SUŠAČKA REVIJA broj 121/122

 


budućnost

RIJEKA – GRAD INVESTICIJA

Luka Benčić

Što se gradi u Rijeci, gradu koji je u jednom desetljeću izgubio dvadeset tisuća stanovnika

Odgovor na pitanje u kojem smjeru ide Rijeka u 21. stoljeću više nije jednoznačan, kao što je bio slučaj u posljednjih 300 godina. Praktički do jučer, Rijeku se smatralo industrijskim i lučkim gradom, a na takav se status gledalo kao na nešto što je „zacementirano“ i samorazumljivo. Takav je stav i doveo do toga da je Rijeka postala jedan od gubitnika tranzicije, čiji su se nagovještaji dali osvijestiti i prije nego što se raspala Jugoslavija.

Još osamdesetih godina 20. stoljeća postalo je jasno da tvornice s tisućama srednje i niskokvalificiranih radnika, kao što su Torpedo, Hartera, Rikard Benčić ili bakarska Koksara, u riječkom okruženju nemaju budućnost, a da je njihovo umjetno održavanje na životu samo pretapanje „iz šupljega u prazno“.

I brodogradnja je već osamdesetih „počela pucati po šavovima“, i to ne samo u Rijeci i Hrvatskoj – uostalom, njeno je propadanje u dotadašnjem obliku, sa sindikatom Solidarnost u Poljskoj i Leh Valensom, bilo ujedno i najava propasti socijalizma, odnosno modela državnog kapitalizma kakav je prevladavao u zemljama koje su se nazivale socijalističkima.

U isto vrijeme, osamdesetih, do izražaja počela je dolaziti i stagnacija riječke luke koja, bez moderne, dvotračne pruge, bez dobre prometne povezanosti i bez modernih terminala za brz prekrcaj i efikasno skladištenje robe s velikih brodova nije mogla držati korak s Trstom, a onda ni s Koprom, koji ju je pretekao u svega nekoliko desetljeća.

Raspad Jugoslavije Rijeka je dočekala kao još uvijek dosta bogat, ali prilično zapušten grad, koji neće još dugo moći živjeti na „staroj slavi“. Pri tome, Rijeka svoje bogatstvo nije u toliko velikoj mjeri dugovala uspješnoj socijalističkoj ekonomiji, koliko svemu onome što je napravljeno u minulim stoljećima, poglavito u 19. st., koje je bilo zlatni period procvata grada na Rječini. Brodogradilište 3. maj, Tvornica papira, Rafinerija nafte, tvornice Torpedo i Rikard Benčić, kao i riječka luka s popratnom željezničkom infrastrukturom iz 1873., sve su to bila industrijska postrojenja koja su izgrađena u vrijeme Austrougarske ili ranije.

Na tu se postojeću industriju, uz određene nadogradnje i prenamjene (Torpedo iz tvornice torpeda u tvornicu traktora, Benčić iz tvornice duhana u tvornicu motorne opreme i ljevaonicu) naslonila se i jugoslavenska industrija nakon 1945. g. Drugim riječima, koristilo se i nastojalo unaprijediti ono što je stoljeće prije izgradio netko drugi, ali to nije moglo trajati dovijeka.

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana