SUŠAČKA REVIJA broj 42/43

 


povijest

KLOBUČARIĆ I NJEGOVO VRIJEME II. DIO

Igor Žic

U Rijeci nema vidljive romanike – možda tek prizemlje Kosog tornja, nema gotike, tek dvije kapele u Crkvi svetog Jeronima, nema renesanse i gotovo da grad, po kamenoj ostavštini – najviše mramornih oltara na istočnoj obali Jadrana! – počinje živjeti tek u baroku. Rijeka je, međutim, živjela u romanici, i u gotici, i u renesansi! Ali snaga života razmrvila je grad. U Rijeci osim Starih vrata nema spomenika rimskog grada, ne zato što nije bilo života, već baš nasuprot, zato što je grad postojao u kontinuitetu

                Augustinski samostan
   
Radmila Matejčić nam o samostanu i Crkvi svetog Jeronima donosi sljedeće retke:
»Nakon franačkog razorenja Tarsatice 799. godine na Kvarneru se osjeća ekspanzija duhovne i političke moći crkve. Akvileja je postala religiozna metropola provincije, a od nje se iradirao utjecaj i prema Tarsatiki. Svoj je ugled stekla Akvileja u doba prve kristijanizacije. Podređen akvilejskom patrijarhu, pulski primas, odmah nakon dolaska Franaka, uzima glavnu riječ, prvo u Istri, a potom na Kvarneru. Budući da se radi o duhovnom poglavaru, on dužnost laičke vlasti vrši preko »advokata«. Tako je pulski biskup infeudirao kvarnersku gospoštiju do Rječine moćnim feudalnim dinastima iz Devina.
    Rijeka je kao naselje ponovno izrasla na talozima antičke i starokršćanske prošlosti. Na mjestu razorene Tarsatike naselilo se stanovništvo. Očito je da novo naselje osniva manja grupa doseljenika privučena blizinom obale, velikom količinom vode i ušćem Rječine, pogodnim za sklonište i luku.


Augustinski samostan i Crkva svetog Jeronima

                Rijeka je zatrla samu sebe
   
Kako zaključiti promišljanje o riječkom Starom gradu, o pet stoljeća tišine u kojima je grad morao egzistirati, iako ne postoje dokumenti o tome, kako pokušati rekonstruirati prošlost u gradu koji je zatro sam sebe? Jer današnji Stari grad, spoj ruševnih zgrada i novogradnji, ipak je upravo ono što su Riječani napravili svom gradu. Oduvijek je najvrjednije u jezgri grada bio tlocrt – nikada tu nije bilo monumentalnih i impresivnih građevina – no tlocrt je poruka. Osim toga, niti u jednom gradu na istočnoj obali Jadrana jezgra nije dosegla pet katova u vis. A potom su uslijedila rušenja... Naime, Stari grad nije stradao tijekom Drugog svjetskog rata, poput npr. Zadra, već je politika odlučila da se ide u sustavno uništenje tog dijela grada.
    No, sve je počelo nešto ranije. Carica Marija Terezija je 1754. godine odobrila prvi urbanistički plan nove Rijeke i tada je Stari grad respektiran kao urbana cjelina koja se mora ostaviti u svojim okvirima.
    Tipična riječka kuća iz tog vremena bila je bez dubokih temelja, zbog podzemnih voda. Ako je bila na višem položaju, imala je u podrumu žitnice. Konobe su bile u prizemlju, kuhinje na prvom, a sobe na drugom katu.
    »Na žalost potres 1750. godine, a zatim dogradnja katova i stanova u gladnom XX. stoljeću, uklonile su svaki trag gotičke arhitekture, tako da nam o onoj srednjovjekovnoj kući pruža vrlo škrti trag samo libar kancelara Renna iz XV. stoljeća. Tu se jasno razlikuje obična kuća, mirišće, od kurije i patricijske kuće, za koju doznajemo da je na prvom katu imala središnju »salu«, tj. prostoriju koja gleda na dva pročelja, ukrašenu kamenom graditeljskom plastikom, a prizemlje za prodavaonicu, radionicu i skladište, organizirano s najvećom ekonomičnošću.«33.
    Dobar je primjer kontinuiteta, odnosno diskontinuiteta, kuća poznata kao Domus aurea, koja je stajala na početku Užarske ulice, odmah pokraj Vijećnice, a namjesto koje je sada podignuta u najmanju ruku neobična zgrada. Ta kuća bila je zidana na temeljima luksuzne rimske građevine – što je razvidno po velikom mozaiku koji je preživio sva stradanja u riječkoj prošlosti, tek ga je potres 1750. godine razdvojio na dvije velike cjeline. Domus aurea bio je naziv rimskih palača cara Nerona, no u Rijeci se smatralo da je dobila naziv po natpisu uklesanom na vratima, te da je riječ o kući iskrenih vjernika koji su Zlatnu kuću posvetili Bogorodici. Potom je u XVII.. stoljeću u prizemlju zaživjela prodavaonica kave, pa kavana. Život je neumoljiv u svojim mijenama. Kad je zaključeno da je zgrada odviše ruševna da bi se bilo što s njom moglo napraviti, onda se ukazao rimski mozaik...
    Općenito je karakteristika Starog grada izrazito nesolidna gradnja, a uzrok tome treba tražiti ne samo u odsutnosti dobrog kamenoloma, već i tome što su zgrade tisuću i petsto godina pregrađivane i nadograđivane. Na svom vrhuncu Stari grad je bio očaravajući u svojoj zamršenosti, no toliko krhak da je bilo dovoljno malo gluposti da jezgra nestane. Srušili su je Riječani...
    U Rijeci nema vidljive romanike – možda tek prizemlje Kosog tornja, nema gotike, tek dvije kapele u Crkvi svetog Jeronima, nema renesanse i gotovo da grad, po kamenoj ostavštini – najviše mramornih oltara na istočnoj obali Jadrana! – počinje živjeti tek u baroku. No tu kamen odvlači na krivi put. Rijeka je živjela i u romanici, i u gotici, i u renesansi. Više ili manje uspješno i stalno se regenerirala unutar zidina. Upravo snaga života razmrvila je grad, a ne njegova odsutnost.
    U Rijeci nema spomenika rimskog grada (osim Starih vrata), ili onog iz vremena 800.-1281., ne zato što nije bilo života, već baš nasuprot, zato što je grad postojao u kontinuitetu.
U uništenju pojedinih slojeva gradske prošlosti većina Riječana sudjelovala je svjesno, želeći tek malo poboljšati svoje životne uvjete, stalno bježeći od nedovoljno slavne jučerašnjice. Odviše skromne želje i nepostojanje vizija ponekad napravi više štete od bilo kakvih ratnih sukoba. No, dio toga zatirao se namjerno – Rijeka je bila možda i najvažniji glagoljaški centar, a praktično nema potvrde o tome! Možda utučeno kamenje na Kosom tornju nije dobar primjer za uništenje glagoljskih natpisa, jer ga tamo, vjerojatno, nije ni bilo, no princip u slučaju glagoljice bilo je nemilosrdno zatiranje.
    I što danas? Za razliku od Varšave, čije je povijesno središte bilo posve uništeno pobunom 1944. godine, pa je poslije rata obnovljeno po nacrtima i fotografijama, u Rijeci je sačuvana jezgra uništena u poraću. Riječani su se posramili svoje prošlosti, uvjereni da je Novo doba ono konačno Savršenstvo kojem je povijest težila.... Međutim, nije... Sadašnjost je trenutak, budućnost neizvjesna, kao što je bila, a prošlost nezaustavljiva u svom progresivnom rastu. Što je prošlost čvršće i objektivnije prisutna u sadašnjosti, budućnost je dohvatljivija...
 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana