Devetnaesto je stoljeće u Rijeci zapamćeno kao vrijeme procvata domaće brodogradnje i jedrenjaka koji su uspješno plovili svim morima svijeta. Stara gradska luka na Fiumari vrvjela je tada od ljudi uposlenih na brodovima, istovarivala se i utovarivala rova, kupovalo se i prodavalo, zaključivali se stari i ugovarali se novi trgovački poslovi. Posade tih starih jedrenjaka, njihovi kapetani i mornari, sve redom domaći ljudi iz Rijeke, Hrvatskoga primorja i Liburnije, poznati po svojoj izuzetnoj pomorskoj vještini i snalažljivosti, marljivosti i požrtvovnosti, dio su jednoga davno potonuloga svijeta. Pripovijeda se da bi nekoć riječke djevojke, šetajući obalom pokraj usidrenih jedrenjaka, pjevale starinsku primorsku pjesmu:
Kapitani mili,
Kapitani dragi!
Pošaljite na kraj
Najmlaji mornari..!
našto bi im napetani odgovarali:
Ne moremo vam mladim
Tega učiniti,
Zač nam je noćaska
jedra otvoriti...
Bio je, naime, običaj da radi povoljna vjetra jedrenjaci napuštaju luku noću ili u osvit zore. Možemo si samo zamisliti kako su se nekada morali osjećati ti naši kapitani i njihovi mornari napuštajući svoje drage rodne obale, voljene ukućane, supruge i djecu, putujući prema dalekim morima i oceanima, uvijek s krajnje neizvjesnim ishodom. Njihove sestre, majke, djevojke i žene ostajale bi mjesecima, ponekad čak i godinama, bez svojih nadražih, njihova djeca odrasla bi čeznući za očevima koji bi se, s vremena na vrijeme, ipak pojavljivali, preplanuli i iscrpljeni, prožeti reskim vonjem duhana i nekih dalekih, posve nepoznatih luka i gradova. Potom bi opet, iznenada kao što su i došli, odlazili i ponovno se, opet samo zakratko, vraćali. Mnogi od njih, nažalost, nikada se nisu vratili, nastavljajući živjeti samo u uspomenama svojih najbližih.
Priča koju kanimo ovoga puta ispripovijedati odnosi se na slavne naše kapetane, zapovjednike starih jedrenjaka i prvih parnjača, koji su tijekom svoje karijere iskazali ne samo smionost, već i plemenitost, pomažući drugima u najtežim trenucima i spašavajući ljude od velike pogibelji u olujama i brodolomima. Podatke o njima i njihovim poduhvatima moguće je pronaći u suvremenim pomorskim godišnjacima, novinama ili drugim periodičkim publikacijama.
Sredinom devetnaestoga stoljeća riječki kapetan Giovanni Brelich, zapovjednik austrijskoga brigantina Paolo, u nekoliko se navrata iskazao u spašavanju stranih brodova i njihovih posada. Ploveći kroz prolaz Dardaneli, prvo je u kolovozu 1849. priskočio u pomoć jednom engleskome jedrenjaku, a potom, u rujnu 1851. godine, pomaže posadi potonulog turskog broda. Napokon, u noći između 19. i 20. veljače 1852. spasio je francuski brigantin Santiago koji doživljava havariju u Lyonskome zaljevu. Radi tog filantropskoga čina predsjednik Republike Francuske odlikovao je kapetana Brelicha Počasnom srebrnom medaljom prve klase. Austrijsko pak Ministarstvo trgovine, svojim otpisom od 15. rujna 1852., izražava zbog toga »alta sua sodisfazione per tanto onorevole e plausibile quanto filantropico contegno da esso osservato«.
Kada je 28. siječnja 1850. grčki brigantin S. Giovanni d'Idria doživio brodolom, koji se, još jednom, desio u opasnim Dardanelima, u pomoć su mu pritekli riječki kapetan Antonio Bellen, zapovjednik parnjače Austrijskoga Lloyda Germania, i Demetrio Voivodich, kapetan austrijskoga brigantina Conte Gyulai, spasivši pritom od sigurne smrti nekoliko grčkih mornara. Poradi toga plemenitoga čina grčki je kralj odlikovao Bellena viteškim ordenom Spasitelja (Salvatore), za čije nošenje 20. prosinca iste godine dobiva previšnje dopuštenje cara Franje Josipa I. Ujedno je bio nagrađen i novčanom premijom od 400 forinti.
Riječki Clipperi polovicom 19. stoljeća