U dnevnoj tiskanoj publikaciji kao što je bio Novi list, obilježenoj lošom tehnologijom tiska i pripreme (u tom trenutku jedina novinska kuća u Hrvatskoj koja je koristila tisak olovnim slogom) te inflacijskih cijena papira, u posljednjem tjednu 1989. godine rijetki su bili tiskarski izleti s bojom, posebno na papire veće gramaže. Ipak, tog 28. prosinca kao umetak broju 335. ubačen je mali kartonski kalendar, jednobojnog plavog otiska, prepoznatljivog novolistovskog identiteta te ispunjen reklamama riječkih poduzeća. „Sretna Nova godina!“ zajednički su sa svojim logo znakovima poručili: Jugobanka Rijeka, Brodokomerc, Riječka banka, Tvornica papira Rijeka, RUT (Riječko ugostiteljstvo i turizam), Elektromaterijal Rijeka, Rijekatekstil, Istravino, PTT i Torpedo Rijeka. Potonji nam je posebno važan za ovu priču. Dočekivala se 1990. godina.
Značenje godinama pridajemo tek nakon dovoljnog odmaka, prolaza vremena i njihovog smještaja u širi kontekst. Slavni francuski povjesničar Jacques Le Goff u eseju „Treba li povijest zaista dijeliti na razdoblja?” opravdano opaža „to dijeljenje nije tek kronološka činjenica, ono izražava i ideju prelaska, zaokreta, ako ne i omalovažavanje društva i vrijednosti prethodnog razdoblja“. Godinu 1492. kao granicu srednjeg i novog vijeka vidjeli smo tek stoljećima kasnije. Za Riječane je 1990. sigurno jedna od onih koje mogu nositi epitet povijesne, iako je u takvoj semantici pomalo izgubljena zbog različitih vrijednosnih sklopova i ratnog kaosa njene nasljednice. Ona je svakako čvor, raskršće, izvor svih mogućih društvenih, kulturnih, ekonomskih, tehnoloških kontradikcija, beskonačno ispunjena „po posljednji put“ i „po prvi put“ fenomenima.
Rijeka je u tome kao razvijena, urbana i propulzivna ekonomska sredina živjela posebno intenzivne amplitude. Bilo je tu isključivo riječkih internih procesa i kompleksa iz bazena zaoštrenog konflikta lokalne industrije i novootkrivene zelene paradigme, bijega u opatijske noći od depresivnih razgovora u dnevnim boravcima socijalističkih stanova, kreativnih lokalnih izdanaka globalne multimedijske revolucije, brzog učenja o slobodi poslovanja i „yuppie“ imidžu nakon samoupravnog planiranja i vlasti „plavih kuti“, posuđivanja identiteta iz prošlosti od slavne Fiume koja je Riječanima tada postala posebno dragom imaginacijom. U ovoj šetnji stavit ćemo pretežno „šarene naočale“.
PODUZETNI MALI KOMUNISTI
„Nije nepoznato da sam se ja zalagao i da se zalažem, zapravo, za programe, za ideje i za njihovu realizaciju i, pravo za konkurenciju, što je pretpostavka da se razbijaju monopoli razne vrste, a među njima i kadrovski“, rekao je u uvodnom obraćanju 28. siječnja 1989. godine predsjedništvu Savezne konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije tada novi mandatar predsjednika Saveznog izvršnog vijeća dipl.ing. Ante Marković. Nije bilo elementa društva, posebno ekonomije, koji sljedećih mjeseci i, posebno, 1990. neće biti zahvaćen sadržajem onoga što naziva „svojim zalaganjem“. Promjene zakona u pravcu transformacije ekonomije išle su jedna za drugom. Za obične potrošače najvažnije bilo je rješavanje suludih razina inflacije koja je dinar pretvarala u valutu sa sve više nula. Od 1.1.1990. valuta je postao konvertibilni dinar, što je bio svježi početak za izranjavanog socijalističkog potrošača kojem ni bujski „Digitron“ nije mogao stvarati kalkulatore za nošenje s ranijom inflacijom prepunom nula. Markovićeva reforma skinula je četiri. Riječki potrošač mogao se osjećati bolje i samopouzdanije.
No, bio je to manji dio formule, onaj važniji bile su sve radnje usmjerene upravo prema uništavanju monopola o kojima Marković govori ne bi li cijene bile snižavane, a kvaliteta uvećana. Uvedena je sloboda formiranja cijena bez državnih intervencija, znatno je liberaliziran i pojednostavljen postupak, kako se to govorilo, „otvaranja vlastitog poduzeća“, a možda najvažnije za potrošački osjećaj bogatstva ponude i za mnoge male poduzetnike. 1990. g. stupa na snagu Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju koji će u tom trenutku do krajnosti novim „privatnicima“ omogućiti da postanu famozna „import/export“ poduzeća. Ukinuti su visoki imovinski cenzusi na tu djelatnost i tvrdilo se kako raditi možeš početi u gotovo 24 sata.
Već u prosincu 1989. u Rijeci nastaje više od 100 novih „privatnika“, a taj će se broj u nekim trenucima kroz 1990. godine gotovo eksponencijalno povećavati. Statistika Jugoslavije kaže kako su nastajala tri poduzeća na sat, a naslov „Bauk poduzetništva kruži Jugoslavijom“ sumira euforičan osjećaj trenutka. Među Riječanima provođene su ankete razmišljanja o novom stanju, pa u siječnju 1990. mahom izjavljuju kako su „problem monopolisti“ te da „sve treba privatizirati“. Očekivanja su bila ogromna. „Riječka općina i njeno rukovodstvo počeli su shvaćati da je upravo privatno poduzetništvo i sve što ono donosi novi život grada“, piše se u veljači 1990., pa je donijeta lokalna odluka kako “i stan može biti poslovni prostor ako djelatnost nikome ne smeta”. U riječkoj Splitskoj ulici nalazio se Komitet za privredu u kojem je svaki dan odgovarano na tisuće pitanja, a samo u prvih sedam radnih dana 1990. g. stiglo je 120 zahtjeva za pokretanje posla. S obzirom na tečajne razlike, razlike u cijeni i prirodu nove ekonomije dvije djelatnosti apsolutno su dominirale: različite trgovačke prakse (najviše tekstil i AV tehnika) te marketing.
...