih 17 godina postalo jedno od kultnih mjesta u Rijeci, a Moreno Debartoli Marinu Krstuloviću kako je toliko godina nakon Oca na službenom putu odlučio nastaniti se u Rijecii otvoriti slastičarnu Slon, nazvanu tako po najpoznatijem proizvodu Riječke tvornice čokolade s kraja 19. stoljeća.
Iz doba kada se Rijeka silovito razvijala da bi, kako je napisao Igor Žic, sve stalo s dolaskom D´Annunzija kada bajka o uspjehu prerasta u košmar. Početak tog košmara gledali smo u filmu Fiume o morte! kojije u međuvremenu postao hrvatski kandidat za Oscara, pa s nestrpljenjem i optimizmom očekujemo i nominaciju za najbolji strani film.
Do tada, do novih riječkih uspjeha i novih priča o njima želim Vam ugodno čitanje,
Alen Čemeljić