SUŠAČKA REVIJA broj 54/55

 


arhitektura

RIJEČKI I SUŠAČKI NEBODER

Julija Lozzi Barković

Duh podneblja u vrhunskim ostvarenjima internacionalne međuratne arhitekture u Rijeci i Sušaku

    Povijesna i politička događanja tijekom međuratnog razdoblja dijelila su i spajala sudbine Riječana pod okriljem raznih država i političkih interesa. Rimskim sporazumom 1924. godine grad je podijeljen na dio zapadno od rijeke Rječine, koji je anektiran Italiji, i na Sušak, pripojen Kraljevini Jugoslaviji. Granica je prolazila kroz grad i razdvojila ga na dva dijela koja se razvijaju logikom samostalnih urbanih cjelina.

    Dio Rijeke pod Italijom bilježi stagnaciju broja stanovnika (oko 50.000) usprkos subvencijama iz Rima i naseljavanjima Talijana. Činjenica da se grad nalazio na samoj granici sa susjednom državom nije jamčila sigurnost za veća ulaganja te je građevna djelatnost poticana javnim radovima. Formiran je i Tehnički ured koji u suradnji s riječkim kotarom realizira javne i komunalne objekte. Aktivan je, nadalje, Savez fašista u izgradnji područnih okupljališta te Kvarnerska provincija koja potiče izgradnju domova za majke i djecu te sličnih socijalno-zdravstvenih ustanova. Kontinuitetu stambene izgradnje, posebno najamne, doprinose udruge za podizanje ekonomičnih kuća te državna udruženja koja skrbe o odgovarajućem smještaju svojih uposlenika.

    U stilskom pogledu primjetan je kontinuitet tradicionalnog izraza usporedo s pojavom modernog stila, a takve osobine međuratnog graditeljstva primjetne su i u širim nacionalnim i europskim razmjerima. Neoklasicistički pravac nove tradicije afirmira se u mnogim državama Europe, pa tako i u Italiji, odnosno Rijeci, čiju arhitektonsku scenu karakterizira upravo spoj starog i novog. Aktualan je i program primorske arhitekture u okviru djelovanja Tehničkog ureda. Inzistiranje na lokalnom i ambijentalnom, kako oblikom tako i materijalom, izvrsno se usuglasilo s istovremeno prisutnim Novecentom koji se također koristi prepoznatljivim graditeljskim oblicima na Mediteranu. Doslovna manifestacija fašističke ideologije i liktorskog stila, čemu je svojstven hladni monumentalizam neprimjeren primorskome urbanom kontekstu, u Rijeci nije prisutna u većoj mjeri jer se u tome smislu susrećemo s neostvarenim projektima.

    U razdoblju međuraća u Rijeci najaktivniji su domaći arhitekti slobodne profesije koji se školuju u Italiji, ponajviše Padovi, Milanu i Trstu, pogotovo oni mlađe generacije. Od nekolicine gostujućih arhitekata nezaobilazna su imena − Umberto Nordi, Anglo domenico Piche te atelje Mansu�i-Miozzo, koji u Rijeci realiziraju neke od najznačajnijih objekata u modernom stilu.

    Susjedni Sušak, za razliku od Rijeke, u razdoblju od samo nekoliko godina samostalnog života postaje gospodarsko središte, turističko mjesto te najvažnija tranzitna postaja za Hrvatsko primorje i Dalmaciju. Početkom tridesetih godina triput je manji od Rijeke, broji tek 16.000 stanovnika, ali za Kraljevinu Jugoslaviju znači mnogo više nego istovremeno Rijeka Italiji. U sušačkoj luci promet stalno raste, tu se nalazi udruženje brodovlasnika i savez industrijalaca, a do sredine tridesetih godina izdano je preko 500 građevinskih dozvola za stambene, javne i gospodarske zgrade. Na području intenzivne i ambiciozne javne izgradnje ističe se doprinos zagrebačkoga kruga arhitekata koji svoje zamisli plasiraju na tada brojnim javnim natječajima (Gradska vijećnica, regulacijski plan, banovinska bolnica, Narodni dom), dok se događanja na planu stanogradnje svode na djelatnost nekolicine domaćih poduzetnika.

    U Sušaku je moderan stil prihvaćen vrlo rano, na samom početku tridesetih godina, u okviru svih graditeljskih tipologija. Tradicionalni izraz, kao i u Rijeci, poklapa se s primorskim, kojeg unutar svojega djelokruga također promovira gradski Građevinski ured (župne crkve, Gradska štedionica, hotel Park), a prihvaćaju ga i projektanti slobodne profesije. Primjer evokacije klasičnih vrijednosti u međuratnoj arhitekturi Sušaka zgrada je vijećnice iz kasnih dvadesetih, kojom se sugerira ozbiljnost i respektabilnost gradske uprave kao naručitelja. Zanimljiv je, nadalje, primjer sušačke željezničke postaje, čija se autorica, djelatnica Ministarstva prometa Kaljevine Jugoslavije, inspirira riječkom i opatijskom historicističkom arhitekturom koja tada imponira državnim institucijama.

    Govoreći o modernoj arhitekturi međuratne Rijeke zaustavit ćemo se u središtu grada, koje je tada urbanistički definirano te se graditeljske intervencije svode na interpolacije pojedinačnih objekata, pretežno stambenih uglovnica, koji uobličuju karakter mjesta te dobivaju atribut javnog akcenta (Mali neboder, Palača Arbori, najamnice zaobljenih ugaonih balkona u Ulici Fiorella la Guardia).

    Među njima izdvajamo stambeno-poslovnu Palaču Arbori (Riječki neboder) iz 1939. godine, autora Umberta Nordija, tada najcjenjenijeg i najplodnijeg tršćanskog arhitekta, koji je u Rijeci angažiran zahvaljujući privatnoj inicijativi, a vjerojatno stoga što je već jedan sličan objekt realizirao u Trstu (casa Opiglia-Cernitz - Casa alta uz Corso Italia). Nordio je generacijski i školovanjem blizak riječkim arhitektima Raulu Puhaliju i Nereu Bacciju koji sredinom dvadesetih godina također završavaju studij graditeljstva na milanskoj politehnici.

    Palača Arbori, kao najviša zgrada u gradu, bila je velika novina po svom volumenu i duhu koji je unijela u historicistički milje riječkog centra. Konsternacija građana smjelošću naručitelja i projektanta, odnosno stručnog povjerenstva koje je u početku bilo protiv njezine izgradnje, bila je silna, budući da je ekskluzivni projekt naposljetku prihvaćen bez većih promjena. Ukazuje se i na tehničke te estetske vrijednosti građevine «prozračne i bestežinske lakoće», koja je u prvom redu nudila udoban i kvalitetan poslovni i stambeni prostor. Građevinska dozvola temeljila se i na vrlo jasnim odrednicama postojećega građevinskog pravilnika kojim se omogućavala izgradnja tako visokih objekata u središtu grada, što su, uostalom, potvrđivale secesijske «ljepotice» podignute početkom stoljeća na riječkom Korzu (Kuća Rauschel-Karolina Riječka, Kuća Mattiassi-Sport Herutz).

    Gradnji Palače Arbori prethodilo je rušenje dviju starih kuća u sklopu središnjega gradskog trga - Trga kraljice Jelene (danas Jadranski trg), čemu prethodi njegova regulacija. Tridesetih godina promet je već intenzivan te je bilo nužno reducirati površinu parka na trgu i pokriti ga asfaltnim pločama. Ostavljena je samo ovalna betonska ploča po uzoru na Piazzu Oberdan u Trstu. U usporedbi pak s povijesnim talijanskim trgovima (Firenza, Siena) oblik riječkog trga i njegova struktura ostaju nepromijenjeni jer se poštuje izlomljena, nepravilna fasadna granica koja ga prostorno definira, čijoj cjelokupnoj kompoziciji akcent daje vertikala tornja-nebodera.

    Stambeno-poslovna palača Arbori je u vrijeme izgradnje izgledala posebno luksuzno, «na američkom nivou», budući da je Marko de Arbori, investitor, zaista i bio povratnik iz Amerike. Tako u skladu sa suvremenim propisima, vlasnik u podzemnim prostorijama uređuje protuavionsko sklonište, zatim ložionice za centralno grijanje te spremišta razne robe. Nadalje, ostakljena parterna zona, namijenjena trgovačkom magazinu iz Milana, zaštićuje se, u skladu sa stilskim odrednicama moderne, širokom obodnom nadstrešnicom. Kontinuirani potez izloga prekinut je jedino uz Adamićevu ulicu, na mjestu ulaza u stambenu vežu, koja ima pristup i s poprečnog prolaza, gdje je orijentiran i stan kućepazitelja. Međukat (mezzanin) namijenjen je poslovnicama robnog magazina u prizemlju, a na ostalim etažama raspoređeni su stanovi (dva na katu, od kojih jedan ima površinu veću od 200m2). Šesti kat je najelitnija zona (jedan stan s dva ulaza). Na atici se predviđa zajednička praonica sa sušionicom i glačaonicom rublja, što, uz opremanje u stanovima hola i kuhinje ugrađenim ormarima, predstavlja američki utjecaj.

    U Nordijevom arhitektonskom djelu osjećaju se i talijanski uzori, no njegova su ostvarenja uvijek odmjerena i prilagođena vremenu, pa tako i osmišljenje Palače Arbori koja istovremeno odaje monumentalan i moderan ton. U vrijeme izgradnje tretira se kao casa a torre po talijanskom uzoru na srednjovjekovnu terminologiju takvih tornjeva, s čije se sjeverne strane i bočno nadovezuje šesterokatna prigradnja iz koje, ustvari, izvire toranj.

    Simboliku prošlosti, pored duha budućnosti koji dominira u prvom dojmu, nose i arkade na vrhu zgrade, a motiv luka ponavlja se i u atriju stambene zone, što neizbježno asocira na bliskost s motivom novecentista. Nordijev senzibilitet blizak je i Piacentinijevim postavkama o materijalima, talijanskom duhu i podneblju, no svježina boje i sklad materijala vanjske i unutrašnje opreme primjereni su i riječkome podneblju (svijetloružičasta i sivkasta pročeljna opeka, ujedno trajan i dobar izolator, zatim topli tonovi travertina kojim se oblaže prizemlje do visine međukata, te blijedoružičaste nijanse kararskog mramora u oplati ulazne veže).

    Sušak, koji u međuratno doba ima gospodarsko i pomorsko značenje, treba izrasti i u kulturno središte primorskog kraja, no u tom smislu valjalo je krenuti «od nule». Tu prazninu, koja nije bila «dobra reklama» za Sušak, ali ni za Kraljevinu Jugoslaviju u cjelini, budući da je upravo na granici valjalo misliti na reputaciju prema vani, odlučuje se popuniti izgradnjom polifunkcionalnog kulturnog doma koji bi svojim oblikom i sadržajem simbolizirao dosegnutu razinu kulture i dobrobiti grada i države. Izbor zemljišta bio je ograničen jer je, zbog značaja građevine, u obzir dolazilo jedino središte Sušaka. Nepravilni oblik odabranog zemljišta (Kortil) uz Strossmayerovu ulicu te njegova nejednolična sposobnost preuzimanja tereta, a potom pomanjkanje slobodnog prostora oko gradilišta, kao i potreba koncentriranja različitih sadržaja na jednome mjestu, učinili su da je sušački Narodni dom bio jedna od najzahtjevnijih gradnji ne samo u državi već i u širim razmjerima.

    Natječaj za idejni projekt doma, koji bi djelomično bio u funkciji kulturnih i društvenih potreba grada (dvorana, muzej, čitaonica, kavana, restoran) a djelomice u službi turizma (hotel, bazen), raspisan je u studenom 1934. godine. Na njemu su ujedinjena imena inženjera i arhitekata iz svih značajnijih središta ondašnje države, koji tih godina studiraju ili diplomiraju na Tehničkim fakultetima u domovini ili u inozemstvu (Beč, Dresden).

    Projekt Josipa Pičmana, ovlaštenog arhitekta i asistenta na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, jednoga od najznačajnijih predstavnika hrvatskih arhitekata mlađe generacije koji projektiraju u modernom stilu, prepoznaje se kao najbolje koncipiran i razrađen. Bila je u potpunosti provedena temeljna zamisao da se turistički kompleks hotela s restoranom i kavanom odvaja od dijela zgrade za javne potrebe. Unatoč tome sve su veze bile međusobno uspostavljene, čime je ujedno postignuta potrebna prozračnost čitavog sklopa. U Pičmanovom projektu ističe se uloga dominantne zgrade - ostakljenoga hotela-nebodera — koji se izdiže iz okoline i vidljiv je izdaleka te predstavlja «simbol i obilježje Sušaka». Neboder je preko trokutaste terase povezan s peterokatnom zgradom (stambenim blokom i kulturnim centrom, u čijem je prizemlju planiran bazen) koja zatvara gradilište te se stapa s postojećom izgradnjom u središtu grada.

    Događaji nakon završenog natječaja nisu, međutim, krenuli uobičajenim i pretpostavljenim tokom, budući da se na temelju idejnog projekta, kojim se natjecateljima pružalo vrlo mnogo slobode, nije mogla postići osnova u potpunosti pogodna za izvedbu. I troškovnik prvonagrađenog projekta predvidio je izdatak koji je bio izad materijalnih mogućnosti općine. Kako bi se dobilo konačno rješenje koje bi udovoljilo svim željama i novčanim ograničenjima, raspisuje se uži natječaj između trojice nagrađenih natjecatelja. Nakon tragedije - Pičmanovog samoubojstva, kao posljedice navedenih događaja, modifikaciju projekta i realizaciju doma vodi arhitekt Alfred Albini, profesor na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, koji tada drži kolegije Arhitektonsko projektiranje i Suvremeni stilovi u arhitekturi te je najkompetentniji za povjereni mu zadatak. Na traženje sušačke općine Albini reducira brojne sadržaje, suzuje zgradu hotela, čiji pomični stakleni krov također uklanja. Novom koncepcijom planirana terasa ispred hotela pomaknuta je zajedno s restoranom i kavanom između hotela−nebodera i peterokatnog bloka s dvoranom (u čijem se prizemlju smještaju lokali, a ostali dio namjenjuje se javnim institucijama).

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana