SUŠAČKA REVIJA broj 58/59

 


pabirci vremena

FABRIJEVA ERA

Alen Čemeljić

    Rijeka je bila i ostala, kako će i sam reći, središtem njegova geo-intelektualnog prostora. O njoj je ispisao na tisuće stranica, o njoj je u raznim prigodama izrekao na tisuće rečenica. Rijeka ga još uvijek, i šezdeset godina nakon prvog susreta, fascinira. I uvijek će mu ostati dužna za sve što je o njoj napisao, o njoj izrekao, što je za nju činio. Nagrada za životno djelo koja mu je proljetos  dodijeljena tek je pokušaj da mu se zahvali za sve te riječi, rečenice i stil kojim govori i piše o čudesnom gradu , za trud koji je uložen da bi se doznale brojne, pa i najmanje, sitnice prešućene povijesti u koju se nitko prije njega nije želio dirati, za hrabrost koja je i te kako bila potrebna u ono vrijeme da bi se istraživalo, čačkalo i kopalo kako bi se doznale prešućene priče. Priče koje nije željela pričati ni jedna ni druga strana.

    Nedjeljko Fabrio, akademik, književnik, umjetnik, profesor, duhovni otac riječkih generacija koje su ga slijedile i koje je zarazio svojom Jadranskom duologijom (što će kasnije prerasti u trilogiju) da i dalje traže i saznaju sve ono što im u školama nisu smjeli reći o gradu koji je u svojoj povijesti prijetio svjetskim ratom, gradu u kojem je svijet prvi put mogao vidjeti kako izgleda fašizam u praksi, gradu čijim su ulicama u to vrijeme prodefilirali mnogi što kasnije završiše u udžbenicima, almanasima i enciklopedijama.  Fabrio je bio i ostao uzor kopačima riječkog povijesnog blaga, umjetnik čije je pero podijelilo riječku društvenu scenu na vrijeme prije i poslije Vježbanja života.  Na staru i ovu novu riječku eru koju možemo krstiti njegovim imenom.  Eru koja tko zna kad bi započela da je poslušao sugestije s vrha neka se ostavi toga što je počeo istraživati ili da, recimo, nije poslušao Igora Zidića neka ne ostane na pripovijetci već neka o prešućenome napiše roman, ili da nije bilo Damira Grubiše, još jednog Riječanina, i njegove pomoći. Srećom po Rijeku, po hrvatsku književnost i po sve nas hrabri Nedjeljko Fabrio našao se u pravo vrijeme na pravom mjestu i postao najčitanijim riječkim književnikom. Postao je dokazom u brojnim raspravama kako se Civis Romanus sum odnosno u ovom slučaju Civis Fiumanus sum , ako se to može tako reći, ne postaje ni rođenjem ni boravkom u Rimu, već djelom i iskazanom ljubavlju i poštovanjem prema nekom gradu. I tu svoju privrženost gradu kojeg je krstio središtem svoga geo-intelektualnog prostora omeđenog Venecijom, Senjom, Budimom i Peštom uvijek će pokazati. Kao što je bio jedan od rijetkih intelektualaca koji će se nakon zagrebačkih studentskih dana vratiti na Kvarner, tako je i danas jedan od rijetkih viđenijih Riječana na privremenom ili stalnom boravku u hrvatskoj metropoli koji će se uvijek odazvati na promocije časopisa kojeg sada čitate i kojem, kao ni Rijeka uostalom, nikada nećemo moći dovoljno zahvaliti na  iskazanoj potpori i ohrabrenju. Kao i na brizi i na upozorenjima da kada pišemo i govorimo o D´Annunziju i ostalima koji su slijedili njegov marš na Rijeku, pazimo da to uvijek činimo s ovog našeg hrvatskog gledišta, kroz hrvatsku prizmu. Ne brinite, profesore, i primite naše iskrene čestitke.

