SUŠAČKA REVIJA broj 57

 


prošlost

OTMJENI DOLAC

Igor Žic

Hotel Bonavia jedan je od simbola Rijeke, mjesto susreta s dušom grada, s prošlošću koja je nenametljivo prisutna. Taj poslovni hotel desetljećima je najvažniji u gradu, no kako je došlo do toga da postane fokusna točka urbanog turizma, koji su mu hoteli bili konkurencija, zašto je uopće podignut na današnjem mjestu, kao i niz drugih pitanja pokušat ćemo razjasniti ne bi li nam današnja slika bila cjelovitija i razumljivija.

    Rijeka je grad s kontinuitetom od dvije tisuće godina. Rimske zidine Tarsatice iz I. stoljeća, nadograđene u IV. stoljeću, tijekom srednjeg vijeka bile su samo održavane i obnavljane, ali identične u svakom metru svog opsega. Slaveni su se pomiješalis lokalnim romanskim stanovništvom i grad se transformirao u Flumen Sancti Viti (Rijeku svetog Vida), no u urbanističkom smislu, dok je bio unutar zidina, dakle do kraja XVIII. stoljeća, rimski duh mogao se osjetiti u svakoj uličici i na svakom zidu.

    Iz rimskog doba je i grobljanska crkvica svetog Andrije (S. Andrea), podignuta zapadno od utvrđenog grada. Stajala je do 1876. godine na prostoru između današnjeg Riječkog nebodera i Erste banke, a svojom dugovječnošću obilježila je okolicu. Prilikom rušenja zbog dotrajalosti neočekivano se ukazao veliki rimski podni mozaik akvilejskog tipa s kraja V. stoljeća.

    Krajem XVIII. stoljeća Rijeka je počela odbacivati svoju rimsko−srednjovjekovnu ljušturu i započelo je njeno oprezno širenje duž obale. Prema popisu stanovništva iz 1787. godine Bakar je bio najveći hrvatski grad sa 7.656 stanovnika Rijeka je imala 5.956, Varaždin 4.814, a Zagreb 2.815 stanovnika.

U Rijeku je došao car Josip II. von Habsburg 13. svibnja 1775. godine i točno u podne iskrcao se s jedrenjaka koji je doplovio iz Senja. Prenoćio je u svratištu na obali Rječine. Idući dan bio je na misi u crkvi Marijina Uznesenja, koja je podignutanad rimskim termama, i to od njihovog kamena, a navečer je otišao u kazalište. Bilo je to prvo riječko kameno kazalište koje je dao sagraditi Giuseppe Bon 1765. godine.

    Zgrada je stajala na rubu posve neizgrađenog Dolca, odvojena tek uskim prolazom od dvije kuće podignute kad i kazalište, koje su stajale na mjestu dogradnje današnje Bonavije. U vrijeme carevog dolaska kazalište je vodio Giuseppe de Gerliczy (izvorno Grličić, 1721.-1798.), brat Giovannija Felicea de Gerliczyja koji je upravljao Rijekom kao namjesnik od 1751. do 1776. godine. U toj jednostavnoj, ali prilično masivnoj zgradi, bilo je mjesta za 300 posjetitelja − u parteru i 38 loža. No program je pretežno bio baziran na hazardnim igrama, od kojih je u to vrijeme bila najpopularnija faraon. Osim plesova i zabava, tek povremeno su se davale i ne odviše ozbiljne predstave različitih putujućih družina. Prostor je bio osvijetljen s 54svjetiljke i 5 lustera, na kojima su izgarale svijeće, pa je sve bilo u titravom i zagonetnom polumraku.

    Izduženi trg ispred kazališta prema moru zatvarala je podjednako masivna zgrada pošte, koju je 1776. godine dovršio Pietro Henry, a prema istoku gradske zidine, iza kojih je bio augustinski samostan. Pošta je ipak pobijedila kazalište pa je ulica/trg koja je išla od Korza, paralelno sa zidinama, prema strmom i neizgrađenom zaleđu, nosila ime Contrada della Posta.

    Ne znamo koliko je Josip II. bio zadovoljan večernjim programom, no znamo da nije bio posve zadovoljan onim što je vidio u Rijeci. Većina se ekonomskih aktivnosti svodila na izuzetno uspješnu Rafineriju šećera, koja je prerađivala uvezenu šećernu trsku. Tu firmu, koja je zapošljavala 1.000 ljudi u vrijeme dok je u cijeloj Hrvatskoj bilo 300 manufakturnih radnika, vodili su Nizozemci, a u njoj je i carica Marija Terezija, njegova majka i suvladarica, imala dionice. No sve ostalo bilo je prilično skromno i daleko od uspješnosti koju je vladar očekivao.


Dolac kakav nam je danas teško zamisliti.

    Osim mjera kojima je trebalo oživjeti riječku trgovinu, car je donio odluku da se gradska vrata više ne moraju zatvarati noću, kao i da se grad slobodnije može širiti izvan zidina. Istovremeno je ukinuo niz crkvenih redova i bratovština, pa je tako ispraznio i augustinski samostan (1788. godine), dvadesetak metara istočno od današnje Bonavije. Naravno, uspostavio je 1776. riječki gubernij, koji se kao oblik uprave održao do 1918. godine. Tako se car odužio svom domaćinu Giovanniju Felice Gerliczyju zamijenivši ga prvim guvernerom grofom Josipom Mailathom de Szekhely.

    Središnja osoba gradskog života Rijeke oko 1800. godine postaje Andrija Ljudevit Adamić. Taj okretni trgovac bio je bogat po ocu Šimunu, ali bogata je bila i žena Elizabeta Barčić. Kod Antuna Gnamba, glavnog riječkog inženjera tog vremena, zatječemo ga 1796. kao građevinskog službenika. Godine 1798. Adamić je projektirao novo veliko kazalište s 1.600 mjesta i želio ga je podići svojim novcem, na Korzu, između pošte i mora. Uspio ga je dovršiti i svečano otvoriti 3. listopada 1805., ali na mjestu gdje je današnja Gradska knjižnica. Neovisno od impresivne konkurencije, Gerliczyjevo kazalište, uz česte promjene vlasnika, održalo se do 1820. godine, kad je pregrađeno u stambenu zgradu.

    Nama je od Adamićevog kazališta zanimljiviji jedan njegov projekt iz 1806. godine. Tada je predložio gradskoj upravi:

    «Budući da ovome gradu nedostaje zgrada koja bi bila primjerena velikoj i prostranoj kući za prihvat gostiju, te budući da sam 22. travnja kupio Paravićevo (bogati posjednik Čabarske gospoštije, op. aut.) gradilište u susjedstvu nove zgrade Gradske straže s visokim zidom, odlučio sam na njemu podići zgradu za smještaj stotinu ljudi, sa stajom za pedeset konja i ostavom za trideset kočija.» Pri tome je priložio nacrt objekta dugačkog 17 i širokog 19 klaftera (32x36 metara).»

    Ovaj projekt realizirao je tek njegov unuk Eugenio Ciotta 1842.-1844. godine. U toj zgradi, koja je stajala na samoj obali, supružnici Adam i Catterina Ricotti otvorili su 1845. godine hotel Re d'Ungheria (Ugarski kralj). Plesačica Catterina Keser, rođena u Anconi 1818., jedna je od najvažnijih figura riječkog društvenog života tijekom XIX. stoljeća, kraljica pučke zabave i veselja. Udala se za Adama Ricottija mlađeg, gostioničara, hotelijera i trgovca, a dokazala je svoju samosvojnost kad je nakon njegove smrti 1871. godine nastavila razvijati obiteljski posao, sve do svoje smrti 1894. godine.

    Na poznatom Pirisijevom planu Rijeke iz 1852. godine, označena su tri riječka hotela. Najvažniji je bio Ugarskom kralju, potom je tu Kazalištu, u zgradi koju je podigao Adamić, a hotel K pošti bio je smješten u pregrađenom Gerliczyjevom kazalištu, dakle tek dva-tri metra od ulaza u današnju Bonaviju.

    Između kazališta i dvije zgrade na prostoru današnje Bonavije počinjala je Uličica svetog Andrije, koja se potom uspinjala u brdo, da bi se u širokom luku spustila do crkvice svetog Andrije. Išla je po rubu vrtače, ispunjene zelenilom, prolazeći na najvišoj točki ispred stare vile obitelji Meynier (pokraj današnje zgrade FINA-e), tadašnjih vlasnika Tvornice papira, koju je utemeljio Adamić 1821. godine.


Nekadašnja ženska škola na Dolcu, danas Sveučilišna knjižnica i
Muzej moderne i suvremene umjetnosti, nasuprot ulaza u Bonaviju.

    Ispod te vile izbijao je potok Andrejščica i Uličica svetog Andrije jednostavno ga je zaobilazila, kao i cijeli taj ne odviše pogodan teren.

    Godine 1856. G. A. Lavoratori, još jedan Adamićev unuk, otvorio je ljetno kazalište na Dolcu, nedaleko od crkvice svetog Andrije. Teatro diurno bio je česta pojava u to vrijeme. Najčešće je bila riječ o improviziranoj drvenoj pozornici koja se postavljala preko ljeta, a koja je bila tek izlika za obilnije točenje vina i piva u hladu gustih krošnji.

    Godine 1874. taj teren kupila je udovica Catterina Ricotti, koja je sagradila obiteljsku kuću po projektu Jakova Matića, a skladište građevnog drva pretvorila je u kazališnu dvoranu nazvanu Teatro Ricotti. Riječ je o građevini odmah uz željezničku prugu koja je povezala Zagreb i Rijeku 1873. godine.

    Upravo zahvaljujući željeznici uslijedilo je novo doba riječkog turizma – godine 1874. podižu se dva impresivna hotela. Prvi je Europa, koji je projektirao Tršćanin Giuseppe Bruni za Josipa Gorupa, najbogatijeg Slovenca svog vremena. Zgrada u stilu venecijanskog klasicizma iznikla je na prostoru srušenog Ugarskog kralja/stare Europe, ali je bila višestruko veća, zauzevši cijeli blok na obali.

    Drugi je Hôtel de la Ville (danas restoran Indeks u Krešimirovoj ulici). Njega je projektirao i izgradio Ivan Bakarčić za svoju obitelj. Zgrada je imala četiri kata, a na svakom po deset soba prema Korzu Deak, te sedam prema Brajdi, ukupno 68 soba sa 120 kreveta. Vlasnik hotela bio je G. Scheider. Unutrašnje uređenje bilo je raskošno, s impresivnim brončanim lusterom u predvorju, velikim restoranom i pivnicom koja je imala prostranu vrtnu terasu.

    Europa i Hôtel de la Ville nametnuli su sasvim nove, velegradske standarde u hotelskoj ponudi, kako svojim dimenzijama, tako i blještavim salonima i restoranima, s puno mesinga, kristala i ogledala. Uz ova dva objekta egzistiraju i Alla Stela (nekadašnje kazalište/hotel K pošti), Al Re d'Ungheria (na novoj lokaciji), Al Nuovo ritornello na Korzu i Aquila nera.

    Godine 1874. gradonačelnik Giovanni de Ciotta, još jedan Adamićev unuk, dovršio je obnovu i nadogradnju Municipija (nekadašnji augustinski samostan) koji je dobio današnji izgled. Zahvaljujući tome ulica od Korza prema današnjoj Bonaviji, postala je Via del Municipio.

    Upravo u tom razdoblju iz Češke je došao u Rijeku dvadeset − četverogodišnji Felix (Felice) Eckerl i u prosincu 1875. otvorio gostionicu na Korzu Deak, kućni broj 632, nedaleko Hôtel de la Ville. Kako mu je posao išao dobro, odlučio se 8. lipnja 1876. na otvaranje hotela Nazionale s restoranom u Via del Municipio, kućni broj 548, u staroj zgradi do hotela Alla Stela. Ovaj datum uzima se kao početak hotelske djelatnosti današnje Bonavije.

    Reakcija gradskog dnevnika La Bilancia bila je relativno negativna:

    «Novi restoran u Via del Municipio ima natpis ispisan velikim slovima Restauration Nazional, za koji nije jasno na kojem je jeziku, a koji, osim toga, odviše strši izvan linije fasade.»

    Primjedba Emidija Mohovića, vlasnika novina, glavnog urednika i autora dobrog dijela tekstova, bila je vezana uz to što je ime hotela bilo napisano bez slova e, dakle Nazional, a ne ispravno Nazionale, kako se ime hotela pojavljuje poslije nekoliko dana u istim novinama.

    Vrlo brzo, već 26. srpnja, otvara se i temeljito obnovljeni hotel Al Nuovo ritornello. S druge strane neizgrađenog Dolca počeo je, pak, 29. kolovoza djelovati Teatro Ricotti, na mjestu gdje je već uspješno djelovala pivnica okretne vlasnice. Na neki način, njen primjer slijedio je g.Bukounik, koji je 22. studenog 1876. kupio teren s manjom zgradom na Korzu Deak, odmah uz prugu, s namjerom da otvori pivnicu s ljetnom terasom hladu visokih kestenova. Iz tog nepretencioznog lokala izrast će vrlo popularan hotel Deak (danas zgrada Doma sindikata Franjo Belulović), čije je djelovanje u jednom razdoblju povezano s Bonavijom.

    Zbog ne baš jasnih razloga hotel Nazionale promijenio je vlasnika, pa ga je od Felixa Eckerlea preuzeo Luigi Spinazzi 18. listopada 1877.

    Moramo registrirati još jednu važnu figuru riječke prošlosti koja je doselila na Dolac. Naime,10. travnja 1878., fotograf Ilario Carposio otkupio je fotografski studio i opremu Giuseppea Luzzatta na Dolcu, kućni broj 567, u pomoćnoj prizemnici Ricotti.U tom prostoru djelovao je idućih četrdeset godina, ostavivši nam niz upečatljivih i povijesno važnih veduta brzo rastućeg grada.

    Godine 1880. gospođa Ricotti angažirala je poznatog projektanta Jakova Matića da joj izvede novu, raskošniju pozornicu. Gledalište je i dalje ostalo improvizirano, s nizom drvenih klupa.

    Isti arhitekt projektirao je 1882. pregradnju stambene zgrade Bakarčić iz 1874. godine, u hotel Lloyd na Trgu Adamić. Tim zahvatom Rijeka je, nakratko, dobila, duž okomice Via del Municipio, niz od čak četiri hotela: Europa, Lloyd, Alla Stella d'oro i Nazionale.

    Godine 1883. gradonačelnik Ciotta, inače vojni građevinski inženjer, odlučio je urbanistički riješiti problem Dolca. Za početak općina je otkupila veliki teren obitelji Vranyczany i srušila je staro kazalište/hotel Alla Stela d'oro, kako bi ulica dobila potrebnu širinu. Istovremeno gradonačelnik je potražio odgovarajućeg arhitekta koji bi mogao opredmetiti njegove vizije. Našao ga je u Giacomu Zammattiju, kojeg je 1883. pozvao da iz Trsta prijeđe u Rijeku kako bi nadzirao gradnju novog kazališta bečkih arhitekata Fellnera i Helmera. Upravo u spoju djelovanja Ciotte i Zammattija Rijeka je dobila Dolac kakav danas znamo, a hotel Bonavia prestao je biti tek arhivski spis i postao nešto posve stvarno.

    Njih dvojica zamislili su pravilne blokove s novim ulicama Clotilde inferiore (Dolac) i paralelnom Clotilde superiore, ispred vile Meynier, te poveznicu Ulicu broj devet. Ulica svetog Andrije - ime je ostalo iako je građevina bila davno srušena zbog trošnosti – zadržala je samo dio svog ranijeg pravca. Ovim zahvatom natkriven je potok Andrejščica, nasut je središnji dio vrtače i otvorio se značajan građevinski prostor za monumentalizaciju Dolca. Kako je bila riječ o velikom građevinskom pothvatu, gradonačelnik se odlučio za imenovanje paralelnih ulica imenom Clotilde, žene nadvojvode Josipa, bratića cara Franje Josipa, koji se 1882. doselio u Rijeku i nastanio u vili današnjeg Državnog arhiva.

    U trenutku gradnje Via Clotilde inferiore vlasnik dviju građevinskih parcela i zgrade nekadašnjeg hotela Nazionale bio je Ignazio Bonetić. On se odlučio za gradnju na parceli do hotela, a projekt je povjerio Giuseppe Chieregu, kojem je preporuka bila dogradnja dugačke, stare Adamićeve kuće na Rječini 1880. godine i njeno pretvaranje u zgradu Hrvatske gimnazije.

    Chierego je za Bonetića projektirao trokatnicu sa sedam prozorskih osi i bočnim plitkim rizalitima, na kojima su i dva balkona. Historicistička je dekoracija diskretna, no ipak daje jednu ozbiljnost fasadi. Po projektu zgrada je bila namijenjena za stanovanje, a ako je gostionica postojala, ona je egzistirala u prizemlju nekadašnjeg hotela Nazionale. Zgrada je bila dovršena 1885. godine, kao prva novogradnja u ulici.

    U istom bloku 1885. godine bila je podignuta i trokatna stambena zgrada zapadno od zgrade Bonetić. Nasuprot ove tri zgrade Giovanni de Ciotta zamislio je impresivnu Osnovnu školu za djevojčice (danas Sveučilišna knjižnica i Muzej moderne i suvremene umjetnosti), a s druge strane Dolca još impresivniju Osnovnu školu za dječake (danas Talijanska gimnazija). Obje školske zgrade, kojima se gradska uprava nadmetala s mađarskim gubernijem, projektirao je 1885. Giacomo Zammattio.

    Pripremni radovi za izgradnju škola započeli su 1886. godine, no bili su prekinuti za vrijeme trajanja epidemije kolere, tako da su pod krov došle tek u travnju i svibnju 1887. godine. Gradnju je izvodila tvrtka Depangher i Botta, koja je dovršila obje zgrade u prosincu 1887. godine. Nadzor gradnje Muške škole bio je povjeren Giuseppeu Chieregu. Svečano otvorenje uslijedio je 9.siječnja 1888. godine.

    U slučaju Ženske osnovne škole mora se napomenuti da je njeno istočno krilo dogradio Giovanni Rubinić 1902. godine, nakon rušenja manje susjedne zgrade, poštujući osnovnu Zammattijevu zamisao.

    Godine 1888. na Dolcu je obnovljen Teatro Ricotti, tada već Teatro Fenice, a to novo ime, koje priziva ugledno venecijansko kazalište, ukazuje na narasle ambicije vlasnice. Po projektu Nicole Predonzanyja temeljito je obnovljena i povišena pozornica, izveden je novi dekorativni portal te radna galerijaza manipulaciju kulisama. U dvorišnom dijelu, uz južni red loža sagrađene su prostorije za glumce, članove zbora i osoblje te sanitarije. Stolice su tapecirane, uređen je prostor ispod pozornice za orkestar i uvedena je plinska rasvjeta. Tako se u kazalište moglo smjestiti 500 ljudi u parteru, te 200 na galeriji i ložama. Kazalište je i dalje bilo nepokriveno i takvo će ostati do 1901. godine, kad je napokon dobilo platneni krov, koji je dekorativno oslikao Giovanni Fumi 1900. godine, kao jedan od zadnjih svojih radova.

    Kazalište je imalo dramske i operetne predstave s glasovitim izvođačima (Zago, Benini), ali i cirkuse s dresiranim konjima, mađioničare, varieté, lutkarske družine s marionetama (Riccardini, Gorno-Dall Aqua), mađarske operetne družine, a ponekad su se priređivali i borilački spektakli.

    Prilikom dovršetka zgrada u Via Clotilde inferiore gradonačelnik Ciotta naručio je od Ilaria Carposija seriju fotografija koje su trebale zabilježiti nove uspjehe gradske uprave. Vidimo tako dvije masivne školske zgrade, podignutu cestu, prednju fasadu Teatro Fenice, te blok sa stambenom zgradom Bonetić, uz koju je dograđena skladna trokatnica s visokim potkrovljem. Do zgrade Bonetić nekadašnja je zgrada hotela Nazionale, a iza cijelog bloka je prostrani vrt, te strmina koja se penje prema velikom parku obitelji Meynier. Ulicu Clotilda inferiore s istočne strane zatvara zgrada Municipija, u kojem je gradonačelnik Ciotta, na toj dužnosti od 1872. do 1896. godine, smišljao kako od Rijeke napraviti jedan od najuspješnijih gradova Austro-Ugarske Monarhije.

    Dana 3. lipnja 1887. pojavljuje se u jednom oglasu ime Trattoria alla Buona Via, za koju je navedeno da je u novoj kući Bonetić, koja je na spoju Ulice Municipija i Ulice svetog Andrije (!). Ovo određenje pokazuje staru riječku naviku da se ulice i lokaliteti nazivaju službeno nepostojećim nazivima, što i nije čudo za grad u kojem je svaka ulica promijenila najmanje desetak, a često i više imena.

    Vlasnik gostionice Bonavia poziva u oglasu svoju cijenjenu klijentelu, ali i sve druge, da dođu u nedjelju 4. lipnja 1887. godine na pivo Steinfeld. Osim toga nudi pravi teran i bijelo vino, a navodi i da je u produžetku vrtnog djela boćalište s dvije staze.

    Godine 1887.-1888. Giacomo Zammattio započeo je uspješnu suradnju s Robertom Whiteheadom, izumiteljem torpeda i vlasnikom tvornice u kojoj se to razorno oružje proizvodilo, a u kojoj je i gradonačelnik Ciotta imao udjela. Za tog u Rijeci udomaćenog Engleza projektirao je Venecijansku kuću u ulici Clotilde inferiore na broju 7. Tim raskošnim projektom nastavilo se pretvaranje Dolca u velegradsku četvrt. Kako je Whitehead bio veoma zadovoljan, Zammattio je projektirao i podjednako monumentalne stambene zgrade na brojevima 3 i 5, a potom je za Narodnu štedionicu projektirao uglovnicu s kupolom nasuprot Muške škole, koja je iznikla na spoju Ulice svetog Andrije i Clotilde inferiore. Ove tri zgrade, s kojima je Dolac dobio današnji izgled, podignute su 1895.-1896. godine.


Muška škola na Dolcu, danas Talijanska gimnazija

    Kao odgovor na gradske škole na Dolcu gubernij je odlučio podignuti Državnu mađarsku osnovnu i višu djevojačku školu u Via Clotilde superiore i dao je u tu svrhu 50.000 fiorina. Projekt je izveo vrsni arhitekt Gyözö Czigler, profesor graditeljstva starog vijeka na Politehnici u Budimpešti. On je zgradu zamislio kao strogu neorenesansnu palaču. Gradnja je povjerena riječkoj firmi V. Celligoi & G. Leard, koja se obvezala da će posao obaviti za manje od godinu dana – od kolovoza 1896. do srpnja 1897. godine. Ta zgrada zatvorila je sa sjeverne strane blok zgrade Bonetić i vrtni dio gostionice Bonavia. Cijelo vrijeme ostala je u obrazovnoj funkciji, pa su u njoj danas Prva riječka hrvatska gimnazija i Gimnazija Andrija Mohorovičić.


Nakon 1914. godine Bonavia je ostala jedan od simbola Rijeke. Ipak,
 šteta je što nije realizirana neboderska nadogradnja 1941. godine.

    Kao vlasnik zgrade u kojem je djelovala gostionica Bonavia spominje se Ignazio Bonetić sve do 1906., a onda je zgrada prešla na obiteljske nasljednike, koji se spominju i 1921. godine. Vlasnik gostionice Alla Bonavia 1903. godine je Ferdinand Scala. On tvrdi u oglasu da je to najpoznatiji riječki restoran, koji je posve preuredio i kojem je povećao vrtni dio, u kojem je boćalište i dalje važan dio ponude.

    Ističe talijansku i njemačku kuhinju, dobra domaća i vina iz Sanvicenta i Smoljana u Istri, kao i prvorazredna dalmatinska vina. Za ljubitelje piva preporuča pak Puntigamer Keiserbier.

    Ipak, početak djelovanja hotela Bonavia pod tim imenom zbio se 1906. godine. Tada su povećani prozori u prizemlju, kako bi se dobilo više svjetla u restoranu. Dnevnik La Bilancia donosi reklamu 4. studenog 1906. godine.

            «Grande hotel Bonavia

            Via Clotilde inferiore

    Hotel posve nov, sa pedeset i osam elegantno uređenih soba, s maksimalnom udobnošću. U središtu grada, osvijetljen električnim svjetlom. Sobe po povoljnoj cijeni. Dodatak restoran s veličanstvenim vrtom otraga. Izvrsna kuhinja, talijanska i njemačka. Birana vina, domaća i strana. Prvorazredno pivo, suvremena posluga.

    Tramvaj od željezničke stanice za sve vlakove i parobrode. Za udobnost putnika restoran ostaje otvoren do dva sata poslije ponoći. Tel. br. 346.»

    Kad se napokon pojavio hotel Bonavia u gradskom životu Rijeke, ni drugi poduzetnici nisu mirovali. Tako Federico Heim, vlasnik hotela Deak od 1889. godine, u velikom oglasu ističe da 1. prosinca 1907. godine otvara temeljito preuređen hotel Deak, u koji je uveo električnu struju.

    Velikom uspjehu tog hotela doprinijela je dopadljiva dvorana površine 200 m2, s visinom od desetak metara, s velikim svjetlarnikom, raskošno dekorirana štukaturama i freskama koje je 1891. godine izveo Giovanni Fumi, glavni riječki slikar tog razdoblja. Ta dvorana bila je jedan od centara riječkog zabavnog života, naročito u vrijeme karnevala, i zapravo se nadopunjavala sa starim Teatro Fenice.

    No, Federico Heim, osim obnove hotela Deak, objavljuje i otvorenje svog novog hotela Royal na Korzu (danas zgrada Županije primorsko-goranske), kojeg je projektirao Emilio Ambrosini, s fasadom u raskošnom cvjetnom secesijskom stilu. Prema zamisli arhitekta detalje na fasadi izveo je Domenico Rizzo. Hotel je imao lift poduzeća F. Wertheim iz Budimpešte. Oba ova hotela – Deak i Royal - u kraćem ili duljem razdoblju bili su povezani s Bonavijom.


Jelovnik hotelan Bonavia  1812. godine

   Godine 1910. hotel Bonavia promijenio je adresu jer su od 1908. godine uslijedila preimenovanja ulica – ni prva, ni zadnja! – u nastojanju lokalne uprave da se u Rijeci stvori ugođaj talijanskog grada. Tako je Via Clotilde inferiore postala Via Edmondo de Amicis. Dakle, austrijsku plemkinju, koja je nakon smrti supruga nadvojvode Josipa 13. lipnja 1905., napustila Rijeku, zamijenio je tada vrlo popularan talijanski pisac za mlade.

    Osim ulice promijenili su se i vlasnici hotela, pa Nikola Mateljan i Anton Matejčić pozivaju 1. svibnja 1910. godine na otvorenje posve preuređenog vrta.

    «Kuhinja kao do sada domaća i njemačka, uz bogati izbor najtečnijih jela. Raznovrsna izvrsna vina, kao i bijelo i crno pivo glasovite tvornice Köbanya. Posluga brza i točna.»

    Već 1911. godine umjesto njih pojavljuje se Julius Ederer Burger kao novi vlasnik Bonavije, koju reklamira kao depandance svog hotela Deak.

    «Oboje u središtu grada, nedaleko kolodvora i parobrodarske stanice. Ukusne i najbolje posjećene kuće za porodice. Izvrsna kuhinja i pića. Pilsner urquell pivo.»

    Iste 1911. arhitekt Thedor Träxler, školovan u Beču kod uglednog Otta Wagnera, izradio je prvi projekt za veliki armirano-betonski Teatro Fenice. Već taj rad uključivao je kazalište, varijete, casino s koncertnom dvoranom i društvenim prostorijama te stambene prostore. Zbog problema s otkupom zemljišta za gradnju, casino i luksuzna stambena zgrada (šesterosobni stanovi s vlastitim stubištem i liftom, krovna terasa sva u zelenilu) ostali su samo projekt, a uslijedile su i nove verzije kazališne zgrade. Krajem 1912. Träxler je dovršio projekt, zgrada je građena tijekom 1913. godine, a svečano otvorenje uslijedilo je 2. svibnja 1914. godine izvedbom Puccinijeve opere Tosca.

    Time je Rijeka dobila prvo kazalište u Europi, čija je nosiva konstrukcija od armiranog-betona. Ono je projektirano i građeno u isto vrijeme kao i glasoviti pariški Théâtre de Champs-Elysées, koji potpisuje Auguste Perret.

    Kazalište s dvije velike dvorane – Sala bianca ispod razine zemlje, s 500 sjedećih mjesta i velikim plesnim podijem, te glavnom dvoranom u prizemlju s 1.450 sjedećih mjesta, ostavlja bez daha dobre poznavatelje arhitekture, pogotovo kad se razmatra u kontekstu vremena nastanka. U stvari, riječ je o najvećem kazalištu na ovim prostorima i gotovo je nevjerojatna transformacija od improviziranog ljetnog kazališta Catterine Ricotti do europski relevantne građevine. Uoči Prvog svjetskog rata, kad je Rijeka sa Sušakom imala 65.000 stanovnika, a Zagreb 75.000, izgledalo je da je sve ostvarivo u čudesnom gradu na Kvarneru.

    Godine 1914. u Rijeci je djelovalo 20 hotela - u Zagrebu samo tri! - koji barem zaslužuju da se nabroje, jer je to apsolutni vrhunac hotelijerstva u gradu, dakle, u Starom gradu bili su skromni Albergo popolare i Alla città di Milano, na obali Europa, Adria i Quarnero, na Korzu Royal, Lloyd i Alla Marina mercantile, na Dolcu Bonavia, na Korzu Deák bili su jedan do drugog Deák, Bristol, Hungaria, Hôtel de la Ville i Imperial, u Industrijskoj ulici ogroman hotel Emigranti, dugačak 160 metara, s 1.500 kreveta. Na Sušaku moglo se, pak, odsjesti u hotelima: Kontinental, Sušak, Klotilda, Jadran i Pećine.

    To je bio vrhunac imperijalne Rijeke, no najbolje godine Bonavie bile su tek pred njom…

 

IZVORI :

1. Lukežić, Irvin: Životopis Andrije Ljudevita Adamića i knjige Grupa autora: Adamićevo doba, 1780.-1830., Rijeka, 2005.
2. Državni arhiv Rijeka ( DAR ), JU-36, Industrijski spisi br. 216/1876., Felice Eckerl, registracija obrta; Industrijski spisi br. 104/1877.- registracija obrta.
3. La Bilancia, Rijeka, 8. lipnja 1876.
4. DAR JU-36, Industrijski spisi, Luigi Spinozzi, br. 209/1877.
Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana