Svijet je u kaosu i kad malo bolje promislimo nije moglo završiti drugačije. Svijet u kojem više nema velikih lidera i velikih političkih umova koji ulijevaju povjerenje, svijet u kojem se upravljanje velikim silama prepustilo hvalisavcima s jedne i diktatorima s druge strane, svijet s politikom koja je postala dostupna ljudima s dosjeima i sa, spustimo se na trenutak i na naš komadić svijeta, kupljenim diplomama nije mogao završiti drugačije nego u kaosu.
Svijet u kojem treba riješiti brojne nagomilane probleme, koji je u 21. stoljeću udvostručio potrošnju energije, u kojem se enormno povećao broj milijardera, ali i broj onih koji gladuju, svijet kojem prijete klimatske promjene i koji dovodi u pitanje opstanak civilizacije trebao je, i još uvijek treba, mudre lidere koji bi znali pregovarati, dogovarati i promišljati razvoj i budući život na kugli zemaljskoj. Svijet je trebao novog Woodrrowa Wilsona, De Gaullea, Willija Brandta ili Gorbačova, a ne hvalisave kauboje koji ne znaju nagomilane probleme riješiti na drugačiji način nego novim imperijalizmom.
Moralo se, međutim, dogoditi ovo što se događa. Jer svijet u kojem smo odrastali i koji odavno više ne postoji nakon što je srušen Berlinski zid i nakon što je promijenjena europska zemljopisna karta nije zamijenjen slobodnim svijetom o kojem smo maštali, demokratskim svijetom u kojem bi svi trebali biti jednaki pred zakonom i reguliranim tržištem dostupnom svima. Umjesto u svijetu međunarodnog prava našli smo se u svijetu u kojem vlada pravo jačega i u kojem se vojne intervencije velikih sila više niti ne opravdavaju izlizanim parolama o obrani demokracije i širenja slobode. Pravo jačega, utrka za zemljom i podjela svijeta na interesne sfere, to je svijet u kojem smo se zatekli iznenađeni da se opet ponavlja Jalta, da je međunarodna zajednica opet nemoćna pred svjetskim siledžijama, da su pohlepa i grabež narasli do te mjere da nikada nije postojala tolika razlika između zaposlenika i bogatih milijardera koji žele sve samo za sebe jer im siromašni više ne trebaju čak ni kao radna snaga lako zamjenjiva umjetnom inteligencijom.
Ovo je potpuno drugačiji svijet od onog u kojem smo odrastali i koji je bio reguliran pravilima, ne samo onim pisanima. U tom nekadašnjem svijetu neki neozbiljni tip nije mogao postati čak ni predsjednik kućnog savjeta kako se tada nazivalo predstavnika stanara zgrade, a kamo li predsjednik države, i to još najveće svjetske sile koju odjednom predvodi čovjek narušenih kognitivnih sposobnosti, koji prijeti svima i koji otvara nove svjetske frontove bez razmišljanja o posljedicama. A posljedice bi za svijet mogle biti strašne: kaos na svim razinama, blokada dosadašnjeg zapadnjačkog načina života s upitnom nabavkom hrane i energije i, najzad strah od velikog svjetskog ratnog sukoba i uporabe nuklearnog oružja.
