Kroz Umjetnički paviljon Jurja Šporera u Opatiji do danas su prošle mnoge izložbe, gostovali su umjetnici iz cijelog svijeta. No, usudio bih se reći kako se niti jedna od tih izložbi ne može usporediti s ovom "putujućom" koja se, nakon Zagreba i Pule, na naše zadovoljstvo zaustavila u Opatiji. Riječ je o izložbi posvećenoj 150. obljetnici rođenja hrvatskog izumitelja Ivana Vučetića (Hvar, 20. srpnja 1858. - Dolores, Argentina 25. siječnja 1925.), čovjeka koji je opravdano prozvan "ocem daktiloskopije". Izložba je došla u Opatiju zahvaljujući suradnji organizatora, Hrvatske matice iseljenika i Hrvatskog muzeja turizma, čija je namjera promovirati naše, hrvatske "ljude od formata". Prošle godine smo tako imali izložbu posvećenu slavnom Vološćaku dr. Andriji Mohorovičiću, a sada se posjetitelji mogu upoznati s dostignućima Ivana Vučetića. Opatija je mali grad s oko 13.000 stanovnika, no svake godine ga pohodi na stotine tisuća gostiju i za dio njih će, vjerujem, ova izložba obogatiti turistički boravak u ovom gradu - rekao je opatijski gradonačelnik dr. Amir Muzur kada je u lipnju 2008. godine proglasio izložbu "drugačiju od drugih" otvorenom.
Priču o onom velikom projektu ispričala nam je Ljerka Galic iz Hrvatske matice iseljenika, organizatora izložbe:
- Pripreme za projekt počele su pred skoro dvije godine. Naime, gotovo cijelu 2007. godinu utrošili smo na komunikaciju s Policijskim muzejem u La Plati, u Argentini. Dugo smo prikupljali građu za ovu izložbu koja će putovati Hrvatskom i gostovati u susjednoj Italiji. Baza za pronalaženje podataka bio je Policijski muzej, pa smo tako uz njihovu pomoć došli do daktilonoma, sprave koju je izumio Ivan Vučetić, no mnoge smo podatke pronašli i kod nas. Pronašli smo vrlo važne dokumente, recimo, njegov rodni list iz arhiva u Splitu, zatim smo uspjeli dobiti elaborat peteročlane komisije Akademije znanosti iz Pariza, u kojemu je 1907. godine objavljeno da je Vučetićeva metoda analiziranja otisaka prstiju najjednostavnija od svih drugih metoda. Pronašli smo i dokument o tome da je Ivan Vučetić službovao u Austro-ugarskoj mornarici, u Puli, kao vojni muzičar. Taj dokument još nismo uspjeli pribaviti, ali on postoji u Vojnom arhivu u Beču, a budući da je i skladao, njegova je glazba svirana na otvorenjima izložbi u Zagrebu i Puli...
Kako bismo pronijeli što više zanimljivih podataka o Ivanu Vučetiću i promovirali njegovo ime diljem Hrvatske, ali i inozemstva, u Matici hrvatskih iseljenika odlučili su se za "putujuću izložbu". Najprije je uz značajnu medijsku promociju otvorena u Zagrebu, u Muzeju Mimara, zatim u Domu hrvatskih branitelja u Puli, a nakon Opatije, zaustavila se još u Trstu, u drugoj polovici srpnja u njegovom rodnom Hvaru i na kraju će se u rujnu otvoriti u Splitu. Za svaki je od navedenih gradova vezan dio izumiteljeve prošlosti, dio biografije, a kako je istaknula Ljerka Galic, niti Opatija nije odabrana slučajno. - U godini kada je Vučetić iselio u Argentinu, u Opatiji je izgrađen prvi hotel, hotel Kvarner, a u vrijeme kada je došao do svojih značajnih otkrića, Opatija je bila veliki turistički centar. Zato smatramo da će i opatijskim turistima koji u današnje vrijeme dođu ovdje izložba o Hrvatu o kojemu se premalo zna, biti zanimljiva - zaključila je Galic.
 |
Značajan projekt popraćen je i katalogom u tvrdom uvezu u kojemu se pored teksta pisanog na hrvatskom, španjolskom, talijanskom i engleskom jeziku, mogu pronaći i atraktivne fotografije te preslike dokumenata s kojima su se susretali posjetitelji izložbe. U uvodniku je Ljerka Galic napisala: - Argentinski biografi opisuju Ivana Vučetića/Juana Vuceticha s velikim udivljenjem kao svestranu osobu: izumitelja, glazbenika, pisca, dobrotvora. Njegov je doprinos svjetskoj znanstvenoj povijesti mnogo slojevitiji od isključivoga prepoznavanja na kriminalističkoj razini. Svojim otkrićem primjene otisaka prstiju Vučetić je pokazao kako je sve u životu promjenjivo, osim digitalne sheme; sve je obnovljivo u istoj vrsti, osim otiska prsta! Pretočivši tri slavna daktiloskopska pravila (prema F. Galtonu): postojanost, nepromjenjivost i beskonačnu raznolikost u strogu znanost, Vučetić je dao prigodu čovječanstvu za isticanjem identiteta i obranom vlastite osobnosti putem otisaka prstiju kao jedinke koje mogu biti slične, ali nikada jednake. Otisak prsta osobni je pečat svakoga živog bića, potvrda njegove i samo njegove vječne jednoznačnosti kroz cijeli život, što je u transcedentalnim razmišljanjima potaknulo citiranje odlomka iz Starog zavjeta u Knjizi o Jobu, 37,7: "Qui in manu omnium hominum signat ut noveri singuli opera sua - (Onaj) Koji (Bog) stavlja pečat u ruku svih ljudi da bi pojedinci mogli spoznati njegova djela."
Danira Bilić, ravnateljica Hrvatske matice iseljenika, dala je osvrt na Vučetićevo doba i hrvatsku zajednicu u Argentini. - Hrvatski inovator Ivan Vučetić, je proučivši više postojećih metoda za klasifikaciju otisaka prstiju, ustanovio i u praksi primijenio vlastiti sistem za daktiloskopsku klasifikaciju. Danas je daktiloskopija disciplina kriminalističke tehnike, koja se bavi proučavanjem papilarnih linija, formiranih u raznim oblicima na jagodicama i člancima prstiju, dlanovima i stopalima u cilju identifikacije, dokazivanja identiteta osoba, kao i počinitelja kaznenih djela na temelju ostavljenih tragova papilarnih linija. Iselivši u Argentinu 1884. godine, kao 26-godišnjak, gdje se nakon četiri godine zaposlio u Centralnom uredu policije u La Plati, Vučetić se pridružio najbrojnijoj i jednoj od najstarijih hrvatskih iseljeničkih zajednica na južnoameričkom kontinentu. U Argentini, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, postojala su 133 naselja s oko 150.000 Hrvata, uglavnom iz Dalmacije i Hrvatskog primorja, koji su među prvim europskim doseljenicima počeli naseljavati puste argentinske pampase. Pionire s otoka Hvara slijedili su iseljenici iz drugih krajeva Dalmacije, ali i ostalih povijesnih hrvatskih zemalja, točnije teritorija današnje Republike Hrvatske. Iako odvojeni od domovine beskrajnim prostranstvom oceana, hrvatski iseljenici poput Ivana Vučetića nikada nisu zaboravili zavičaj. Iseljeni Hrvati trudili su se putem brojnih iseljeničkih društava da taj osjećaj ljubavi za domovinu i materinsku riječ prenesu i na potomke rođene u Argentini - napisala je Danira Bilić.
Prema podacima koje se uspjelo prikupiti u dvije godine prije same realizacije projekta, Ljerka Galic je napisala životopis Ivana Vučetića tiskan u katalogu izložbe. U tom materijalu između ostalog piše da je hrvatski inovator bio najstariji od 11-ero djece od kojih je samo petero doživjelo odraslu dob, bačvara Viktora i supruge Vincenze Covacevich. Upisan je u popis rođenih pod imenom Giovanni Antonio Vucetich. Pomagao je ocu u bačvarskom zanatu, ali se i školovao kod franjevca Bonagracije Marojevića koji je držao Učiteljsku školu. U njoj je Ivan u ranoj dobi stekao pismenost, ali i naučio talijanski i njemački jezik, te se glazbeno obrazovao. Glazba mu je ispunjavala životni vijek, jer se u Vojnom orkestru u Puli bavio skladanjem, a bio je i kapelan Hvarske glazbe, zbog čega je dobio i nadimak "Kosić". Njegova ga je Hvarska gradska glazba dočekala izvedbom njegova djela u prigodi jednog posjeta rodnom Hvaru 1913. godine. Također, osnovavši u Argentini 1900. policijski orkestar, nastavio je sa skladanjem mazurki, polki i valcera. S mlađim bratom Martinom i nekolicinom prijatelja, Ivan Vučetić je 24. veljače 1884. kao "slijepi putnik" bez dokumenata, skriven u prostoru za ugljen jednog prekooceanskog broda, uplovio u Argentinu. Nakon prve četiri godine zaposlenja u velikoj državnoj tvrtki za javne radove za kanalizaciju i otpadne vode u Buenos Airesu, nastanio se 1882. godine u La Plati, te budući da je bio pismen, a naučio je i španjolski, zaposlio se kao vježbenik u središnjem policijskom odjelu pokrajine Buenos Aires. Već iduće godine postao je šef Ureda za statistiku, a od ožujka 1891. godine pokrenuo je i izdavanje mjesečnog Statističkog biltena u svrhu objavljivanja prikupljenih podataka svog ureda.
