SUŠAČKA REVIJA broj 49

 


ružići

VIKTOR RUŽIĆ – SLIKAR AMATER

Daina Glavočić


Gelletichevo

    Početkom 20. stoljeća u sklopu nekadašnje osnovne i opće naobrazbe od đaka se očekivalo da, uz određena znanja, uspješno savladavaju i neke vještine bez obzira imaju li za njih urođena talenta ili ne. Tako su školarci i gimnazijalci svladavali prostoručno crtanje i slikanje, pa je nekima ono ostalo hobijem kroz život. Crtanje i slikanje, uostalom, baš kao i muziciranje, puni čovjekovu dušu zadovoljstvom, mirom i užitkom stvaranja na nekom sasvim drugačijem području od onog racionalnog kojime se svakodnevno, često i nezadovoljan, bavi zarađujući time sredstva za život.

    Danas većina zaposlenih, a pogotovo poslovnih ili političkih ljudi, hobije pronalazi na drugim poljima duševne i fizičke rekreacije, sukladno današnjem načinu života. Za neke je dnevne važne i odgovorne poslove uvijek trebalo mnogo vremena, energije, zalaganja, truda i upornosti koji su, baš kao i danas, iscrpljivali čovjeka. Stoga čitajući o postignućima nekih izvanrednih ljudi iz prošlosti, iz našeg bližeg i daljeg okruženja, često se čudimo kako su mogli, kako su stigli, toliko toga obaviti u pojedinom danu, godišnjem tijeku, u cijelome svome životu. Opravdanja da tada nije bilo ni televizije, ni radija, ni telefona, kompjutora, videa... ni drugih suvremenih sredstava moderne tehnologije, koja nam danomice i noću kradu sate, nisu dostatna za mnoge od tih sjajnih stvaratelja prošlosti koje danas cijenimo, slavimo, spominjemo ih zbog ovog ili onog razloga i povoda.

    Navodeći sve ovo govorimo upravo o jednom takvom našem vrlom sugrađaninu kakav je bio – dr. Viktor Ružić – poduzetnik (1914.-18.), novinar i izdavač (1917.-22.), doktor prava (1921.), odvjetnik (1924.-36. i 1944.-45.), osnivač, član i guverner Rotary društva (1929.-45.), nestranački političar, ministar financija, ban Savske banovine (1935.-38.), internirac (1943.-44.), politički osuđenik (1945.), bibliotekar (1947.), poliglot-prevoditelj (1948.), intelektualac, ali i slikar-amater koji je njegovao taj svoj dar i sklonost gotovo kroz cijeli svoj 80-godišnji život (1893.-1976.), bibliotekar (1947.), poliglot-prevoditelj (1948.), intelektualac, ali i slikar – amater koji je njegovao taj svoj dar i sklonost gotovo kroz cijeli svoj život (1893.-1976.). Imajući sklonost k umjetnosti, još je kao tajnik riječke Narodne čitaonice 1918. organizirao Umjetničku izložbu hrvatskih umjetnika, a kao bogat poslovni čovjek kupio je 1937. u Londonu Klovićev crtež Judite s Holofernovom glavom i donirao je Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu. Što se Ružićeve likovne prakse tiče, ne znamo točno kakve je i od koga sve primao poduke i upute za crtanje i slikanje u svome životu, ali djela koja su za njime ostala govore sama za sebe o njemu i njegovu radu.


Pećine 5

    Viktor Ružić počeo se rano baviti slikanjem, kopirajući već sa sedamnaest godina vrlo uspješno neka djela drugih slikara, kako je tada bilo uobičajeno u vježbanju upotrebe likovnih tehnika i kompozicije. Neki su mu portreti u ulju, bilo kopije ili osobne kreacije, naročito dobro uspjeli, odražavajući odlično karakter i fizionomiju portretirane osobe (Wilder Wiein 1910., Nada Brlić Ružić s kapicom 1910., Dr. Vladimir Mažuranić, ban Ivan Mažuranić 1935.), izražavajući sve ponešto uljepšanim realizmom. Istovremeno, neke su figuralne kompozicije nespretno kadrirane i anatomski netočne, što se amaterima često događa. Očito mu je kopiranje tuđih djela bolje išlo, zbog već riješenih likovnih problema, dok je tehničke očito savladao. Začuđuje pak spretnost, umješnost i sličnost kojom je Viktor Ružić uspijevao prikazivati portretirane osobe, bilo u profilu ili poluprofilu, a posebno oči. Da nema na njima potpisa, teško bi se moglo vjerovati da ih je slikao Viktor Ružić. Možda ima u portretistici nekog utjecaja Ružićevog velikog slovenskog prijatelja, izvrsnog portretiste, slikara, grafičara – Božidara Jakca, s kojim je zajednički radio na velikom portretu bana Ivana Mažuranića, što je vidljivo i na fotografiji iz obiteljske arhive. Šteta je da nema detaljnijih zapisa o tome koliki je bio Ružićev udio u tome djelu i koliko su ova dva prijatelja međusobno komunicirala i utjecala jedan na drugoga, premda se iz njihove korespondencije vidi u čemu su sve Jakčevi savjeti Ružiću bili dragocjeni.

    U vrijeme oporavka na Hvaru 1920-ih Ružić nije mirovao već je vrijeme kratio crtajući olovkom mnoge male, realističke, minuciozne odlične vedute slikovitog mjesta Hvara i njegovih palača. Ovi crteži podsjećaju na istodobne vedute hrvatskih mjesta Vladimira Kirina, koji su tada bili vrlo popularni u Hrvatskoj.


Trsat

    Viktor Ružić je radio i pejzaže tušem, akvarelom i uljem, portretirajući svoj najuži zavičaj, a među njima ima i vrlo uspjelih radova kakvi su motivi parka i prilaza Ružićevoj vili na Pećinama ili prikazi pećinske obale gledane s mora. Viktor Ružić je članovima svoje mnogobrojne obitelji, s kojima je često boravio, poklanjao svoje slike i crteže, te je danas teško otkriti gdje se sve po svijetu nalaze.

    Kasniji Ružićevi crteži realistički prikazuju stvarnost oružja, najčešće neposredne okolice, interijera i eksterijera arhitekture s kojom se svakodnevno susretao (unutrašnjost svoje stambene novogradnje na Pećinama, drvene kućice u Sloveniji, Gorskom kotaru, kuće u Jurjevskoj ulici u Zagrebu...). Pri tome se zorno vidi da mu nedostaje čvrstoća kompozicije masa i pravilna linearna perspektiva, pa crteži takvih motiva izgledaju pomalo naivni, nespretni i nedovoljno dotjerani, dok u ponekom slučaju može ova nepravilnost pridodati djelcu zrnce šarma.

    Ovo osobito dolazi do izražaja u tehnici »grebanja« kojom se bavio potkraj života, otkrivši je prilikom pohađanja slikarskog tečaja kod riječkog slikara Vladimira Udatnyja, na koji se upisao 1963., u svojoj 70-oj godini života, obrazloživši ovu odluku u pismu svom prijatelju Jakcu: »Mislim da je već krajnje vrijeme, da idem u školu za slikanje«. Zainteresiran za novu vrstu rada pronašao je u Beču i Švicarskoj tzv. scraper-boards (sckretch-boards), kartone prevučene slojem gipsa obojenog crnilom koje se grebanjem skida te dobiva jasan crno-bijeli prikaz, nalik grafici. Od Božidara Jakca je tražio podatke o toj, za njega novoj, tehnici za koju se jako zagrijao, odmah izradivši preko 100 kartona. Sačuvani crteži koje je Ružić tako izradio, a koji su uglavnom prikazivali pojedine objekte riječke arhitekture (crkva sv. Vida, Tvornica papira, Gradski toranj, Trsat...), ali i portreti, vrlo su dragocjeni s tehničkog stajališta. Ipak unatoč stručnim podukama na Udatnyjevu tečaju, na ovim je djelima grebanjem još prisutna stara boljka glede perspektive, čvrstoće i realnosti crteža, te djeluju dosta naivno. No procjena se svakako mora ublažiti s obzirom na medij koji ne popušta ispravak pogreške. S obzirom na novum kojeg je donio u naš grad, o kojem ni danas nema podataka ni termina u stručnoj literaturi, te ugrebene crteže treba posebno cijeniti i zbog visoke životne dobi u kojoj ih je dr. Viktor Ružić mladalačkim zanesenjaštvom realizirao.

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2022 Klub Sušačana