SUŠAČKA REVIJA broj 49

 


povijest

RICARDO GIGANTE

Igor Žic

Riccardo Gigante – gradonačelnik Rijeke 1919., 1930.–1934. i 1943.

Inspirirano knjigama – Amleto Ballarini: »Quell'uomo del fegato secco – Riccardo Gigante, senatore fiumano«, Roma, 2003.

Claudia Salaris: »Alla festa della rivoluzione – Artisti e libratori con D'Annunzio a Fiume«, Bologna, 2002.

Amleto Ballarini čovjek je različitih talenata, koji živi s osjećajem da nije dovoljno priznat. Rođen je u Rijeci 1933. godine, majka mu je bila Hrvatica s Krka, no on se posve priklonio talijanskoj kulturi. Čovjek dramatičnog imena – Amleto je Hamlet! – napustio je grad kao dijete, diplomirao je političke znanosti u Genovi, a od 1978. godine živi u Rimu radeći na upravnim poslovima (što je bilo znatno zabavnije no što bi se reklo po ovako birokratiziranoj formulaciji!). Između ostalog surađivao je u Il Secolo d'Italia i Il Tempo. Danas je predsjednik Društva za riječke studije, odgovorni direktor revije Fiume, a pod njim je i Arhiv i povijesni muzej Rijeke u Rimu. Također je obnašao dužnost dogradonačelnika Slobodnog grada Rijeke u egzilu.

Objavio je dvije knjige stihova i kratkih priča: Huk bure (Rim, 1984.) i Ta bijela odjeća (Rim, 1987.). Ipak nama su zanimljivije knjige vezane uz riječku povijest: Nepoznati holokaust (Rim, 1986.), Protivnik D'Annunzija u Rijeci – monografija o Riccardu Zanelli, predsjedniku Riječke države 1921.–1922. (Trst, 1995.), Riječki doprinos holokaustu (Rim, 1999.), a uz Mihaela Sobolevskog urednik je dvojezične knjige Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici 1939.–1947. (Zagreb–Rim, 2002.). Ovdje se mora napomenuti da pod pojmom »holokausta« Ballarini ne razmatra samo stradanje Židova već i protalijanskog stanovništva u Rijeci, preuzimajući staru D'Annunzijevu sintagmu, koji je za Rijeku rekao da je »la città olocausta« (»masakrirani grad«).

Sam Ballarini napisao je simpatičnu kratku priču Regnicolo, o egzodusu, čiji se naslov mora malo pojasniti. »Regnicolo« je doseljenik iz Kraljevine (Regno) Italije u Rijeku – do 1943. godine. Tako je došlo desetak tisuća ljudi, koji su poslije kapitulacije Italije te godine bili i prvi val egzodusa. Riječani su bili prilično distancirani prema »regnicolima« jer je bila riječ o ljudima pretežno sa sela, i to sa samog juga Italije. O problemu iseljavanja poslije Drugog svjetskog rata govori i nedavno prevedena knjiga Egzodus (Zagreb, 2003.) publiciste Arriga Petacca, no to čini na jedan vrlo površan način.

Fascinacija D'Annunzijem, više nego Giganteom, razlog je za neobičan naslov Ballarinijeve knjige. Oko značenja fraze »fegato secco« bilo je dosta dvojbe, jer pripada jednom gotovo zaboravljenom vremenu, a ne govornom talijanskom jeziku.

U poznatoj D'Annunzijevoj »Kvarnerskoj pjesmi« pojavljuje se ta fraza:

»Siamo trenta d'una sorte

e trentuno con la morte.

Eia, l'ultima! Alala!

Siamo trenta su tre gusci,

su tre tavole di ponte:

secco fegato, cuor duro...«

Vladimir Nazor, koji je bio bilingvalan, jer mu je majka bila iz poznate dalmatinske obitelji Tommaseo, a koji je D'Annunzijev rad odlično poznavao, preveo je te stihove:

»S trideset ljudi ovdje stojim

S trideset jednim – smrt kad brojim.

Eja, zadnja! Alala!

Trideset ljudi na tri ljuske,

Na tri daske čamca smjela;

Suhih jetra, tvrda srca...«

Dakle, Nazor je preveo doslovno, smatrajući da je to tek jedna u beskrajnom nizu D'Annunzijevih besmislica, koja ne zaslužuje poetsku sliku. U kontekstu bilo bi ipak bolje »hladne krvi, tvrda srca«.


Gradonačelnik Gigante i komandant Gabriele D'Annunzio 1919. godine

Gradonačelnik Gigante prilikom inauguracije crkve na Kozali 1934. godine.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2022 Klub Sušačana