SUŠAČKA REVIJA broj 40 projekti ZAGREB JE SVE BLIŽE Kim Cuculić Jednog sparnog ljetnog dana, negdje sredinom devedesetih godina, sjedila sam u vlaku koji je iz Rijeke do Zagreba, s brojnim zaustavljanjima na svakoj manjoj postaji, vozio oko pet sati. Tada je takva vremenska razdaljina za mene imala i važno simboličko značenje. Tih pet sati u zagušljivom kupeu izgledalo mi je kao neka čvrsta vremenska i prostorna crta koja dijeli hrvatsku »metropolu« od njene »provincije«, Zagreb mi se u to vrijeme činio kao neka teško osvojiva utvrda u koju je pristup bio dopušten samo odabranima. Kao studentica tadašnjeg Pedagoškog fakulteta u Rijeci čak sam imala i određene komplekse, jer su me mnogi uvjeravali da se kvalitetno znanje može dobiti samo na zagrebačkom sveučilištu. Negdje duboko u sebi nisam pristajala na takve podjele i pripisivala sam ih provincijalnom osjećaju »manje vrijednosti«. Međutim, htjeli mi to priznati ili ne, u komunikaciji s onima koji žive u »središtu« i onih koji žive na »periferiji« uvijek je prisutna određena igra moći. U prošlom broju Sušačke revije već smo pisali o tome kako mladi talentirani Riječani odlaze iz svoga grada, a dobar je dio njih u potrazi za nekim boljim životom završio i u glavnom hrvatskom gradu. Glumcima se u Zagrebu nude raznovrsnije prilike za posao, mladi literati lakše izbijaju na književnu scenu, a tu je i moćan televizijski medij koji prije ili kasnije svakome pruži mogućnost za »pet minuta slave«. Takvim unutarnjim migracijama iz manjih sredina u glavni grad pomalo kasnimo za razvijenijim zemljama, gdje se događa upravo suprotan proces. Veliki milijunski gradovi više se ne mogu širiti unutar svojih gabarita i zbog prenapučenosti postaju praktički nepodnošljivi za život. Zbog toga više nitko i ne sanja o tome da stanuje u velikom gradu, nego se stan ili kuća traže u obližnjim manjim mjestima, po mogućnosti što bliže prirodi. Danas je u jednom Parizu ili Londonu, pa čak i nekim manjim gradovima, sasvim normalno da se do posla putuje automobilom, metroom ili kojim drugim prijevoznim sredstvom, što zna potrajati sat ili dva, ponekad i više. Primjer megalopolisa kao što je New York ne treba posebno ni spominjati, jer je poznato da ondje, ali i u drugim većim američkim gradovima, ljudi praktički »žive« u automobilu vozeći se od kuće na posao i obratno. Premda se radi o nečemu što je posvuda u svijetu normalno i uobičajeno, u Hrvatskoj se još uvijek samo rijetki odlučuju na život između dva grada. Primjer susjedne Slovenije pokazuje da takav način života u svakom slučaju ima i svoje prednosti. Nedavna analiza slovenskog financijskog dnevnika Finance tako je otkrila kako se Slovencima više isplati stanovati u Mariboru i čak dva sata putovati na posao u Ljubljanu nego stanovati u Ljubljani. S dovršenjem autoceste Rijeka–Zagreb, koja će razdaljinu između ovih gradova smanjiti tek na kojih sat i pol vožnje, i kod nas bi moglo biti bitno drugačije. Kad pomislimo da nam već sada ponekad u jeku najveće prometne gužve treba i do sat vremena za dolazak iz jednog kraja Rijeke na drugi, ideja da bi se za samo kojih pola sata više od toga moglo stići i do Zagreba zvuči vrlo primamljivo, ali i sve realnije. Radi se o građevinskom zahvatu koji bi za stanovnike obaju gradova mogao imati pozitivne ekonomske, obrazovne i kulturološke posljedice. ŽIVJETI U RIJECI, RADITI U ZAGREBU Krenimo redom. Već sada događa se zanimljiva situacija da Riječani koji u svome gradu nikako ne mogu pronaći posao mnogo više sreće imaju na zagrebačkoj burzi rada. Najbliži mi je primjer mlade riječke profesorice hrvatskoga jezika koja se javila na prvi oglas u Zagrebu i bez ikakvih problema dobila posao u jednoj od boljih zagrebačkih srednjih škola. U pitanju nije bila nikakva protekcija, nego jednostavno njena sreća što zagrebački studenti kroatistike u vrlo malom postotku završavaju fakultet i polažu stručne ispite. Kad se ona javila na natječaj, u Zagrebu se nudilo još desetak praznih mjesta za profesore hrvatskoga. Moja kolegica bila je sretna što je dobila posao, ali istodobno i nesretna što zbog ta tri ili četiri sata vožnje mora živjeti u Zagrebu. Iz njene perspektive »metropola« je još uvijek daleko. Međutim, kad joj jednog dana do Zagreba bude trebalo možda tek nešto više od sat i pol, postoji mogućnost da će svakoga dana putovati iz Rijeke u Zagreb, i još će joj ostati nešto slobodnog vremena. Naravno da to nije idealna situacija, jer većina preferira blizinu obitelji i vlastita doma, no u životu je potrebno praviti neke kompromise. S druge strane, neće biti ništa neobično da ljudi koji žive Zagrebu u potrazi za poslom završe u Rijeci, što za njih neće nužno značiti preseljenje. Neki stanovnici najvećeg hrvatskoga grada već su sada zaključili da su manji gradovi uz obalu po mjeri čovjeka. Osim toga, u gradovima izvan Zagreba i stanovi znaju biti jeftiniji. Imam zagrebačke znance koji su se prošloga ljeta preselili u Krk jer im se učinilo da je takva sredina mnogo zdravija za odgajanje djeteta. Suprug i dalje dva ili tri dana u tjednu obavlja poslove u Zagrebu, a ostatak vremena provodi s obitelji na svom rodnom otoku. Kad mi je još prije nekih sedam godina taj isti znanac pričao o tome kako bi volio živjeti u Rijeci, a raditi u Zagrebu, učinilo mi se da imam posla s još jednim od utopisa-idealista, no izgleda da je njegova želja sve bliže ostvarenju. S boljim prometnim povezivanjem ovih dvaju gradova moglo bi doći i do većeg otvaranja tržišta rada, a veća i brža fluktuacija ljudi mogla bi donijeti i druga poboljšanja na ekonomskom, kulturnom i socijalnom planu. DECENTRALIZACIJA I DEMETROPOLIZACIJA Moram priznati da se kao novinarka po profesiji često osjećam pomalo zakinuto u odnosu na zagrebačke kolege. Unatoč internetu i svi mogućim tehničkim dostignućima, za hrvatske je novinare centar informacija ipak ostao Zagreb. Neke stvari tamo se doznaju »iz prve ruke«, a dok svježa vijest dođe do Rijeke, prođe određeno vrijeme koje zagrebačkim novinarima daje malu, ali u medijskom smislu važnu prednost. Ovim se ponovno vraćam na problem znanja, koje je u Zagrebu još uvijek mnogo dostupnije u Rijeci. Na pamet mi odmah padaju knjižare, koje su ponekad gotovo isključivi razlog mojih odlazaka u »metropolu«. Nedostatna ponuda u malobrojnim riječkim tiskarama često ni izbliza ne može zadovoljiti potrebe jednog sveučilišnog centra kao što je Rijeka, a pojedini važni naslovi nikad se i ne uspiju probiti do polica riječkih knjižara. Za samo sat i pol vožnje uskoro bi i taj problem mogao biti, ako ne riješen, onda barem ublažen. Tome treba pribrojiti i zagrebačke knjižnice s većim i boljim fundusom nego što su oni u Rijeci. Uz malo volje možda ni studenti iz Rijeke više neće morati tijekom studija živjeti u Zagrebu i trošiti silan novac na smještaj, nikad ugodne menze i druge »blagodati« studentskog života. Ako ništa drugo, barem im neće biti teško svakog se vikenda »zaletjeti« do Rijeke. U razgovoru s mladim riječkim intelektualcima i kulturnjacima često sam slušala primjedbe da je Rijeka izolirana, da premalo komunicira s vanjskim svijetom i tako dalje. Za to smo pomalo krivi i sami, jer u krvi je Primoraca da su zatvoreni i nekako suzdržani. Volimo se začahuriti u sebe i voditi politiku »pustite me na miru« i »neka me niki niš ne pita«. E, pa sad kad nam je Zagreb sve bliže, takva vrsta prigovora više neće »držati vodu«. Četiri sata vožnje do Zagreba nekad su i mogli biti izgovor za primorsku komociju, ali od sada ga više nećemo moći prihvaćati. Posebno ne kulturnjacima koji stalno kukaju kako je Rijeka »mrtav grad«. Premda je Rijeci vrlo blizu Ljubljana, a ni Venecija, Firenca ili Beč nisu baš tako daleko, sat i pol do Zagreba ipak bi trebalo biti jako važan argument da se ne propusti ni jedna važnija izložba ili predstava koja se održava u tom gradu. Naravno, isto vrijedi i za Zagrepčane koji bi u buduće mogli pokazati i veći interes za ono što se na kulturnom planu događa u gradu na Rječini. Mislim da o mogućnosti za bolje povezivanje riječkih i zagrebačkih kulturnih i umjetničkih snaga i ne treba posebno govoriti. S boljom prometnom komunikacijom između Rijeke i Zagreba mogao bi se konačno ostvariti i toliko spominjan proces decentralizacije i demetropolizacije. Rijeka i Zagreb bi tako mogli postati gotovo jedinstvena urbana cjelina. U maloj zemlji kao što je Hrvatska takvi procesi povezivanja moraju postati pravilo, jer samo protok ljudi, informacija i ideja predstavlja zdravu osnovu za održivi razvoj. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
ZAGREB JE SVE BLIŽE
Kim Cuculić
Jednog sparnog ljetnog dana, negdje sredinom devedesetih godina, sjedila sam u vlaku koji je iz Rijeke do Zagreba, s brojnim zaustavljanjima na svakoj manjoj postaji, vozio oko pet sati. Tada je takva vremenska razdaljina za mene imala i važno simboličko značenje. Tih pet sati u zagušljivom kupeu izgledalo mi je kao neka čvrsta vremenska i prostorna crta koja dijeli hrvatsku »metropolu« od njene »provincije«, Zagreb mi se u to vrijeme činio kao neka teško osvojiva utvrda u koju je pristup bio dopušten samo odabranima. Kao studentica tadašnjeg Pedagoškog fakulteta u Rijeci čak sam imala i određene komplekse, jer su me mnogi uvjeravali da se kvalitetno znanje može dobiti samo na zagrebačkom sveučilištu. Negdje duboko u sebi nisam pristajala na takve podjele i pripisivala sam ih provincijalnom osjećaju »manje vrijednosti«. Međutim, htjeli mi to priznati ili ne, u komunikaciji s onima koji žive u »središtu« i onih koji žive na »periferiji« uvijek je prisutna određena igra moći. U prošlom broju Sušačke revije već smo pisali o tome kako mladi talentirani Riječani odlaze iz svoga grada, a dobar je dio njih u potrazi za nekim boljim životom završio i u glavnom hrvatskom gradu. Glumcima se u Zagrebu nude raznovrsnije prilike za posao, mladi literati lakše izbijaju na književnu scenu, a tu je i moćan televizijski medij koji prije ili kasnije svakome pruži mogućnost za »pet minuta slave«. Takvim unutarnjim migracijama iz manjih sredina u glavni grad pomalo kasnimo za razvijenijim zemljama, gdje se događa upravo suprotan proces. Veliki milijunski gradovi više se ne mogu širiti unutar svojih gabarita i zbog prenapučenosti postaju praktički