SUŠAČKA REVIJA broj 58/59

 


izložba

ZBIRKA SUDAC

Julija Lozzi-Barković

(Rubne posebnosti: Avangardna umjetnost u regiji – Zbirka Marinko Sudac, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka)

 Postav Zbirke Marinko Sudac koji smo u okviru projekta Rubne posebnosti: Avangardna umjetnost u regiji imali prilike vidjeti u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti ponovno je skrenuo pozornost na jednu od najznačajnijih privatnih zbirki iz regije, koja broji više tisuća radova istaknutih umjetnika avangardnog usmjerenja s područja bivše Jugoslavije. Zbirka je nastajala u proteklih šest godina, premda neke radove njezin vlasnik posjeduje od ranije, a težnja mu je proširiti je zbog mogućnosti komparacije s avangardnim djelima susjednih zemalja: Mađarske, Bugarske i Rumunjske.

Temeljni koncept kolekcije Sudac jest sačuvati avangardnu umjetnost regije u regiji, a čitav niz otkupljenih radova koje potpisuju zvučna autorska imena kao što su Motika, Knifer, Kožarić, Srnec, Gotovac, Abramović, te članovi grupa Crveni peristil, OHO, Gorgona i Exat 51, vodećih na području avangardnog djelovanja u kontekstu jugoslavenske umjetničke scene 20. stoljeća, dovoljno govori o ambicioznosti njezinog vlasnika. No zbirka je trenutačno podstanar u muzeološkim institucijama više hrvatskih gradova, a nakon niza izložbi, održanih (Varaždin, Novi Sad, Rijeka) ili planiranih u budućnosti (Ljubljana), smjestit će se u vlastiti dom. Marinko Sudac upravo je u Varaždinu prepoznao grad koji može ugraditi vrijednosti njegove kolekcije i budućeg muzeja u sliku svojega identiteta, koji će realizacijom Muzeja avangardne umjetnosti dobiti dodatnu umjetnički i turistički zanimljivu atrakciju.

Valja istaknuti i da Sudčeva namjera nije nabavka djela s ciljem njihovog "zatočenja" u depoe muzeja, već njihovo adekvatno predstavljanje i dostupnost, a kao jedini problem pojavljuje se veličina zbirke koja je ostvarenim fundusom nadrasla prostor varaždinske vile Oršić u kojoj bi je trebalo smjestiti. Marinko Sudac posjeduje, kao što je spomenuto, impresivan broj umjetnina, a radi se o sustavno i specijalistički prikupljanoj građi, o cjelokupnim autorskim opusima pojedinih predstavnika povijesnih avangardi, zatim neoavangardi ranoga poslijeratnog razdoblja te postavangardi iz šezdesetih i sedamdesetih godina, za koje njihov vlasnik drži da bi bilo sebično zatočiti ih u podrumu samo jednog muzeja, te bi mu bilo draže, što smatra korektnim prema autorima, da se djela smjeste u više institucija i da se osigura nesmetanost njihovog proučavanja.


Zenit, časopis je izlazio od 1921. do 1926. godine, ukupno su izašla 43 broja.

Porast zanimanja za avangardne pokrete u regiji podudara se sa širenjem interesa za avangardno stvaralaštvo srednje i istočne Europe u institucionaliziranim kulturnim krugovima zapadnog svijeta, što je potaknulo neke već realizirane izložbe početkom devedesetih godina, kao i započetom izgradnjom novih muzejskih institucija iz domene moderne i suvremene umjetnosti u nas. Ne čudi stoga da zbirka Marinko Sudac, čije je područje interesa upravo avangardna umjetnost, već nakon prvog predstavljanja u Varaždinu 2005. godine pobuđuje iznimno zanimanje struke i medija, te zbirka, s obzirom na kvalitetu, kvantitetu i kontinuitet alternativnog   djelovanja   na  nekadašnjem  jugoslavenskom   prostoru, dobiva zasluženu i primjerenu stručnu i znanstvenu obradu. Marinko Sudac odmah šalje kataloge s prve izložbe u Varaždinu, kako je sam više puta izjavio, na adrese svjetskih muzejskih institucija koje pokazuju interes za otkup umjetnina kao i zbirke u cjelini, budući da u tretiranju svjetskog fenomena avangarde više ne mogu zaobilaziti područje njezinoga djelovanja vezano uz navedeni istočnoeuropski kontekst.