| 
Ivan Vučetić s majkom i obitelj prigodom posjeta Hvaru 1913.
|
Najraniji podaci o različitim oblicima linija, odnosno udubljenja na dlanovima ruku i stopalima nogu, te izbočine na koži koje razlikuju jedinku jednu od druge potječu iz Azije, a u pisanim su se dokumentima pojavili prije četiri tisućljeća kod Asiraca i Babilonaca kao tzv. "supur" (znak pisca). Kod antičkih naroda Grka i Rimljana ne nalazimo nikakvih tragova o raspoznavanju osobnog znakovlja: tek od 18. stoljeća počinju se isticati raznolikosti kako papilarnih linija, tako i kostura. Nakon što je 1860. engleski administrativni činovnik Wiliam Herschel u Indiji odbjegle zatvorenike običavao identificirati otiskom prsta, škotski liječnik Henry Faulds (koji je poslije odao prizanje i tvrdio da je upravo Ivan Vučetić prvi u svijetu legalno i metodički primijenio svoj sustav) objavio je 1880. prvi članak o praktičnoj identifikaciji kriminalca s pomoću otiska prsta u Japanu i u njemu dokazao da dva otiska prsta nikada nisu identična. Do Ivana Vučetića došlo je i djelo britanskog antropologa Sir Francisa Galtona (rođaka Charlesa Darwina) Finger prints. U tom je djelu proučio, opisao i znanstveno obradio otiske papilarnih linija uobličivši ih u tri osnovne skupine; lukove, zamke i krugove, te postavio tri osnovna načela daktiloskopije: postojanost, nepromjenjivost i beskrajnu raznolikost. Ipak, u svom se djelu nije bavio praktičnom primjenom svog otkrića, niti je razradio pogodni sustav klasifikacije. Tek je Ivan Vučetić 1891. godine prvi razvrstao otiske prstiju lijeve i desne ruke po grupama.
Ljerka Galic posebno ističe slučaj koji je ušao u anale svjetske kriminalistike, "slučaj Rojas", u kojemu je Vučetić, tada 33-godišnjak, uz pomoć krvavog otiska na vratima s mjesta zločina razotkrio počinitelja ubojstva šestogodišnjeg dječaka i četverogodišnje djevojčice. Optuženi seljak Pedro Velasquez, rastavljen od Francisce Rojas, uporno je poricao kazneno djelo za koje su ga teretili, a Vučetić je uz pomoć otiska uspio dokazati da je počinitelj ubojstva bila zapravo majka koja je na spavanju ubila vlastitu djecu. Nakon što su s pomoću uzimanja otisaka prstiju riješena još dva slučaja, metoda je potvrđena, te se i dan-danas, bez obzira na utvrđivanje identiteta uz pomoć uzimanja DNA i dalje koristi kao najpouzdanija od svih postojećih metoda. Svoje prvo djelo Opće upute za antropometrijski sistem Vučetić je objavio 1893. godine, a 1896. godine se u Argentini napustilo Antropometriju, te se kao službeni sistem uveo Generalni registar građana temeljen na daktiloskopiji.
- Godine 1904. kada je objavljeno njegovo najznačajnije djelo Usporedna daktiloskopija u Zagrebu je počelo daktiloskopiranje zatvorenika. Postoje još mnogi zanimljivi podaci iz bogatog životopisa Ivana Vučetića.
Tako se može saznati da je Vučetić bio i osnivač udruge Kap mlijeka, za pomoć djeci stradalih policijskih službenika, a bio je i počasnim članom mnogih znanstvenih akademija i ustanova, te je 1909. godine dobio i naslov "vještaka daktiloskopije". U mirovini se potkraj 1912. godine otisnuo na znanstveno putovanje po Sjevernoj Americi, Aziji i Europi, te je posjetio 18 zemalja i 43 grada. Ženio se tri puta, imao je četiri kćeri i jednog sina i svi su bili ugledni argetinski građani. Kada se vratio u Argentinu, povukao se iz aktivnog života, pisao knjige i prikupljao znanstvenu građu koju je 1923. godine poklonio Fakultetu pravnih i društvenih zanosti Sveučilišta u La Plati. To je bila osnova da su nekoliko mjeseci prije njegove smrti, u listopadu 1924. u gradu Dolores, osnovali policijski muzej s Vučetićevom spomen-sobom. Umro je 1925. godine, a u njegovu čast policijska akademija u Rosariju nedaleko La Plate nosi naziv Vucetich, kao i jedna gradska četvrt u La Plati. U sastavu Pravnog fakulteta u Splitu 1968. godine osnovan je Kriminalistički institut Ivan Vučetić, a u sklopu hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova djeluje od 1953. Centar za kriminalistička vještačenja koji od 1997. godine nosi naziv Ivan Vučetić.