U knjizi Povijest grada Sušaka, objavljenoj 1929. godine, Andrija 	Rački govori o brodogradilištima (škverovima) istočno od Rječine. Navodi ih 	redom od Delte do Martinšćice gdje se nalazilo Katalinićevo, te ono kasnijeg 	vlasnika Jakovčića. Uz lokaciju u Martinšćici Rački u napomeni uz tekst 	navodi da Tamo gradi moderno brodogradilište g. ing. Marijan 	Turina. Cresceat et floreat
		Službeno, naziv novog brodogradilišta je Brodogradilište Martinšćica 	Srećko Turina, utemeljeno je u lipnju 1929. g. a u Registar 	okružnog suda u Sušaku upisano je 30. srpnja 1930. pod brojem 7247. Vlasnik 	je Srećko Turina, no ključna je osoba u tvrtki njegov sin Marijan koji je 	stručno zvanje stekao nakon studija brodogradnje u Glasgowu. Zemljište za 	brodogradilište,ukupne površine 10.000 m2, kupljeno je od 	parobrodarskog društva Ungaro-Croata koje je bilo u likvidaciji. 	Koncesija je izdana na 10 godina (od 1929. – 1939.).
		Godine provedene u Škotskoj prologom su životne priče Marijana Turine, na 	koju je presudan utjecaj imalo brodogradilište Martinšćica. Prviput, 	kad se po očevoj želji vraća na Sušak i drugi put kad događaji iz Drugog 	svjetskog rata usmjeravaju njegov daljnji životni put.
		Započinje Drugi svjetski rat i talijanska okupaciona vojska dolazi na Sušak. 	U dokumentima iz tog razdoblja može se saznati da Marijan Turina daje u 	zakup brodogradilište na razdoblje od 9 godina Kaizer Maksu i dr. Dalma 	Đuri, osnivačima S.A.M. (Società Anonima Motovela d.d.). Od 1. siječnja 	1942. Marijan Turina prihvaća dužnost nadglednika i savjetnika u 	brodogradilištu, za što je dobivao plaću. Zakup je trajao od polovice 	1941.g. do kapitulacije Italije u rujnu 1943.g. U tom je razdoblju u 	brodogradilištu bilo 80 zaposlenih i izgrađena su tri plovila. Jedno je 	potpuno završeno i predano, dok su preostala dva započeta i nedovršena 	dočekala kapitulaciju Italije. Brodogradilište nakon kapitulacije Italije 	preuzimaju Nijemci. Tijekom njemačke uprave u brodogradilištu zaposleno je 	20 radnika uz neutvrđen broj njemačkog osoblja. Marijanu Turini zabranjuju 	ulaz u brodogradilište te slijedi njegovo uhićenje i deportacija u Trst, 	gdje u istražnom zatvoru provodi od veljače 1944.g. do polovice svibnja 	1944. g.
		Brodogradilište Martinšćica nacionalizirano je 1945.godine te nastavlja s 	radom. U sklopu brodogradilišta dograđuje se pilana, a pripremaju se i 	projekti za operativnu obalu u Martinšćici te krajem 1959.g. Narodni odbor 	općine Rijeka donosi odluku o lokaciji remontnog brodogradilišta Viktor 	Lenac u zaljevu Martinšćica.  Inače, nacionalizacija brodogradilišta 	uslijedila je nakon podizanja optužnice protiv Marijana Turine zbog suradnje 	s okupatorom. Po toj optužnici uslijedila je presuda koja je glasila: 15 	godina prisilnog rada i lišavanja slobode, gubitak političkih i građanskih 	prava te konfiskacija čitave imovine.
	...