Riječki torpedo? Ta nećemo valjda opet o njemu? Zar se već o tome nije reklo sve što se može reći?
Hoćemo, jer nije. I to nasuprot mišljenju onih koji bi priču o tom izumu sklonili iz javnog vidokruga, dapače rezolutno, smatrajući je zazornom, tamnom, da ne kažem sramnom stranicom ovdašnje povijesti, jer da je torpedo oružje („đavolja naprava“, kako su ga znali nazivati suvremenici izumitelja), a oružjem se nije hvaliti. Hoćemo i nasuprot mišljenjima nekih drugih, koji nezainteresirano odmahuju rukom na spomen riječke torpedne baštine, smatrajući kako se višegodišnjim povlačenjem teme za rukav, jednostavno, dosadilo. Pa podcrtavaju takav stav riječima: „Ljudi, ne živi se od jučerašnjih priča, nego danas!“.
Koju, više u redovima što slijede.
Ono što nam je kazati o izumu torpeda nipošto ne ostaje na povjesničarskoj rekonstrukciji zanimljivih jučerašnjih događaja, uključujući sada već daleko i nama pomalo egzotično ozračje koje je nekoć vladalo gradom na Rječini. Naravno, i ta rekonstrukcija ima svoju vrijednost. Što bismo trebali imati protiv snažne, uzbudljive, pikantne, povrh svega naše, jučerašnje priče, koju krasi napetost vrhunskoga gospodarsko-vojno-političkog trilera? To je pripovijest prepuna fascinantno maštovitih polaznih zamisli, neočekivanih suradnji udaljenih aktera, čudesno futurističkih rješenja strojeva, lobiranja u sjeni na utjecajnim mjestima, spektakularnih probnih neuspjeha i još spektakularnijih uspjeha, prekomorske industrijske špijunaže, krađe pod debelim ključem čuvanih nacrta u režiji navodno fine gospode, tajnovitih podzemnih tunela među aristokratskim vilama, glamuroznih rasplesanih balova pod njihovim krovom…
...