„Police za knjige, bez obzira jesu li niske ili visoke, imaju li pomične staklene ploče ili vrata, mogu mnogo bolje pružiti smještaj našem blagu koje se sastoji od knjiga.“
priručnik „Savremena domaćica”, 1966. godine
Iako je ovo tekst o jednom riječkom izdavaču knjiga, najprikladnije je započeti ga kao priču o domaćinstvu. Ne nužno samo riječkom. U rekonstrukciji fragmenata prošlosti tekst više ne može proizvesti onu vrstu trenutačnog predočavanja i životnosti kakvu danas stvaraju „retro“ video-radovi pogonjeni alatima generičke umjetne inteligencije koji su preplavili naše Instagram „lajne“. Pa ipak, dobra stara imaginacija ne bi nas smjela iznevjeriti ako joj se prepustimo u ovom primjeru.
Iz riječkog Exportdrva, OOUR-a Solidarnost (kasnije od 1. siječnja 1990. godine prepoznatljivijeg imenom Domus) u tipski stan kakve je, primjerice, na Gornjoj Vežici projektirao arhitekt Klement Miculinić, upravo su pristigli novi smeđi masivni regali. Drvo je tamno, plohe glatke, sve djeluje pomalo preteško i predimenzionirano, ali je i važno što je upravo tako jer s tim policama u stan ne ulazi samo komad namještaja nego i potvrda da je obitelj, premda u „veš mašini” Obodin pere plave kute iz „Benčića” ili Brodomaterijala, zakoračila u sferu građanskoga.
Otac je namjestio televizor ? Elektroindustrije Niš Minimatic Luxe ili možda TV Color Grand iz Radio industrije Zagreb, zajedno s pripadajućom antenom, a majci, toj „savremenoj domaćici“ koja je pročitala sve savjete kako biti „savršenom”, pripadao je nježniji, ali nipošto manje važan posao: strateško pozicioniranje tabletića i svih onih sitnih sadržaja kojima se susjedima na kavi davalo do znanja kakvo je to domaćinstvo. U vitrinskim dijelovima takvih regala nije se čuvala samo džezva, kristal koji se vadio dvaput godišnje, čaše s ceremonijalnom funkcijom i stolnjaci koje se diralo samo za novogodišnji ručak. Ondje su stajale i knjige. Obično debele, iz ujednačenog bibliotečnog niza ne bi li osjećaj kaosa bio manji. Ponekad čitane, ali uvijek strateški posložene kao vidljive.
Izuzmu li se urbani prostori poput riječkog i zagrebačkog, Hrvatska u socijalističku tranziciju ulazi u polupismenom stanju, a na razini same Jugoslavije situacija je bila još i dramatičnija - govorimo o situaciji u kojoj je i po 50% stanovnika, najviše upravo žena ? nepismeno. S razvojem i edukacijom i knjiga postaje dokaz pristojnosti, obrazovanja i društvenoga uspona, potvrda da kućanstvo sada pripada svijetu koji drži do kulture.
Ovo je priča o tim policama odnosno o hrpama knjiga koji su gradili kućni horizont, a on je tih godina za tisuće kućanstava bio obilježen grafičkim znakom broda liburne, raširenih jedara bez vesala, otisnutog na uvezu. Možda su na tim policama stajala sabrana djela Honoréa de Balzaca, Stendhala ili Alexandrea Dumasa, možda raskošna izdanja poput „Umjetnosti u slici”, možda westerni Zanea Greya, ali povezivao ih je taj isti znak: onaj izdavačkog poduzeća „Otokar Keršovani – Rijeka“.
TRNOVITI KULTURNI MOZAIK NOVE RIJEKE Ne bi li se razumio početak „Keršovanijeve” plovidbe do naših kasnije bogatije uređenih dnevnih boravaka kontekst se krije u kaotičnijoj, siromašnijoj i neizvjesnijoj neposredno poslijeratnoj Rijeci, gradu koji je nakon 1945. godine valjalo ponovno uvezati, gotovo poput raspadnute knjige u knjigovežni ci, dok se ne uspostavi kakva-takva čvrsta cjelina. Grad je to tihe psihoze odlaska Talijana, iseljavanja i nestajanja jednoga građanskog i desetljećima razvijanog svijeta, prekida kontinuiteta i osipanja stare urbane supstance. S druge strane odvijala se snažna, planska i državnom voljom vođena izgradnja novoga političkog i kulturnog poretka. Fiume je trebalo pretvoriti u Rijeku, i to u svakom pogledu: administrativno, kulturno, nacionalno, ideološki. Trebalo je proizvesti novo gradsko kulturno tkivo, uspostaviti nove semantike i gradske identitete. U takvom procesu kultura nije bila ukras ni sporedni dodatak. Bila je jedna od ključnih poluga. U poratnim godinama formira se zato čitav niz organizacija koje započinju proces preoblikovanja grada, a u Rijeku se dovode, ili svojom voljom dolaze, stručnjaci koji s takvim sustavima mogu raditi, jer ih ondje često nije bilo. Potrebno je ukratko ispratiti nastajanje toga novog mozaika, važnog i za razumijevanje našeg jedinstvenog izdavača – većina tih ljudi, njihovih područja rada i mjesta djelovanja činit će i osobno važan segment priče zvane „Otokar Keršovani”.
...