Svijetu se dogodilo ono što smo davno, u ono doba dok su se još čitale knjige, pročitali u jednoj od dječjih knjiga Mate Lovraka: ako pametniji budu popuštali svijetom će zavladati budale. Moralo se dogoditi
KRVAVA BAJKA Još jedna krvava bajka, ali ne na brdovitom Balkanu, kako je pisala Desanka Maksimović, već u dalekom Iranu. Ovog puta nije kao prije osamdeset i pet godina poginula četa đaka u jednome danu, nego cijela škola djevojčica, njih 168. Ne u jednom danu već u jednom trenutku i to onom kada se američka krstareća raketa srušila na školu u Minabu u južnom Iranu. Neka današnja Desanka Maksimović bi napisala kako su išle tek u osnovnu školu, kako su o životu i svijetu još tako malo znale, a da postoje ratovi naučili su na satima povijesti. Koliko se uopće na školskim satima može o tome naučiti kada imaš deset, dvanaest ili trinaest godina. Jer ratovi su nešto o čemu razgovaraju stariji, kad imaš deset, trinaest ili četrnaest godina o životu razmišljaš na drugačiji način, bez obzira gdje živiš i kojem se Bogu moliš. Kada imaš trinaest godina smiješ se svakog dana, i u školi i na ulici i kod kuće, život je još krcat veselja, kada imaš dvanaest ili trinaest godina još ne postoje veće brige od one kako će završiti dan u školi i hoće li ti se pogled danas susresti s onim očima koje ti se tako sviđaju. U tim godinama i ne treba imati većih briga od tih. To su godine kada trebaš biti zaštićen i u roditeljskom domu i u školskoj zgradi. Barem bi tako trebalo biti u civiliziranom svijetu. Sručiti krstareće rakete na jednu takvu školsku zgradu sa 170 učenika bilo gdje u svijetu je najteži mogući ratni zločin. Za takva djela se ide na ratni sud, za tako nešto odgovara se pred sudom za zločin protiv čovječnosti, za takav zločin nema oprosta. Ni za koga.
NEMA STRAHA Dovoljno je tako malo, samo da se zatvori jedan od važnijih svjetskih pomorskih prolaza pa da se svijet nađe u problemu. Dovoljno je bilo da Iran nakon napada SAD-a i Izraela zatvori Hormuški tjesnac kroz koji prolazi petina svjetske nafte i ukapljenog prirodnog plina pa da zaprijeti globalna energetska kriza. Dovoljno je tako malo, samo da poskupe energenti pa da police s hranom u našim dućanima ostanu prazne.
Ali nema straha, narod koji je preživio onakvu tranziciju vlasništva u kojoj su propale gotovo sve nekadašnje tvrtke uz časne iznimke, kojeg su opljačkali i osiromašili, kojeg ostavljaju da se sam snalazi na bespućima tržišta, da sam na tržištu nekretninama nalazi načina kako se skućiti i kako se opteretiti kreditima cijeli radni vijek, takav narod koji je sve to preživio mogao bi vjerojatno preživjeti i ovakvu tegobu. Nekako na svoj način, nitko to ne može racionalno objasniti. Narod koji ima milijun i pol hektara poljoprivrednog zemljišta, a obrađuje tek možda polovicu, narod koji s visoka gleda turiste iz istočnog dijela kontinenta iako ti turisti imaju viši životni standard od nas, koji živi od danas do sutra i zadužuje se ne bi li stigao do dalekih stadiona na kojima igra njegova nogometna reprezentacija, takav narod ne može biti zabrinut zbog mogućih poremećaja u opskrbi energentima i hranom, jer da razmišlja i brine o tome odavno bi bio samodostatan, odavno bi bio spreman preživjeti nedaće koje prijete. Ovako ne razmišlja o mogućim posljedicama sukoba u tamo nekom Iranu, pa nema straha. Nema straha ni kad se objavi da državne zalihe osnovnih životnih namirnica mogu potrajati do 60 dana. Za pedeset tisuća građana. Dva mjeseca, dakle, i to samo za grad veličine Pule. Šta bi bilo s ostalima? Nema straha, tko još čita takve informacije? Rijetki, vrlo rijetki.
HRVATSKA POLJOPRIVREDA Stvarno, što mi uopće proizvodimo? Žitarice i uljarice, mandarine i trešnje. I to je to. Sve ostalo moramo uvoziti. Čak i krumpir i kapulu. Kad bi se morali osloniti samo na svoju proizvodnju hrane imali bismo dovoljno kruha i ulja imali bi mesa za negdje pola godine, a bilo bi i sarmi, jer kupusa imamo za desetak mjeseci. Ostale mjesece hranili bismo se iznutricama koje proizvodimo iznad naših potreba. Krumpira bi bilo za oko pola godine, mrkve za nekoliko mjeseci, a od voća osim mandarina i trešanja bilo bi još i jabuka, ali ne za cijelu godinu (podatak Zajednice udruga hrvatskih povrćara, Jutarnji list 4. travnja 2026.).
