SUŠAČKA REVIJA broj 54/55

 


glazba

MAESTRO

Alen Čemeljić

Uz stotu obljetnicu rođenja maestra Borisa Papandopula

    Rijetke su obitelji i u europskim i u svjetskim razmjerima koje su tako obilježile kulturu jednog naroda kao što je to slučaj s obitelji Strozzi – Papandopulo. Netko je davno zapisao kako se radi o stoljeću jedne dinastije, ali sada već možemo govoriti o skoro 150 godina sjajnih umjetničkih dostignuća obitelji koja je ostavila neizbrisiv trag u povijesti hrvatske umjetnosti. Naime,Marija Ružička Strozzi, koju su pariški novinari nazivali najvećom tragetkinjom slavenskog juga, debitirala je na pozornici još davne 1868. godine, a još danas pripadnici te kazališnoglazbene obitelji – Dora Fišter kao glumica, a Maja Papandopulo - Mijač kao koordinatorica baletnog programa Festivala Histria, sudjeluju u hrvatskom umjetničkom životu. Između njih u proteklih stoljeće i pol na hrvatskom umjetničkom nebu sjaje zvijezde Tita Strozzija, najsvestranijeg kazališnog umjetnika u hrvatskoj povijesti, Maje Strozzi – Pečić, vrhunske operne pjevačice, koju je Thomas Mann proglasio najljepšim sopranom obiju hemisfera, sopranistice Ljubice Oblak – Strozzi, učenice Milke Trnine i prvakinje Berlinske opere, Elize Gerner – Strozzi, koja je na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku nastupala širom Europe, Jane Puleve, prvakinje sarajevske i riječke opere, i najzad zvijezda Borisa Papandopula, jednog od najvećih i najsvestranijih hrvatskih kompozitora i koncertnih i opernih dirigenata. Svi ti sjajni umjetnici dio su jedne obiteljske priče koja se za sada još nije našla na stranicama nekog hrvatskog romana, ali nadati se da će se to ipak dogoditi, jer to je priča koja se sama svojim bogatstvom nudi nekom vrsnom majstoru od pera.

    I naša sugovornica, gospođa Maja Papandopulo – Mijač, kći Borisa Papandopula, će na tu našu konstataciju reći: Da, obiteljska priča je nevjerojatna. Moja prabakaMarija Ružička Strozzi počela je karijeru operne pjevačice kao vrlo mlada žena i vrlo rano udala se za Ferdinanda de Strozzija, potomka stare firentinske obitelji. Uz posao je rodila osmero djece, i čak i tako da bi u pauzi rekla garderobjerki: Produži pauzu, skini mi korzet!, rodila bi i nastavila bi predstavu! Kod trećeg ili četvrtog djeteta ostala je bez glasa, međutim, nastavila je karijeru kao dramska glumica i to joj je tako dobro išlo da su je uspoređivali sa Sarom Bernhardt. Samo je troje njezine djece preživjelo – Maja de Strozzi, moja baka, zatim Tito Strozzi, koji je bio nevjerojatan čovjek – teatrolog, prevodilac, jedini je preveo Fausta, a treći je bio Donato de Strozzi, koji se također bavio glazbom – prikupljanjem folklora, i našeg i svjetskog, u čemu je imao velikog uspjeha. Donato je umro prije dvadesetak godina, a Tito odmah iza 80. rođendana, sada je tome već trideset godina. Moja baka je umrla isto u osamdesetoj godini, u riječkoj bolnici. Obiteljska tradicija i gen sklon umjetnosti radio je svoje, pa je moja baka debitirala u Zagrebu već sa 17 godina. Proricali su joj veliku karijeru, pjevala je u operi u Grazu i posvuda po Europi, ali se razboljela. Zgodna je to priča. Imala je običaj prije predstave popiti jedan mali šampanjac i vjerojatno je dobila ono što se hrvatski kaže lung(e)nšpickatar (upala plućnih vršaka op. a.). Potpisala je angažman u operi u Wiesbadenu i liječila se u obližnjem Honnefu na Rajni. Po istom poslu samo puno jače bolestan, stigao je tamo i Konstantin Papandopulo, plemenitaš.

 

SR   Razjasnite nam dvojbe. U literaturi se spominje kako se radilo o ruskom plemenitašu, a prezime je grčko.

    On je bio ruski plemenitaš, iako je prezime grčko. Oni su, naime, skinuli slovo S sa prezimena Papandopulos, a on je bio negdje treća generacija grčkih emigranata koji su živjeli u Odesi. Tamo je očito bilo puno Papandopula, što sam shvatila kada sam prvi put otišla na turneju kao pjevač po Sovjetskom Savezu. U Odesi su me najavili imenom i prezimenom i nastao je gromoglasan smijeh. Razlog je bio taj što se njihov lokalni Charlie Chaplin zvao Papandopulo tako da mi je uspjeh zbog prezimena već unaprijed bio zagarantiran.

    Konstantin je bio sin čovjeka kojem je navodno car Nikolaj poklonio grad Stavropolj i dao mu visoki vojni čin za zasluge u ratu. Bavio se glazbom, došao je s nekom grupom za vodvilj u Wiesbaden i tamo su se moja baka i on upoznali, zaljubili i oženili. Konstantin je imao sina iz prvog braka, isto se zvao Konstantin, i bio je nešto stariji od mojeg tate, kasnije mu se izgubio trag. Prije dvadesetak godina dobila sam informaciju od meni nepoznatih ljudi iz Malog Lošinja kako on ili njegova obitelj žive u okolici Novog Sada. Pokušala sam to iščeprkati, ali nisam imala uspjeha, došao je rat, razišli smo se tim krajevima tako da ništa dalje o tome ne znam. Djed Konstantin je imao uznapredovalu tuberkulozu i umro je kad je tati bilo tri godine. Baka je tada, nakon što se izliječila, likvidirala kuću u Wiesbadenu, otišla iz angažmana i vratila se u Zagreb. Nakon nekog vremena udala se za Belu Pečića, koji je isto bio plemenitog roda. Ta je obitelj imala ljekarnu u Zagrebu na uglu Ilice i Krajiške ulice i ispalo je kako je on neka vrsta crne ovce u obitelji. Naime, kad se oženio s Majom Strozzi, rekao je da neće biti gospodin Strozzi, poslao je k vragu biteljski posao kojeg je prepustio svojem bratu i vratio se natrag nakon dugo godina učenju klavira. Tako je nakon godinu dana postao bakin pijanist. Bio je, inače, vrlo kultiviran čovjek, pisao je libreta pod pseudonimom Ra-zem i, recimo, njegov je libreto i cijela dramaturška ideja za balet pantomimu Zlato, koje je tata napisao još u ranoj mladosti.

    Baka je željela promovirati naše autore i puno je nastupala, često su imali koncerte u Hrvatskom glazbenom zavodu, a prilikom jednog gostovanja u Švicarskoj upoznali su i Igora Stravinskog. Tamo ju je upoznao i Thomas Mann.

SR   Stravinski je navodno bio opčinjen vašom bakom.

      To se razvilo u jedno lijepo prijateljstvo i Stravinski joj je posvetio tri pjesme. Družili su se, on je često dolazio u Zagreb. Inače, u Zagrebu su se stalno selili, sjećam se da bi moj tata, gdje god bi se makli u Zagrebu, rekao: Tu smo mi stanovali. Najzad su Bela i moja baka, tata ju je zvao muma, jer kao dijete nije znao reći mama, pa je zauvijek i za mene ostala muma , otišli sa Gornjeg grada u Samobor gdje su sagradili krasnu kuću u šumi. Sada se ta ulica zove Ulica Maje Strozzi, a tamošnjemmuzeju tata je darovao ogroman bakin portret kao Violette Valery.

    Tata je nastavio obiteljsku tradiciju, već sa dvije godine bio je na sceni kada je grao maminog sina u Madame Butterfly. Počeo se školovati, ali krenulo je dosta loše, jer je imao profesoricu ili profesora klavira koji ga je tukao po prstima, pa je odustao s 12 ili 13 godina. Zamjerilo mu se. Međutim, volio je ići u kino, znao je sve o filmovima i gledajući nijeme filmove strašno se uzrujavao, jer se tada uz nijemi film u kinu sviralo. Znao je reći da je neka gospođa klimprala po klaviru u kinu Zagreb, a onda je došao neki sastav koji je dobro svirao i to mu se dopalo, a je od njih posudio note. Neko je vrijeme u kući sam svirao i onda je otišao profesorici Geiger-Eichhorn s kojom je nastavio učenje. To mora da je ono, što kažu, s čim se rodiš.

    Tata je ostavio ogroman opus iza sebe, a veliki je dio opusa klavirska muzika, koja je fenomenalna i strašno teška. Sve što je pisano za klavir svirao je on sam. Dakle, bio je stvarno izvanredan pijanist i nikada mu se nije dogodilo da napiše za nekakav instrument ili za neki sastav nešto što se nije moglo odsvirati. Ako nije znao domete i mogućnosti nekog instrumenta, posavjetovao bi se s vrsnim instrumentalistom o mogućnostima tog instrumenta. Ljudi su ga ne voljeli, već bih se usudila reći obožavali, naročito ljudi koji su s njim surađivali. Ima ih, hvala Bogu, još uvijek živih koji ga se sjećaju i svatko se osmjehne kada ga se sjeti. Moj tata je bio veliki fatalist i uvijek je govorio:Kako mora biti, tako će biti!. Nije se puno opterećivao nekim stvarima koje većina ljudi prihvaća kao velike tragedije i velike radosti, on je samo vozio dalje. Imao je dvije velike kvalitete – nevjerojatnu životnu energiju i karizmu nabijenu optimizmom, tolikim da reminiscencije još i danas nosim u sebi. Zarazio je svakoga s kim se družio i s kim je radio s tom svojom pozitivnom energijom. Kad bi Vas pogledao, nešto vas je opčinilo. Nikada se ni sa kim nije posvadil, nikada nije bio prost, jedostavno je širio oko sebe vedrinu i dobro.

SR   Dobru vibraciju.

       Odličnu vibru, najbolju, rekla bih. Da se vratim na Belu i baku. Svake nedjelje su se sastajala velika društva, intelektualci, umjetnici... Bela je onda umro, a baka se razboljela 1950. i neke. Tata i moja mama su je dopremili u Opatiju, prodali kuću u Samoboru, namještaj se podijelilo obitelji, a baka je umrla tu u riječkoj bolnici. Zadnjih nekoliko godina bila je nepokretna. Odlično se slagala s mojom mamom i osim ljubavi i poštovanja, mislim da su našle kompenzaciju. Naime, moja mama Jana Puleva Papandopulo svoje roditelje nije vidjela od prije rata i nikada više poslije. Baka je, s druge strane, imala samo sina – mog tatu - kojeg je obožavala i vjerojatno joj je moja mama bila kao kćer koju nije imala. Tata je ipak bio muškarac, a o nepokretnom pacijentu ipak se lakše brinu žene nego muškarci.

SR   Vi ste, dakle, tu živjeli.

      Tata je iz Rijeke otišao u Sarajevo, bilo je dekretom tako odlučeno. U Sarajevu je pokrenuo operu, inaugurirao balet, napisao balet Žetvu i onda su ga htjeli vratiti u Zagreb. On to, međutim, nije htio, Zagreb i zagrebačko kazalište mu se zamjerilo, jer je nakon rata bio pozvan na red od Suda časti pa su ga suspendirali na šest mjeseci i to vrijeme nije smio raditi pod svojim imenom. On je tada rekao: Imam dva sina i moram nešto raditi! Najstariji sin bio je iz braka s Mirom Frol, koja je bila ljepotica, subreta, pjevala je u zboru u teatru, kasnije u kazalištu Komedija. Damir, najstariji sin, rođen je 1938. godine u Splitu. Prije njega rođeni su blizanci koji su umrli. Davor, srednji sin, rođen je 1940. tu u Rijeci, njegova mama zvala se Vilma i bila je zboristica tu u teatru, umrla je prije nekoliko godina.

    Godine 1946. tata se oženio s mojom mamom, zajedno su otišli u Sarajevo i kada je odbio vratiti se u Zagreb, došao je opet u Rijeku. Pitali ste me živim li oduvijek tu? Živimo na prvom katu jedne stare vile u Opatiji.. Tata je mogao birati dva ili tri mjesta za stanovanje i kada je pogledao iz ovog stana kroz prozor, perje mu je bilo do nosa. Naime, tu je bio smješten i dječji vrtić čije su kokoše trčale po dvorištu, a on je mami poslao telegram u Sarajevo: Mislim da sam ti našao raj na zemlji! Sjećam se kako smo 1953. stigli na Grobnik avionom iz Sarajeva, a tata je već bio tu..

    I sjećam se riječkog kazališta koje mi je bila druga kuća, i to ne samo meni. Bila je tu Jagoda Martinčević, sabornica, čiji su roditelji radili tu u tetaru, maestro Vjekoslav Šutej, Điđi, jer su Joža Šutej i Điđijeva mama Alemka isto tu radili i pjevali s mojom mamom, pa su tu bila djeca Tatjane Jurić Munzi, Feđa i Rajka, nekoliko godina i Sandro Damiani prije nego je otišao u Italiju, tako da nam je bilo krasno. Nismo se nigdje ni micali iz teatra. Te prve godine, imala sam 4-5 godina, nije bilo jednostavno doći do Rijeke. Mi smo ujutro išli brodom u Rijeku i vraćali se vrlo često pješice noću poslije predstave, jer više nije bilo drugog načina da se vratite. Kasnije je moj tata od nekih prijatelja u Njemačkoj kupio neku staru balilu koju je zvao Ferdinand.

SR   Neko je vrijeme poslije rata vozio i kamion.

      Tata je bio direktor opere za vrijeme rata i nije ju htio zatvoriti. Poslije oslobođenja su ga zato zvali na Sud časti, kolege su ga tužile za suradnju s okupatorom i suspendiran je. Tada je radio i na radiju kao dirigent, jer se tada sve uživo sviralo. Dobio je zabranu raditi pod svojim imenom i otišao je voziti UNRIN kamion. Nekom je nakon nekoliko mjeseci palo na pamet da je to izvan pameti, ali on kaže da je to bio jedan od najljepših dijelova života. Volio je voziti, jedino ga je ljutilo da mu je kamion petotonac trošio više ulja nego benzina. Vozio je kavu u Vrhovine.

SR    Spomenuli ste kako Vaša mama nije vidjela roditelje još iz predratnih vremena.

      Moja mama Jana Puleva je Bugarka, rođena u Staroj Zagori. Njezin otac bio je dobrostojeći čovjek, vlasnik više mlinova u Bugarskoj i mama je prošla odlično školovanje. Bila je , ne zato što je moja mama, jedna od najfinijih, naobrazovanijih i najinteligentnijih osoba koje sam u životu srela, jedna od zadnjih od svoje vrste. Nakon što je završila njemačku klasičnu gimnaziju, pala je s konja i slomila nogu, zdrobila je koljeno i noga joj je ostala kraća za nekoliko centimetara što njezin otac nije želio prihvatiti. Poslao ju je 1939. u München u ortopedski sanatorij i tamo su tu nogu istezali, lomili, prelamali i na kraju su joj ugradili platinsku čašicu i više se nikada ta razlika nije vidjela. U dobi od 80 godina trčala je bolje od mene. Njezin je otac došao k njoj i rekao joj da se ne vraća u Bugarsku jer se dizao nacizam. Dao joj je jednu adresu u Milanu gdje je provela 4 ratne godine. Tamo je studirala, a stanovala je u samostanu gdje su časne sestre držale studente. Diplomirala je arheologiju, filozofiju, nekoliko jezika i konzervatorij, zatim je prošla audiciju u milanskoj Scali i krenula prema Sofiji da najzad vidi svoje roditelje. Stigla je, međutim, samo do Rijeke. Nije imala novaca da nastavi put, a to je još bila i Zona B. Tu je upoznala Borisa Papandopula i nikada više nije otišla u Bugarsku. Njih dvoje su komunicirali na njemačkom, jer je tata odlično govorio njemački već po svojima od doma, a osim toga studirao je u Beču kod Dirka Focka. Mama je savršeno govorila 7 ili 8 jezika, a zapravo je najslabije govorila hrvatski. Tako su dok mama nije naučila jezik, komunicirali na njemačkom. Te godine koje su proveli zajedno bio je jedan dobar umjetnički sraz - mama je kreirala masu stvari koje je tata napisao za nju (opera Rona), tu je bila cijela Čakavska suita, masa manjih kompozicija za klavir itd.

    Mama je u riječkom kazalištu ostavila duboki trag. Bila je nezaboravna Magda Sorel u Konzulu, bila je antologijska Misilibisili u Tijardovićevoj Maloj Floramye, fenomenalna Carmen. Uopće je onda kazalište drugačije funkcioniralo, bila je drugačija, rekla bih, psihološka orijentacija, radilo se s velikim entuzijazmom, svima je bilo stalo da se navuče publika, jer je publiku tih godina trebalo i educirati nakon velike promjene u sastavu građanstva. Tata je i to, kao i sve što je radio u životu, radio s beskrajnim entuzijazmom i s puno ljubavi, uvijek je govorio kako ima dobar život jer radi ono što voli. Bio je čovjek s nevjerojatnim radnim navikama, dizao bi se ujutro sa suncem, sjeo bi za klavir i radio do ručka, komponirao je, direktno pisao na partituru....


Maestro Papandopulo u Lisinskom u Zagrebu 1987. godine.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2014 Klub Sušačana