SUŠAČKA REVIJA broj 49 ružići BOGAT ŽIVOT DR VIKTORA RUŽIĆA Katica TadićViktor Ružić bio je ban Savske banovine, a kao svestrana osoba bavio se uz odvjetnišvo nakladničkim radom, slikarstvom, novinarstvom, kulturnim programima... Od svih rođenih Sušačana dr. Viktor Ružić je u javnoj djelatnosti dosegao najviša mjesta. Bio je, uz odvjetničko zvanje, ban Savske banovine te ministar pravde u Kraljevini Jugoslaviji. Mlađi Riječani, a posebice oni na Sušaku, malo ili nimalo znaju o ovoj značajnoj osobi, pa želimo najkraće opisati njegov život i djela povodom 110. obljetnice njegova rođenja. Uz to ove je godine 70. obljetnica njegova izbora za predsjednika Rotary društva na Sušaku. Sam je dr. Viktor Ružić napisao u jednoj molbi za zaposlenje (datiranoj 15. srpnja 1960.): – Rođen sam 31. siječnja 1893. u Sušaku, Gimnaziju sam polazio u Sušaku i Grazu, dok sam pravo studirao u Beču, Grazu i Zagrebu, gdje sam 1921. godine promoviran na čast doktora prava. Moje pravne studije bio sam prekinuo za vrijeme rata god. 1914 – 1918, jer sam kroz to vrijeme vodio trgovački posao mog pokojnog oca. Nakon svršenih pravnih nauka stupio sam kao advokatski pripravnik u advokatsku kancelariju dr. Korlevića u Sušaku, a godine 1924. otvorio sam u Sušaku vlastitu kancelariju, koju sam vodio do svibnja 1936. kad sam bio imenovan banom Savske Banovine. Ovu sam dužnost obavljao do augusta 1938. U februaru 1939. preuzeo sam dužnost ministra pravde, na kojem sam mjestu ostao do augusta 1939., kada sam bio stavljen na raspoloženje. Prvi dio rata proveo sam na Sušaku, gdje mi okupacione vlasti nisu dozvolile, da obavljam advokatsku praksu, a kasnije sam bio po talijanskim vlastima uhapšen i nakon 4 mjeseci zatvora otpremljen u Italiju u internaciju. URED NA SUŠAKU Sredinom 1943. vratio sam se kući, te god. 1944. otvorio opet vlastitu advokatsku kancelariju u Sušaku, koju sam vodio do augusta 1945. kada sam po Narodnom sudu nacionalne časti suđen na 2 godine zatvora i konfiskaciju imovine uz gubitak časnih prava na 5 godina. Nakon mjesec dana sam amnestiran, a godine 1951. stekao sam zakonsku rehabilitaciju. Godine 1947. bio sam imenovan bibliotekarom u Naučnoj biblioteci u Rijeci, odakle sam premješten za pravnog referenta u Gradsko opskrbno poduzeće u Rijeci, gdje sam ostao svega 3 mjeseca. Početkom 1948. namješten sam bio kod istog poduzeća u svojstvu prevodioca za talijanski jezik, a sredinom iste godine preuzeo sam u tom poduzeću dužnost tajnika i pravnog referenta. Na toj dužnosti ostao sam do aprila 1952. kada sam otvorio vlastitu advokatsku kancelariju u Rijeci. U maju 1958. otišao sam u mirovinu, te do sada sproveo i u SAD-u i Švicarskoj. Od stranih jezika govorim: njemački, talijanski, engleski i francuski.« Ono što je sam dr. Viktor Ružić naveo kao šturi podatak o svojim visokim položajima (ban, ministar), ne govori o njegovim djelima. Kao ban Savske banovine znatno je pomogao hrvatskom narodu. Primjerice, izgradnja hidrocentrale »Vinodol«, zatim »Jadranska cesta« (dionica Sušak – Novi Vinodolski), cesta Zagreb – Beograd (dionica Zagreb – Dugo Selo), »Dom dr. Viktor Ružić« na Platku. Za njegova banovanja izgrađena je gimnazija u Karlovcu. U Lepoglavi je osnovana »Banovska čipkarska škola«, a u Zagrebu konačno završena zgrada Tehničkog fakulteta. To je samo dio njegova djelovanja za napredak Savske banovine. Kao ministar pravde, iako je to bio kratko vrijeme, zalagao se za slobodno (autonomno) sudstvo i za ukinuće smrtne kazne. SUPILO U FUŽINAMA Rođen je u obitelji rodonačelnika sušačkih Ružića – oca Jurja (rođen na Hreljinu 1834. god.) i majke Georgine Jelke Badovinac pl. Badovinske, u očevom drugom braku, kao četvrto dijete. Proveo je sretno djetinjstvo na Sušaku, ali djelomice i u Fužinama u vili koju je njegov otac sagradio 1898. godine. U to je vrijeme Juraj Ružić već poznat i uspješan veletrgovac kožom, a stanovao je s obitelji u obiteljskoj kući na Piramidi. Vrijeme provedeno u Fužinama na malom je Viktoru, slabom i boležljivom, ostavilo lijepe uspomene općenito, ali i na Frana Supila, osnivača i urednika Novog lista. Juraj Ružić, koji se nije bavio politikom, jedan je od osnivača Dioničke tiskare u Rijeci, gdje se Novi list tiskao. Stvorilo se prijateljstvo pa je Supilo dolazio u Fužine gotovo svake subote kao gost obitelji i mnogo se bavio baš djecom, a najdraže mu je bilo zajedno s njima natjecati se u skakanju nizbrdicom od Ružićeve vile do ceste, i to na jednoj nozi. Prvi svjetski rat Viktor je dočekao kao student. Rat je omeo njegove planove da ode u Pariz i inskribira na Sorboni. Oslobođen je vojske zbog tjelesne slabosti, ali mora preuzeti očeve poslove jer je brat Zvonimir (očev sin iz prvog braka), koji je te poslove vodio, hitno unovačen. Cijelo ratno razdoblje Viktor Ružić provodi u Rijeci i na Sušaku tek povremeno odlazi u Zagreb. Postaje članom Narodne čitaonice riječke (osnovane 1849.), koja je u svojem dugogodišnjem trajanju njegovala hrvatsku riječ i slavensku ideju. Budući da je Čitaonica povodom svoje 50. obljetnice objavila Spomen-knjigu u kojoj je i popis članova, vidljivo je članstvo Jurja Ružića od 1874. godine i njegova sina Zvonimira od 1897., a Jurjev brat Ivan, pravnik, član je od 1873. godine. U Čitaonici Viktor Ružić obavlja dužnost knjižničara, pa zatim tajnika. SVESTRANI KULTURNI INTERESI Nakon Supilova odlaska u emigraciju njegovi suradnici nastavljaju izdavati Riečki novi list sve do 19. prosinca 1915. godine kada je odlukom vlasti prestalo njegovo izlaženje. Rijeka ostaje bez hrvatskih novina i Viktor Ružić s grupom istomišljenika kupuje postrojenja Dioničke tiskare u Rijeci. Sele ih na Sušak u kuću Premrou (Križanićeva ulica) i tu započinju izdavati Primorske novine, koje su izlazile do 1922. godine. Što se novinarstva tiče, Viktor Ružić je među inicijatorima za izdavanje nacionalističkog (jugoslavenskog) lista Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, u Zagrebu krajem 1917. godine. List počinje izlaziti 1918. godine. Obveze u javnom i poslovnom životu dr. Viktora Ružića olakšavali su vlastiti interesi.Njegovi su kulturni interesi bili svestrani. Riječanima je dao dvije izuzetne manifestacije za svoga aktivna djelovanja u Narodnoj čitaonici riječkoj, a to su: 1. Koncert našeg poznatog violinista Zlatka Balokovića (9. prosinca 1916. godine). Dobit od ulaznica (591 kuna) predao je »Skloništu« na Sušaku; 2. Umjetnička izložba hrvatskih umjetnika (9. lipnja 1918.). Dr. Viktor Ružić, treći slijeva, prije audijencije kod Pape Pija XII. u ožujku 1939. godine u Vatikanu. Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala. Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana
BOGAT ŽIVOT DR VIKTORA RUŽIĆA
Katica Tadić
Viktor Ružić bio je ban Savske banovine, a kao svestrana osoba bavio se uz odvjetnišvo nakladničkim radom, slikarstvom, novinarstvom, kulturnim programima...
Od svih rođenih Sušačana dr. Viktor Ružić je u javnoj djelatnosti dosegao najviša mjesta. Bio je, uz odvjetničko zvanje, ban Savske banovine te ministar pravde u Kraljevini Jugoslaviji. Mlađi Riječani, a posebice oni na Sušaku, malo ili nimalo znaju o ovoj značajnoj osobi, pa želimo najkraće opisati njegov život i djela povodom 110. obljetnice njegova rođenja. Uz to ove je godine 70. obljetnica njegova izbora za predsjednika Rotary društva na Sušaku. Sam je dr. Viktor Ružić napisao u jednoj molbi za zaposlenje (datiranoj 15. srpnja 1960.): – Rođen sam 31. siječnja 1893. u Sušaku, Gimnaziju sam polazio u Sušaku i Grazu, dok sam pravo studirao u Beču, Grazu i Zagrebu, gdje sam 1921. godine promoviran na čast doktora prava. Moje pravne studije bio sam prekinuo za vrijeme rata god. 1914 – 1918, jer sam kroz to vrijeme vodio trgovački posao mog pokojnog oca. Nakon svršenih pravnih nauka stupio sam kao advokatski pripravnik u advokatsku kancelariju dr. Korlevića u Sušaku, a godine 1924. otvorio sam u Sušaku vlastitu kancelariju, koju sam vodio do svibnja 1936. kad sam bio imenovan banom Savske Banovine. Ovu sam dužnost obavljao do augusta 1938. U februaru 1939. preuzeo sam dužnost ministra pravde, na kojem sam mjestu ostao do augusta 1939., kada sam bio stavljen na raspoloženje. Prvi dio rata proveo sam na Sušaku, gdje mi okupacione vlasti nisu dozvolile, da obavljam advokatsku praksu, a kasnije sam bio po talijanskim vlastima uhapšen i nakon 4 mjeseci zatvora otpremljen u Italiju u internaciju. URED NA SUŠAKU Sredinom 1943. vratio sam se kući, te god. 1944. otvorio opet vlastitu advokatsku kancelariju u Sušaku, koju sam vodio do augusta 1945. kada sam po Narodnom sudu nacionalne časti suđen na 2 godine zatvora i konfiskaciju imovine uz gubitak časnih prava na 5 godina. Nakon mjesec dana sam amnestiran, a godine 1951. stekao sam zakonsku rehabilitaciju. Godine 1947. bio sam imenovan bibliotekarom u Naučnoj biblioteci u Rijeci, odakle sam premješten za pravnog referenta u Gradsko opskrbno poduzeće u Rijeci, gdje sam ostao svega 3 mjeseca. Početkom 1948. namješten sam bio kod istog poduzeća u svojstvu prevodioca za talijanski jezik, a sredinom iste godine preuzeo sam u tom poduzeću dužnost tajnika i pravnog referenta. Na toj dužnosti ostao sam do aprila 1952. kada sam otvorio vlastitu advokatsku kancelariju u Rijeci. U maju 1958. otišao sam u mirovinu, te do sada sproveo i u SAD-u i Švicarskoj. Od stranih jezika govorim: njemački, talijanski, engleski i francuski.« Ono što je sam dr. Viktor Ružić naveo kao šturi podatak o svojim visokim položajima (ban, ministar), ne govori o njegovim djelima. Kao ban Savske banovine znatno je pomogao hrvatskom narodu. Primjerice, izgradnja hidrocentrale »Vinodol«, zatim »Jadranska cesta« (dionica Sušak – Novi Vinodolski), cesta Zagreb – Beograd (dionica Zagreb – Dugo Selo), »Dom dr. Viktor Ružić« na Platku. Za njegova banovanja izgrađena je gimnazija u Karlovcu. U Lepoglavi je osnovana »Banovska čipkarska škola«, a u Zagrebu konačno završena zgrada Tehničkog fakulteta. To je samo dio njegova djelovanja za napredak Savske banovine. Kao ministar pravde, iako je to bio kratko vrijeme, zalagao se za slobodno (autonomno) sudstvo i za ukinuće smrtne kazne. SUPILO U FUŽINAMA Rođen je u obitelji rodonačelnika sušačkih Ružića – oca Jurja (rođen na Hreljinu 1834. god.) i majke Georgine Jelke Badovinac pl. Badovinske, u očevom drugom braku, kao četvrto dijete. Proveo je sretno djetinjstvo na Sušaku, ali djelomice i u Fužinama u vili koju je njegov otac sagradio 1898. godine. U to je vrijeme Juraj Ružić već poznat i uspješan veletrgovac kožom, a stanovao je s obitelji u obiteljskoj kući na Piramidi. Vrijeme provedeno u Fužinama na malom je Viktoru, slabom i boležljivom, ostavilo lijepe uspomene općenito, ali i na Frana Supila, osnivača i urednika Novog lista. Juraj Ružić, koji se nije bavio politikom, jedan je od osnivača Dioničke tiskare u Rijeci, gdje se Novi list tiskao. Stvorilo se prijateljstvo pa je Supilo dolazio u Fužine gotovo svake subote kao gost obitelji i mnogo se bavio baš djecom, a najdraže mu je bilo zajedno s njima natjecati se u skakanju nizbrdicom od Ružićeve vile do ceste, i to na jednoj nozi. Prvi svjetski rat Viktor je dočekao kao student. Rat je omeo njegove planove da ode u Pariz i inskribira na Sorboni. Oslobođen je vojske zbog tjelesne slabosti, ali mora preuzeti očeve poslove jer je brat Zvonimir (očev sin iz prvog braka), koji je te poslove vodio, hitno unovačen. Cijelo ratno razdoblje Viktor Ružić provodi u Rijeci i na Sušaku tek povremeno odlazi u Zagreb. Postaje članom Narodne čitaonice riječke (osnovane 1849.), koja je u svojem dugogodišnjem trajanju njegovala hrvatsku riječ i slavensku ideju. Budući da je Čitaonica povodom svoje 50. obljetnice objavila Spomen-knjigu u kojoj je i popis članova, vidljivo je članstvo Jurja Ružića od 1874. godine i njegova sina Zvonimira od 1897., a Jurjev brat Ivan, pravnik, član je od 1873. godine. U Čitaonici Viktor Ružić obavlja dužnost knjižničara, pa zatim tajnika. SVESTRANI KULTURNI INTERESI Nakon Supilova odlaska u emigraciju njegovi suradnici nastavljaju izdavati Riečki novi list sve do 19. prosinca 1915. godine kada je odlukom vlasti prestalo njegovo izlaženje. Rijeka ostaje bez hrvatskih novina i Viktor Ružić s grupom istomišljenika kupuje postrojenja Dioničke tiskare u Rijeci. Sele ih na Sušak u kuću Premrou (Križanićeva ulica) i tu započinju izdavati Primorske novine, koje su izlazile do 1922. godine. Što se novinarstva tiče, Viktor Ružić je među inicijatorima za izdavanje nacionalističkog (jugoslavenskog) lista Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, u Zagrebu krajem 1917. godine. List počinje izlaziti 1918. godine. Obveze u javnom i poslovnom životu dr. Viktora Ružića olakšavali su vlastiti interesi.Njegovi su kulturni interesi bili svestrani. Riječanima je dao dvije izuzetne manifestacije za svoga aktivna djelovanja u Narodnoj čitaonici riječkoj, a to su: 1. Koncert našeg poznatog violinista Zlatka Balokovića (9. prosinca 1916. godine). Dobit od ulaznica (591 kuna) predao je »Skloništu« na Sušaku; 2. Umjetnička izložba hrvatskih umjetnika (9. lipnja 1918.). Dr. Viktor Ružić, treći slijeva, prije audijencije kod Pape Pija XII. u ožujku 1939. godine u Vatikanu.
Od svih rođenih Sušačana dr. Viktor Ružić je u javnoj djelatnosti dosegao najviša mjesta. Bio je, uz odvjetničko zvanje, ban Savske banovine te ministar pravde u Kraljevini Jugoslaviji. Mlađi Riječani, a posebice oni na Sušaku, malo ili nimalo znaju o ovoj značajnoj osobi, pa želimo najkraće opisati njegov život i djela povodom 110. obljetnice njegova rođenja. Uz to ove je godine 70. obljetnica njegova izbora za predsjednika Rotary društva na Sušaku. Sam je dr. Viktor Ružić napisao u jednoj molbi za zaposlenje (datiranoj 15. srpnja 1960.): – Rođen sam 31. siječnja 1893. u Sušaku, Gimnaziju sam polazio u Sušaku i Grazu, dok sam pravo studirao u Beču, Grazu i Zagrebu, gdje sam 1921. godine promoviran na čast doktora prava. Moje pravne studije bio sam prekinuo za vrijeme rata god. 1914 – 1918, jer sam kroz to vrijeme vodio trgovački posao mog pokojnog oca. Nakon svršenih pravnih nauka stupio sam kao advokatski pripravnik u advokatsku kancelariju dr. Korlevića u Sušaku, a godine 1924. otvorio sam u Sušaku vlastitu kancelariju, koju sam vodio do svibnja 1936. kad sam bio imenovan banom Savske Banovine. Ovu sam dužnost obavljao do augusta 1938. U februaru 1939. preuzeo sam dužnost ministra pravde, na kojem sam mjestu ostao do augusta 1939., kada sam bio stavljen na raspoloženje. Prvi dio rata proveo sam na Sušaku, gdje mi okupacione vlasti nisu dozvolile, da obavljam advokatsku praksu, a kasnije sam bio po talijanskim vlastima uhapšen i nakon 4 mjeseci zatvora otpremljen u Italiju u internaciju. URED NA SUŠAKU Sredinom 1943. vratio sam se kući, te god. 1944. otvorio opet vlastitu advokatsku kancelariju u Sušaku, koju sam vodio do augusta 1945. kada sam po Narodnom sudu nacionalne časti suđen na 2 godine zatvora i konfiskaciju imovine uz gubitak časnih prava na 5 godina. Nakon mjesec dana sam amnestiran, a godine 1951. stekao sam zakonsku rehabilitaciju. Godine 1947. bio sam imenovan bibliotekarom u Naučnoj biblioteci u Rijeci, odakle sam premješten za pravnog referenta u Gradsko opskrbno poduzeće u Rijeci, gdje sam ostao svega 3 mjeseca. Početkom 1948. namješten sam bio kod istog poduzeća u svojstvu prevodioca za talijanski jezik, a sredinom iste godine preuzeo sam u tom poduzeću dužnost tajnika i pravnog referenta. Na toj dužnosti ostao sam do aprila 1952. kada sam otvorio vlastitu advokatsku kancelariju u Rijeci. U maju 1958. otišao sam u mirovinu, te do sada sproveo i u SAD-u i Švicarskoj. Od stranih jezika govorim: njemački, talijanski, engleski i francuski.« Ono što je sam dr. Viktor Ružić naveo kao šturi podatak o svojim visokim položajima (ban, ministar), ne govori o njegovim djelima. Kao ban Savske banovine znatno je pomogao hrvatskom narodu. Primjerice, izgradnja hidrocentrale »Vinodol«, zatim »Jadranska cesta« (dionica Sušak – Novi Vinodolski), cesta Zagreb – Beograd (dionica Zagreb – Dugo Selo), »Dom dr. Viktor Ružić« na Platku. Za njegova banovanja izgrađena je gimnazija u Karlovcu. U Lepoglavi je osnovana »Banovska čipkarska škola«, a u Zagrebu konačno završena zgrada Tehničkog fakulteta. To je samo dio njegova djelovanja za napredak Savske banovine. Kao ministar pravde, iako je to bio kratko vrijeme, zalagao se za slobodno (autonomno) sudstvo i za ukinuće smrtne kazne. SUPILO U FUŽINAMA Rođen je u obitelji rodonačelnika sušačkih Ružića – oca Jurja (rođen na Hreljinu 1834. god.) i majke Georgine Jelke Badovinac pl. Badovinske, u očevom drugom braku, kao četvrto dijete. Proveo je sretno djetinjstvo na Sušaku, ali djelomice i u Fužinama u vili koju je njegov otac sagradio 1898. godine. U to je vrijeme Juraj Ružić već poznat i uspješan veletrgovac kožom, a stanovao je s obitelji u obiteljskoj kući na Piramidi. Vrijeme provedeno u Fužinama na malom je Viktoru, slabom i boležljivom, ostavilo lijepe uspomene općenito, ali i na Frana Supila, osnivača i urednika Novog lista. Juraj Ružić, koji se nije bavio politikom, jedan je od osnivača Dioničke tiskare u Rijeci, gdje se Novi list tiskao. Stvorilo se prijateljstvo pa je Supilo dolazio u Fužine gotovo svake subote kao gost obitelji i mnogo se bavio baš djecom, a najdraže mu je bilo zajedno s njima natjecati se u skakanju nizbrdicom od Ružićeve vile do ceste, i to na jednoj nozi. Prvi svjetski rat Viktor je dočekao kao student. Rat je omeo njegove planove da ode u Pariz i inskribira na Sorboni. Oslobođen je vojske zbog tjelesne slabosti, ali mora preuzeti očeve poslove jer je brat Zvonimir (očev sin iz prvog braka), koji je te poslove vodio, hitno unovačen. Cijelo ratno razdoblje Viktor Ružić provodi u Rijeci i na Sušaku tek povremeno odlazi u Zagreb. Postaje članom Narodne čitaonice riječke (osnovane 1849.), koja je u svojem dugogodišnjem trajanju njegovala hrvatsku riječ i slavensku ideju. Budući da je Čitaonica povodom svoje 50. obljetnice objavila Spomen-knjigu u kojoj je i popis članova, vidljivo je članstvo Jurja Ružića od 1874. godine i njegova sina Zvonimira od 1897., a Jurjev brat Ivan, pravnik, član je od 1873. godine. U Čitaonici Viktor Ružić obavlja dužnost knjižničara, pa zatim tajnika. SVESTRANI KULTURNI INTERESI Nakon Supilova odlaska u emigraciju njegovi suradnici nastavljaju izdavati Riečki novi list sve do 19. prosinca 1915. godine kada je odlukom vlasti prestalo njegovo izlaženje. Rijeka ostaje bez hrvatskih novina i Viktor Ružić s grupom istomišljenika kupuje postrojenja Dioničke tiskare u Rijeci. Sele ih na Sušak u kuću Premrou (Križanićeva ulica) i tu započinju izdavati Primorske novine, koje su izlazile do 1922. godine. Što se novinarstva tiče, Viktor Ružić je među inicijatorima za izdavanje nacionalističkog (jugoslavenskog) lista Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, u Zagrebu krajem 1917. godine. List počinje izlaziti 1918. godine. Obveze u javnom i poslovnom životu dr. Viktora Ružića olakšavali su vlastiti interesi.Njegovi su kulturni interesi bili svestrani. Riječanima je dao dvije izuzetne manifestacije za svoga aktivna djelovanja u Narodnoj čitaonici riječkoj, a to su: 1. Koncert našeg poznatog violinista Zlatka Balokovića (9. prosinca 1916. godine). Dobit od ulaznica (591 kuna) predao je »Skloništu« na Sušaku; 2. Umjetnička izložba hrvatskih umjetnika (9. lipnja 1918.).
Dr. Viktor Ružić, treći slijeva, prije audijencije kod Pape Pija XII. u ožujku 1939. godine u Vatikanu.
Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.