 

Nagrada Grada Rijeke

   

   Akademiku Nedjeljku Fabriju dodijeljena je Nagrada Grada Rijeke za životno djelo, a dobitnici godišnjih riječkih nagrada postali su: Mišo Cvijanović, legendarni riječki novinar i autor knjige Đir po Korzu, Ervin Dubrović, ravnatelj Muzeja grada Rijeke, za projekt Adamićevo doba, mladi 18-godišnji  violinist Marco Graziani, za vrhunske koncertne uspjehe, glumac Alen Liverić, za ulogu Mozarta u predstavi Amadeus, transplatacijski tim KBC-a Rijeka na čelu s dr. Miljenkom Uravićem, za prvu uspješnu transplataciju jetre u Hrvatskoj, Let 3, za dvadeset godina uspješnog rada, i udruga Zlatni rez, za višegodišnje uspješno organiziranje Festivala znanosti u Rijeci. Zlatne plakete Grb Grada Rijeke ove godine dobili su Loredana Gašparović, za izuzetan doprinos kulturnom životu grada na području kazališne propagande, Liga protiv raka Primorsko-goranske županije, Lions klub Rijeka, za mnogobrojne kumanitarne aktivnosti, i Radojka Šverko, za dugogodišnju uspješnu glazbenu karijeru. Čestitamo!

 

Knjige

   Mogao bi čovjek u svojoj naivnosti pomisliti, i pogriješiti naravno, kako se dobar dio hrvatske stvarnosti vrti ne samo oko novca već i oko knjige.  Takav se, naime, zaključak mogao prošlog proljeća izvući iz hrvatske medijske slike koja nam je pričala o vrlo uspješnomProfilovom Zagrebačkom sajmu knjiga, o izašlim odabranim djelima Nedjeljka Fabrija (pristiglim iz tiska upravo u trenucima dok je o Sušačkoj reviji govorio u Profilovom megastoru), o Logosu – plovećoj knjižari koju je u riječkoj luci posjetilo više od 13 tisuća ljubitelja knjiga kupivši pritom 14 tisuća naslova, o tiskanoj Croatici koja će pokušati pokazati što je to sve Hrvatska dala svijetu, o novoj knjizi Giacoma Scottija Snijeg, vukovi i psi, o tome kako je Jasna Šurina u svojem novom uratku Hana, reci cvrčak zapisala kako je Rijeka grad u kojem svatko može postati nitko, kako je Nagradom Grada Rijeke za životno djelo nagrađen književnik Nedjeljko Fabrio, kako je Mišo Cvijanović dobio nagradu i za Đir po Korzu,a ne samo za novinarski rad, kako se Igor Mandić u još jednoj novoj knjizi bavi Krležom, kako smo dobili novi pravopis Matice Hrvatske, čiji su autori dr. Lada Badurina, profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu, te dr. Krešimir Mićanović i dr. Ivan Marković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Mogao bi se tako čovjek barem na trenutak prevariti u ocjeni važnosti knjige u suvremenom svijetu kad ne bi znao da živimo u vrijeme Fahrenheita 451 u kojem se,istina, knjige   ne spaljuju (još), ali nam knjižare nestaju pred očima (Mladost na Korzu nikada nećemo prežaliti). I nije to samo riječka praksa. Isto se događa i u Americi, i u Europi i širom Hrvatske, pa i u Zagrebu, iako se Zagreb ipak bori s tom pojavom, ne da se. Tamo ćete još u 22 sata (!), pred samo zatvaranje, naići na još puno srodnih knjiških duša i u Profilu i u Algoritmu, knjižarama koje su postale puno više od toga i pokazale kako i u ovom i ovakvom svijetu knjižara može ne samo opstati već postati omiljenim mjestom okupljanja, druženja, susreta s novim sadržajima ne nužno otiskanim na papiru. Stoga raduje pojava Profila i u Rijeci u Tower centru, ali očekujemo ga, njega ili nekog drugog izdavača i u središtu grada, u srcu Rijeke gdje nam je ostao tek VBZ, Školska knjiga i drage nam, ali male knjižare Edita i Svijeta knjige. Premalo za grad znanja kakav želimo biti.
 


Hrvatski su mediji prošlog proljeća puno prostora dali knjizi. Mogao bi netko u svojoj naivnosti pomisliti kako se dobar dio hrvatske stvarnosti ne vrti samo oko novca već i oko knjige.

