Ladislav Šošterić prvi je slikar kojeg sam upznao u svom životu. Pamtim kako je u mom najranijem djetinjstvu, na samom početku 1960.-ih, postavio na zaravnak podno naše kuće svoj slikarski štafelaj i naslikao našu tada još malenu kućicu, do koje se uspinjalo strmom, izlokanom cestom, mjestimično posutom tucanikom i obrubljenom busenjem pelina. Dok je slikao, sve mi se činilo uzbudljivim. Njegov tronožac – štafelaj na koji je postavio platno, stolac na koji je sjeo, boje koje je istiskivao iz tube na svoju paletu, šešir široka oboda kakvoga nikad ranije nisam ni vidio. Uostalom nitko od onih koje sam poznavao nije nosio šešir.
Šošterić se tada družio s mojim stricem, a sliku naše kuće naslikao je po narudžbi moga oca. Ta slika već desetljećima stoji na istome, počasnom mjestu u roditeljskoj kući. Uvjeren sam da je upravo taj prvi susret s umjetnikom i njegovim slikanjem, o kojemu smo u obitelji često razgovarali, bitno doprinio mojoj dugogodišnjoj, neostvarenoj mladalačkoj želji da postanem slikar.
Ladislav Šošterić sin je učitelja i učiteljice, Josipa Šošterića i Ane Rubeša, koji su se upoznali u Učiteljskoj školi u Kastvu.
Rođen je u obližnjim Saršonima, kamo su mu oba roditelja upućena na prvo radno mjesto. Otac je potom radio u Gorskom Kotaru, u Razlogama i umro mlad u Delnicama.
Mali je Ladislav potom zajedno s majkom selio od škole do škole. U vrijeme rata odlaze u Hrvatsko Zagorje, prvo u Veliku Erpenju kod Velikog Trgovišća, potom u Benkovo kod Pregrade, te u Radoboj kod Krapine.
Poslije rata, već 1945. godine, primorski i istarski učitelji vraćaju se u Istru, pa je majka prvo dobila posao u Rovinjskom selu, potom u Livadama i Bertošima te u Rukavcu, i na kraju, radila u Kastvu kao odgojiteljica u dječjem vrtiću.
...
adislav znao u svom životu. Pamtim kako je u mom najranijem djetinjstvu, na samom početku Šošterić prvi je slikar