SUŠAČKA REVIJA broj 49

 


književnost

AUGUST HARAMBAŠIĆ – SUŠAČKO RAZDOBLJE

Irvin Lukežić

Život i djelo Augusta Harambašića (1861.-1911.), hrvatskoga pjesnika i pravaškoga političara, čiji su vatreni domoljubni stihovi i zanosni govori u svoje doba osvajali i oduševljavali čitavu naciju, obilježeni su osobnom tragedijom čovjeka koji pod konac života doživljava potpuni slom svojih mladenačkih ideala i umire sam i zaboravljen, pomračena uma, u stenjevačkoj duševnoj bolnici.

Obdaren rijetkim stihotvoračkim darom i iskrenom osjećajnošću, taj miljenik Muza kao da je bio predodređen za ranu književnu slavu. Njegovi su se stihovi deklamirali na domoljubnim skupovima, citirali u uvodnicima političkih novina, prepisivali u djevojačkim spomenarima. No, iako, po vlastitim riječima, »nošen na rukama naroda«, slavljen kao vates i najveći pjesnički bard, isto je tako bio predestiniran da se, prije ili kasnije, suoči s besmislom političkoga stanja i vremena u kojem je morao živjeti. Bio je, naime, »nagao, nepromišljen, ali u srcu pošten«, kako za nj veli njegov prijatelj i pravaški prvak Ante Starčević. Njegova uvijek nemirna, nesretna i nesređena duša nije bila u stanju podnositi prerani i preveliki teret pjesničke slave i nacionalne veličine, te unaprijed bijaše osuđena na brodolom.

    PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI

Taj impulzivni Slavonac ugledao je svjetlo dana 14. srpnja 1861. godine u Donjem Miholjcu. Ima u tome neke čudnovate simbolike jer je istoga toga dana, točno sedamdeset i dvije godine prije njegova rođenja, narod Pariza, predvođen Georgesom Dantonom, jurišao na Bastilleu! Zanimljivo da će Harambašić i sam, poput francuskih sankilota, biti neobično buntovne i ratoborne naravi, nalazeći se još kao golobradi gimnazijalac na čelu đačkih demonstracija. Valja imati na umu da i Antun Gustav Matoš prezime njegovo povezuje s »hajdučkim, buntovničkim i agitatorskim« duhom. »Bijaše visok«, veli Matoš, »naočit, vitak, lijep, plav čovjek prave pjesničke glave kao Musset i Vraz. Izvrstan govornik i improvizator. Rođeni, božjom milošću pjesnik. Veseo, duhovit, društven i svakome simpatičan. Gospodar srdaca..«


Harambašić između Dobroslava i Vatroslava Brlića 1884. godine. Vatroslav Brlić bio je suprug Ivane Brlić-Mažuranić.

Kao dječaku zvijezde mu nisu bile odviše naklonjene. U ranom će djetinjstvu izgubiti majku, a u petnaestoj godini i oca, što ga prisiljava da zarana sam mora brinuti za vlastiti opstanak. Pučku školu pohađa u Novoj Gradiški, gdje mu živi djed po ocu, a gimnaziju u Osijeku i Požegi. Ovdje će susresti prvu veliku ljubav svoga života: kao šestoškolac požeške gimnazije zaljubio se u dvanaestogodišnju djevojčicu Tugomilu, sestru svojih mladih prijatelja Vatroslava i Dobroslava Brlića. Nevini taj mladenački susret u gimnazijskoj kapelici, koji nevjerojatno podsjeća na znamenitu epizodu iz Petrarkina života, kada se besmrtni pisac zaljubio u crkvi Svete Klare u Avignonu u svoju anđeosku Lauru, ostavit će neizbrisiv trag na pjesnikovoj duši. Pod utjecajem te platonistički idealizirane, ali zato silno strastvene dječačke ljubavi, nastaju prve Harambašićeve pjesni ljuvene. Na pjesnikovu veliku žalost Tugomila je već u ljeto te iste 1877. godine, kada se dogodio njihov prvi i jedini susret, iznenada umrla od zapaljenja mozga. Iste te godine započinje u Smilju i objavljivati prve svoje stihove.

U gimnazijskim se danima Harambašić stao zanimati i za politiku. Ta sklonost prema politici, povezana s impulzivnošću i strastvenošću njegove prirode, nerijetko ga dovodi u sukob sa školskim i civilnim vlastima. Često ga prekoravaju i kažnjavaju radi disciplinskih prekršaja. U sedmome razredu gimnazije zbog sudjelovanja u nekom vjerskom učeničkom sporu kažnjen je isključenjem iz škole. Unatoč tome, odličan je učenik i godine 1879. polaže maturu u Osijeku s izvrsnim uspjehom.

Harambašić je već kao gimnazijalac oduševljeno prihvatio nacionalni i politički program Stranke prava. U osmome razredu gimnazije uređuje osječki učenički politički list Hrvat, surađuje u zagrebačkome Viencu i postaje stalnim dopisnikom sušačke Slobode, koja tada izlazi pod pokroviteljstvom Ante Starčevića. Znakovito je da te svoje dopise iz Osijeka, pored svoga pravoga prezimena, supotpisuje i dodatnim nazivom Stekliš. Inicijativu za pokretanje Slobode, podsjetimo se, dala je skupina riječkih Hrvata na čelu s odvjetnikom Erazmom Barčićem. Utemeljitelj Stranke prava, dr. Ante Starčević, 1878. godine preselio se na Sušak, priključio uredništvu lista i ponovno preuzeo vodstvo Stranke prava. Na taj način dolazi do obnove pravaštva a Sloboda izrasta u vodeći pravaški list.

Čini se da je redovita i zapažena Harambašićeva suradnja s uredništvom Slobode otvorila mogućnost njegova kasnijega povezivanja s vodećim pravaškim ideolozima i dovela do pjesnikova boravka na Sušaku. Budući da je ta kratkotrajna, ali zato vrlo intenzivna epizoda Harambašićeva života danas uglavnom slabo poznata, pokušat ću je ovom prigodom detaljnije istražiti i prikazati našim čitateljima.
Harambašićevu dolasku na Sušak prethodili su neki, za njegovu buduću književničku i političku karijeru, vrlo važni događaji. Pokušaj pohađanja pravnih studija na Zagrebačkome sveučilištu neslavno je završen već ujesen 1879. godine strogim ukorom i privremenim isključenjem zbog pjesnikova sudjelovanja u »politicas demonstrationes«. U isto vrijeme ulazi u krug Starčevićevih pristaša, ističe se kao govornik i deklamator te sudjeluje u pokretanju zabavno-poučnoga almanaha Hrvatska.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2014 Klub Sušačana