Govoreći o fenomenu zbirke, osim što se tu radi o poslovnom uspjehu Marinka Sudca koji je uspio podignuti cijenu otkupljenih radova[1] na razinu primjerenu njihovoj povijesnoj, kulturnoj i umjetničkoj vrijednosnoj razini, riječ je i o sjajnome potezu na planu uključivanja avangardne umjetnosti s lokalnog prostora u "borbene i predvodničke"[2] umjetničke procese 20. stoljeća na globalnome planu. Naime, nikada do sada nije se našlo dovoljno snage da se na sjedinjavanju individualnih sudjelovanja u onome što se danas drži temeljnim uporištima suvremenosti stvori jedinstvena strategija valorizacije. To se dogodilo zahvaljujući pojedincu, samouku po umjetničkom obrazovanju, koji je svoj smisao za poslovnost i medijsku probojnost odlučio usmjeriti u dobrobit umjetnosti, te je zbirka u javnosti doživljena kao trijumf privatnopoduzetničke inicijative u odnosu na trome i neefikasne institucije u kulturi. No, gledajući dugoročno, naizgled konfrontirane strane neminovno će postati partneri budući da je osim strasti i energije kolekcionara neophodno i stručno znanje te primjereni uvjeti za njezino upravljanje.[3]


Ljuba Jocić - zvani Ljuba Čudo - hrani Dada mašinu, 1937., kolaž 247x218 mm.

Riječka izložba u smislu promicanja avangardnih ideja funkcionira kao "treća varijanta" Rubnih posebnosti, u kvalitativnome smislu bolja je od prethodnih, obuhvativši preko 400 umjetničkih djela, te rijetkih izdanja avangardnih časopisa koji do sada nisu izlagani, zatim fotografija i dokumenata koji dodatno pojašnjavaju evoluciju inovativnih ideja i s njima povezane umjetničke prakse u vremenskom rasponu od gotovo jednoga stoljeća: od zagrebačkog časopisa Zenit i ostalih zenitističkih edicija, novosadskog Uta, ljubljanskog Tanka, beogradskih nadrealističkih izdanja, kao i pojedinačnih djela autora okupljenih oko tih glasila, zatim onih koji pokazuju eksperimentalni pristup tehnici kolaža, asamblaža, fotografije, plakata i stripa kao urbane medijske vizualizacije (Boško Tokin, Ivana Tomljenović, Zeljko Hegedušić, Antun Motika), potom radove umjetnika i grupa iz konteksta neovangardnih pojava nakon rata, koji se konfrontiraju modernizmu socijalističkog estetizma (EXAT 51, Nove tendencije, Gorgona, Ivo Gattin i Eugen Feller kao pripadnici radikalnog enformela, kao i radove koji ilustriraju radikalno avangardno djelovanje iz kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina (Nova umjetnička praksa, grupe: OHO, Šestorica autora, Crveni peristil), i čiji se raspon aktivnosti kreće od tijela kao senzacije do složenijih akcija, happeninga i performansa, te napokon do primjene fotografije i videa.

Riječka inačica Rubnih posebnosti, osim što predstavlja (stara i nova) djela iz kolekcije Marinko Sudac, uključuje i promociju više publikacija, pa su, pored opsežnog kataloga, promovirane i dvije knjige iz Edicije Sudac: Razlozi za ljutnju autora Jerka Denegrija te monografija Dubravko Budit - između geste i programa autora Želimira Košćevića. Njihovim se objavljivanjem upućuje i na edukativnu namjeru zbirke i ujedno se želi nadoknaditi nedostatak kritičarske obrade avangardne umjetnosti u nas s obzirom na to da tri povijesne etape (avangarda, neoavangarda i postavangarda) zaista otvaraju mnoga pitanja, primjerice, o prirodi i značenju umjetnosti, o mjestu i ulozi umjetnika u vlastitim sredinama u određenome povijesnom trenutku, o fragmentarnosti i eksperimentalnoj metodi avangardnoga djelovanja itd.


Željko Hegedušić, predložak za plakat za zanatsku izložbu 1933., gvaš 276x345 mm

Riječki postav Sudčeve zbirke nastavlja podupirati tezu Jerka Denegrija o umjetnosti "druge linije", kao i njegovo inzistiranje na tezi o kontinuitetu avangardnih tendencija od razdoblja međuraća preko njihovog nastavka u dugome poslijeratnom razdoblju socijalizma, koji kompleks pojava povezanih u skup duhovno i idejno srodnih umjetničkih pozicija po strani, te u otklonima i otporima prema vladajućem modernizmu, utvrđuje kao "rubne posebnosti" koje se svojim svjetonazorom i radikalizmom u izrazu ukazuju kao alternative dominantnom mainstreamu u sredinama vlastitog pojavljivanja.[4] Mišljenjem, pak, Sudca „druga linija umjetnika zapravo je prava linija koja je, navodno, jedina umjetnost koju danas svijet priznaje"[5], budući da avangardna umjetnost nikada nije bila nacionalna ili ideološki obojena, te kao umjetnost bez granica označava otpor pojedinca ili grupe umjetnika protiv utvrđenih društvenih vrijednosti i konkretne stvarnosti. No radovi u kritičkom smislu ne moraju uvijek biti politički konotirani, već mogu biti usmjereni i prema umjetnosti samoj.

Zbirka Marinko Sudac, koja će u budućnosti biti muzejska, u okviru projekta Rubne posebnosti ne predstavlja se u segmentima već se prilagođava prostoru u kojem se izlaže, prvenstveno preispitujući odnos muzeologije prema avangardnoj umjetnosti koja u svojoj biti predstavlja otpor upravo prema institucijama, što kontekstualizira i najnoviji rad Zlatka Kutnjaka naslovljen Jebeš umjetnost koju vlast razumije i državu koja ju otkupljuje[6], ali i umjetnosti koja je danas nedvojbeno postala povijesno kulturno dobro o kojem se valja primjereno brinuti. Stoga u smislu prezentacije muzealizacije avangardne umjetnosti svakako valja skrenuti pažnju na postav riječke "sekcije" Rubnih posebnosti koji je, primjereno izrazu alternativnog stvaralaštva, skroman i namjerno neuglađen kao suprotnost trendovskoj atraktivnosti u postavu aktualnih izložbi. Avangardno djelovanje predstavlja kao umjetnost koja nije namijenjena ukrašavanju stanova već iskazivanju stavova, kao umjetnost koja isključuje estetiku u korist etike, čije je interdisciplinarno i multimedijalno djelovanje okrenuto idealiziranoj utopijskoj projekciji budućnosti iskazujući neprestanu vitalnost i angažiranost u uspostavljanju pravih i istinskih vrijednosti u širem društvenom i humanističkom smislu.[7]


Željko Jerman, Krpice života mraku razočaranja, 1972.,
fotokemikalija i gvaš na fotopapiru, 1070x665 mm

BILJEŠKE

[1] Prema riječima M. Sudca ovu vrstu umjetnosti danas otkupljuju fundacije osiguravajućih kuća i banaka, pa joj cijena više nije beznačajna / NADEŽDA ELEZOVIĆ, Avangardna umjetnost nikad nije bila nacionalna, Novi list (Mediteran), XIII/608, 11. ožujka 2007., 9.
[2] Misli se na borbenost i prodornost u smislu izvornog značenja riječi avantgarde koja, porijeklom iz vojnog rječnika, znači izvidnica.
[3] BRANKO FRANCESCHI, Uvod u: Rubne posebnosti: Avangardna umjetnost u regiji, Rijeka, 2007., 2.
[4] JERKO DENEGRI, Povijesne avangarde, neoavangarde i postavangarde u jugoslavenskom umjetničkom prostoru XX. stoljeća, u: Rubne posebnosti-avangardna umjetnost u regiji, Rijeka, 2007., 6.
[5] NADEŽDA ELEZOVIĆ, nav. djelo, 9.
[6] Kutnjak je vlastiti najnoviji rad podijelio uzvanicima u riječkoj Gradskoj vijećnici prilikom dodjele novoutemeljene nagrade "Ivo Kalina", čiji je dobitnik (za najbolju likovnu izložbu na području suvremene umjetnosti održane u protekloj godini u galerijskim i javnim prostorima na području grada Rijeke).
[7] Osim likovnih umjetnika na području interdiscplinarnoga avangardnog stvaralaštva djeluju književnici, pjesnici, publicisti, novinari, povjesničari umjetnosti, sociolozi, pedagozi, filmski i kazališni umjetnici, pravnici itd.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana