SUŠAČKA REVIJA broj 121/122

 


pabirci vremena

RIJEKA IDEJA

Alen Čemeljić

Rijeka je uvijek bila grad ideja, ponekad i suludo hrabrih. Ali zbog takve lude hrabrosti onih koji su odlučili realizirati nemoguće, Rijeka je postala veliki grad, mali velegrad, kakvim su je nazivali u doba Monarhije koja je zauzimala gotovo cijelu Srednju Europu i preko Rijeke i Trsta izlazila na Mediteran. Nikada ne bi dobila taj status da su se Riječani plašili suočiti s naizgled nemogućim idejama. Ne bi nikada postala tako značajna luka da Giovanni Ciotta nije imao viziju i znanje kako privući državni kapital koji će izgraditi luku i prugu kojom će je povezati s kontinentom.

Ne bi nikada imala redovnu brodsku liniju s New Yorkom da Ossoinack nije imao hrabrosti dovesti u Rijeku Cunard Line.

Ne bi Rijeka 21. stoljeća nikada imala onakve bazene na Kantridi da se Obersnel nije suprotstavio svima onima koji su govorili kako će bazen na Kantridi Rijeku preskupo koštati.

Ne bi se nogometna Rijeka nikada dičila trofejima da Ljubo Španjol u socijalističko vrijeme nije imao hrabrosti od Rijeke, unatoč mrkim pogledima iz Komiteta, stvoriti klub koji će se znati suprotstaviti velikima, i da, u novije vrijeme, Damir Mišković nije odlučio spasiti klub od propasti i privatizirati ga.

Ne bi Letovci postali simbolom suvremene Rijeke da su se plašili izazivati sablazan s ružama u stražnjicama na pozornicama diljem zemlje, da bi na kraju predstavljali Hrvatsku na Eurosongu!! Hrabrost – to je ono što su Riječani uvijek znali cijeniti, iako je nije uvijek bilo. Nije bilo hrabrosti (a ni novaca) da Sušački neboder, prema projektu nesretnog Josipa Pičmana, postane jedan od prvih europskih nebodera sa fasadom od stakla još tridesetih godina.

Nije bilo hrabrosti ni da Most branitelja bude u trenutku gradnje najtanji most na svijetu! Nije bilo također ni hrabrosti da se zagrize u ideju modernog stadiona na Kantridi u trenutku kada su se pojavili Volpi i Mišković kao novi vlasnici kluba koji će nekoliko godina kasnije od borbe za opstanak postati prvakom države! Suludo hrabra ideja, naime, mora pronaći i hrabrog realizatora, a to, naravno, nije uvijek tako.

Koja je to nova riječka ideja, novi hrabri projekt kojeg bi trebalo podržati i čijoj bi se realizaciji mogli nadati idućih godina? Postoji li uopće, možemo li se za nešto zakačiti? Skoro svi su projekti kojima smo se nadali, čiju smo realizaciju zazivali i pišući na ovim stranicama podupirali kako Rijeka ne bi stagnirala i kako bi opet postala privlačan grad, „da čovjek ne povjeruje“, pred realizacijom.

Rijeka će, naime, kao najveće gradilište u Hrvatskoj uskoro imati novu bolnicu na Sušaku, dovršava se i nova Gradska knjižnica, čime Benčić definitivno postaje artkvart, a do kraja godine trebali bismo se voziti i najskupljom cestom u Hrvatskoj. Nema neko poetično ime, nekad su se ceste nazivale Jozefina, Dorotea, Karolina ili nekim drugim lijepim ženskim imenima, ali vremena su daleko od onih romantičnih i poetičnih, pa je u ova neromantična vremena zovemo D 403 – i njome ćemo se uskoro, nadamo se, od mora do Škurinja voziti preko dva vijadukta i kroz skoro kilometar i pol dugačak tunel Podmurvice.

Pronađeno je i rješenje za famozni autobusni kolodvor, uskoro počinje i izgradnja jedne od najvećih marina na Jadranu – u Porto Barošu.

Rijeka 21. stoljeća čeka novu ideju, neki novi projekt koji će unaprijediti život grada. Postoje li uopće nove riječke ideje? Postoje. I to njih nekoliko. Veliki park na Delti kojim bi Rijeka dobila veliku zelenu površinu u samom središtu grada, u vremenima klimatskih promjena u kojima veliki gradovi koji misle o svojoj budućnosti sade stabla gdjegod je to moguće. Projekt je to o kojem se dugo potiho priča (i pisali smo o njemu na ovim stranicama), ali još nema hrabrosti da se krene u njegovu realizaciju.

Tu je i Metropolis koji bi trebalo vratiti u gradsko tkivo kao jednu od najljepših građevina u Rijeci nakon što su ga povjesničari umjetnosti spasili od rušenja.

And last but not least, ideja riječkog arhitekta i gradskog vijećnika Marina Račića o novom i drugačijem središtu Rijeke, po kojoj bi cijeli centar grada bio jedna velika pješačka zona. Ne samo Korzo, već i Adamićeva ulica i Riva. Dakle, Rijeka kao grad pješaka nakon izgradnje tunela od Žabice do kazališta Ivana pl. Zajca. Nerealno? Zašto? Postoje li danas nemogući projekti?

Još samo prije dvadesetak godina kada smo na istim ovim stranicama pisali o budućoj prometnici D 403, o mogućem tunelu ispod Podmurvica, dugačkom kilometar i još nekoliko stotina metara, o nadvožnjacima koje bi trebalo izgraditi da bi se došlo do mora preko teritorija kojeg je zauzimala zatvorena rafinerija nafte – i to je izgledalo nerealno. Još samo prije petnaestak godina nismo znali što napraviti s Benčićem, predlagalo se da tamo bude Akademija likovnih umjetnosti.

Još samo prije dvadesetak godina moglo se sanjati o sveučilišnom kampusu na Trsatu. Bez snova, međutim, i hrabrosti da se smjelo zakorači u projekte koji na prvi pogled djeluju futuristički, nema napretka. Rijeka 21. stoljeća treba upravo to. Projekte o kojima možemo sanjati.

Ciotta, kažu najuspješniji riječki gradonačelnik svih vremena, sanjao je o velikoj Rijeci, velikoj luci i željeznici. Bili su to nevjerojatni projekti za 19. stoljeće u kojem je Rijeka postala jedan od većih gradova u Monarhiji. Stoljeće kasnije, socijalizam, koji je veličao ljudski rad, niti jedan projekt nije ocjenjivao nemogućim i izgradilo se brojne stanove na Vežici, Škurinjama, Turniću, Podmurvicama, Krnjevu, Zametu i Kantridi, izgradio se most za Krk, s najvećim lukom na svijetu, probio se tunel kroz Učku i povezao Kvarner s Istrom. Mnogo toga nije bilo nemoguće za radnog čovjeka.

Početak 21. stoljeća i Obersnelova era donijeli su Rijeci sportske objekte, bazene na Kantridi na lokaciji koju su mnogi ocjenjivali nemogućom za takav projekt, zatim dvoranu Zamet, atletsku dvoranu, astronomski centar, kazališni park, sveučilišni kampus, otvaranje grada prema moru, tzv. riječki waterfront i početak revitalizacije Benčića. Jesu li svi ti projekti izgledali realnima? Nisu, sjetimo se odugovlačenja države kada je u pitanju bio početak izgradnje kampusa na Trsatu, sjetimo se Obersnelovih riječkih razglednica koji su svakog tjedna slane u Vladu, lamentiranja kako je nemoguće na Kantridi izgraditi nove bazene. Danas, toliko godina kasnije, sve to imamo. Bilo je hrabrosti i drskosti pokazati da Rijeka može.

Upravo zato ideju arhitekta Marina Račića ne treba olako proglasiti nerealnom i samo tako je odbaciti. Rijeka s velikom pješačkom zonom, po uzoru na Ljubljanu, i to od Korza do mora, od Žabice do Delte, s prometom ispod zemlje – ideja je koja zvuči smjelo, suludo hrabro, ali i primamljivo. Možda se neće moći realizirati sutra ili prekosutra, pa na jedan običan autobusni kolodvor smo čekali skoro sto godina! I još čekamo, ali barem se nešto pokrenulo. Realizacijom Zapadne Žabice odnosno autobusnog kolodvora i stvaranjem velikog parka na Delti idući projekt o kojem bi Riječani trebali sanjati možda je baš nova vizija središta Rijeke i tunel koji mijenja sve. Cijena? Rekao bi legendarni Sir Oliver – prava sitnica.

Pa i cestu D 403, koja je dugačka samo 3 kilometra, platili smo pola milijarde kuna. Odnosno 66. 666, 666. Šezdeset i šest milijuna u našoj novoj valuti – eurima!


EURO

Davnih dana, sjećam se bilo je to na stadionu na Kantridi, pričao je prijatelj Sandro: Nono mi je rođen u Austro-Ugarskoj, moj stari u Italiji, ja u Jugoslaviji, sin u samostalnoj Hrvatskoj, a iz Rijeke se nikad nismo maknuli! Sjetio sam se te priče prije nekoliko mjeseci kada smo kao službenu valutu dobili euro. Ne mora čovjek imati mnogo godina da se sjeti starih dinara, pa novih dinara, pa hrvatskih dinara, nakon kojih su došle kune, a evo sada smo dočekali i euro!

I nove cijene, više, naravno. I odjednom više ne plaćamo kavu deset kuna nego dva eura, srdelice nisu više dvadeset kuna nego 4 eura, ni kruh više nije sedam kuna nego euro i nešto, ne šišamo se više za četrdeset kuna nego za sedam eura. I nismo iznenađeni. Očekivali smo da će trgovci opet iskoristiti priliku i podignuti cijene, ne po prvi put u posljednjih nekoliko godina. Doživjeli smo to već s dolaskom korone, pa s početkom ukrajinsko-ruskog rata, a dolazak eura bio je nova prilika.

Nova turistička sezona bit će, ako je suditi po ranijim iskustvima, još jedna prilika za još više cijene i za još veće zarade trgovaca. I možemo se svi protiv toga boriti i buniti, i građani, i država, i mediji – trgovci su, međutim, kod nas glavni igrači.

Dopustili smo im to još prije tridesetak godina gaseći proizvodnju i prepuštajući se u ruke onih koji razmišljaju kako da kupe što jeftinije, a prodaju što skuplje. Dopustili smo to kad je trgovina svega i svačega postala našom glavnom gospodarskom granom. Korak po korak Hrvatska je postala skupa zemlja iz koje se odlazi u kupovine u susjedne države. Postali smo trgovačka zemlja u kojoj standard pada svima onima koji se ne bave trgovinom i koja će, međutim, osjetiti posljedice vrlo brzo. Kao što je već osjetila nestanak hrvatske srednje klase koja se nije mogla boriti s torbarima koji su postali vlasnicima trgovačkih lanaca, benzinskih crpki, hotela i restorana, unaprijed osuđena na poraz u borbi protiv Matanovih sinova, kako ih je u Prosjacima i sinovima opisao Ivan Raos.

Ostat će zapisano kako je s dolaskom eura pao standard hrvatskih građana, iako euro nije krivac. Dolazak eura bila je samo dobro iskorištena prilika onih koji se na tržištu odlično snalaze i koriste svaku priliku za dobru zaradu. Da to nije bio euro, našla bi se već neka druga prilika. Kikaševi i Matanovi sinovi snalaze se dobro u svim prigodama i svim vremenima.


MAMA ŠČ

Legendarni riječki band Let 3 na Euroviziji! To je vijest, to je priča! Prlja i Mrle nakon riječkih rock-himni poput Vjernog psa, Izgubljenih, Kontinentia, Nafte, Profesora Jakova, Načina života, nakon spomenika Babin k., nakon legendarne obrade Era s onog svijeta, nezaboravnog projekta Nečuveno i predstave Fedra, nakon što su sa svim tim projektima ispisali bitan dio riječke rock-povijesti na kraju sudjeluju i na Euroviziji. I to s pjesmom koja je već sada postala simbolom ovih dvadesetih godina 21. stoljeća kada se suočavamo sa strahom od trećeg po redu svjetskog rata nakon sukoba velikih imperijalnih nuklearnih sila na ukrajinskom teritoriju. Pjesma Mama ŠČ, toliko je snažna i hrabra antiratna pjesma s nedvosmislenom porukom da je odmah osvojila Hrvatsku, ali i dobar dio slušatelja širom Europe koji su na You Tubeu pregledavali nastup riječkih rockera. Ona tako jasno govori protiv rata majčice Rusije, a nastup Letovaca tako jasno asocira na Charliea Chaplina i njegovog Velikog diktatora, da ne ostavlja ni malo mjesta pitanju što je pjesnik htio reći?.

Letovci su uz uobičajeno odličnu svoju glazbu poslali poruku koja je odjeknula. Europa je tako upoznala Letovce, a mi smo dobili novu antiratnu himnu. I ne samo to. Ta dva slova ŠČ postala su svojevrsnim simbolom građanskog otpora nakon što je jedna od hrvatskih aktivistica za ljudska prava političaru s desnog spektra preko medija poručila ŠČ!

Isto tako i svojevrsnim simbolom otpora prema hrvatskoj malograđanštini i učmalosti koja se zgraža jer će Let 3 predstavljati Hrvatsku na Eurosongu, a ne zgraža se nad time u što se pretvorila zemlja u kojoj žive, u kojoj je prosječna hrvatska mirovina 500, a prosječna neto plaća 990 eura. Pa ti živi!

ŠČ je postao i simbolom otpora protiv političke elite čiji je rezultat (ne)rada da četveročlana obitelj s oba visokokvalificirana i zaposlena roditelja jedva sastavlja kraj s krajem, dok je zastupnička plaća u Saboru tri tisuće eura našeg novca, novca iz našeg poreza. ŠČ je postao uzrečica svih onih u čije ime Letovci već desetljećima skidajući se na sceni govore Car je gol!, a protiv onih koji su nas svojom neefikasnošću i samodostatnošću doveli do toga da je iz Hrvatske otišlo više od tisuću liječnika prosječne dobi od 36 godina, da ih odlazi još i ne znamo tko će nas u budućnosti liječiti. U zadnjih je pet godina odlazak iz Hrvatske prijavilo 250 tisuća ljudi, a vjerojatno ih je otišlo dvostruko toliko.

Ljudi na Banovini godinama već čekaju da im se obnove u potresu srušeni domovi i više nismo iznenađeni kada mediji otkriju da nekom ministru nije bila dovoljna ministarska plaća i još brojne olakšice.

Našlo bi se još štošta na tom popisu zbog čega bi trebalo reagirati umjesto zgražanja na nastupe Letovaca koji su još za života postali legende i koji su svojim radom odaslali već toliko jasnih poruka: da u životu prolazi samo vjeran pas, da nas je sve više izgubljenih, da je nestao sedmi kontinentio, da zakrčili su grad i širi se smrad, i da sad, na kraju svega, idemo u rat!! ŠČ


UKRAJNA

Rat u Ukrajini i dalje traje, prošlo je više od godinu dana ratovanja i razaranja, poginulo je više od sto pedeset tisuća ljudi sa svake strane, raseljeno je nekoliko milijuna Ukrajinaca, razoren je veliki dio Ukrajine – i svemu tome ne vidi se kraj. Dva velika sukobila su se na ukrajinskom tlu i ni jedan ne želi stati, a mi se prateći taj sukob i izjave američkih analitičara i generala koji govore o predstojećem sukobu s Kinom pitamo hoće li u bliskoj budućnosti više uopće biti mira. Koji je, zapravo, cijelo dvadeseto stoljeće bio tako krhak da smo čak i mir u kojem smo živjeli nazivali hladnim ratom. Nakon njegova završetka počeli su neki drugi ratovi, Kuvajt, Afganistan, Irak, Iran, Libija, da bi se opet sve prebacilo na europski teritorij. I opet je uključen gotovo cijeli svijet, osim Latinske Amerike i Afrike. Svi ostali već su odabrali stranu. Zapad i prozapadne zemlje poput Australije, Novog Zelanda, Japana i Južne Koreje mogle bi se naći na jednoj, a Rusija i Kina na drugoj strani velikog sukoba. Naime, izlazne strategije iz sukoba na ukrajinskom tlu nema, predaleko se otišlo za brz prestanak rata koji bi se lako mogao proširiti. Oni koji geopolitički razmišljaju reći će da stotinjak godina nakon Prvog svjetskog rata, u kojem su se rušila carstva na europskom tlu, sad se u Europi ratuje za njihovu obnovu. Mirni snovi? Daleko od toga.


MINA

Jednom kad rat završi, posljedicama nikad kraja. Ne samo trideset, čak i osamdeset godina kasnije. Rijeku je, naime, 19. ožujka 2023. u rano nedjeljno jutro probudila sirena zbog akcije neutraliziranja protubrodske mine koja je još od Drugog svjetskog rata ležala na dnu riječke luke. Dan ranije je i na gradilištu ceste D 403 pronađena avionska bomba. Isto iz Drugog svjetskog. Ne stignemo počistiti ni bombe iz jednog, a već nam dođe neki drugi rat koji se „istrese“ i ostavi nas da se s bombama, minama i svim tim ratnim, da ne kažemo šta, snalazimo kako god znamo. I da pokušamo normalizirati živote, pokušamo razumjeti one koji su stradali, da se borimo protiv onih koji su se okoristili, odgovaramo di smo bili 41. i 91. g. i da čistimo morsko dno u luci i osamdeset godina kasnije. I Englezi i Nijemci već su zaboravili da su bili ovdje i ispuštali te svoje strahote na našu luku, a mi se i toliko godina kasnije moramo evakuirati iz centra grada i nadati se da će dečki obaviti sve kako treba i da nitko neće stradati. I dalje, toliko godina kasnije, još uvijek ne znamo (barem javnost ne zna) s kolikim i kakvim je sve bombama zagađen naš Jadran. I koje su sve vojske s paluba i iz zraka ispuštale u njega neeksplodirane bombe u posljednjih stotinjak godina sumanutog ratovanja kod nas i tu negdje blizu nas. I taman pomisliš da si se najzad riješio svih tih posljedica, kad opet odjednom odnekud iznikne neka nova mina ili bomba, i taman pomisliš da bi se moglo početi lijepo živjeti, krenu ti veliki u neka nova ratovanja i, eto ti, opet, da oprostite na izrazu – sranja.


ZBOGOM HRVATSKA

Možda ste negdje pročitali, možda niste, još sedamnaest tisuća ljudi otišlo je u godinu dana. I tu nije kraj, i dalje se odlazi. Dublin, Munchen, Stockholm, London i ostali europski gradovi i dalje su privlačniji našim mladim ljudima od Zagreba, Rijeke, Splita, Pule i Osijeka. Posao pronalaze lako, bolje su plaćeni nego ovdje, stan također pronalaze lako, a naše cijene već su se izjednačile s europskima. Ovdje već, u Zagrebu i Splitu, i do iznajmljenog stana teško dolaze jer ih čuvamo za turiste. I tako su nam stanovi zimi prazni, gradovi isto prazni, eto i to nam je donio turizam bez kojeg zemlja, kažu, ne može preživjeti. A inženjeri, liječnici, informatičari i svi ostali iz neturističkih djelatnosti odlaze. U zadnjih pet godina, što privremeno, što zauvijek, iz Hrvatske je otišlo 233 tisuće građana naše, izgleda, tipične iseljeničke zemlje. I ne vraćaju se, zadovoljni su svojim novim životima. Zbogom Hrvatskoj iz koje su otišli, kažu ispitivanja, ne samo zbog novca, već zbog nepoštivanja, zbog korupcije i zbog nepravde.

A na njihova mjesta došli su radnici iz Nepala, Indije, s Filipina... Rade u našim škverovima, prodaju nam kruh i burek, čiste hotelske sobe i apartmane, snalaze se, uče hrvatski, … Postali smo Njemačka za siromašne, za dvadesetak godina navodno će više od trideset posto stanovništva Lijepe naše biti stranci.

Jesmo li zaista kao društvo tako planirali našu budućnost? I jesmo li je uopće planirali? Ili je bio važan samo što veći profit uz što manje troškova za radnu snagu, koja je bolje plaćene poslove pronašla ne tako daleko, ali ipak izvan granica svoje zemlje. To je cijena tog bahatog stava naših poslodavaca – ako nećeš, ima tko hoće. I zaista, samo lani je s drugih meridijana stiglo njih 150 tisuća koji su pristali na nisku cijenu rada, dok naši i dalje odlaze u poštenija društva, u uređene zemlje s efikasnom javnom administracijom i kvalitetnim pravnim sustavom. Odlaze ogorčeni i puni prezira prema političkim elitama i poslodavcima koji su se pobrinuli samo za sebe i za svoje.


PUSTA ZEMLJA

A) FAO, organizacija za hranu i poljoprivredu, upozorila je kako su globalni troškovi za uvoz hrane dostigli rekordnu razinu i da će siromašni moći uvoziti samo osnovnu hranu.

B) Ukrajina više nije i neće biti žitnica Europe, dok Rusija bilježi rekordnu žetvu, ali s njom je Europa prekinula odnose.

C) Već je korona pokazala kako je stupanj samodostatnosti zemalja pokazatelj njihove stabilnosti i njihove razvijenosti, posebno razvijenosti poljoprivrednog tržišta.

Sve to znamo, a naša plodna zemlja i dalje ostaje neobrađena. Sve to gledamo, a Slavonija i Lika sve su više demografski opustošene i ekonomski zapostavljene – i svake godine u tim poljoprivrednim regijama nestane dvadesetak sela. Sve je jasnije da se bez poljoprivrede neće moći, a mi smo i dalje precentralizirani, slavonske županije (njih 5) zajedno sa Ličko-senjskom i dalje tek s deset posto sudjeluju u nacionalnom BDP-u, a on nam i dalje ovisi o jadranskom turizmu bez kojeg bi se strmoglavio na samo dno Europske Unije.

I pored svega toga, i pored svih slavonskih vapaja i molbi da se pokrene nešto kako bi Slavonija opet oživjela i kako bi nas opet hranila, to ostaje i dalje zapuštenom i pustom zemljom. Kažu svjedoci – kuće puste propadaju, orasi sami padaju sa stabla po dvorištima, nema ih tko pokupiti, sela su napuštena, zemlja neobrađena, i tako već godinama, a bez sustava za navodnjavanje će tako i ostati.

U zemlji koja je po bogatstvu vodnih izvora peta u Europi poljoprivreda još uvijek ovisi o prirodnim padalinama, dok se (usporedbe na Googleu lako se pronađu) u Lombardiji, u Italiji, navodnjava pedeset posto površina, dok Saudijska Arabija (!) ima najveći maslinik na svijetu s pet milijuna stabala!, dok se u Španjolskoj nalazi trećina navodnjavanih površina Europske Unije i dok Izrael skoro polovicu obradivih površina ima pod navodnjavanjem, istovremeno, Hrvatska uvozi četrdeset posto potrebnog voća i povrća. Samodostatni smo samo kada su u pitanju mandarine, trešnje, žito i soja. Sve ostalo moramo uvoziti u ovim turbulentnim vremenima kada uvoz postaje sve skuplji, a hrana mnogima nedostupna jer ne mogu pratiti takav rast cijena. Priča o Slavoniji, tamo s početka devedesetih, koja će hraniti Hrvatsku i pola Europe, ostala je samo priča, s vremenom postala je bajkom.


KOLIKO ČITAMO?

Gdje pobjeći u poplavi loših informacija iz svijeta koji nas okružuje i svijeta koji više nije mirno mjesto za život? Naš savjet uvijek je bio i ostao – dobra knjiga. U Hrvatskoj nas, međutim, čita manje od polovice, rezultati ispitivanja nekada su 45 posto, nekada 42 posto, pa smo dakle, i kad su knjige u pitanju, opet podijeljeni na dvije Hrvatske. Kao i uvijek uostalom, i kad je u pitanju politika, izbori, referendumi, i pitanja od društvene važnosti, uvijek se dijelimo na dva dijela.

Četrdeset posto ljudi u Hrvatskoj čita, kupuje knjige ili ih posuđuje iz knjižnica, razgovara o knjigama, pamti autore, naslove i citate. Više od polovice stanovnika te Lijepe naše, međutim, knjigu nikada ne uzme u ruku, pročitali su što su morali (ako jesu) da bi maturirali, interes za pisanom riječi hrane na portalima klikajući zvučne naslove. Mi koji volimo knjigu, koji želimo osjetiti papir pod rukama i omirisati svježi tisak postajemo ljudi iz nekog drugog doba. To novo doba, međutim, postaje znatno drugačije od starog, između ostalog, i zbog knjiga, odnosno zbog nekonzumacije napisanog štiva. Jer odavno su već znanstvenici utvrdili da o čitanju knjiga ovisi, između ostalog, i razvoj empatije toliko potrebne u današnjem svijetu u kojoj je ona sve manje prisutna. Kako, naime, ne postati empatičan ako si proveo toliko vremena s likovima knjiga koje si gutao pred spavanje, nakon ručka ili negdje uz more? Tolike sate smo se uživljavali u tuđe sudbine, misli, osjećaje, naravno da smo postali empatični. Ali druga polovica nije. Možda današnji svijet upravo zato više nije empatičan, nije ga možda baš zato briga za sudbinu i osjećaje ljudi koje nisu upoznali, niti ih žele upoznati. Nečitanje knjiga možda zaista ostavlja posljedice i tamo gdje to ne očekujemo i možda je današnji svijet, ovakav kakav jest, zaista osveta loših đaka koji nisu čitali lektiru.


LUKA I MIA

Barba Ivo, barba Ante, barba Josip i barba Stjepan, tako smo se kao djeca obraćali starijima, to su bila uobičajena imena ljudi rođenih prije onog velikog rata. Tete su bile Marija, Branka ili Ana. Kad smo sjeli u školske klupe šezdesetih i sedamdesetih najčešće žensko ime u razredima bilo je Vesna, barem po dvije u svakom razredu. Na igralištu između golova najčešće su se čuli povici: Robi! Igore! Damire!. Nerijetko bi se među nama pojavile Ivona, Nensi i Žaklina.

Stigle su osamdesete i nove bebe, sve su se češće na dječjim igralištima čula imena Luka, Matija, Filip i Lucija, a daleko najpopularnije ime postalo je Ivana. S početkom novog stoljeća primat su preuzele Lana, Sara, Nika, Petra i Ana, a dječaci su sve češće bili Ivan, Karlo i Petar.

Danas, dvadesetak godina kasnije, najčešće ime kojima ponosni roditelji daju dječacima su Luka, Jakov i David. U prvih pet muških imena lani su se u Hrvatskoj našli još Petar i Ivan, a drugu petorku činili su Roko, Mateo, Fran, Niko i Matej.

Među najpopularnijim ženskim imenima više nema Ane, a najčešća su imena za djevojčice postala Mia, Lucija, Nika, Mila i Ema. Tu su još Marta, Rita, Sara, Eva i Dora. Nema više Zvonimira, Krešimira i ostalih hrvatskih knezova i kraljeva, nema više ni Milke, Ljubice, Stjepana, Nikole, Vesne, Snježane, Ljiljane i Mirjane. Nema više ni Jadranke ni Adriane, a ni Željka ni Branka. Imena su kratka, više kao da nema vremena za dugačka imena kao što su bila Tomislav, Vladimir, Elizabeta. Sve se ubrzalo, imena su se skratila i postala lako pamtljiva. Imena barbi i teta s početka teksta – kao što su Vinko, Danica, Vladislav, Krunoslav, Marijana, Slavica – stavljena su za sada po strani. Dok ih se opet netko ne sjeti za dvadesetak, tridesetak ili više godina.


PAR STUPNJEVA VIŠE

Tako se zove izložba u Bečkom muzeju na kojoj su slike nakrivljene nekoliko stupnjeva kako bi se skrenula pozornost javnosti na globalno zatopljavanje, problem koji kao da ne postoji u našem javnom prostoru. Dok na drugim meridijanima pokušavaju gradove učiniti zelenijima kako bi se u njima za ljetnih sve većih vrućina moglo opstati – ovdje se o tome uopće ne razmišlja. Ne djeluje se, ni praktično, ni simbolično, dok Beč, primjerice, koji je 2021. godine proglašen Europskim gradom drveća, i u kojem se godišnje posadi četiri i pol tisuće stabala, upozorava na problem i simbolički – izložbom nakrivljenih slika.

Petanest umjetničkih djela, uključujući Klimta i austrijskog velikana Egona Schielea, obješeno je nakrivljeno uz tekstove koji skreću pozornost na učinak koji bi imalo globalno zagrijavanje za više od 1,5 stupnjeva Celzijevih.

Naime, prema Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama Ujedinjenih naroda, emisije stakleničkih plinova moraju se prepoloviti do sredine 2030-ih ako svijet želi imati ikakve izglede ograničiti porast temperature na 1,5 Celzijev stupanj, u odnosu na predindustrijske razine. Izvještaj kaže da su koncentracije CO2 u atmosferi najveće u posljednja dva milijuna godina i da je svijet sada topliji nego ikad u proteklih 125 tisuća godina, a tijekom sljedećeg desetljeća vjerojatno će postati još topliji.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana