SUŠAČKA REVIJA broj 38/39 pismo iz amerike OD HAZARDA DO HARVARDA Amir Muzur Prilog galeriji portreta naših mladih u svijetu Zahvaljujući, između ostaloga, i ljudima koji su se pobrinuli da Ustavni sud juridičkom nogom u tur diskvalificira Nezavisnu listu iz utrke za mjesta u Gradskom vijeću Opatije, a poučen uz to i nekim recentnim iskustvima na riječkome Medicinskom fakultetu, ja sam, onako dudekovski, hlebinački iskreno i istodobno munchovski očajno kriknuo u svijet. (Zapravo, u internet. Kažu da je tako i Kardelj, kada mu je oko 1950. u Nizozemskoj predstavljen neki, za tadašnje vrijeme ultramoderni, ogromni kompjutor koji »sve zna«, počeo vikati u ekran pitanje: »Kako žive ljudi u Jugoslaviji?«) E pa, na moju orfanoidnu konfesiju smilovalo se nekoliko potencijalnih posvojitelja: londonski Imperial College, Tokyo Metropolitan Institute of Neuroscience, Rotman Institute iz Toronta i bostonski Harvard Medical School. Ušlo se, kako bi rekli političari, u multilateralne pregovore: Toronto je ubrzo otpao, a London i Tokyo su odgođeni, sklanjajući se u stranu pred gospodinom Harvardom. Nekoliko elektronskih pisama, dva telefonska razgovora, provjera referenci i referata, prihvaćanje uvjeta i – stvar riješena za tri tjedna. Sve se, doduše, malo odužilo zbog napada na njujorški WTC, ali se i taj prah napokon slegao i ja sam sjeo u avion: s kuferom, čija je ručka pukla već u ruci prijatelja koji me dopratio do opatijske Slatine, i s dvjema manjim torbama u koje bi stao manje-više sav inventar mobilnih frajlica. Kombi do Ljubljane sam prespavao, avion do Frankfurta predrijemao, ali tu, na aerodromu, gdje mi je jedna antipatična baba u SA-uniformi, onako krmeljivom, oduzela škarice i žilete, prvi puta sam osjetio da odlazim. Taj trenutak probuđene panike, koju sam morao sve dovle nositi negdje dobro zapakiranu i pohranjenu u sebi, to su oni »njoki« za koje mi je pisao Roman Cvek da su mu klizili grlom kad je sletio u Ljubljanu, to su one suicidalne iskre koje zna svatko tko se navikama i uspomenama fiksirao za određeno tlo, a onda ga napuštao protiv svoje volje. To znaju one tisuće koje su stotinjak godina prije mene odlazile u Ameriku brodovima sporim kao vječnost i krcale Atlantik zvonećanskim, matuljskim i poljanskim suzama. I tu je taj kritičan emigrantski trenutak materijaliziran u jedan jedini »njok«, globus hystericus emigrantum: prihvatiti komotnu martiromansku narikačku »kletu sudbu« ili situaciju pretvoriti u izazov, borbu, motiv za dokazivanje i samodokazivanje. Tu se odabire put jednom za svagda, tu se definiraju i cementiraju buduće godine imigrantskog življenja, to je prva i ključna točka na kojoj pada ili uspijeva akulturacija. S tih nekoliko prnjica i ideja stigao sam, zapravo u čas na bostonski aerodrom: put kraći no ikada; protutnjao je čitav jedan ocean u drijemanju i šestsatnom pomaku unatrag. I tu me dočekao albinoidni, dugokosi, nasmiješeni snjegović koji će se od prvoga trena pokazati strpljivim i šeprtljavim, patološki pedantnim i povremeno usporenim do retardiranosti. Taj Ed će mi u sljedećih mjesec do mjesec i pol dana zamijeniti i oca i majku, i bracu i seku, dati mi stan i hranu, poučavati me novom poslu i podnositi sve moje hirove, psihoterapeutski predano. Jedno od najvećih iznenađenja, čak i za mene koji dolazim s višegodišnjim talijanskim iskustvom, bila je birokracija. U nastojanju da se osiguraju pred zakonom i spriječe svaku mogućnost da budu utuženi i tako spadnu na prosjački štap, Amerikanci svakom pridošlici guraju na potpis stotine obrazaca i čitave knjige