Toliko o našoj poljoprivredi nakon što je protekle četiri godine onima koji se bave zemljom iz Europskog poljoprivrednog fonda isplaćeno 3 milijarde i 500 milijuna eura potpore (podatak objavljen u Glasu Slavonije 2. travnja ove godine op. a.)! Tri i pol milijarde!
Istovremeno, navodnjava se samo 1,9 posto korištenih poljoprivrednih površina u cijeloj Hrvatskoj (podatak iz Strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike RH od 2023. do 2027. op. a.).
U vrijeme kada su suše sve češće i duže, kada rijeke tijekom ljetnih mjeseci sve češće presušuju, kada klima divlja, dok se lideri velikih sila smiju na spomen klimatskih promjena, mala zemlja sa samo 3 i pol milijuna stanovnika ne bi se mogla u slučaju potrebe prehraniti već bi morala tražiti pomoć. Kraj toliko obradive zemlje, kraj milijun i pol hektara obradive površine!
ISUSE, BERISLAVE! Više nas, na žalost, ništa ne može iznenaditi. Afera za aferom, krađe i pronevjere jedna za drugom. Pohlepa koja raste i gotovo više nitko od tih moćnika nije zadovoljan samo sa svojom (btw odličnom) plaćom već svi žele posegnuti i za novcem kojim gospodare u ime firme ili u ime društva.
Isuse, Berislave!, postala je ta rečenica gotovo narodna uzrečica nakon što je u javnost izašla USKOKova snimka uzvika čuđenja i radosti družice jednog od HEP-ovih za pronevjeru osumnjičenih direktora u trenutku kada je posegnula u džep njegove jakne da bi uzela nešto novca. Da joj se nađe za još jednu skupu torbu ili novu garderobu koju Berislav redovito plaća. Naravno, tuđim novcem.
Kao što je Vedran Pavlek, direktor alpske reprezentacije, redovito udovoljavao željama za plastičnim operacijama svojim prijateljicama. Kao što je izdašno plaćao skijaše da bi došli na Snježnu kraljicu smještajući ih u zagrebačke hotele s pet zvjezdica iako su u alpskim skijaškim centrima bili naviknuti na puno skromniji prijem. Lako je s tuđim novcem, rekao bi narod na ovim prostorima koristeći umjesto novca jednu drugu imenicu, onu osjetljivu na dodir koprive. Sve je lako dok se ne plaća iz svog džepa i dok novac prilijeva sa svih strana. Do trenutka kada netko ne postane nezadovoljan jer je izostavljen iz financijskog lanca, ili jer nije dobio koliko je očekivao. Ili dok netko ne postane sumnjičav zbog svih tih kupovina Louis Vuittona, Mercedesa, stanova i vikendica na Ibizi ili u Dubaiju. Onda jednog dana netko zakuca na vrata, a mi pročitamo kako smo sve te blagodati platili zapravo mi, porezni obveznici, čiji novac završava jednim dijelom i u olimpijskim odborima i nacionalnim sportskim savezima.
A tamo se neki Pavlek ili neki Berislav polakomi i troši nemilice taj naš novac, i to ne tisuću ili deset tisuća eura, ne dvadeset ili stotinu tisuća eura, ne milijun ili deset milijuna eura, nego ni manje ni više nego trideset milijuna. Uguglajte malo što se sve može izgraditi s Vedranovim novcem izvučenim iz skijaškog saveza. Nekoliko ski-liftova, naravno sa skijaškom stazom, ili skijaški centar srednje veličine sa svom potrebnom infrastrukturom. S tim novcem mogla se obnoviti Bjelolasica, stradala u požaru prije petnaestak godina i koja do danas nije obnovljena, a koju smo takvu zapuštenu prodali u ruke strancima.
Zapitajmo se koliko je djevojčica i dječaka iz Istre, Primorja, Dalmacije, Like i Zagreba kojima je Bjelolasica prometno lako dostupna moglo tamo naučiti skijati svih ovih godina, ali ekipu iz skijaškog saveza nije uopće bilo briga za skijaški sport. On im je bio samo dobar paravan da napune svoje džepove i da uživaju u reakcijama na količinu eura kada su ispadali iz tih džepova. Isuse, Vedrane!
3. MAJ Najpoznatije riječko brodogradilište dobilo je vlasnika ? Iskra Grupu, možda jednu od najozbiljnijih industrijskih grupacija u ovom dijelu Europe koja već godinama vrlo dobro posluje u Hrvatskoj gdje su sve njihove akvizicije bile više nego uspješne. Zagrebačka tvornica Elka, tvrtka sa stogodišnjom tradicijom i jedan od vodećih proizvođača električnih kabela, član je te grupacije već pet godina i njena se godišnja dobit mjeri u desecima milijuna eura. Još prije toga Iskra Grupa postala je vlasnik i Remontnog brodogradilišta u Šibeniku koje je trenutno jedino hrvatsko brodogradilište koje posluje pozitivno, a pod svoje su uzeli i Elmap, jednu od vodećih regionalnih tvrtki proizvodnju za uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.
Tako se 3. maj našao u odličnom društvu, među odabranim regionalnim igračima, u vlasništvu slovenske obitelj Šešok ? ozbiljnih poslovnih ljudi koji se nisu obogatili preko noći i koji se ne razmeću svojim bogatstvom. Platili su za 3. maj 6 milijuna i 700 tisuća eura i sigurno će ulaganja u riječko brodogradilište biti značajna, a prateći poslovanje Iskra Grupe ne možemo nego nadati se punoj knjizi narudžbi i novim svečanostima porinuća brodova. Bilo bi lijepo da se to zaista i dogodi, 3. maj, njegovi radnici, i svi Riječani generacijama već vezani uz škver na Kantridi zaslužili su to nakon tolikih godina borbe za opstanak.
STAVLJENI NA ČEKANJE Godinu dana nakon promjene vlasti Rijeka, odnosno oni koji u njoj žive i kojima je do nje stalo još uvijek su u iščekivanju. Još uvijek čekaju promjene za koje su dali glas. Jer ulice su i dalje prljave, potraga za parkirnim mjestima i dalje traje unedogled, nema novih zelenih površina, tržnica i dalje propada, gradski autobusi i dalje ne voze po voznom redu.
Što se promijenilo? Na čelo gradskih komunalnih poduzeća stigli su novi ljudi, osnovan je Zavod za prostorno uređenje, Povjerenstvo za zelene površine i još poneki Savjet. I to je to.
Promjene koje običnom građaninu ne znače ništa, jer mu zaista nije važno tko je na čelu Autotroleja i Čistoće već, naravno, prazne li se kontejneri i voze li autobusi po voznom redu.
Do početka svibnja 2026., dakle godinu dana nakon izbora, u Rijeci nije pokrenut niti jedan novi infrastrukturni projekt, a i od onih koji su pokrenuti još za vrijeme prethodne vlasti za sada ništa, jer gradnja autobusnog kolodvora debelo kasni.
Delta je i dalje u starom stanju, najavljivane kvartovske garaže još uvijek su samo obećanja na papiru, Teatro Fenice i dalje propada, sa šetnicom uz Rječinu odnosno prebacivanjem garaže Autotroleja na Mlaku nije se krenulo. A i ACI-jevu marinu u Porto Barošu (doduše s tim projektom gradska vlast nema ništa), koja je južnjački hvalisavo najavljivana kao najveća na Jadranu, nećemo tako skoro dočekati. Ukratko godinu dana nakon promjene vlasti u Rijeci dočekali smo veliko ništa, a od profesionalaca na čelu gradskih komunalnih poduzeća za sada isto tako ? ništa.
Prva godina nove gradske vlasti bez vidljivog rezultata! Ako je utrošena u pripremu za projekte onda bi se oni trebali početi nazirati. Jer vrijeme curi, i novoj gradskoj vlasti, a i svima nama.
ROBOTIČARI Već smo navikli kada se na nekom našem portalu pojavi ime Chicaga uz koji obično ide i pridjev vjetroviti da će uslijediti priča o košarci, o nezaboravnim Bullsima, Jordanu, Pippenu i Kukoču. Ovog puta je spominjanje Chicaga donijelo novu priču, i to o riječkim gimnazijalcima koji su postali ni manje ni više nego treći na svijetu.
