SUŠAČKA REVIJA broj 38/39

 


povijest

PROTALIJANSKA POLITIKA U RIJECI  

Igor Žic 

1848.-1887.


Na talijanskom jeziku termin terre iredente označava krajeve pod tuđom vlašću. Pokret za priključenje takvih krajeva naziva se iredentizam. On se u Rijeci polako stvarao od sredine prošlog stoljeća pa do Prvog svjetskog rata, a rezultirao je aneksijom grada Italiji 1924. godine. Taj pokret nam je zanimljiv zbog aktualnosti nekih njegovih postavki u određenim krugovima u Italiji.

    Temelj pokreta u najširem smislu bila je talijanska kultura, i ne iznenađuje nas previše da je prva figura na koju se iredentisti pozivaju Dante Alighieri, koji u Božanstvenoj komediji, u IX. pjevanju Pakla, kaže: »... i ko što su kod Pule, blizu žala gdje Kvarner među Italije pere...«. Jedna poetska slika u nekim je glavama postala politički program.
    Drugi temelj iredentizma u Rijeci bili su u patriciji, oblik gradskoga plemstva. Godine 1659., kad je grad dobio grb, tražilo se od cara Leopolda I. da se gradski vijećnici i službeno proglase plemićima, no iz Beča im je odgovoreno da se plemstvo dodjeljuje prema pojedinačnim zaslugama. Uza sve napore, patriciji nikad nisu postali pravo plemstvo.
    Patricijat se redovno obnavljao, osim u razdoblju od 1809. do 1822. godine, kada nije bilo novih pripadnika. U protokolu od 2. svibnja 1823. godine postoje četiri grupe patricija: stvarni prisutni i odustni, odnosno počasni prisutni i odsutni. Od patricija koji su živjeli u gradu mogu se navesti: Andrija Ljudevit Adamić, Josip Barčić, Andrija Belinić, Ivan Bratić, Josip Emili, Antonio de Gauss (podrijetlom Austrijanac), Kristofor Luppi, Ivan Andrija Marochino, Iginio Scarpa, Vicenzo de Terzy, Giuseppe Thierry (podrijetlom Francuz), Antonio de Verneda (podrijetlom Španjolac) i Giuseppe de Zanchi. Na listi su patricija iz 1848. godine i posljednja dvojica koja su ušla u taj povlašteni krug: Josip Ljudevit Cimiotti i Ivan Kobler.
    Uoči revolucionarnih godina 1848. i 1849., kada se stvari s Rijekom počinju komplicirati, moramo registrirati događaje na koje se iredentisti rado pozivaju, neovisno o tome koliko nas se ti događaji doimali nedužnima. 
    Između 1843. i 1845. tiskara braće Karletzky tiskala je drugi po redu riječki dnevnik L'Eco del littorale Ungarico (Odjek Mađarskog primorja) koji je neko vrijeme uređivao Vincenzo Solitro. Njegov brat Giulio pokrenuo je u Trstu 1848. godine Giornale di Trieste, a obje novine bile su napadno naklonjene talijanskoj kulturi.
    U starom Adamićevom kazalištu (na mjesto današnje Gradske biblioteke) izvedene su između 1845. i 1848. godine Verdijeve opere Nabucco, Ernani te I Lombardi. Osim tradicionalne sklonosti Riječana toj kazali1šnoj formi, treba primijetiti da je Verdi u svijesti protalijanskog stanovništva ubrzo preuzeo mobilizatorsku ulogu Dantea.
    Godine 1848., kada se čitava Europa pokrenula da sruši konzervativni ustroj koji je uspostavio austrijski državni tajnik Metternich na Bečkom kongresu 1815. godine, tajni policijski izvještaji spominju riječke dragovoljce u garibaldinskim jedinicama: Roberta Marochina, Zanetta Rossinija, Carla Poglayena, Antonia Valušnika i Giovannija Samsu. U obrani venecijanske luke Marghere poginuo je Karlo Marušić.
    Kako se situacija komplicirala i u samoj Rijeci, 23. ožujka 1848. u poglavarstvo je stigao guvernerov dopis da je potrebno osnovati nacionalnu gardu. To je vrlo brzo ostvareno. Vrhovni zapovjednik bio je guverner Ivan Nepomuk Erdödy. Njemu podčinjen bio je Pietro Scapra, a njegov pobočnik bio je Gabrijel Mitrović. Liječnici su bili Pietro Rinaldi, Franjo Jelčić, Antonio Felice Jačić i Adolfo Justini. U stožeru su bili i Ignazio Simonić i Anselmo Matković. Ukupni vojni potencijal Riječana, koji su domovinom smatrali uglavnom svoj dnevni boravak, a u najboljem slučaju područje Staroga grada, bio je raspoređen u šest satnija.
    »Konzervativni značaj riječkog političkog života, čuvanje autonomije, određuje stav prema revolucionarnim pokretima. Oligarhija u svemu teži da očuva dotadašnje stanje, a puk nije politički još toliko svjestan da bi igrao neku samostalnu ulogu. Dok u carevini ustaju narodi u borbi za slobodu, na Rijeci su glavna briga jedino komunalna prava. Od tekovina novog doba prima se samo ono što ne zadire u gradsku autonomiju.« (Hauptman, F.:»Rijeka«, Zagreb, 1951., str. 105.)
    Riječani su, zbog ne uvijek jasnih razloga, računali da je njihova budućnost u čvršćoj vezi s domovinom Mađarskom. To je u trenucima dok ban Jelačić pomaže Habsburzima da sačuvaju vlast tako što se sprema za rat protiv iste te Mađarske, bilo zbunjujuće. Napokon je Jelačić odlučio poslati podžupana zagrebačkog Bunjevca da riješi situaciju na Kvarneru. U zoru 31. kolovoza 1848. godine 150 bakarskih gardista pod Jakovom Tadejevićem zaputilo se prema Sušaku. Pridružilo im se 50 Dražana, a na Sušaku 70 ogulinskih graničara, 200 graničarskih lovaca i 500 seržana. Riječani, uvijek okretni u politici, rekli su da bansku vlast priznaju samo privremeno. Kada su idući dan pobjegli guverner Erdödy, kapetan Privitzer i dio građana koji su otvoreno pristajali uz Peštu, problem je, barem na površini, bio riješen, a Rijeka je našla svoj mir u zagrljaju majke domovine Hrvatske.
    Riječane je u otporu predvodio podkapetan Giuseppe Agostino Tosoni. Pred očima banskog povjerenika Bunjevca organizirao je na lukobranu postavljanje spomen-ploče kojom Riječani zahvaljuju ugarskim vlastima na početku izgradnje luke 1847. godine. Bunjevac skida tu ploču, no nakon što je 2. prosinca 1848. Jelačić imenovan riječkim guvernerom, Tosoni organizira gradsko izaslanstvo koje treba kod cara tražiti potvrdu komunalnih prava.
    Podkapetan Tosoni je u tim nemirnim vremenima bio jedna od važnijih osoba u gradu svetog Vida. Bio je oženjen Francescom, sestrom Luigija de Perettija, kojeg se često naziva »prvim riječkim iredentistom«. U politici je bio od 1839. godine, i to kao vijećnik i gradski sudac.
Poslije četiri mjeseca nadigravanja s patricijima pomalo umorni Bunjevac zaključuje da buđenje hrvatskog duha ide izuzetno teško, jer su Riječani ljudi koji istovremeno šalju izaslanstvo caru i vesele se svakom njegovom porazu. S padom Budimpešte patriciji osnivaju Domorodno hervatsko družtvo za promaknutje narodnosti slavonsko-hervatske u ovom primorju kojemu među prvima pristupaju protivnici hrvatske vlasti u gradu: Tosoni, Brelić, Pauer, Celebrini, Iginio i Pietro Scarpa...
    Najokretniji Riječanin tog vremena ipak je bio Gašpar Matković. On je još 1844. godine bio u vezi s Franjom Kossuthom radi projektiranja pruge koja bi povezala Rijeku s Mađarskom. Godine 1848. Kossuth, tada predsjednik mađarske revolucionarne vlade, preko njega nabavlja brik Implacable u Engleskoj. Bilo je planirano da brod pod zapovjedništvom Vicenza de Dominija dođe u Rijeku s oružjem za mađarsku revoluciju. No, za cijeli poduhvat saznala je austrijska vlada, pa je brod zaplijenjen i odvučen u Trst, dok su de Domini i Matković uhićeni i bačeni u tamnicu u kaštelu San Giusto. Nakon godinu i pol dana, kad je revolucija bila ugušena, Matković je pušten, te se vratio u Rijeku. Tu je bio ideolog promađarske politike.
    U gradu je i 1849. godine situacija bila zamršena. Ilustrativno je najavljeno gostovanje talijanske kazališne družine koju Bunjevac ne želi na svom teritoriju, a kojoj je poglavarstvo odobrilo nastup. Pri tome je vojni zapovjednik grada pukovnik Horvatović nazvao sve pripadnike tek utemeljene hrvatske Narodne čitaonice izdajicama cara! Bunjevac je ovu kulturno-političku epizodu riješio u korist Hrvata: talijanska družina nije gostovala, a vojni zapovjednik je smijenjen. Ipak, bio je to prolazni uspjeh koji je ukazao na tijesnu povezanost kulture i politike.
    Godine 1850. na pregovore o statusu grada moćni ministar Bach zove dall'Astu, ranijeg vrlo nepouzdanog upravitelja riječke policije.
    U svom protestu Bachu Jelačić 15. studenog 1850. godine piše: »Prema svim podacima dall'Asta... spada među ona lica, koja treba, blago rečeno, isključiti od svakog odnosa sudjelovanja u javnim, još više pak u općinskim poslovima; a ponajmanje smije vlada, i to još jednostrano samo ona, privući takve ljude.« (isto, str. 128.)
    Potom se borba zaoštrava na području jezika. Već 20. studenog 1851. godine dvanaest odvjetnika predaje riječkom sudu memorandum o jeziku suđenja. Na njega se nadovezuje i drugi, koji je potpisalo 150 građana pod vodstvom istih odvjetnika, a koji je upućen caru Franji Josipu. U njemu se traži da se sudski procesi odvijaju na jeziku kojim je podnesak sastavljen, pravdajući zahtjev slabim poznavanjem hrvatskog jezika.
    Ban Jelačić u svom odgovoru ministru pravosuđa upozorava da bi prihvaćanje ovakvog prijedloga značilo de facto isključivu uporabu talijanskog jezika. I dodaje da »iz vlastitog očevida zna da spomenuti advokati, uostalom kao i svatko, znade vrlo dobro hrvatski, što kraj njihovih malih simpatija za taj jezik sigurno nisu tek naučili, nego im je to materinji jezik. Apsurdnost upotrebe talijanskog u sudstvu najbolje pokazuje statistika pučanstva pojedinih sudova: riječki kotarski sud, između svojih 20.500 stanovnika, ima jedva 700 Talijana, a broj se njihov ne povećava ni na području zemaljskog suda, koji zasjeda u Rijeci.« (Isto, str. 131.)
    Kako je Rijeka od 1848. do 1868. bila pod Hrvatskom, tako se borba za gradsku autonomiju odvijala s jedne strane kroz jačanje talijanske kulturne prisutnosti, a s druge kroz pokušaj čvršćeg vezivanja grada uz Budimpeštu.
    Ključna figura u širenju talijanske kulture u gradu bio je Ercole Rezza, kojeg su Hrvati zvali Relja Reca. Došao je iz Trsta 1848. u dobi od trideset i pet godina. Započeo je poslovati kao knjigoveža, potom je otvorio litografski zavod 1854., tiskaru 1856., a posudbenu knjižicu 1857. godine. Na pokretanje novina Eco di Fiume (Riječki odjek) odlučio se u lipnju iste godine.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana