Akademska slikarica Diana Sokolić izdanak je riječke umjetničke obitelji koja je svoj život vezala uz kazalište. Otac, Dorian Sokolić, scenograf i intendant HNK u Rijeci, te majka, kostimografkinja Ružica Nenadović Sokolić - čak i da to nisu htjeli - obilježili su svojim karijerama odrastanje kćeri, koja je i talentom bila predodređena za likovnu umjetnost.
No njeni su interesi uvijek bili širi od kazališne pozornice, a znatiželjni duh težio je slobodi. Stoga ne čudi da joj je jedini izbor profesije bilo slikarstvo, kao prva velika ljubav. Pokazalo se kasnije ne i jedina. Od rasne crtačice i slikarice koja je osvajala nagrade Diana Sokolić se kroz godine, radeći u različitim materijalima, prometnula u vrsnu dizajnericu, koja je svaki segment karijere i svog likovnog izraza temeljila čvrsto na postulatima dobrog slikarstva. Prateći njezin rad kroz desetke minulih godina, moram reći da me i dalje ne prestaje iznenađivati dijapazonom svojih interesa, dubinom promišljanja i lakoćom stvaranja. I, dakako, radošću i uzbuđenjem koje emanira.
Iako živi u Zagrebu, Diana Sokolić vrlo čvrsto povezana je s Rijekom i prati sva događanja u gradu svog djetinjstva. Nema značajnijeg kulturnog događaja u Rijeci kojeg će ona propustiti, dolazi na sve kazališne premijere, održava umjetničke i privatne kontakte i smatra se Riječankom.
Stoga ne čudi da razgovor započinjemo filmom „Fiume o morte“, koji i nakon više mjeseci prikazivanja intrigira publiku svojim osebujnim zadiranjem u prošlost Fiumana, navodeći nas na razmišljanje o sudbini čovjeka na vjetrometini geopolitičkih događanja...
– Pogledala sam film s velikim zanimanjem, kaže Diana Sokolić. – Moja nona – Marija (Mima) Rodica – bila je Fiumanka i živjela u Via Trieste kod Giardina Publico. A nono je bio Eduard Sokolić Filkov, iz Novog Vinodolskog. Nona je voljela operu, to je bilo vrijeme kada je Rijeka imala više mjesta u kazalištima nego cijela Hrvatska. Kazalište je bilo dio života, kao danas klubovi za mlade. Nono je bio strojarski inženjer i kapetan stroja. Kao mladi časnik preživio je potonuće broda St. Istvan 1918. godine. Zrak ga je iz strojarnice izbacio na površinu, doplivao je nekako do obale, a onda danima hodao do Rijeke. Svi su mislili da je poginuo. Kada se pojavio noni na vratima, onako crn, odrpan i bradat mislila je da je vrag došao po nju.
Kada je D’Annunzio stigao u Rijeku, nono je ostao bez posla – to nije bilo dobro vrijeme za Hrvate u Rijeci. S nonom Mimom, i velikom grupom Sušačana, otišao je u Zemun na riječnu plovidbu. Živjeli su u enklavi sa svojim prijateljima, družili se međusobno, radili, dolazili preko ljeta u Novi i Rijeku s djecom.
Onda je počeo Drugi svjetski rat. Nono je ponovo ostao bez posla. Kao inženjer, popravljao je strojeve, a onda slučajno poginuo kao civilna žrtva, 1943. godine. Nona je ostala sama s četvero djece i uvijek proklinjala dan kada je „oni most prešla“ (između Rijeke i Sušaka, op.a.). Dolazila je kod nas po nekoliko mjeseci za Uskrs i Sisvete, a vratila se u Rijeku tek poslije smrti. Pokopana je na Kozali kao i njeni roditelji i njihovi roditelji koji su sahranjeni na ferro di cavallo. Na noninom grobu je i ime moga nona, tako je željela, jer mu se ne zna grob.
Žao mi je što taj dio povijesti Sušačana koji su otišli u Zemun još nitko nije obradio, a sve manje ljudi ima koji se toga sjećaju...
Vaši roditelji bili su umjetnici, diplomanti Akademije primijenjenih umjetnosti u Beogradu.
Upoznali su se na Akademiji, diplomirali i na poziv Drage Gervaisa, koji je tada bio intendant kazališta, došli u Rijeku. Tata je uvijek želio doći u Rijeku, ljubav prema gradu usadili su mu roditelji, a mama je voljela živjeti na moru. Ni kad je tata umro, nije htjela Rijeku zamijeniti Zagrebom i doći k meni.
ODRASTANJE
Kada sam se rodila, stanovali smo u mansardnom stanu pokraj kazališta, u Zagrebačkoj ulici. Iz tog doba pamtim neke slike i to su moje najranije uspomene. Tamo sam imala i prvu prijateljicu, Seku, s kojom sam i danas u kontaktu.
...