Posao stoljeća

    Hrvatskim poslom stoljeća nazvaše izgradnju nizinske željezničke pruge od Rijeke do Mađarske. I nisu pogriješili stavljajući ga među one projekte koji i za Rijeku i za cijelu Hrvatsku imaju stoljetnu težinu. Pitanje je samo nije li to trebao biti hrvatski posao stoljeća još tamo u prošlom tisućljeću. Trebalo je, dakle, čekati tolika desetljeća da se najzad krene u takav projekt koji će Rijeku i Zagreb približiti još više od autoceste, na samo sat vremena vožnje, bez neprekidnih zavoja, zastoja, mijenjanja lokomotiva, čekanja, kašnjenja i svega drugoga što su doživljavali proteklih desetljeća svi oni što iz Zagreba prema moru i oni sa Sjevernog Jadrana prema Zagrebu odlučiše krenuti u svijetu najomiljenijim prijevoznim sredstvom – vlakom. Trebalo je čekati da se najzad shvati kako je upravo taj pravac hrvatska kralježnica preko koje će se prevaliti silne tone tereta. Sat vremena od Rijeke do Zagreba, dva sata od Kvarnera do Mađarske. Bude li to zaista tako već 2013. godine, kako se najavljuje, isplatilo se čekati. Pa makar i koštalo 10 milijardi kuna. Jer samo 29 kilometara tunela i 11 km mostova koji će sadašnji put od Karlovca i Rijeke skratiti za 54 kilometra procjenjuju se na sedam milijardi kuna. Silnim se milijardama barata, ali nije u pitanju rasipanje novca, već investicija koja bi se i te kako trebala brzo vratiti i koja će riječku luku staviti, najmanje, uz bok svim ostalim na Sjevernom Jadranu.

Učinimo nešto

    Još osamdesetih godina prošlog stoljeća riječki rokeri uputili su pjesmom Učinimo nešto apel da se u ovom našem kraju počne razmišljati o ekologiji, o čišćem zraku i o očuvanju mora. Trideset godina kasnije, iako Rijeka više nije grad industrije, stvari se nisu puno promijenile. INA i dalje na Mlaki truje Riječane i ne miče se iz šireg središta grada, iako se to preseljenje najavljuje već desetljećima. Stoga nimalo ne čudi da se Rijeka u Vladinom izvještaju o stanju okoliša našla uz bok Sisku i Kutini koji su okvalificirani kao gradovi s onečišćenim zrakom. Grad Sisak odlučio se čak i na sudsku tužbu protiv INE, dok je u Rijeci to učinila tek Akcija mladih, očekujući da je podrži i netko moćniji. Brojna se industrija ugasila, ali glavni zagađivači – Inina rafinerija nafte i Termoelektrana Rijeka i dalje nas truju. Dajte, učinimo nešto!   


Učinimo nešto!, glasila je poruka riječkih rokera u prošlom stoljeću. Grad Rijeka
najzad je zatražio od INE da zatvori rafinarijska postrojenja u gradu.


Čekamo park na Delti na mjestu današnjeg parkirališta, ali Delta se, nažalost, kao gordijski čvor i dalje zapetljava. Pitanje vlasništva nikako da se riješi.

Delta

     Delta kao gordijski čvor i dalje se zapetljava i pitanje je tko će ga i kada raspetljati? Tko bi se tu mogao snaći u tim, rekli bismo, tipičnim hrvatskim vlasničkim odnosima i sudskim parnicama oko dragocjene nam Delte. Kao parkiralište koristi je Rijekapromet, tvrtka Grada Rijeke, u vlasništvu je Luke Rijeka, dakle države koja, međutim, ne može doći do svojeg vlasništva dok se ne okonča sudski postupak kojeg je pokrenula kako bi seRijekapromet maknuo s Delte. Luka, država dakle, s druge strane, duguje Gradu  ogromnih 37 milijuna kuna na ime komunalne naknade, a o kolikom se iznosu radi, vidi se i po podatku da Grad Rijeka godišnje u tu svrhu naplati 90 milijuna kuna. Čovjek bi rekao dvije će se strane – grad i država, dužnik i potražitelj, lako dogovoriti budući da je Delta nekretnina čija je materijalna vrijednost procijenjena na 9 i pol milijuna kuna, ali koja u onom drugom, nematerijalnom, pogledu Rijeci vrijedi puno više. Državi baš i ne. Radi se o površini koja bi trebala najzad povezati Sušak i Rijeku prekrasnim novim velikim parkom tako potrebnim ovom gradu i koji bi u potpunosti i zauvijek izbrisao granicu što je tuda nekada prolazila. Za dogovor, međutim, potrebni su dijalog i kompromis, dogovaranje i strpljenje, pa i međusobno uvažavanje, a toga svega, po svemu sudeći, među sukobljenim stranama nema. Dapače, situacija postaje sve apsurdnija. Grad Rijeka pokreće prošlog proljeća javnu dražbu za Deltu, nudi 46 milijuna kuna, ali novim vlasnikom postaje tvrtka Jadranska vrata d. d. koja je izlicitirala cijenu od 47 milijuna kuna. Dakle, pet puta veću od procijenjene vrijednosti nekretnine! Vlasnik se, međutim, nije promijenio, jer Jadranska vrata d. d je tvrtka-kći Luke Rijeka, te je, dakle, na dražbi Luka sama sebi prodala Deltu. Optimisti (zar ih još ima?) i svi mi naivni (ima nas još!) koji smo se nadali nekom brzom pretvaranju Delte u zelenu površinu  prevareni smo. Prostor u srcu Rijeke koji bi u budućnosti prema urbanističkim planovima trebao postati gradskim plućima još će, bjelodano je, dugo biti parkiralište. Pitanje je samo tko će idućih godina na njemu ubirati prihod? Luka Rijeka ili Rijekapromet?

Zatopljenje

     Stvari izgleda idu brže nego što je itko mogao predvidjeti. Klima se, očito je, drastično mijenja. Nakon najtoplije zime proživjeli smo i najtoplije proljeće: ožujak, travanj i svibanj nikada nisu bili tako topli, a plaže su već u travnju, sušnijem no ikada ranije, bile krcate unatoč tadašnjoj temperaturi mora od 18 stupnjeva.
    Sve se češće ne samo u ljetnim mjesecima suočavamo sa sparinom, a u budućnosti bi na ovim područjima, upozoravaju stručnjaci, mogli imati suptropsku klimu ako se nastavi živjeti po starom. Kao da bi se nešto moglo promijeniti!
    Najrazvijenije zemlje svijeta (G8) govorile su doduše ovog proljeća u Njemačkoj o tom problemu, ali sve je ostalo na pričama. Dogovoreno je, onako bez obaveza, bez određenih količina, bez određenih ciljeva i bez dogovorenih načina kako se do 2050. godine treba znatno smanjiti emisija stakleničkih plinova. Za 43 godine, dakle, kada današnja novorođenčad bude na polovini radnoga vijeka. Tko živ, tko mrtav do tada, rekli bi naši stari. Stručnjaci koji se bave klimom, naime, prognoziraju kako bi do tada moglo doći do velikog selidbenog vala u sjeverne krajeve, daleko od Mediterana, ako se ranije ništa ne poduzme. A vjerojatno neće, jer najveći svjetski zagađivači ionako su daleko od tog slavnog Mediterana koji zbog svoje klime uskoro neće biti baš tako poželjan.

Sreća

     Što nas čini sretnima? Povjerenje u nacionalne institucije, organe vlasti,siguran posao i pouzdani prijatelji. To je pokazala velika europska anketa po kojoj su najsretniji ljudi u Danskoj, Finskoj, Irskoj, Švedskoj i Nizozemskoj, a najnesretniji oni na Mediteranu. Time su bačene u vodu sve priče o sretnom životu u sunčanim krajevima i depresiji na sjeveru, jer što će vam dugi sunčani dani ako vas nitko ne štiti pred kapitalom koji je baš pred vašom kućom ili zgradom odlučio smjestiti ogromnu reklamu koja ne dopušta da noć uđe u vašu spavaonicu? Što vam vrijede tople zime i duga proljeća i ljeta ako kroz vaše otvorene prozore ulazi nedopuštena buka obližnjih postrojenja? Što vam vrijedi vaš prekrasni pogled na more kad već sutra netko baš ispred vas može izgraditi ogromnu građevinu koja će vam zatvoriti sve vidike? I stoga je od 180 ispitivanih regija u Europi najsretnija ona oko Kopenhagena gdje stanovnici najviše vjeruju politici koja ih, kako kažu, štiti - i zato su tamo čak i političari na cijeni.

Euro 2012.

     Dvojba treba li Rijeci novi stadion na Rujevici ili bi, prema već postojećem projektu akademika Borisa Magaša trebalo ušminkati vječnu Kantridu, još uvijek nije otklonjena. Hrvatska, naime, zajedno s Mađarskom nije dobila organizaciju Europskog prvenstva 2012. godine, te se novi stadion na Kantridi barem za sada neće graditi. I što bi mi uostalom sa stadionom kapaciteta 30 tisuća mjesta kada se na prvoligaškim nogometnim susretima skupi tek poneka stotina gledatelja? Možda će na Rujevici ipak jednog dana, opet prema Magaševom projektu, niknuti novo nogometno zdanje ukoliko Rijeka dobije Mediteranske igre, ali opet ostaje pitanje treba li se olako riješiti Kantride?
        Euro 2012. godine dobili su Poljska i Ukrajina, na iznenađenje svih onih koji nogomet još uvijek gledaju kao sport, a ne kao biznis i oružje krupnog kapitala za osvajanje novih tržišta. Jer svi oni koji nogomet ne odvajaju od politike i biznisa mogli su uočiti interes Zapada za barem polovicom Ukrajine, žitnice nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, a danas izuzetnog naftovodnog terena. U idućih pet godina krupni kapital, velike kompanije, banke i NATO osvojit će Ukrajinu i stići na vrata Rusije. Sve uz pomoć nogometa koji je još samo za neupućene sporedna stvar na svijetu. Kakve su šanse u toj utrci za organizacijom Europskog prvenstva imale Hrvatska i Mađarska, već osvojene od globaliziranog kapitala? Baš nikakve.

NATO

     Treba li Hrvatska ući u NATO i trebaju li o tome na referendumu odlučiti njezini građani, pitanje je na koje se sve češće, kako se ulazak u NATO približava, u hrvatskoj javnosti traži odgovor. U NATO nisu ušle ni sve članice Europske unije (Austrija, Finska, Irska, Cipar, Malta), nije članicom postala ni Švicarska, koja ne želi ni u EU, pa zašto bi onda Hrvatska? Imaju li, međutim, te zemlje isto okruženje kao Hrvatska u čijem neposrednom susjedstvu većinu glasova na izborima dobijaju radikalne struje za koje rat iz 90-ih još uvijek nije gotov i zbog kojih tamo mladi obrazovani ljudi napuštaju svoju domovinu jer u njoj ne vide nikakvu budućnost? Koji su to interesi, s druge strane, u NATO, iako nisu članovi Europske unije, odveli Island, Tursku i Norvešku, zemlju s kojom se tako volimo uspoređivati? Ima li Hrvatska uopće izbora kada je NATO u pitanju? Teško, teško pitanje.

Tina Vukov

     Rijeka, nepresušno vrelo urbane glazbe, iznjedrila je sjajne nove glazbenike – grupu Quasarr, i Tinu Vukov koja je prošlog proljeća u Rijeku donijela i dva Porina kao najveća glazbena nada i kao pjevačica godine. A 18 joj je godina tek. Porina su u Rijeku donijele i E.N.I.-ce, kao najbolja grupa s vokalom, Putokazi čija je Andromeda proglašena najboljim albumom urbano-klupske scene, Letovci, za najbolji videospot za pjesmu Dijete u vremenu, Henry Radanović i Robert Funčić, za Long Distance, najbolji instrumentalni album, te Vanja Cuculić za najbolje likovno oblikovanje albuma, i to Gibonnijevu Uncu fibre. Silne strukovne nagrade, brojna priznanja, sjajna glazba koja se rado sluša, a tako daleko od naslovnica, tračeva, društvenih kronika. Tko od onih koji ozbiljno i kvalitetno rade uopće za tako nešto ima vremena.

