Porazi talijanskih snaga na svim frontovima tijekom Drugog svjetskog rata i iskrcavanje Saveznika na Siciliji sredinom 1943. godine vodili su ka kapitulaciji Italije.
Na sastanku Velikog fašističkog savjeta 25. srpnja 1943. fašisti su pozvali kralja da preuzme vlast. Kralj je razvlastio Mussolinija, nakon čega je 13.X.1943. formirana vlada s maršalom Pietrom Badogliom. Njegova vlada će potrajati do travnja 1944. g. – ukupno dvije stotine sedamdesettri dana ili devet mjeseci.
Vlada Pietra Badoglia pokušavala je očuvati teritorije koje je Italija osvojila tijekom Mussolinijeve vladavine, uključivši Istru i Jadransko primorje, ali ojačali narodnooslobodilački pokret u Istri i zaleđu Rijeke bio je protivnik protiv kojeg je borba do tada bila neizvjesna.
U potrazi za saveznikom koji bi olakšao priznanje njegove vlade, Badoglio je imenovao u listopadu 1943. godine za ministra vanjskih poslova Carla Sforzu – potpisnika Rapallskog ugovora (12.XI.1920).
Kad su Saveznici ušli u Rim (4.VI.1944.), Sforza je bio ministar bez portfelja u prvoj postfašističkoj vladi Pietra Badoglia, a nastavlja na istoj poziciji i u socijalističkoj vladi koju vodi Ivano Bonomi (18.VI.1944. – 19.VI.1945.).
Razumljivo je da su riječki političari iz doba fašizma ove dramatične promjene pratili s velikom nelagodom i, možda, i strahom. Najugroženiji među njima bili su oni koji su u propalom režimu zaizimali važne položaje, neki čak na nacionalnoj razini (Giovanni Host Venturi, Itti Bacich, Edoardo Susmel, Attilio Depoli, Salvatore Bellasich).
Jedan od njih bio je arhitekt i mason Giovanni Rubinich.
Politička biografija Giovannija Rubinicha do utemeljenja Države Rijeka Rapallskim ugovorom (12.XI.1920.) nedovoljno je poznata, a upravo se na to razdoblje odnose izjave o njegovom djelovanju u dokumentu Memoriale. Osim toga, njegove tvrdnje u istom dokumentu nude neke hipoteze vezane za, uglavnom, nepoznatu političku povijest Rijeke neposredno nakon propasti Habsburške monarhije do početka Mirovne konferencije u Parizu (18.I.1919.)
...