Dunja Rihtman – Auguštin
Dijete Sušaka, bila je jedna od najistaknutijih hrvatskih etnologinja i kulturnih antropologinja, dugogodišnja ravnateljica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Rođena je 1926. godine u uglednoj sušačkoj obitelji koja je, kao i sama Dunja Rihtman, puno toga pretrpjela za vrijeme fašističke okupacije. Zajedno s kolegama iz sušačke gimnazije pružala je otpor okupatorima i u dva navrata, kao aktivni sudionik Narodnooslobodilačke borbe, bila hapšena. Nakon rata na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala je etnologiju, a 1976. godine doktorirala je na Fakultetu društvenih znanosti u Ljubljani. Dobitnica je brojnih uglednih domaćih i međunarodnih znanstvenih nagrada, a 1997. godine dobila je i Herderovu nagradu za znanstveni rad.
Dunja Rihtman-Auguštin bila je naša najznačajnija politička antropologinja i autorica brojnih knjiga – Knjiga o Božiću, Etnologija naše svakodnevice, Struktura tradicijskog mišljenja, Ulice moga grada,... Pamtit će je čitatelji, ali i studenti na poslijediplomskom studiju etnologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kao i studenti Univerziteta u Sieni i Univerziteta La Sapienza u Rimu, gdje je predavala kao gost-predavač. Pamtit će je i Sušačani koji je se sjećaju iz dana djetinjstva, kao i oni s kojima se susretala na zagrebačkim predstavljanjima Sušačke revije, pamtit će je svi koji su imali tu sreću da je upoznaju.
Belizar-Beli Bahorić
Rođen je u Sušačkoj Dragi 1920. godine. Nakon srednje škole u Zagrebu upisuje i Akademiju likovnih umjetnosti koju je prekinuo jer je bio aktivni sudionik antifačističke borbe. Bolest, i zatvor, uza sve ostale užase rata, obilježili su njegovo mladenaštvo. No, ljubav prema likovnoj umjetnosti vratila ga je u Akademiju, gdje je diplomirao 1950. godine. Od 1976. godine pa sve do odlaska u mirovinu, bio je ravnatelj škole za primijenjenu umjetnost.
Na mnogim je izložbama u zemlji i inozemstvu predstavio svoje stvaralaštvo, a posljednja je bila 2002. u Modernoj galeriji u Rijeci.
Rijeci je ostavio spomenik Ivanu Zajcu isped kazališta, Nogometaša na Orijentovom igralištu i spomenik Mlekarica na Mljekarskom trgu.
Bahorić je bio član Kluba Sušačana i urođenom je skromnošću obilježio svoju put, pa nam je, osim nekoliko kataloga sa izložbi, ostala, tek jedna monografija koju je potpisala dr. Vanda Ekl 1987. godine.
Prijatelji se Beloga sjećaju kao blagog čovjeka, pravog Primorca, čiji je temperament začuđujuće živnuo kada je ostvarivao svoja djela. Osvajao je znance i prijatelje svojom realnošću i nenametljivošću, poštenjem i blagom toplinom koja je zračila iz cijelog njegovog bića.