nepodnošljivi za život. Zbog toga više nitko i ne sanja o tome da stanuje u velikom gradu, nego se stan ili kuća traže u obližnjim manjim mjestima, po mogućnosti što bliže prirodi. Danas je u jednom Parizu ili Londonu, pa čak i nekim manjim gradovima, sasvim normalno da se do posla putuje automobilom, metroom ili kojim drugim prijevoznim sredstvom, što zna potrajati sat ili dva, ponekad i više. Primjer megalopolisa kao što je New York ne treba posebno ni spominjati, jer je poznato da ondje, ali i u drugim većim američkim gradovima, ljudi praktički »žive« u automobilu vozeći se od kuće na posao i obratno. Premda se radi o nečemu što je posvuda u svijetu normalno i uobičajeno, u Hrvatskoj se još uvijek samo rijetki odlučuju na život između dva grada. Primjer susjedne Slovenije pokazuje da takav način života u svakom slučaju ima i svoje prednosti. Nedavna analiza slovenskog financijskog dnevnika Finance tako je otkrila kako se Slovencima više isplati stanovati u Mariboru i čak dva sata putovati na posao u Ljubljanu nego stanovati u Ljubljani. S dovršenjem autoceste Rijeka–Zagreb, koja će razdaljinu između ovih gradova smanjiti tek na kojih sat i pol vožnje, i kod nas bi moglo biti bitno drugačije. Kad pomislimo da nam već sada ponekad u jeku najveće prometne gužve treba i do sat vremena za dolazak iz jednog kraja Rijeke na drugi, ideja da bi se za samo kojih pola sata više od toga moglo stići i do Zagreba zvuči vrlo primamljivo, ali i sve realnije. Radi se o građevinskom zahvatu koji bi za stanovnike obaju gradova mogao imati pozitivne ekonomske, obrazovne i kulturološke posljedice. ŽIVJETI U RIJECI, RADITI U ZAGREBU Krenimo redom. Već sada događa se zanimljiva situacija da Riječani koji u svome gradu nikako ne mogu pronaći posao mnogo više sreće imaju na zagrebačkoj burzi rada. Najbliži mi je primjer mlade riječke profesorice hrvatskoga jezika koja se javila na prvi oglas u Zagrebu i bez ikakvih problema dobila posao u jednoj od boljih zagrebačkih srednjih škola. U pitanju nije bila nikakva protekcija, nego jednostavno njena sreća što zagrebački studenti kroatistike u vrlo malom postotku završavaju fakultet i polažu stručne ispite. Kad se ona javila na natječaj, u Zagrebu se nudilo još desetak praznih mjesta za profesore hrvatskoga. Moja kolegica bila je sretna što je dobila posao, ali istodobno i nesretna što zbog ta tri ili četiri sata vožnje mora živjeti u Zagrebu. Iz njene perspektive »metropola« je još uvijek daleko. Međutim, kad joj jednog dana do Zagreba bude trebalo možda tek nešto više od sat i pol, postoji mogućnost da će svakoga dana putovati iz Rijeke u Zagreb, i još će joj ostati nešto slobodnog vremena. Naravno da to nije idealna situacija, jer većina preferira blizinu obitelji i vlastita doma, no u životu je potrebno praviti neke kompromise. S druge strane, neće biti ništa neobično da ljudi koji žive Zagrebu u potrazi za poslom završe u Rijeci, što za njih neće nužno značiti preseljenje. Neki stanovnici najvećeg hrvatskoga grada već su sada zaključili da su manji gradovi uz obalu po mjeri čovjeka. Osim toga, u gradovima izvan Zagreba i stanovi znaju biti jeftiniji. Imam zagrebačke znance koji su se prošloga ljeta preselili u Krk jer im se učinilo da je takva sredina mnogo zdravija za odgajanje djeteta. Suprug i dalje dva ili tri dana u tjednu obavlja poslove u Zagrebu, a ostatak vremena provodi s obitelji na svom rodnom otoku. Kad mi je još prije nekih sedam godina taj isti znanac pričao o tome kako bi volio živjeti u Rijeci, a raditi u Zagrebu, učinilo mi se da imam posla s još jednim od utopisa-idealista, no izgleda da je njegova želja sve bliže ostvarenju. S boljim prometnim povezivanjem ovih dvaju gradova moglo bi doći i do većeg otvaranja tržišta rada, a veća i brža fluktuacija ljudi mogla bi donijeti i druga poboljšanja na ekonomskom, kulturnom i socijalnom planu. DECENTRALIZACIJA I DEMETROPOLIZACIJA Moram priznati da se kao novinarka po profesiji često osjećam pomalo zakinuto u odnosu na zagrebačke kolege. Unatoč internetu i svi mogućim tehničkim dostignućima, za hrvatske je novinare centar informacija ipak ostao Zagreb. Neke stvari tamo se doznaju »iz prve ruke«, a dok svježa vijest dođe do Rijeke, prođe određeno vrijeme koje zagrebačkim novinarima daje malu, ali u medijskom smislu važnu prednost. Ovim se ponovno vraćam na problem znanja, koje je u Zagrebu još uvijek mnogo dostupnije u Rijeci. Na pamet mi odmah padaju knjižare, koje su ponekad gotovo isključivi razlog mojih odlazaka u »metropolu«. Nedostatna ponuda u malobrojnim riječkim tiskarama često ni izbliza ne može zadovoljiti potrebe jednog sveučilišnog centra kao što je Rijeka, a pojedini važni naslovi nikad se i ne uspiju probiti do polica riječkih knjižara. Za samo sat i pol vožnje uskoro bi i taj problem mogao biti, ako ne riješen, onda barem ublažen. Tome treba pribrojiti i zagrebačke knjižnice s većim i boljim fundusom nego što su oni u Rijeci. Uz malo volje možda ni studenti iz Rijeke više neće morati tijekom studija živjeti u Zagrebu i trošiti silan novac na smještaj, nikad ugodne menze i druge »blagodati« studentskog života. Ako ništa drugo, barem im neće biti teško svakog se vikenda »zaletjeti« do Rijeke. U razgovoru s mladim riječkim intelektualcima i kulturnjacima često sam slušala primjedbe da je Rijeka izolirana, da premalo komunicira s vanjskim svijetom i tako dalje. Za to smo pomalo krivi i sami, jer u krvi je Primoraca da su zatvoreni i nekako suzdržani. Volimo se začahuriti u sebe i voditi politiku »pustite me na miru« i »neka me niki niš ne pita«. E, pa sad kad nam je Zagreb sve bliže, takva vrsta prigovora više neće »držati vodu«. Četiri sata vožnje do Zagreba nekad su i mogli biti izgovor za primorsku komociju, ali od sada ga više nećemo moći prihvaćati. Posebno ne kulturnjacima koji stalno kukaju kako je Rijeka »mrtav grad«. Premda je Rijeci vrlo blizu Ljubljana, a ni Venecija, Firenca ili Beč nisu baš tako daleko, sat i pol do Zagreba ipak bi trebalo biti jako važan argument da se ne propusti ni jedna važnija izložba ili predstava koja se održava u tom gradu. Naravno, isto vrijedi i za Zagrepčane koji bi u buduće mogli pokazati i veći interes za ono što se na kulturnom planu događa u gradu na Rječini. Mislim da o mogućnosti za bolje povezivanje riječkih i zagrebačkih kulturnih i umjetničkih snaga i ne treba posebno govoriti. S boljom prometnom komunikacijom između Rijeke i Zagreba mogao bi se konačno ostvariti i toliko spominjan proces decentralizacije i demetropolizacije. Rijeka i Zagreb bi tako mogli postati gotovo jedinstvena urbana cjelina. U maloj zemlji kao što je Hrvatska takvi procesi povezivanja moraju postati pravilo, jer samo protok ljudi, informacija i ideja predstavlja zdravu osnovu za održivi razvoj.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.