Putnički terminal

     Tako valjda ovdje mora biti. Nešto dobiješ, ali obvezno nešto i gubiš. Dobili smo još davno radna mjesta u Viktoru Lencu, ali smo izgubili prekrasno kupalište u Martinšćici, dobili smo Istočni izlaz, ali smo izgubili vile jer su sada opasane silnim cestama, dobili smo parking na Školjiću, a izgubili ribnjak i park, širimo kontejnerski terminal, a gubimo Pećine, uskoro ćemo dobiti Putnički terminal na lukobranu, a izgubiti Sušački kolodvor.  Uvijek velike i prevelike žrtve da bismo nešto dobili. I nikako da žrtva krene u suprotnom smjeru. Da seBenčić najzad pretvori u muzej i okupljalište, nikako da Delta postane parkom, rafinerija poslovnom zonom uz more, jedino će, valjda, lukobran postati šetnicom za nekih godinu dana. Do tada će se možda sanirati njegova obala i izgraditi u cijelosti Putnički terminal u kojeg je do sada uloženo 10 milijuna dolara, a u buduće istočno krilo uložit će se još pet milijuna. Do tada bismo, nažalost, mogli ostati i bez Sušačkog kolodvora, unatoč tisućama potpisa građana koji žele da ostane sačuvan iako ga mnogi ,osim na fotografijama, nikada nisu ni vidjeli. Ništa čudno nakon silnih višedesetljetnih žrtvovanja u kojima je Rijeka ostala bez toliko toga – bez izlaza na more, bez plaža i kupališta, bez parkova. Polako dobijamo nešto natrag, ali opet uz velike žrtve.


Zgrada putničkog terminala u riječkoj luci dočekat će putnike tek idućeg ljeta.

Sušačka gimnazija

     Neke su stvari ipak svetinja. Ili se barem nadamo da je tako. Jer tko zna što bi se dogodilo da već sutra neka bogata multinacionalna korporacija odluči staviti na stol milijune eura zato što želi svoje sjedište imati baš u zgradi Sušačke gimnazije? Bi li se i tada pojavio neki Izidor Kršnjavi? Bi li u tom slučaju pobijedio novac ili tradicija, profit ili znanje? Nadajmo se da takve ponude ipak neće biti, te da će Sušačka gimnazija i dalje ostati u zgradi u kojoj se već nalazi 111 godina i koju su arhitekti Ludwig i Hullser projektirali po uzoru na gimnaziju prekoputa zagrebačkog kazališta, današnji Muzej Mimara. Tada, prije 111 godina, gimnazija je spašena zahvaljujući dr. Izidoru Kršnjavome, predstojniku tadašnje Vlade za nastavu i bogoštovlje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji nije dopustio da se ugasi nakon mađarske odluke o njezinom ukidanju i, upravo njemu zahvaljujući, ove godine slavimo 380 godina Prve hrvatske sušačke gimnazije. Tradicija je gotovo jedino što nam ostaje u danima kada se prodajemo i kad sav prostor oko nas prodajemo tamo nekima što stigoše s novcem zarađenim tko zna kakvim poslovima. Sačuvajmo barem škole tamo gdje nam ih ostaviše oni prije nas, neka gimnazije ostanu tamo gdje jesu kad već nismo sačuvali obalu, banke, Croatia line, gradske zidine, suhozide i masline. Jer već se javljaju neki što žele Riječku gimnaziju preseliti u neku novu zgradu koja će se graditi na Krnjevu. Kao da ne postoji prešutno pravilo kako se gimnazije uvijek smještaju u šire središte grada, kako se upravo njima gimnazijalci navikavaju na grad kojeg zavole upravo u tim gimnazijskim i kasnijim studentskim danima.


Dr. Izidor Kršnjavi u svoje je vrijeme spasio od ukidanja Prvu hrvatsku sušačku gimnaziju. Njemu zahvaljujući danas obilježavamo 380 godina postojanja te školske institucije.

