Jedrili smo danima, pa mjesecima, i na kraju – godinama... U početku smo željeli susresti što jače vjetrove, okušati se u olujama, a onda nam je jedini cilj bio jedriti sve dalje. I do oceana. Poput ljudi iz onog davnog doba, prepuni strahopoštovanja, veselili smo se Heraklovima stupovima. Pozdravljajući ih, nadali smo se da ćemo se i vratiti. Mahali smo Africi, dovikivali Europi.
Na oceanu smo upoznali dubinu, po prvi put shvativši riječ pjesnika, jer dubinu je nazivao dubljinom. Jedrili smo do ekvatora, uživali u prizoru što ga čini pogled na Južni križ, popeli se do ledenjaka, upoznali ljude koji su nam pričali o najjužnijem rtu Afrike, i one najslavnije, koji su nam pričali o rtu Horn. Slušali smo, godinama.
A onda smo, i odjednom, osjetili radost povratka.
Nakon, kad smo ostarili, sve češće se nalazeći na zidiću, promatrajući oluje kako dolaze, činilo nam se da smo nešto ipak propustili. More smo tukli, kao što je ono tuklo nas, i ocean smo gazili nemilice, trudeći se oko prijeđenih milja, golemih razdaljina, nizbrdica valova... Zaboravili smo na ono ispod nas!
Plašeći se da smo se toga prekasno sjetili, požurili smo u šume, po drvo! I ponovno, tragali smo danima, mjesecima, neki su i umrli, jer trebalo nam je šest godina. Majstora pitamo za drvo.
Star je, gleda nas nepovjerljivo. Priča se da nekad je, nema tako davno, gradio najbrže brodove od drva. Nevoljko se odazvao našoj molbi, ali kad je čuo kakve su nam namjere, drago mu je bilo što o njegovom umijeću mislimo sve najbolje.
Posljednji je brod izgradio prije sedamnaest godina. Taj je brod plovio dvije godine, a onda je potonuo. U oluji, daleko od obale. Nije mogao, nije htio vjerovati da se to moglo dogoditi njegovom brodu. Uz obalu, otoke, hridi, sve je moguće, ali na otvorenom moru... Zavjetovao se da brodove neće graditi sve dok ne sazna razloge te nesreće.
Nakon sedamnaest godina, gladeći drvo rukom, podižući ga, nekoliko puta oko njega obilazeći, reče nam da će biti dobro – ako ne tone. Začuđeni njegovim riječima, pogledavajući se međusobno, počeli smo sumnjati u vještinu tog majstora – jer svi znamo da drvo ne tone! I pobojali smo se u ishod naše nakane: po uzoru na Vikinge izgraditi drakara, zaploviti s njim najprije uz obale, pa sve dalje, do oceana. Nismo mu rekli da se spremamo na naše posljednje putovanje, i da Zemlja za nas nije kugla. Namjera nam je zauvijek otploviti do njezina ruba. I preko njega.
– U kojem je godišnjem dobu drvo raslo?
Njegovo je pitanje sada izazvalo smijeh nekolicine, jer valjda je htio pitati da li je drvo bjelogorično ili crnogorično!? Ne obazirući se na naše podsmjehe, majstor nam objasni da drveće od kojeg se grade brodovi ne smije rasti u više od dvije godišnje dobi. Najbolje je drvo ono posječeno visoko gore, do kojih ljeto ne dosiže. Istina, za manje barčice može se koristiti i ljetno drvo, ali za drakare, brze i drvene...
Shvativši što nas pita, bili smo sigurni da je drvo zimsko i jesensko. Potom je htio znati na kojoj je strani planine raslo.
– Na sjevernoj...
Ali, njega nisu zanimale te strane svijeta. Želio je znati da li je raslo na strmoj, ili nekoj blagoj strani planine.
Nismo znali, nismo se mogli sjetiti, jer drvo smo skupljali godinama, ne sjećajući se svakog pojedinog. Na te riječi on nam uzvrati pogledom prepunog čuđenja.
– Ali, ako ne znam gdje je drvo raslo, kako ću znati što je drvu pramac, a što krma?!
Gledali smo ga ne nalazeći riječi odgovora. Prekidajući neugodnu šutnju, kao da se udobrovoljio, jer objasni nam da bi to ipak mogao, da bi ipak mogao odrediti pramac i krmu drvu, ali vrijeme gradnje broda će u tom slučaju trajati mnogo duže.
Slušali smo njegovu priču koja je polako vraćala našu vjeru u njegovo znanje. I čudili smo se, jer nismo ni pomišljali da nije svejedno posiječe li se stablo u sumrak, noću ili u zoru.
– Važno je, i to onoliko koliko je vama važno da li brod tone ili ne!
Pokazivao nam je godove, kako prate strminu planine. Pažljivo ih zagledavajući, počelo je razvrstavanje. Ovo drvo na jednu gomilu, ono na drugu. Neka su bila neupotrebljiva. Uskoro se velika gomila razdijelila na dvije manje. Jednu su činila drva koja su rasla na strmom dijelu padine. Među najstrmijima, naš je majstor tražio ona koja su suncu bila izložena samo s jedne strane. One kojima je strmina padine neprestano činila sjenku, dopuštajući suncu da ih obasja samo za trenutak. Nazivao ih je oštrim drvima, pramčanim.
– Sjećam se, prije mnogo godina, još se moglo naći stabala oštrih poput oštrice mača.
Zatim nam je pokazao od čega će biti vanjski dijelovi broda. Od dijela debla koje je najduže živjelo u sjenci. To će činiti lice broda. Lice broda mora savršeno prianjati uz vodu. Pristaje li lice broda vodi, brod će jednog dana otpustiti svoj zvuk. Tek će se tada, kada se brod oglasi, moći reći da je brod dobro napravljen.
Slušali smo ga, sve više uvjereni u istinitost njegove priče, zanimajući se kakvim će se zvukom, jednog dana, oglasiti naš drakar.
– Ha! Kad bih ja to znao! Kad bih ja to znao, mogao bih reći da sam otkrio tajnu gradnje broda.
Na kraju zanimalo nas je kako to da je pristao, nakon sedamnaest godina, ponovno graditi brod, i to baš ovaj, naš brod? Znači li to da je otkrio razloge potonuća onog broda?
– Ne, ali shvatio sam da će i to ostati tajna, tajna nalik umijeću gradnje broda.
Potvrdno smo kimali glavama, jer i naša je tajna bila poput njegove. Doploviti do ruba svijeta. I dalje. Otkriti kojim će se zvukom tada oglasiti brod.
Damir Miloš je poznati skiper i književnik iz Opatije.