Robotička ekipa iz Gimnazije Andrije Mohorovičića najprije je uspjela skupiti, ne malih 35 tisuća eura, da bi uopće mogla nastupiti na FIRST Robotics Competitionu, da bi nakon toga pobijedila ne samo protivnike već i sve probleme na koje je nailazila.
Kasnije će na valovima Radio Rijeke ispričati uzbudljivu priču kako im je robot zapeo na američkoj carini, kako su ga uspjeli, kad je najzad stigao, sastaviti pet minuta prije početka natjecanja, kako je tada došlo do neočekivanog kvara koji su otklanjali tijekom noćnih sati, kako su imali loš plasman u kvalifikacijama, ali nisu gubili nadu čak ni kada su novi kvar, za čije otklanjanje inače treba dva sata, uspjeli riješiti za dvadeset minuta i to samo deset sekundi prije diskvalifikacije! Na kraju su stigli do polufinala i osvojili treće mjesto.
Priča koju će gimnazijalci pamtiti vjerojatno cijelog života i po kojoj bi se mogao snimiti film. Glavne uloge u toj priči imali su: Paulo Medvedić, Nikola Vlašić, Clara Štimac, Adriano Jardas, Lovro Dragičević, Fran Filip Frančišković, Mateo Manestar i Yaroslava Okhrimenko. To je ta osmorka koja je s profesorima Goranom Bonetom i Patricijom Nikolaus u Americi postigla zadivljujući rezultat. Čestitamo!
ZOI 2026 Zimska Olimpijada u Milanu i Cortini dobila je svoje junake. Norvežanin Johannes Klaebo osvojio je zlato u svih šest disciplina skijaškog trčanja u kojima je nastupio jedan drugi Norvežanin Lucas Pinheiro Braathen je, nastupajući za Brazil ? domovinu svoje majke, sa svojim veleslalomskim zlatom osvojio prvo odličje na Zimskim olimpijskim igrama za Južnu Ameriku, francuski klizači Laurence Fournier Beaudry i Guillaume Cizeron postali su zlatni olimpijski plesni par iako zajedno kližu tek godinu dana, a Ilija Malinin iako je osvojio samo ekipno zlato za SAD, a ne prema očekivanjima i ono pojedinačno zadivio je cijeli svijet svojim saltom unatrag ? teškim klizačkim elementom koji je zbog velikog rizika od ozljeda bio zabranjen pedeset godina. Još tamo od Olimpijade u Innsbrucku 1976. kada smo se divili hrabrosti Franza Klammera u spustu.
I Hrvatska je na Olimpijadi imala svoje junake: naši Gorani činili su pola hrvatske reprezentacije, Marko Skender našao se u istoj utrci na 50 kilometara s vanzemaljcem Klaebom, Ema Sobol je sa svojih osamnaest godina bila najmlađa u utrci na deset kilometara, Tena Hadžić postala je zvijezda Olimpijade na svim mogućim društvenim mrežama nakon što joj se u posljednjim metrima ekipnog sprinta na stazi pridružio prelijepi pas Nazgul. Biatlonci Matija Legović, Krešimir Crnković i Anika Kožica su naši junaci već samim time što se bave tako teškim sportom u nimalo laganim uvjetima, a od alpske skijašice Leone Popović unatoč ozljedama koje je u karijeri nisu mazile očekujemo još lijepih vijesti kao i od svih naših olimpijaca koji su izborili nastup u Italiji.
Dok su neki za to vrijeme umjesto na njihove pripreme i opremu trošili na provode, vikendice na Ibizi, Snježne kraljice i podmazivanja za sve što je potrebno. Na koga i na što je otišlo trideset milijuna eura iz Hrvatskog skijaškog saveza u posljednjih deset godina umjesto na naše sportaše pokazat će valjda jednom USKOK-ova istraga ako ikad bude uhićen bjegunac, nekadašnji direktor alpske reprezentacije, Vedran Pavlek.