Članak je komorni istraživački pokušaj da se na os novi sačuvanih pisama, razglednica i fotografija, ali i svjedočenja starosjedilaca Mošćeničke Dragei suvremenika rekonstruira boravak književnika Ive Andrića na liburnijskoj rivijeri u drugoj polovini pedesetih godina 20. st., odnosno njegova ljetovanja u vilama Mošćeničke Drage. Povod tomu je šezdeseta obljetnica dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću, 1961. godine
Zahvaljujemo dobronamjernim suradnicima bez čije pomoći ovoga teksta ne bi bilo.
Stockholm, 1961. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. „Jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čovjeku ili čovječnosti. To je ono što je bitno.?
Ove je riječi izgovorio Ivo Andrić kao dio svoje svečane besjede održane prilikom ceremonije primanja Nobelove nagrade za književnost, u Stocholmu, u prosincu 1961., odnosno prilikom obraćanja članovima Kraljevske obitelji Gustava Adolfa VI., Nobelovom komitetu i uzvanicima, koja je potom objavljena u njegovim Sabranim delima2, u tekstu pod naslovom O priči i pričanju
...