uputstava, traže desetine privola i odricanja unaprijed, a zauzvrat novim robovima tetoviraju takozvani Social Security Number (talijanski codice fiscale, neka vrsta JMBG-a, koji ima služiti u sve moguće svrhe, a prije svega kod financijskih transakcija)i sveučilišnu legitimaciju koja omogućava ulaz u sve prostorije, posudbu knjiga i besplatni prijevoz s jednog kraja kampusa na drugi. (Dakako, uz ove isprave, debljini novčanika pridonose i magnetske kartice banaka, zdravstvenog osiguranja, popusta u knjižari, popusta u supermarketu itd., itd., koje čovjek sam, vrlo brzo, milom ili silom pribavi.) Kažu da je obrazovanje za Massachusetts ono što je nafta za Texas: samo u Bostonu i Cambridgeu, odvojenima rijekom Charles, postoji deset većih sveučilišta. Harvard je najstarije u Americi, iz 1636., ima najveću sveučilišnu knjižnicu na svijetu (13 milijuna svezaka), 38 nobelovaca među bivšim ili sadašnjim profesorima i troje među učenicima. Massachusetts Institute of Technology CMIT) ima organiziranu samo poslijediplomsku nastavu, a među, što sadašnjim, što među bivšim, nastavnicima i studentima ima 55 nobelovaca. Dodamo li tome još 4–5 nobelovaca s trećeg po veličini sveučilišta Boston University (trojica su – Bellow, Walcot i Wiesel – samo u Odsjeku za engleski jezik), ispada da je ovim gradom prodefiliralo stotinjak nobelovaca, dakle, više nego što ih imaju čitavi kontinenti. Jasno, i školarine su ovdje primjereno visoke: Harvard jedini nema tzv. atletskih stipendija (stipendija za sportaše), ali tvrdi da će stipendirati svakog kandidata koji zadovolji sve druge kriterije prijema (stvar u koju mnogi sumnjaju; međutim, se non è vero, è ben trovato). Izgleda da prednost kod upisa na Harvard imaju kandidati s nekim organizacijskim sposobnostima i inicijativom (parola hoće da se ovdje pripremaju budući »lideri«: vanjska je, pak, percepcija da na Harvardu studiraju čudaci, a na MIT-u autisti). Iza visokih školarina (zarad kojih mnogi čitavog života vraćaju kredite tzv. student loans) i još većih donacija (javno se priznaje da je 5% mjesta rezervirano za djecu bogatih i moćnih, koji svojim novcem i utjecajem omogućuju bolje uvjete za preostalih 95%) krije se prava industrija koja se ne bavi samo obrazovanjem, već pod krinkom filijala raznih imena trguje nekretninama, investira i plodi milijarderski sveučilišni kapital. U tome moru studenata, nastavnika i službenika, tražiti bilo koga, nezavidan je posao. Tijekom zadnjih mojih dana u Opatiji ljudi su mi, u maniri davnih i rijetkih prekooceanskih putovanja i veza, javljali adrese njihovih koji tamo žive, da mi se nađu pri ruci, da mi u početku bude lakše. I Petar Strčić mi je, u zadnjem telefonskom razgovoru, sugerirao da »tamo« pronađem naše ljude, s tim da meni uopće nije bilo jasno čemu bi takav jedan cenzus imao služiti (a kamoli kako definirati »naše«, budući da regije imaju vrlo rastezljive granice, a državne su, pak, međe na našim prostorima mijenjaju u svakoj generaciji barem dvaput). Vrlo brzo, međutim, otkrivši prije svega da sam prestar da mi Amerika pruži sve što mi treba, postalo mi je jasno da traženje tih famoznih »naših« (whoever they might be) nije samo prikraćivanje vremena ili traženje ramena za nostalgično plačuckanje i solidarnu pomoć u nevolji, već da je to formiranje jedne nove mreže cirkuliranja informacija i izvorišta ideja koje su, kombinirajući iskustva bliža mojima s američkim, nove i potencijalno nadasve korisne i zanimljive (da ne govorimo da neka tuđa iskustva mogu skratiti put i spriječiti grešku). Traženje i okupljanje tih »naših« je, zapravo, guranje nosa u jednu novu, sinkretističku i prilično interesantnu supkulturu koja ima podosta reći svojoj matičnoj kulturi i novoj u koju tek urasta. Prvi koji se uvukao u moj »dosje« bio je simpatični Riječanin Kristijan Cvjetović. Našao sam se prvi put s njim na pizzi u Ipswichu, pedesetak kilometara sjeverno od Bostona, gdje sam u početku stanovao kod onog dobrice Eda. Sjećam se da sam gotovo osjećao tremu hoću li moći govoriti vlastitim jezikom. U tih prvih mjesec dana nekoliko sam puta govorio telefonom, uvijek kratko i stereotipizirano (kako se već i treba jedino služiti telefonom), a i to samo ispočetka. Otada sam hrvatski samo pisao, a unutarnji govor ipak ne može zamijeniti puna usta artikulacije kao puna usta materinjeg mlijeka. Razgovarajući s Kristijanom na ivici dijalekta, činilo mi se da gustiram neko skupo delikatesno vino. Kaže Kristijan, ne dopada mu se kako ljudi ovdje žive (a i sam je tu već sedam godina), opservacije nam se manje-više poklapaju, ali je njegovo poznavanje proceduralnih stvari, jasno, neusporedivo bolje. Kristijan je najprije diplomirao negdje u Kaliforniji, a sada radi u jednoj bostonskoj firmi kao konzultant za investicije i dovršava magisterij iz menadžmenta i financija. Krupan momak, ubjedinjuje američku poslovnu logiku s našom kritičnošću. Govori mi o uspjehu Clintonove ekonomike kao o rezultatu Reaganovih i Bushovih rezanja poreza, i propasti Enrona zbog plaćanja dionicama, o propustima Goreove kampanje, a ja mu, u mislima, tražim već mjesto u opatijskom privrednom preporodu iz mojih snova. Drugi »naš« na kojega sam naletio bio je Krešimir Josić, sin profesorice u opatijskoj gimnaziji i profesor matematike na Sveučilištu Boston. Nikada se ranije nismo vidjeli, ali bih ga prepoznao: ista mater, snaha Franje Matetića, zidara i prvorazrednog fabulatora iz Zvoneće. Krešo je u Americi već dvanaest godina, od zadnjeg razreda srednje škole (kad Amerika, pod duhovitom egidom razmjene maturanata, krade najbolje i točno dozrelo do vrha malih, naivnih, zahvalnih naroda), Prije Bostona prošao je Providence, Austin i Pennsylvaniju. Prošloga ljeta oženio se u Slavoniji, odakle mu je otac, profesor biokemije u Beču i Berlinu, Meksikankom Claudijom. Razgovaramo dok čekamo večeru. Sjedi Claudija do mene na kauču, sjetna sva i nekako kronično nahlađena, praskajući svako malo južnjačkim smijehom, gavranski crne kose, ravne kao i profil s astečkih reljefa. Blago kôse indijanske oči, tamna put i uske nosnice načas su me podsjetile na jednu drugu Klaudiju iz mog djetinjstva (možda je samo ime stvorilo sličnost, a možda u njoj vidim Klaudiju kao što i u Kreši vidim Ervina Dubrovića: možda samo tražim sličnost u tolikim nepoznatim licima s aerodromâ i ulicâ, sličnost s dalekim svijetom koji gusto nastanjuje moju memoriju i u kojem se jedinom dobro snalazim). Pijuckamo utroje, ja ispitujem koješta, pa napokon i misli li se Krešo vratiti u Hrvatsku. A on mi s čuđenjem odgovara da ne misli. Pa i ja se već sam sebi počinjem čuditi na tom pitanju koje mi se nekako često i nekontrolirano prevaljuje preko usana. To je pitanje relikt nagovaranja koje sam nekada davno uporno prakticirao, a sada ni sam sebe više ne mogu nagovoriti, budući da ne znam vjerujem li dovoljno u ono što zastupam ili to iz mene govore tek šantićevske parole i jačićski abbaziocentrični romantizam (nagovaranja sam batalio, zaostalo je tek to atavističko pitanje, obješeno kao Pust u pustinji). S pogledom koji putuje od čaše u ruci, preko Claudije, do kamina u opeci, pa onda to sve nekako obuhvaća u jednoj