SUŠAČKA REVIJA broj 58/59

 


more

O MORU

Damir Miloš

Posljednjih godina pokušavam nešto napisati o moru. "Nešto", jer do tada sam, ne usuđujući se dirnuti u tu temu, opterećenu mnogim nebulozama, izbjegavao pisati o moru. More je uvijek bilo poput neke podloge (ništa više), poput tek napadala snijega na kojem, ako imaš sreće, prvi ostavljaš tragove. Ali, nije cilj prvi ostaviti trag, već trag ostavljati u nečemu kojeg je priroda otopiti se, u nečemu što jamči gubljenje tog traga, siguran zaborav. More je još upornije u tom gutanju tragova. Brazda, ma kako duboka bila, nestaje već nekoliko metara iza krme. Kako pisati o moru? A onda mi je Kišević dao Škurlinu pjesmu, Nespokojan zbog konjanika.

Bio sam na morskom žalu,
koje postade opako,
neodređene topline i boje,

 I kada sam računao da
 se više ništa ne
 može desiti,

Tri konjska repa me
bolno ošinu,
a tri nepoznata konjanika,
koji dojuriše
iz raznih pravaca,
prođu kroza me, prazni prostor;

Od toga sam ipak toliko otežao,
da desnom više nisam
mogao dodirnuti lijevu.

                (Dubravko Škurla (1933. – 1957.)

 

U trenu, kao što pričaju da se utopljeniku odvrti čitav život pred smrt, sjetim se mora kako me, neodređene topline i boje, kad sam mislio da mi se više ništa na njemu, ni iz njegove dubine ne može desiti, ošinulo bolno. Prošlo je kroza me, prazan prostor, ali sam od toga toliko otežao da više nisam mogao ni misliti. Samo sam ga gledao, otežao do bola, i gledao. A onda, na sreću ili ne, otplovio sam na ocean. Ne tri, već svakog puta po tri konjanika dojurila bi iz meni nepoznatih pravaca, projurivši kroz mene, prazan prostor. U kamen me, polako, sabijajući.

Nakon: obluci. Sjedimo na žalu u Komiži. Senko kuha ručak. Bane govori da more bez neba ne postoji. Zato je na njegovim slikama horizont samo crta koja dijeli nebo i more. I napeta je, svojom napetošću skrivajući ono iza, ono što toj crti daje dramsku napetost. Nema otoka, jer oni bi naružili tu napetost. I dim iz brodskih dimnjaka, kao kretanje. Tamo, u daleko!

Senko kuha brudet. Važan je temeljac. On svugdje nosi sa sobom temeljce. Kad smo prije godinu dana organizirali regatu umjetnika, on je sa sobom donio tri temeljca. Za svaki dan po jedan.

Ferić na žalu jaše Prtenjaču. Kao naprtnjača. Ferić se  boji da neće dočekati ručak, ili da ga probudimo, jer Ferić može bilo gdje zaspati. I na Prtenjači. Bane cijeni to

što kuha Senko, ali njega u posljednje vrijeme više zanimaju kolači.

Tvrdi da je razlika između kuhanja jela i kolača u tome što kod spremanja kolača moraš biti krajnje precizan. Nema tu malo više ovog ili onog, tu se točno zna koliko čega ide! Ili znaš ili ne znaš. Senko pita da li bi tko u njegovu konobu, koja je odmah iza ugla iste kuće, otišao po prošek. Otišli smo svi. Prtenjača nije mogao nositi Ferića, pa je i on hodao.

U konobi je bilo svega u izobilju osim mjesta. Zaglavili smo se među kontejnerima vina, prošeka, rakije, od ruža, rogača, badema, trava i gljivica acceta balsamica, gljivica koje samo kod Karuze uspijevaju i nigdje drugdje. I paradajz je mali, samo kod njega takav. I ta njegova drva?! Jebote, rekao mi je da zapalim vatru, a kad sam je zapalio, ljutio se da sam mu izgorio drva za cijelu sezonu. I da li ja znam kako se na otoku skuplja drvo?! Zar mi nije bio čudan onaj slankast okus vatre?!

- Naplavina je to, naplavina, jebala te vatra!? Koji si ti, od inkvizicije?!

Mićanović nije išao u podrum, da je došao, ne bi u podrum išao ni Režicki, ni Popović. Oni više ne piju. Uz to, Režicki je alergičan na sve. I na svih. Kad jedemo ribu, on jede tri jaja na oko. Bez soli jer u soli je nešto na koju je alergičan. Jedino ako je kamena sol, onda može malo soliti. Mrvicu!

Kad smo se sjetili po što smo došli, odlazeći iz podruma jedva smo pronašli Ferića. Prenuo se i počeo pljeskati. Sanjao je predstavu. Donijeli smo litru prošeka Senku na što je on rekao da ko' nas sad j..., i da je sreća što je Zemlja okrugla. Ručak je na

stolu. Ferić neće juhu jer se boji da mu glava ne padne; šali se, kad je vidio Karuzin pogled, samo da nije vrela.

Muk za ručkom prekinuo je Prtenjača, rekavši da je kada je pisao o moru, uvijek radije napisao manje, nego previše,  zbog težnje da ne uzme nešto što mu ne pripada. To me podsjetilo na izreku jedne mame, mame mojeg prijatelja, koja je za ručkom rekla da knjigu treba uvijek pročitati tri puta.

Nije čuo Senkov komentar iz kuhinje – zašto onda toliko jede, niti je Senko to mislio ozbiljno. Uostalom, Prtenjača je nasjeckao luk, a luka je bilo posvuda u jelu.

Prtenjača i dalje govori. On inače, u ovom društvu, uvijek najviše govori. Sjeća se da je čitajući knjigu Moby Dick prvi put shvatio da ni za koga ne navija. Isti osjećaj imao je čitajući Starac i more. Volio je starca, ali ništa manje ribu. Senko, ponovno više za sebe, primjećuje da mu se ipak čini da više voli ribu. Bane navija za Kamen Ingrad. Ferić je, na iznenađenje mnogih, odjednom počeo aplaudirati. Kako su ga svi gledali, mislio je da je na njega došao red da nešto kaže:

- More je za mene poput bijega u san. Ali, znam da je stvarni život pored mora ipak nešto drugo. Ja znam da je ovo kamenje oštro, da vlaga prodire svugdje, da život ovdje nije lagodan. Ustvari, kad malo bolje razmislim, ja želim kič povezan s morem. Kič! Jer kič je sredstvo za smirenje, uspavljujuće sredstvo koje mi omogućava da živim pored mora. A morem bih se, mislim,mogao hraniti. Po svojoj čistoći, po svojem sastavu, more je fiziološka otopina, ono je infuzija.

Gledali smo ga – da li da pozovemo hitnu pomoć? Čuđenje prekine mlađi Mićanović, za kojeg je doživljaj mora ni s čim usporedivo blještavilo. Senko: - Mi u tom slučaju koristimo naočale, one za oči. Stariji brat Mićanović: kad moram govoriti o moru, onda radije odabirem poraz nego osjećaj zajedničke pobjede. Gledamo ga. I on gleda nas. Kako ne razumijete?! Ovo mjesto, ova uvala, ovo more i osama, ljepota trenutka koja nas obuzima samo je potvrda svijesti da mu se diviš iz jednostavnog razloga – to je još jedno mjesto na kojem nikada nećeš živjeti. Ne zato jer ne možeš, već zato jer to ne želio!

Ferić je zapljeskao, probuđen tišinom. Prigovorili smo mu, a on pogledom pokazao na Prtenjaču.

Još smo neko vrijeme gledali napetost horizonta po kojem je Bane crtao brodove. I dim. Nekamo smo se kretali.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana