SUŠAČKA REVIJA broj 49

 


pabirci vremena

KAPI U MORU

Alen Čemeljić

       

    Prošle, četvrte godine novog tisućljeća, hrvatska je metropola dobivši novih 80 tisuća stanovnika progutala još jedan ne baš tako mali hrvatski grad. Polako, ali sigurno Hrvatska postaje Zagreb i gotovo samo Zagreb, slagali se mi s time ili ne. Svi ostali hrvatski gradovi postaju zagrebačkim predgrađima, a svi ostali hrvatski krajevi zagrebačkom periferijom. Proces započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i dalje traje i pitanje je kada će se i kako zaustaviti unatoč brojnim upozorenjima i vapajima, pa i na ovim stranicama, kako takav proces ne nudi perspektivu Hrvatskoj već, dapače, usporava njezin cjelokupni razvoj omogućujući rast samo hrvatskoj metropoli.
 


U današnjoj Hrvatskoj, nažalost, baš svi putevi vode u Zagreb

    Proces sljemenizacije Hrvatske, kojem se nismo nadali u danima osamostaljenja hrvatske države i kojem smo predviđali kraj ulaskom u 21. stoljeće, ide dalje. »Sve« vrijedno seli pod Sljeme, pa čak i Sljeme postaje domaćinom skijaške utrke Svjetskog kupa, popularnog bijelog cirkusa. Ne pitajući za cijenu, Zagreb je početkom ove godine utrošio stotine milijuna kuna ne bi li najbolje svjetske skijašice predvođene sjajnom Janicom Kostelić stigle na zagrebačko izletište, iako su se mnogi, i skijaši i neskijaši, upitali – čemu sve to? Da bi Janica pobijedila pred domaćom publikom? To se, nažalost, nije dogodilo. Da bi se razvijao skijaški turizam u Hrvatskoj? Na Sljemenu? Dajte, molim Vas! Radi popularizacije skijanja? Ili se još jednom željelo promovirati Zagreb pred europskom i svjetskom javnošću, ovog puta skijaškom, pa neka košta koliko košta. Neka vide kako smo sjajni, kako i mi možemo organizirati utrku Svjetskog kupa, kako i mi možemo dijeliti visoke novčane nagrade, pa čak i dvostruko više od onih koje dijele Talijani, Švicarci, Austrijanci i ostali bogati veterani svjetskog skijanja. Neka vide kako mi u Hrvatskoj zaista sve imamo, pa čak i takve prirodne uvjete da se skijalište nalazi uz sam glavni grad kojeg se željelo proglasiti jedinim svjetskim glavnim gradom - domaćinom takve utrke, iako se takvim podatkom odavno moglo podičiti Oslo, pa i Sarajevo, doduše u vremenima kada još nije bilo metropolom. Je li se zaista to željelo postići organizacijom skijaške utrke za najbolje skijašice svijeta? Zar smo zaista tako mali, krcati želje da se dokažemo i da se pokažemo? Zar je zaista to, utrka Svjetskog kupa, bez obzira što se radi o velikom sportskom događaju; uz predsjedničke izbore, kako su pisali hrvatski mediji, najvažniji siječanjski trenutak u zemlji koja je tada, prvih mjeseci ove godine, trebala uložiti sve napore ne bi li ispunila uvjete da započne pregovore za članstvo u Europskoj uniji. U zemlji čije se gospodarstvo bori s brojnim nedaćama kako bi stvorilo proizvode konkurentne onima što dolaze iz svijeta, u kojoj ne znamo da li da odustanemo od DružbAdrie ili ne, u kojoj se svaki normalan čovjek boji da ne dođe u situaciju da pravdu potraži pred sudom jer će na presudu čekati godinama! Zar jedna skijaška utrka zaista može biti toliko važna da danima zasjeni apsolutno sve ostale događaje i teme u takvoj Hrvatskoj, i to samo zato da bi sudionici bijelog cirkusa, i to ne svi, izrekli komplimente organizatoru i Zagrebu kao domaćinu utrke? Kome se to mi stalno dokazujemo?
    Čovjek ne može, a da se ne sjeti Bjelolasice. Zašto se, naime, takav sportski događaj nije organizirao na padinama Hrvatskog olimpijskog centra za čije se podizanje i uređenje utrošilo milijune i milijune kuna i koji bi s organizacijom ovakve utrke najzad bio dovršen i promoviran kao hrvatsko nacionalno skijalište, jednako udaljeno i jednako dostupno i Zagrepčanima i Primorcima i Istranima, kao i Dalmaciji. Možda bi nakon takve manifestacije na Bjelolasici ove zime svoj skijaški odmor provelo barem deset posto od brojnih tisuća građana Hrvatske koji su se posljednjeg tjedna siječnja uputili na skijanje u Alpe. Možda. Možda i ne bi. Ali trebalo je probati. Kao što bi trebalo pokušati još toliko toga u ovoj našoj Hrvatskoj da se ne pretvori u Zagreb. Jer kome će onda, u krajnjoj liniji, Zagreb biti metropolom?
    Desljemenizirajmo se najzad i odlučimo što želimo. Želi li Zagreb biti metropolom ili gradićem kao što su ona alpska mjesta koja ugošćuju bijeli cirkus i za koja nikada ne bismo ni čuli da tog cirkusa nema? Želimo li biti turistička zemlja ili država čije će more biti korišteno za prijevoz nafte? Ili bismo htjeli i jedno i drugo? I sjaj velegrada i čaroliju malog mjesta. I turizam i naftu, i Uniju i zakone i ponašanje neusklađene s Unijom.
 

Sedmerokatnica na Korzu

    U siječnju je započela, a u prosincu bi trebalo dovršiti nadogradnju zgrade koju svi Riječani znaju i pamte kao knjižaru Mladost. Na postojeća dva kata investitor projekta EKI-Mercatone Invictus namjerava dodati četiri kata uredskih prostora te ugostiteljski objekt na vrhu zgrade čije arhitektonsko rješenje potpisuju riječki arhitekti Saša Randić i Idis Turato. Nadogradnju objekta, koji će promijeniti izgled Korza, s 2,8 milijuna kuna sufinancira Grad Rijeka.

Costabella

     Nekadašnja rekreacijska zona Costabella sljedećih trideset godina nalazit će se u sastavu grupacije Jadranski luksuzni hoteli, u vlasništvu poznatog biznismena Gorana Štroka. Štrokova grupacija zakupila je Costabellu s namjerom da je pretvori u turistički objekt s četiri zvjezdice, s dvadeset smještajnih jedinica, fitness centrom, teniskim terenom i zasebnom plažom. Costabellom će upravljati Grand hotel Bonavia, koji je već deset godina u vlasništvu Gorana Štroka.

Kazališni park

   Ako Rijeci i Riječanima nešto kronično nedostaje, onda su to parkovi. Zato bi preuređenje Kazališnog parka trebalo označitipočetak obnove rječkih parkova i stvaranje novih velikih travnatih površina, primjerice, na Delti. Kazališni park od 1875., kada je niknuo na nasutom dijelu obale, obnavljan je više puta. Prije pedesetak godina zasađene su brzorastuće topole koje su zbog nezdravog cvata zabranjene u brojnim europskim gradovima, krajem sedamdesetih čitava površina parka nasuta je šljunkom, da bi se prema najnovijem rješenju prema prometnoj Ulici Ivana Zajca zasadio drvored crnike s dodatkom lovora i nara. Park, nekada omeđen ogradom od kovanog željeza, koje su Talijani svojevremeno iskoristili za topove, u danima kada je uređen, pa i desetljećima nakon toga, bio je stjecište brojnih Riječana koji su tu sjedili i razgovarali dok su djeca trčala između zelenila. Može li novi, obnovljeni Kazališni park to opet postati?

Klizalište

    I drugu godinu redom riječko je klizalište na Gatu Karoline Riječke bilo izuzetno posjećeno. Čak i posljednjih dana postojanja klizališta bilo je onih koji su se odlučili oprobati na ledu. Djeca, ali i odrasli, zavoljeli su klizanje, klizača je sve više, za neko vrijeme trebat će razmisliti i o stalnom klizalištu. Uz samo more, čime se rijetki mogu pohvaliti. A ne treba čuditi ako se neki od brojnih mladih klizača uskoro okupe i u riječkom klizačkom klubu. Pitanje je dana kada će se i to dogoditi.

Alen Zamlić

    Karatist Ri Croatie Alen Zamlić vratio se sa svjetskog prvenstva u Meksiku s brončanim odličjem, ostvarivši tako najbolji rezultat karijere. Bio je to ujedno i najbolji rezultat hrvatskog karatea na meksičkoj smotri gdje su riječki karate predstavljale i članice Ri Croatie Petra Volf i Petra Naranđa, te Dijana Saleš iz TAD-a Rijeka. Zajedno sa Samoborkom Majom Janković u ekipnoj konkurenciji djevojke su došle do petog mjesta.

Karneval

     Naravno, i ove godine karneval je u Rijeci okupio mnoge. I u povorci i i kraj povorke, unatoč vrlo hladnom vremenu. Deset tisuća maskiranih, sto tisuća gledatelja, ugođaj više nego dobar. I nakon tolikih godina prvi incident – alkoholizirani malodobnik, pripadnik maskirane povorke, zaletio se automobilom među Halubajske zvončare. Srećom, sve je prošlo s lakim tjelesnim ozljedama nekolicine zvončara, ali prvi put povorka nije zaključena prolaskom Halubajaca. Vrijeme je da organizatori razmisle o broju maskiranih skupina, kvaliteti njihove maske, broju vozila koja sudjeluju u povorci, a vrijeme je i da turističke agencije započnu prodavati karneval kao proizvod kakvog nema u Hrvatskoj i kakvih je malo na cijelom Starom kontinentu.


Mnoštvo maski i gledatelja i ove godine na karnevalu u Rijeci unatoč hladnom vremenu

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2022 Klub Sušačana