vizuri, kao dugi sporni kamermanski manevar, pomislim kako razumijem svakog koji stare korijene podvije pod meku fotelju nasred tople sobe i pored ovakve ženice, ne pitajući koji će grad vidjeti kad ujutro otvori prozor. Treće, i svakako najzgodnije, ukazanje u toj kompoziciji apatridiziranih figura bila je Izabela, kći riječke povjesničarke Ljubinke Karpowitz. Udana za nekog Talijana, živi u Washingtonu i radi u Međunarodnome monetarnom fondu. I Izabela je već odavno daleko od kuće: diplomirala je ekonomiju u Milanu, magistrirala na Sorosevom Srednjoeuropskom sveučilištu u Pešti, radila kratko u Zagrebu i – došla ovamo. Sada putuje Mediteranom i izračunava dugove jadnim zemljama kakva je i naša. Ni Izabela se ne misli vraćati (ja te povratke uzimam onako lessyjevski romantično i naivno, i ta moja advokatura, priznajem, ponekad doista ima slabašne argumente). Kao da sam se u to i sam želio uvjeriti i posljednji put pokušati s nagovaranjem da se predomisli, našao sam je u Washingtonu. Posjeti velikim gradovima uvijek su tek od relativne koristi, pretapajući u našoj memoriji obilje vizura u kašu. Tako će i meni, osim Izabele Karpowitz, u sjećanju ostati šetnja Mallom, ogromni Lincoln, 58.000 imena poginulih u Vijetnamu i Smithsonovi dvori, ostat će i Bugarin s bradicom à la Sean Connery, u posjeti kćeri, Izabelinoj kolegici, i crnkinja koja pred Prirodoslovnim muzejom prodaje razvodnjeni kakao, i inženjer Bolivijac koji traži posao, i parovi lezbijki s Dupont Circlea. Sve te fotografije će se razasuti Mekorijom, već prema tome s kime se od postojećih stanara spare u čvrste asocijacije. Mnoge od njih će se već i prije zaronjavanja u fiksir osjetno promijeniti, druge će to učiniti tek s vremenom i nekorištenjem. Neke će se pomiješati s kritikama, idealiziranjima ili fantastičnim retuširanjima koja više nitko nikada neće moći razlikovati od izvornika. Fasade kopiranih grčkih hramova i rimskih slavoluka, patos predsjedničkih govora i parola urezanih u kamenje kao kuranski ajeti u džamijske zidove, kolona kipova vojnika iz korejskoga rata, sve je to, od L'Enfantova kapitolocentričnog e'toilea do obeliskâ, stepeništâ i rotondî, dizajnirano da zadivi stranca, zastraši neprijatelja, gregarizira Amerikanca i usput sve to naplati od onih 15 milijuna turista godišnje. Klasicistička pompa s kraja Settecenta u šumama dorskih stupova pod visokim frontonima, Washingtonov spomenik od preko 150 metara zašiljenog kamena u erekciji (kao i replika halikarnaškog mauzoleja na vrhu replike zvonika sv. Marka usred njujorškog Wall Streeta, užega od moje ulice Vrutki), beskonačne široke skalinade s izvaljenim lavljim tjelesima na bokovima, katedraloidna arhitektura Capitola à la Brunelleschi – sve su to igre prije svega samopotencije, libidinozne freudovske ili militantne adlerovske, svejedno, koje posuđuju simbole Crkve baš kao i njene ambicije: ambicije totalitarne, ekspandirajuće, bezuvjetne, hipnotičke vlasti nad podanicima. Tako dizajnirana, Amerika kao svraka vreba i grabi sve što sja i odnosi u svoje gnijezdo. Kaže mi jedan moj kolega, Norvežanin, da bi imperativ svakog pojedinca trebalo da bude odabrati mjesto gdje će moći pružiti intelektualni maksimum. Valjda ja imam krivo, valjda su mene moji stari krivo odgajali, ali meni se čini da živeći ovdje forsiram prostor koji mi izvorno nije dodijeljen, da sam preselio u neku budućnost za koju nemam ni volje ni previše strpljenja, da tamo daleko, daleko kraj mora, teče moje jedino pravo vrijeme u kojemu me neće biti strah ni starjeti. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
