Dianu Haller upoznala sam 2007.godine na samom početku njene operne karijere, kad je – nakon diplome s najboljim ocjenama na tršćanskom konzervatoriju „Giuseppe Tartini“ – položila audiciju za poslijediplomski studij na londonskom Kraljevskom koledžu. Imala je dvadeset i jednu godinu i bila sigurna da je operna scena – jedino što želi! Danas se čini da su joj se želje i ostvarile.
S 26 godina postala je najmlađa solistica Državne opere u Stuttgartu; 2013. godine njemački časopis Opernwelt proglasio ju je Mladom pjevačicom godine i od tada niže nagrade i nove uloge. Prošle godina Diana Haller primljena je u stalni angažman štutgartske Državne opere, a od 2021. godine nositeljica je titule Kammersängerin. U svijetu opere zna se kakva je to čast, a isto tako se zna da ju tek rijetke umjetnice i dobiju. Diana Haller je to najveće priznanje dobila s nepunih 35 godina, ali sa zavidnom karijerom iza sebe.
Impresivan je broj uloga koje je otpjevala u matičnom teatru, ali i nizu najvećih kazališta diljem Europe i svijeta. S 27 godina bila je pozvana kao cover u njujorški Metropolitan slavnoj Joyce DiDonato, slijedili su nastupi na Salzburškom festivalu, a potom i prva uloga u milanskoj Scali. Između je toga otpjevala brojne mezzosopranske role, stigla je gostovati i na riječkoj sceni HNK-a Ivana pl. Zajca i postati počasna članica riječke opere. Ravnopravno je pjevala oratorijski repertoar, dobivala nagrade za svoje lied koncerte, istovremeno se počela baviti i režijom komornih opera, da bi danas – uz solistički angažman u matičnoj kući i na gostovanjima – preuzela umjetničko vodstvo komorne opere u Weissenhornu, koja djeluje u najstarijem živućem opernom kazalištu u Bavarskoj.
A ta velika i značajna karijera započela je u Rijeci, gdje je Diana Haller pohađala Osnovnu školu „Dolac“ i Glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova. Razgovor započinjemo sjećanjima na Dianino djetinjstvo, koje je znatno obilježio utjecaj none Paole Haller.
VRIJEME ODRASTANJA Pohađala sam talijansku Osnovnu školu koja je i danas u središtu grada, a dragocjeno je bilo što su nona i nono stanovali u Supilovoj kod hotela Bonavia, tako da sam nakon nastave sama dolazila kod njih. Tamo bih ručala, a u drugom razredu počela sam pohađati i Glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova, koja je također u blizini. Sve pješice. To što sam imala baku posvećenu u cijelosti meni, pa još k tome koja živi u blizini mojih škola, bilo mi je zaista važno. Pogotovo zato što su se u to vrijeme rodili blizanci, moja sestra i brat, tako da je mama imala – pune ruke posla.
Ja sam, dakle odrastala između none, mame i tate. Tijekom tjedna sam bila kod none, a preko vikenda s roditeljima. Svi prijatelji iz škole „Dolac“ živjeli su u centru grada – zato i danas, svaki put kad kročim u Stari grad, sve mi ulice mirišu na djetinjstvo. Sjetim se tih lijepih godina odrastanja, planiranja Školskog lista, druženja s prijateljima...
Za glazbu ste se opredijelili već na prijelazu u srednju školu.
Da, upisala sam se u srednju glazbenu školu, glavni predmet klavir, a svi ostali predmeti na hrvatskom jeziku. Taj prelazak bio je za mene stresan, jer sam do tada uglavnom govorila talijanski i učila na tom jeziku. Štoviše, kao mala gotovo da i nisam govorila hrvatski upravo zato što sam s nonom Paolom govorila talijanski. Ona nikada nije ni naučila književni hrvatski jezik – govorila je dijalekt trieštinski u koji se uvukao fiumanski.
...