Ljeta 1949. godine u Rafinerije nafte Rijeka iz bili su požari u četiri dijela pogona na Mlaki. Što je bilo nadasve neugodno, dogodili su seistodobno. Nevjerojatnost i simultanost događaja nisu ostavljali mjesta nedoumici: bili su rezultat diverzije. I to diverzije s jasnim potpisom Staljinovih realizatora, poduzete da bi se jugoslavensku komunističku vlast, odmetnutu 1948. od Staljinova pokroviteljstva, bacilo energetski na koljena, ili joj barem poručilo kakva će joj biti sudbina u sukobu s Kremljom.
Kako je bilo moguće da se dogodi takvo što? Unatoč silnoj važnosti riječke Rafinerije za novu državu, što znači i rigoroznim mjerama predostrožnosti poduzetim za njeno funkcioniranje, zbog čega se Rafineriju tih dana moglo smatrati manje-više vojnim objektom. Kako je to bilo moguće sa svim sigurnosnim prstenovima oko i unutar nje, onima vidljivim i onima nevidljivim?
Umjesto odgovora, bilo je jasno – napadačke sposobnosti sovjetskih infiltratora u razne dijelove jugoslavenskog društva ne smiju se podcjenjivati. Jedan ili nekoliko njih uspjelo je ući u pogon koji se nalazio na popisu ključnih energetskih objekata ratom ugrožene države, pogon čije je „izbacivanje iz igre“ državu možda moglo srušiti na koljena...
SOVJETSKI INŽENJER U INSPEKCIJI
Bio je to u tom trenutku samo posljednji agresivan čin na podužoj liniji „nesporazuma“ dvaju komunističkih vodstava. Prvi njihovi proplamsaji mogli su se registrirati već u samoj završnici rata, u trenucima jugoslavenske vojne vlasti u Trstu. Nastavili su se događajima poput zahtjeva maršala Fjodora Tolbuhina Titu da mu prepusti vojne baze u Puli, Šibeniku i Boki Kotorskoj, čime bi Sovjetski savez dobio izlaz na Jadran. Zahtjev je upućen srpnja 1947. i uključivao je funkcioniranje baza potpuno u sovjetskim rukama, izvan jurisdikcije jugoslavenske vlasti, što bi značilo strano ovladavanje cijelim (sjevernim, srednjim i južnim) Jadranom. Tito je odbio. Nadovezao se zahtjev iz Kremlja za formiranje sovjetske obavještajne službe u jugoslavenskim ustanovama. Titov odgovor bio je istovjetan. Uslijedila je incijativa za stvaranje državne zajednice Jugoslavije, Bugarske, Rumunije i Albanije, koja zbog različitih viđenja pod čijim će predvodništvom zajednica biti, onim iz Moskve ili onim iz Beograda, nije realizirana.
Nakon rezolucije Informbiroa 1948., sve će poprimiti oblik gomilanja sovjetskih i pridruženih vojnih snaga u blizini jugoslavenske granice. U prvi mah je riječ o formaciji veličine između pet i devet divizija, dovoljnih za zastrašivanje jugoslavenske vlasti. S njima je u paketu stigla serija graničnih incidenata. Također podmuklih udara za rušenje vlasti iznutra, u izvedbi informbiroovske pete kolone. Potencijalnih aktera toga drugog procesa nije manjkalo. Primjerice, među 500 do 600 jugoslavenskih policajaca koji su se obučavali u Sovjetskom Savezu, a ovdašnja ih je vlast htjela zbog nepouzdanosti ukloniti iz aktivne službe. Na djelu je bio „rat živaca“ – koji je svaki trenutak prijetio prelaskom u sljedeću, otvorenu fazu.
...