OD HAZARDA DO HARVARDA
Amir Muzur
Prilog galeriji portreta naših mladih u svijetu
Zahvaljujući, između ostaloga, i ljudima koji su se pobrinuli da Ustavni sud juridičkom nogom u tur diskvalificira Nezavisnu listu iz utrke za mjesta u Gradskom vijeću Opatije, a poučen uz to i nekim recentnim iskustvima na riječkome Medicinskom fakultetu, ja sam, onako dudekovski, hlebinački iskreno i istodobno munchovski očajno kriknuo u svijet. (Zapravo, u internet. Kažu da je tako i Kardelj, kada mu je oko 1950. u Nizozemskoj predstavljen neki, za tadašnje vrijeme ultramoderni, ogromni kompjutor koji »sve zna«, počeo vikati u ekran pitanje: »Kako žive ljudi u Jugoslaviji?«) E pa, na moju orfanoidnu konfesiju smilovalo se nekoliko potencijalnih posvojitelja: londonski Imperial College, Tokyo Metropolitan Institute of Neuroscience, Rotman Institute iz Toronta i bostonski Harvard Medical School. Ušlo se, kako bi rekli političari, u multilateralne pregovore: Toronto je ubrzo otpao, a London i Tokyo su odgođeni, sklanjajući se u stranu pred gospodinom Harvardom. Nekoliko elektronskih pisama, dva telefonska razgovora, provjera referenci i referata, prihvaćanje uvjeta i – stvar riješena za tri tjedna. Sve se, doduše, malo odužilo zbog napada na njujorški WTC, ali se i taj prah napokon slegao i ja sam sjeo u avion: s kuferom, čija je ručka pukla već u ruci prijatelja koji me dopratio do opatijske Slatine, i s dvjema manjim torbama u koje bi stao manje-više sav inventar mobilnih frajlica. Kombi do Ljubljane sam prespavao, avion do Frankfurta predrijemao, ali tu, na aerodromu, gdje mi je jedna antipatična baba u SA-uniformi, onako krmeljivom, oduzela škarice i žilete, prvi puta sam osjetio da odlazim. Taj trenutak probuđene panike, koju sam morao sve dovle nositi negdje dobro zapakiranu i pohranjenu u sebi, to su oni »njoki« za koje mi je pisao Roman Cvek da su mu klizili grlom kad je sletio u Ljubljanu, to su one suicidalne iskre koje zna svatko tko se navikama i uspomenama fiksirao za određeno tlo, a onda ga napuštao protiv svoje volje. To znaju one tisuće koje su stotinjak godina prije mene odlazile u Ameriku brodovima sporim kao vječnost i krcale Atlantik zvonećanskim, matuljskim i poljanskim suzama. I tu je taj kritičan emigrantski trenutak materijaliziran u jedan jedini »njok«, globus hystericus emigrantum: prihvatiti komotnu martiromansku narikačku »kletu sudbu« ili situaciju pretvoriti u izazov, borbu, motiv za dokazivanje i samodokazivanje. Tu se odabire put jednom za svagda, tu se definiraju i cementiraju buduće godine imigrantskog življenja, to je prva i ključna točka na kojoj pada ili uspijeva akulturacija. S tih nekoliko prnjica i ideja stigao sam, zapravo u čas na bostonski aerodrom: put kraći no ikada; protutnjao je čitav jedan ocean u drijemanju i šestsatnom pomaku unatrag. I tu me dočekao albinoidni, dugokosi, nasmiješeni snjegović koji će se od prvoga trena pokazati strpljivim i šeprtljavim, patološki pedantnim i povremeno usporenim do retardiranosti. Taj Ed će mi u sljedećih mjesec do mjesec i pol dana zamijeniti i oca i majku, i bracu i seku, dati mi stan i hranu, poučavati me novom poslu i podnositi sve moje hirove, psihoterapeutski predano. Jedno od najvećih iznenađenja, čak i za mene koji dolazim s višegodišnjim talijanskim iskustvom, bila je birokracija. U nastojanju da se osiguraju pred zakonom i spriječe svaku mogućnost da budu utuženi i tako spadnu na prosjački štap, Amerikanci svakom pridošlici guraju na potpis stotine obrazaca i čitave knjige uputstava, traže desetine privola i odricanja unaprijed, a zauzvrat novim robovima tetoviraju takozvani Social Security Number (talijanski codice fiscale, neka vrsta JMBG-a, koji ima služiti u sve moguće svrhe, a prije svega kod financijskih transakcija)i sveučilišnu legitimaciju koja omogućava ulaz u sve prostorije, posudbu knjiga i besplatni prijevoz s jednog kraja kampusa na drugi. (Dakako, uz ove isprave, debljini novčanika pridonose i magnetske kartice banaka, zdravstvenog osiguranja, popusta u knjižari, popusta u supermarketu itd., itd., koje čovjek sam, vrlo brzo, milom ili silom pribavi.) Kažu da je obrazovanje za Massachusetts ono što je nafta za Texas: samo u Bostonu i Cambridgeu, odvojenima rijekom Charles, postoji deset većih sveučilišta. Harvard je najstarije u Americi, iz 1636., ima najveću sveučilišnu knjižnicu na svijetu (13 milijuna svezaka), 38 nobelovaca među bivšim ili sadašnjim profesorima i troje među učenicima. Massachusetts Institute of Technology CMIT) ima organiziranu samo poslijediplomsku nastavu, a među, što sadašnjim, što među bivšim, nastavnicima i studentima ima 55 nobelovaca. Dodamo li tome još 4–5 nobelovaca s trećeg po veličini sveučilišta Boston University (trojica su – Bellow, Walcot i Wiesel – samo u Odsjeku za engleski jezik), ispada da je ovim gradom prodefiliralo stotinjak nobelovaca, dakle, više nego što ih imaju čitavi kontinenti. Jasno, i školarine su ovdje primjereno visoke: Harvard jedini nema tzv. atletskih stipendija (stipendija za sportaše), ali tvrdi da će stipendirati svakog kandidata koji zadovolji sve druge kriterije prijema (stvar u koju mnogi sumnjaju; međutim, se non è vero, è ben trovato). Izgleda da prednost kod upisa na Harvard imaju kandidati s nekim organizacijskim sposobnostima i inicijativom (parola hoće da se ovdje pripremaju budući »lideri«: vanjska je, pak, percepcija da na Harvardu studiraju čudaci, a na MIT-u autisti). Iza visokih školarina (zarad kojih mnogi čitavog života vraćaju kredite tzv. student loans) i još većih donacija (javno se priznaje da je 5% mjesta rezervirano za djecu bogatih i moćnih, koji svojim novcem i utjecajem omogućuju bolje uvjete za preostalih 95%) krije se prava industrija koja se ne bavi samo obrazovanjem, već pod krinkom filijala raznih imena trguje nekretninama, investira i plodi milijarderski sveučilišni kapital. U tome moru studenata, nastavnika i službenika, tražiti bilo koga, nezavidan je posao. Tijekom zadnjih mojih dana u Opatiji ljudi su mi, u maniri davnih i rijetkih prekooceanskih putovanja i veza, javljali adrese njihovih koji tamo žive, da mi se nađu pri ruci, da mi u početku bude lakše. I Petar Strčić mi je, u zadnjem telefonskom razgovoru, sugerirao da »tamo« pronađem naše ljude, s tim da meni uopće nije bilo jasno čemu bi takav jedan cenzus imao služiti (a kamoli kako definirati »naše«, budući da regije imaju vrlo rastezljive granice, a državne su, pak, međe na našim prostorima mijenjaju u svakoj generaciji barem dvaput). Vrlo brzo, međutim, otkrivši prije svega da sam prestar da mi Amerika pruži sve što mi treba, postalo mi je jasno da traženje tih famoznih »naših« (whoever they might be) nije samo prikraćivanje vremena ili traženje ramena za nostalgično plačuckanje i solidarnu pomoć u nevolji, već da je to formiranje jedne nove mreže cirkuliranja informacija i izvorišta ideja koje su, kombinirajući iskustva bliža mojima s američkim, nove i potencijalno nadasve korisne i zanimljive (da ne govorimo da neka tuđa iskustva mogu skratiti put i spriječiti grešku). Traženje i okupljanje tih »naših« je, zapravo, guranje nosa u jednu novu, sinkretističku i prilično interesantnu supkulturu koja ima podosta reći svojoj matičnoj kulturi i novoj u koju tek urasta. Prvi koji se uvukao u moj »dosje« bio je simpatični Riječanin Kristijan Cvjetović. Našao sam se prvi put s njim na pizzi u Ipswichu, pedesetak kilometara sjeverno od Bostona, gdje sam u početku stanovao kod onog dobrice Eda. Sjećam se da sam gotovo osjećao tremu hoću li moći govoriti vlastitim jezikom. U tih prvih mjesec dana nekoliko sam puta govorio telefonom, uvijek kratko i stereotipizirano (kako se već i treba jedino služiti telefonom), a i to samo ispočetka. Otada sam hrvatski samo pisao, a unutarnji govor ipak ne može zamijeniti puna usta artikulacije kao puna usta materinjeg mlijeka. Razgovarajući s Kristijanom na ivici dijalekta, činilo mi se da gustiram neko skupo delikatesno vino. Kaže Kristijan, ne dopada mu se kako ljudi ovdje žive (a i sam je tu već sedam godina), opservacije nam se manje-više poklapaju, ali je njegovo poznavanje proceduralnih stvari, jasno, neusporedivo bolje. Kristijan je najprije diplomirao negdje u Kaliforniji, a sada radi u jednoj bostonskoj firmi kao konzultant za investicije i dovršava magisterij iz menadžmenta i financija. Krupan momak, ubjedinjuje američku poslovnu logiku s našom kritičnošću. Govori mi o uspjehu Clintonove ekonomike kao o rezultatu Reaganovih i Bushovih rezanja poreza, i propasti Enrona zbog plaćanja dionicama, o propustima Goreove kampanje, a ja mu, u mislima, tražim već mjesto u opatijskom privrednom preporodu iz mojih snova. Drugi »naš« na kojega sam naletio bio je Krešimir Josić, sin profesorice u opatijskoj gimnaziji i profesor matematike na Sveučilištu Boston. Nikada se ranije nismo vidjeli, ali bih ga prepoznao: ista mater, snaha Franje Matetića, zidara i prvorazrednog fabulatora iz Zvoneće. Krešo je u Americi već dvanaest godina, od zadnjeg razreda srednje škole (kad Amerika, pod duhovitom egidom razmjene maturanata, krade najbolje i točno dozrelo do vrha malih, naivnih, zahvalnih naroda), Prije Bostona prošao je Providence, Austin i Pennsylvaniju. Prošloga ljeta oženio se u Slavoniji, odakle mu je otac, profesor biokemije u Beču i Berlinu, Meksikankom Claudijom. Razgovaramo dok čekamo večeru. Sjedi Claudija do mene na kauču, sjetna sva i nekako kronično nahlađena, praskajući svako malo južnjačkim smijehom, gavranski crne kose, ravne kao i profil s astečkih reljefa. Blago kôse indijanske oči, tamna put i uske nosnice načas su me podsjetile na jednu drugu Klaudiju iz mog djetinjstva (možda je samo ime stvorilo sličnost, a možda u njoj vidim Klaudiju kao što i u Kreši vidim Ervina Dubrovića: možda samo tražim sličnost u tolikim nepoznatim licima s aerodromâ i ulicâ, sličnost s dalekim svijetom koji gusto nastanjuje moju memoriju i u kojem se jedinom dobro snalazim). Pijuckamo utroje, ja ispitujem koješta, pa napokon i misli li se Krešo vratiti u Hrvatsku. A on mi s čuđenjem odgovara da ne misli. Pa i ja se već sam sebi počinjem čuditi na tom pitanju koje mi se nekako često i nekontrolirano prevaljuje preko usana. To je pitanje relikt nagovaranja koje sam nekada davno uporno prakticirao, a sada ni sam sebe više ne mogu nagovoriti, budući da ne znam vjerujem li dovoljno u ono što zastupam ili to iz mene govore tek šantićevske parole i jačićski abbaziocentrični romantizam (nagovaranja sam batalio, zaostalo je tek to atavističko pitanje, obješeno kao Pust u pustinji). S pogledom koji putuje od čaše u ruci, preko Claudije, do kamina u opeci, pa onda to sve nekako obuhvaća u jednoj vizuri, kao dugi sporni kamermanski manevar, pomislim kako razumijem svakog koji stare korijene podvije pod meku fotelju nasred tople sobe i pored ovakve ženice, ne pitajući koji će grad vidjeti kad ujutro otvori prozor. Treće, i svakako najzgodnije, ukazanje u toj kompoziciji apatridiziranih figura bila je Izabela, kći riječke povjesničarke Ljubinke Karpowitz. Udana za nekog Talijana, živi u Washingtonu i radi u Međunarodnome monetarnom fondu. I Izabela je već odavno daleko od kuće: diplomirala je ekonomiju u Milanu, magistrirala na Sorosevom Srednjoeuropskom sveučilištu u Pešti, radila kratko u Zagrebu i – došla ovamo. Sada putuje Mediteranom i izračunava dugove jadnim zemljama kakva je i naša. Ni Izabela se ne misli vraćati (ja te povratke uzimam onako lessyjevski romantično i naivno, i ta moja advokatura, priznajem, ponekad doista ima slabašne argumente). Kao da sam se u to i sam želio uvjeriti i posljednji put pokušati s nagovaranjem da se predomisli, našao sam je u Washingtonu. Posjeti velikim gradovima uvijek su tek od relativne koristi, pretapajući u našoj memoriji obilje vizura u kašu. Tako će i meni, osim Izabele Karpowitz, u sjećanju ostati šetnja Mallom, ogromni Lincoln, 58.000 imena poginulih u Vijetnamu i Smithsonovi dvori, ostat će i Bugarin s bradicom à la Sean Connery, u posjeti kćeri, Izabelinoj kolegici, i crnkinja koja pred Prirodoslovnim muzejom prodaje razvodnjeni kakao, i inženjer Bolivijac koji traži posao, i parovi lezbijki s Dupont Circlea. Sve te fotografije će se razasuti Mekorijom, već prema tome s kime se od postojećih stanara spare u čvrste asocijacije. Mnoge od njih će se već i prije zaronjavanja u fiksir osjetno promijeniti, druge će to učiniti tek s vremenom i nekorištenjem. Neke će se pomiješati s kritikama, idealiziranjima ili fantastičnim retuširanjima koja više nitko nikada neće moći razlikovati od izvornika. Fasade kopiranih grčkih hramova i rimskih slavoluka, patos predsjedničkih govora i parola urezanih u kamenje kao kuranski ajeti u džamijske zidove, kolona kipova vojnika iz korejskoga rata, sve je to, od L'Enfantova kapitolocentričnog e'toilea do obeliskâ, stepeništâ i rotondî, dizajnirano da zadivi stranca, zastraši neprijatelja, gregarizira Amerikanca i usput sve to naplati od onih 15 milijuna turista godišnje. Klasicistička pompa s kraja Settecenta u šumama dorskih stupova pod visokim frontonima, Washingtonov spomenik od preko 150 metara zašiljenog kamena u erekciji (kao i replika halikarnaškog mauzoleja na vrhu replike zvonika sv. Marka usred njujorškog Wall Streeta, užega od moje ulice Vrutki), beskonačne široke skalinade s izvaljenim lavljim tjelesima na bokovima, katedraloidna arhitektura Capitola à la Brunelleschi – sve su to igre prije svega samopotencije, libidinozne freudovske ili militantne adlerovske, svejedno, koje posuđuju simbole Crkve baš kao i njene ambicije: ambicije totalitarne, ekspandirajuće, bezuvjetne, hipnotičke vlasti nad podanicima. Tako dizajnirana, Amerika kao svraka vreba i grabi sve što sja i odnosi u svoje gnijezdo. Kaže mi jedan moj kolega, Norvežanin, da bi imperativ svakog pojedinca trebalo da bude odabrati mjesto gdje će moći pružiti intelektualni maksimum. Valjda ja imam krivo, valjda su mene moji stari krivo odgajali, ali meni se čini da živeći ovdje forsiram prostor koji mi izvorno nije dodijeljen, da sam preselio u neku budućnost za koju nemam ni volje ni previše strpljenja, da tamo daleko, daleko kraj mora, teče moje jedino pravo vrijeme u kojemu me neće biti strah ni starjeti.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.