SUŠAČKA REVIJA broj 129/130

 


razgovor

LEON LUČEV, RAZGOVOR RIJEČKIH ZETOVA

Marin Krstulović

Dugo smo dogovarali naš susret. Da parafraziram Leonovog sugrađanina Arsena... dugo je pripremano naše poznanstvo i onda slučajno uz vruću rakiju.

Al', kad smo krenuli, vrlo brzo smo isprepreli familijarne povijesti... partizanske, socijalističke, komunističke... i jednom i drugom obiteljski su brodovi potpuno nagnuti ulijevo.

Moj djed poginuo je negdje oko Trsta, na samom kraju Drugog svjetskog rata, u lipnju 1945. g. U to isto vrijeme, Leonova baka bila je bolničarka na tom istom teritoriju.

Njegov djed je, u tom istom ratu, pobjegao iz logora u Italiji, da bi se na vesla i jedra vratio u rodni Prvić. Moj barba Niko, brat mog djeda, pobjegao je iz logora u Italiji i pješke se vratio u rodni Split...

Povijesti obitelji stvarno su nam se jako isprepletale, osim u jednoj „maloj stvari“. Leonovi su, naime, bili ribari, a moji težaci. Koliko je to tada bila nepremostiva razlika možda najbolje objašnjava Miljenko Smoje na početku „Velog mista“ kada kaže da je ta mržnja znala ići toliko daleko da su ribari svojim kćerima davali ime Peronospora, po najvećem neprijatelju težaka, koji su tada uglavnom uzgajali vinovu lozu.

Nas dvojica, šibenski i splitski proleteri, riječki zetovi, pomalo smo utonuli u pričicu na Terminalu...

Prvo što me zanimalo bilo je ime. Leon. On i ja smo praktički generacija ( ja sam tri godine stariji) tako da mogu iz prve ruke posvjedočiti da tog imena tada nije bilo. Sada ih nešto i ima, ali tada...

Leon Lučev: „Ime sam dobio sasvim slučajno. Naime, očevi su sa Prvića, a materini sa Zlarina. Inače, majka je Maglica, familija „onog“ Maglice (Ante Maglica, osnivač i vlasnik kompanije Maglite, op.a.) i moji su još uvijek tamo, u Americi, okolica LA.

Da budem precizan, majka je čista Zlarinjanka, a otac je pola sa Prvića, pola sa Krapnja, tako da sam pokrio kompletan šibenski arhipelag.

Bila je to velika bitka... kako će se mali zvat’. Sa jedne strane Prvićani po svome, sa druge Zlarinjani posvome, a i inače mi je familija poznata po malo neobičnim imenima. Moraš znati da se moj otac zvao Buđoni. Buđoni Lučev, po poznatom ruskom maršalu, Semjonu Mihajloviču Lučevu, tako da je većina predloženih imena bila u najmanju ruku čudna.

Spasila me teta, koja je tada studirala medicinu u Beogradu. Ona je tih dana odgledala Gospodu Glembayeve u nekom od beogradskih kazališta i vrlo se je dojmio Rade Šerbedžija u ulozi Leonea, tako da je odmah zvala doli i rekla mali će se zvat’ Leon. Poslije sam više puta sa Radom Šerbedžijom pričao o tome kako sam dobio ime po njemu.

Leon Lučev rođen je 1970. u Šibeniku, u kojem završava osnovnu i srednju školu. Svoje nježne godine provodi u trokutu Šibenik – Prvić – Zlarin.

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2025 Klub Sušačana