Nakon proglašenja Rijeke slobodnom carskom lukom (1719.), stvoreni su preduvjeti za širi razmah pomorstva i trgovine, te doseljavanje trgovaca, poduzetnika, zanatlija i stručnjaka iz mnogih europskih zemalja, posebno iz Nizozemske. Orijentalna kompanija za gradnju velikih jedrenjaka, osnovana 1722. godine, u Rijeci zapošljava, pored ostalih, iskusne nizozemske stručne radnike. Privučeni na Jadran velikim mogućnostima zarade holandski trgovci doseljavaju u naše krajeve i osnivaju prve velike kapitalističke tvrtke.
Najznačajnija među njima svakako je riječka Rafinerija šećera (Privilegirana trgovačka kompanija), jedno od najvećih poduzeća tadašnje austrijske monarhije. Rafineriju su 1750. osnovali holandski trgovci na čelu s Urbanom Arnoldtom, vlasnikom velike trgovačke kuće sa sjedištem u Antwerpenu (Anversu). Carica Marija Terezija dala je toj kući dopuštenje da se nastani u Trstu i isključiva prava osnivanja rafinerije šećera. Dobila je prvo povlasticu na dvadeset i pet godina, koja se nakon toga produžavala sve do 1826., kada poduzeće odlazi u stečaj. Tvornica je bila jedan od prvih i najvažnijih izvora sredstava za uzdržavanje svih klasa stanovništva, potičući ostalu trgovinu i podižući njen ugled. Zaslugom Zuccheriere ime Rijeke prvi se puta proširilo u trgovačkom i industrijskom svijetu toga vremena.
| 
Riječka je rafinerija šećera morskim putem poslovala s Nizozemskom, Portugalom, Francuskom, Švedskom......
|
Prema ekskluzivnom privilegiju od 1. listopada 1750. carica Marija Terezija dala je spomenutom Urbanu Arnoldtu i kompaniji slobodu da »osnuje u Trstu trgovačko društvo za trgovinu po moru i kopnu« s ovim pravima: »da može osnovati rafineriju šećera u slobodnoj luci u austrijskim nasljednim zemljama i držati je 25 godina, isključujući sve druge proizvodnje šećera. Društvo će biti izuzeto od svih carina i daća na uvoz materijala, koji služi za izgradnju i upotrebu rafinerije. Zatim mu se daje pravo za slobodan bescarinski uvoz sirovog šećera iz inozemstva u tu slobodnu luku. A rafinirani šećer smije uvoziti u unutrašnjost zemlje kao da je nacionalan produkt, ne plaćajući carine nego samo trošarinu. Osim toga su direktor i svi radnici u rafineriji oslobođeni svih personalnih kmetskih podavanja i tlaka, vojnih dužnosti, ukonačivanja vojnika itd.« (R. Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, JAZU, Zagreb 1951., str. 236.).
Pored austrijske visoke aristokracije, među čijim se dioničarima na prvom mjestu nalazila carica Marija Terezija, kapital spomenute kompanije posjedovali su pretežnim dijelom Nizozemci, odnosno Flamanci iz Antwerpena (Anvers), Bruxellesa, Louvaina, Amsterdama, Ganda, Haaga. Glavnoj skupštini nizozemskih dioničara predsjedavao je Pierre Wellens, inače načelnik Antwerpena, koji je i sam bio dioničarem kompanije. Među dioničarima nalazili su se još predstavnici najmoćnijih trgovačkih kuća Nizozemske, ravnatelji Holandske istočno-indijske kompanije, poput obitelji Moretuo, sa 136 dionica, Proli sa 100 dionica, Urbana Arnoldta sa 60 dionica. Budući da je uplaćeni kapital prelazio golemu dioničku glavnicu od čak 1 088 000 forinti, bilo je to zapravo najveće kapitalističko poduzeće u austrijskim zemljama, te jedno od najvećih u čitavoj Europi. Od toga su kapitala nizozemski dioničari upisali preko dvije trećine, a austrijski manje od jedne trećine. Na glavnoj skupštini 1752. godine nizozemski su dioničari imali 43 glasa, a austrijski 22 glasa. Zahvaljujući takvoj premoći, predstavnici bogatog trgovačkog građanstva iz Brabanta i Nizozemske, kao većina, nastojali su nametnuti prvenstveno svoje interese austrijskoj dvorskoj aristokraciji, pokušavajući ojačati svoj monopol i poziciju na tadašnjem tržištu.
Unutrašnjost barokne palače nekada najvećeg kapitalističkog poduzeća u austrijskim zemljama