Ne volim intervjue ni novinare, a danas se baš i ne osjećam kako treba. Možda bismo ovaj razgovor mogli odgoditi do daljnjeg, pa da me jednog dana, kada budem imao vremena, posjetite u mojoj kući gdje bih Vam mogao i pokazati sve o čemu govorim.
Uz te riječi je ing. Krunoslav Penkala, vitalni 92–godišnjak koji već više od pola stoljeća živi u Opatiji, i posljednji je živući sin proslavljenog hrvatskog inovatora i izumitelja Eduarda Slavoljuba Penkale, pokušao vrlo spretno izbjeći dogovoreni razgovor na kojega je u minutu točno stigao u Tenis klub Opatija. Ipak, prihvatio je prijedlog da pokušamo sjesti na obližnju klupu i započeti razgovor...
Korijeni obitelji Penkala inače su iz Poljske, a u mjestu Andrihowica se i danas nalazi kapela s grobnicom naših predaka. Otac mi se slučajno rodio u Slovačkoj, u blizini Bratislave 1871. godine, gdje je u to vrijeme živjelo i dosta Hrvata, pa tako i moj djed koji je bio angažiran na izgradnji prve željezničke pruge između Budimpešte i Bratislave. Životni je put mog oca odveo u Zagreb, gdje je 1903. godine imenovan glavnim inspektorom za državne mjere, te je kontrolirao industriju Hrvatske, Dalmacije i Slovenije. Ja sam četvrto dijete, odnosno najmlađi sin čovjeka koji je bio potpuno neobična osoba, hrvatskog izumitelja i genijalca Eduarda Slavoljuba Penkale. On je kao komet zasjenio i nebo i zemlju i počeo stvarati, za što je svakako trebalo imati talenta, a koji je kod njega bio neosporan. Ali, kako to obično biva, ni on nije bio odmah priznat, možda i zbog toga što je bio korak ispred svog vremena. Kao mladi inženjer kemije nije imao lagan put.
Prvi patent kojega je prijavio negdje 1902. godine bila je termos boca, i to je u ono vrijeme bila prava senzacija. Povezao se s jednim čovjekom koji se obvezao izgraditi tvornicu za termosice, ali je on zaboravio datum kada je u Beču trebao platiti produženje patenta i tako ga je otac izgubio. Zatim je 1903. godine dao patentirati rotirajuću četku za zube, a 1904. godine patentirao je olovku koju ne treba šiljiti, kemijsku olovku. Budući da je doma imao djecu, znao je koliko se u školi muče sa šiljenjem olovaka, te je izmislio jednu kojoj to ne treba...
SR To je bila najbolja olovka koju je itko do tada izmislio!
Naravno da je bila. Bila je toliko jednostavna, a tako iskoristiva, i u tome je bila veličina tog izuma koji se koristi sve do danas, i po njemu je dobio naziv – penkala. Prvih 600 komada pokretne tintarnice, male olovke kojoj nije bilo potrebno šiljenje da bi mogla pisati, otac je izradio sam. Od tih 600 komada olovaka koje su odmah rasprodane, rodila se ubrzo najveća industrija kemijskih olovaka i nalivpera u svijetu, Penkala tvornice Zagreb u kojima je 1910. godine bilo zaposleno 830 ljudi, a vjerovali ili ne, u to doba je Zagreb imao samo 40.000 stanovnika.
SR Ja li se Vaš otac nakon tog izuma i dalje bavio novim patentima?
Da, počeo se baviti avijacijom i 1907. godine patentirao je helikopter, pa zatim hoverkraft, brodove koji i danas plove između Engleske i Francuske, to su oni koji se dižu iz vode i lete metar - dva nad morem.
Zatim je patentirao avion kojega je sagradio i s kojim je letio. I on je bio senzacija, međutim, rat je bio pred vratima i otac je zaključio kako ne želi da se iz njegovog aviona bacaju bombe i prekinuo taj projekt.
Iza rata je opet počeo s izumima, a zanimljivo je još reći i da je negdje 1907. ili 1908. godine patentirao način kormilarenja u zraku, kojega danas koriste Amerikanci za svoje nečujne avione. No, koliko je to fantastično, u to vrijeme nisu shvatili, mislili su drugačije.
Usput je jednog dana došao na ideju da patentira jedan uređaj za poboljšanje prijenosa zvuka s jednog mjesta na drugo, a kad su to čuli Englezi, poznata firma Edison, doletjeli su u Zagreb i s mojim ocem sklopili ugovor o proizvodnji gramofona po njegovom sustavu, pa je moj otac počeo proizvoditi i ploče. Svojevremeno razvila se ogromna industrija Edison and Penkala, o čemu je bila i izložba u Rijeci. Za svog života osmislio je i registrirao oko 80 patenata.
SR Zanimljivo. Zapisat ćemo sve to da se ne zaboravi. Sjećate li se svog oca?
Nažalost, umro je dok sam još bio dječak i to od bolesti od koje se danas više ne umire. Jednog dana je došao kući s temperaturom od 41 stupnja na živi termometra i, toga se jako dobro sjećam, odmah je dojurio naš obiteljski liječnik, otpeljali su ga u bolnicu, rekli su da ima upalu pluća i već za pet dana bio je mrtav. To je bilo 1922. godine, što znači da sam kao dijete od osam godina ostao bez oca. I sam sam prebolio upalu pluća zbog koje se moja pokojna majka jako prestrašila, ali sam se na kraju ipak dobro oporavio.
SR Na red su sada došli i Vaši biografski podaci koji su isto tako vrlo zanimljivi.
Rodom sam iz Zagreba, a na svijet sam došao 23. rujna 1914. godine...
SR Odlično se držite!
Hvala Bogu. Zasluga je u tome što sam se cijeli život bavio sportom.
SR Koliko ste dugo živjeli u Zagrebu?
Do 1945. godine, a onda sam odmah nakon Drugog svjetskog rata, preko poduzeća u kojem sam u Zagrebu radio, dobio posao u Rijeci, i to na razminiravanju i izgradnji porušene riječke luke. U Opatiji sam upoznao Nancy Monti, ubrzo sam se njome oženio i odlučio ostati ovdje...
SR Dakle, u Opatiju ste se preselili zbog ljubavi?
Zbog supruge, da, a inače sam radio po cijelome svijetu, u Europi i izvan nje. Uglavnom sam se bavio izgradnjom tvornica te vodovodom i kanalizacijom, što znači da sam u životu uglavnom radio vrlo komplicirane stvari...
SR Između ostalog, čujemo i da ste izgradili zgradu Tenis kluba Opatija?
Taj moj projekt zanimljiv je i zbog toga što je to bio jedan od prvih montažnih objekata u tadašnjoj Jugoslaviji, odnosno današnjoj Hrvatskoj.Gradio se strašnom brzinom, a prve tribine gradili smo negdje 1947. ili 1948. godine. Član TK Opatija pokojni Boris Lunaček, koji je bio trgovac drvom, nabavio je daske koje smo nosili po noći, sjećam se, i sagradili tribine za približno 1.000 ljudi. Tribine su u početku bile visoke, a uprava kluba bila je u Villi Gorovo, gdje je kancelariju imao i legendarni pokojni teniski trener Josip Pepi Kosturin, naš Pepić. Ovdje su seodržavali krasni turniri, a dolazili su najpoznatiji svjetski tenisači.
SR Kako se rodila Vaša ljubav prema sportu?
Morao sam se baviti sportom jer sam kao dijete bio slabašan. Trebao sam postati glazbeni umjetnik, završio sam čak i glazbenu akademiju. Svirao sam violinu, ali doktori su rekli da to za mene nije dobro, već da se trebam baviti sportom. I tako me moj pokojni brat, koji je bio dobar sportaš, uveo u tajne dvaju sportova – po zimi skijanja, a po ljeti i u proljeće tenisa. Tako da sam u oba sporta uspio biti dobar i postizati rezultate.
SR Tenis ili skijanje, što Vam je draže?
To su dva sporta koji se nadopunjuju i oba volim. Osim toga, bavio sam se i plivanjem, ali više rekreativno, a igrao sam i hokej na ledu. Bio sam osnivač Klizačkog saveza u Zagrebu, i to je podatak koji nije jako poznat, bio sam generalni sekretar Klizačkog saveza, i to godinama, i vodio sam našu reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo. I sam sam igrao, ali ne tako dobro, pa sam se više bavio administrativnim poslovima.