Za Kolektiv Igralke prvi sam put čula 2019. godine, negdje kad su se na kazališnoj sceni kao kolektiv i pojavile. Prije, znala sam ih pojedinačno, iz kulturnih i osobnih krugova, a kao glumice gledala sam ih u predstavama studija Glume i medija. Ono što sam te 2019. godine (sa)znala jest da s Tanjom Blašković i Alisom Debelić rade predstavu – radionicu za djecu, i da je tema zagađenje plastikom. A onda, nekako, od predstave Bakice (2020. g.), kao da više nije bilo osobe koja za Igralke ne zna.
Čini mi se da je predstava igrala bezbroj puta i da je uvijek bila rasprodana. Ali, evo, nisam provjerila.
Gledala sam sve njihove predstave dosad, čak i neke igrane šetnje (poseban format). Osim, priznajem, Crne vune, promakla mi je nenamjerno.
Posljednja predstava, Majke, potpuno me rasturila. Dok sam ju gledala, bila sam, pored ostalog, razgaljena i ponosna na njih, mislila sam, Igralke su mi sve bliže, bolje, artikuliranije. One govore mojim jezikom – rodne, klasne, socijalne ravnopravnosti (ili deprivilegiranosti, kako hoćete, ali posjeduju taj ključ), uz „žličicu“ humora, i omiljeni mi dokumentarizam. Kazalište koje ostvaruju, naime, dokumentarno je kazalište.
Kolektiv Igralke čine Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, koje su se upoznale na Studiju Glume i medija u Rijeci, u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. Informacija koja se ponavlja kad se gugla njihovo ime jest da ih je povezala želja za stvaranjem neovisnog kazališta, kakvo su same željele gledati, utemeljenog na istraživanju, osobnim iskustvima i društveno relevantnim temama. Svaka od članica u kolektiv donosi široko znanje – prije studija glume završile su fakultete socijalne antropologije, menadžmenta u kulturi, komparativne književnosti, rusistike i logopedije. One su i autorice i izvođačice i producentice, stvaraju kolektivno, eksperimentiraju, a projekte razvijaju etnografskim i autoetnografskim metodama.
Sasvim skraćeno: njihove predstave govore o nevidljivim društvenim skupinama, rodnim nejednakostima i intimnim iskustvima žena. Takve su predstave Bakice (redateljica Tjaša Črnigoj) sa svjedočenjem starijih žena koje u Rijeci preživljavaju skupljajući boce. Zatim Crna vuna (redateljica Olja Lozica, zajedno s Kolektivom), projekt kazališta zajednice o beskućništvu, nastao u suradnji s korisnicima Udruge Oaza, potom „Cure” (redateljica Tjaša Črnigoj), autobiografska predstava o (prvim) seksualnim iskustvima i transgeneracijskoj traumi ženskog odrastanja, potom „Seksualni odgoj II: Borba” (redateljica Tjaša Črnigoj) o pitanjima reproduktivnih prava žena kroz (jugoslavensku) povijest te Majke (redateljica Rajna Racz), tema (ne)majčinstva, uz neizbježno zadiranje u teme izbora, uvjetovanja, normi, biologije... Njihovo je kazalište živo i opipljivo, kazalište je koje educira, kazalište je otpora i oslobođenja, eksperimenta, igre, etike. Mnogi ih već upisuju u anale hrvatske dramske umjetnosti, pa ću im ja ovdje tepati „krojačice“, jer prekrajaju kazališni jezik kakvog ga, bar na ovim prostorima, poznajemo.
...