Rimska vila

     Otkriše arheolozi u Njivicama rimsku vilu s podnim grijanjem iz 2. stoljeća, ukrašenu mozaicima i višebojnim zidnim freskama. Pronađoše i okrugli zid promjera 15 metara i ustvrdiše kako takav objekt još nije pronađen na rimskim nalazištima na istočnoj obali Jadrana. Neki budući arheolozi za tamo desetak li dvadesetak stoljeća na tim će istim prostorima zateći gomile cijevi što će ostati nakon LNG-ija i ustvrdit će kako je to prvo takvo nalazište na ovoj strani Jadrana, koja je očito slijedila po svemu svoje prekomorske susjede, kao i Mediterance što su nekad živjeli na Pirinejima. Doduše, kasnili su nešto za njima, ali su kao i oni izbetonirali obale i postavili brojne cijevi. Ako se potrude kopati dublje, naići će i na zanimljive nalaze još iz rimskog doba.

Plaže

     Šteta. Baš je ta jedna jedina crna točka morala narušiti rezultate ispitivanja čistoće Jadranskog mora i baš je ta crna točka morala biti tu, kod nas, na Pećinama kod Hotela Park. Samo je tu na cijelom Jadranu zabranjeno kupanje, jer bi moglo biti opasno po zdravlje. Jadran je, dakle, još uvijek čisto more i rado to ističemo, ali uz bojazan hoće li tako i ostati, jer ipak radi se o zatvorenom moru u kojem je svake godine sve više nautičara i tankera koji plove sve do sjevera ovog mora. Hoće li se zaista moći uskladiti razvoj turizma i čisto more s jedne i izgradnja industrijskih postrojenja na Krku s druge strane? Jer priroda se narušava čak i izgradnjom golf-igrališta, za čije se održavanje u SAD-u godišnje potroši više pesticida nego što ga na uzgoj poljoprivrednih kultura potroše farmeri. U Španjolskoj se na samo jedan takav teren potroši vode koliko je potrebno za gradić od 12 tisuća ljudi. Može li se sve to kod nas uskladiti, a poznato je nismo baš skloni dugoročnim planovima. Za sada, srećom, imamo samo jednu crnu točku, onu na Pećinama.

Viktor Lenac

     Nakon tri i pol godine Lenac je izašao iz stečaja, njegovi su novi većinski vlasnici pulsko brodogradilište Uljanik i zadarska Tankerska plovidba, a svih 600 zaposlenih zadržalo je svoj posao. Reći će netko kako je problem Lenca riješen zaboravljajući na sve one kooperante brodogradilišta koji nikada nisu niti će biti isplaćeni. Mnogi od njih upravo zbog Lenčevih dugovanja morali su zatvoriti svoje tvrtke, a krivac ili krivci za pad Lencau stečaj nikada neće biti kažnjeni. Kao što nisu pronađeni i kažnjeni ni krivci za Croatia Line, Riječku banku, Tvornicu papira, mnogobrojne građevinske i još mnoge druge tvrtke koje su jednostavno nestale i još ih se tek rijetki sjećaju. Odgovornost je prebačena na uvjete života i rada u ratnim godinama i godinama prijelaza iz socijalističkog u kapitalistički način poslovanja, kao da svih tih godina nisu postojali famozni nadzorni odbori kojima samo ime kaže što su njihovi članovi morali raditi. Za nadziranje su, naime, bili i plaćeni. Međutim, niti jedan član niti jednog nadzornog odbora (a svi su zapisani u poslovnim knjigama) nijedne propale tvrtke u poslijeratnoj Hrvatskoj nije odgovarao niti će odgovarati za primanje naknade za nerad uslijed kojeg je upropaštena silna imovina i zbog kojeg su mnogobrojni ostali bez posla. Lenacje samo jedan slučaj u nizu. Opstao je jer politika, koja se zaklinje u pomorsku orijentaciju, nikada do kraja ni zacrtanu, a kamoli realiziranu, nije mogla dopustiti aferu u kojoj bi 600 obitelji ostalo bez stalnih prihoda. A izbori su blizu.

LRH

     Isplatilo se boriti. Opatija je dobila ono što je željela, 25 posto i još jednu dionicu Liburnija Rivijera Hotela. Velika pobjeda za Opatiju bez koje bi puno toga kod šampionke hrvatskog turizma  došlo u pitanje, pa čak i aktualna gradska vlast nakon što je opatijski gradonačelnik najavio ostavku ukoliko Opatija ne dobije ono što joj pripada. Pobjeda je izborena, Grad Opatija ima kontrolni paket dionica najznačajnijeg hotelskog poduzeća u Hrvatskoj, nema ostavki, na redu bi trebalo biti poboljšanje poslovanja opatijskih i lovranskih hotela, čija je popunjenost pala na 70 dana. Nedopustivo za jednu Opatiju.


Palača Jadran zablistala je u punom sjaju za sada samo s morske strane, a uskoro će i s kopnene.

Palača Jadran

     Za sada je zablistala samo s morske strane, ali uskoro će i s kopnene. Prije stotinu i deset godina građena je s namjerom da bude najljepšom u Rijeci i ostala je takvom. Prava palača. Ove godine za njezin rođendan i za 60. rođendan Jadrolinije, koja se u njoj smjestila, te povodom 135 godina linijskog brodarstva s ove strane Jadrana obnovljeno je njezino pročelje i tek sada mnogi što je gotovo nisu ni primjećivali mogu uživati u njezinoj ljepoti. Tako obnovljena Palača Jadran opet postaje jedan od prepoznatljivih simbola Rijeke, kao što su svih ovih godina i Jadrolinija i linjsko brodarstvo. Jer upravo iz Rijeke je sve krenulo prije 135 godina kada je parobrod Hrvat uspostavio stalnu liniju od Rijeke doSenja. Bio je spor, trebalo mu je skoro tri sata da bi stigao do cilja, ali bio je naš i krenuo je iz Rijeke. To je bio početak našeg linijskog brodarstva koje je do danas povezalo sve naše otoke s kopnom, ne dopustivši da postanu izolirane oaze samo za one što plove na moćnim i bogatim jahtama.

Fiumanka

     Jedriličari su ove godine čak imali nešto vjetra. Baš u vrijeme starta osme Fiumanke ispred riječkog lukobrana zapuhao je zapadnjak i 136 jedrilica moglo je krenuti i nekako stići do Omišlja. Za povratak do riječke luke, međutim, trebalo je puno umijeća, pa i sreće, da bi se, gotovo po bonaci, stiglo do cilja bez paljenja motora. Najviše takvog umijeća pokazao je kormilar Maurizio Benčić i njegova posada na slovenskom maxi krstašu Anyway True koji su rutu od 14 nautičkih milja savladali za 3 sata i 18 minuta.


Spektakl na otvorenju Riječkih ljetnih noći.

Grad događanja

     Rijeka više nikako nije dosadan grad. Naprotiv. Bit će vam potrebno dosta volje i vremena da posjetite sve ono što se u Rijeci događa u proljetnim i početnim ljetnim mjesecima. Riječke ljetne noći sa Joseom Curom (bez obzira što ga kritika nije ocijenila baš najpovoljnije) i uvijek rasprodanom predstavom Mirisi, zlato i tamjan u Portiću na Kantridi, Hartera festival (bez obzira na razočarenje zbog prekratkog nastupa za tu prigodu opet okupljenog kultnog Laufera), Ljeto na Gradini, teniski ATP challenger, European open dance contest, Priredba na Preluku za ljubitelje elektronske glazbe, obilazak Rijeke i Opatije turističkim autobusom – jedinim tog tipa u Hrvatskoj – sve nam je to Rijeka ponudila krajem proljeća i početkom ljeta. Definitivno to više nije mrtav grad.

Fiorello La Guardia

     Više smo puta na ovom mjestu isticali potrebu da se na početku Korza spomen-pločom obilježi kuća u kojoj je živio i kao konzularni agent radio kasnije slavni gradonačelnik New Yorka. Najzad je to učinjeno, a valjda će se u skorašnje vrijeme obilježiti i brojne druge zgrade i mjesta na kojima su boravili znameniti povijesni ljudi, kako bi riječka turistička magistrala postala onakvom kakvom treba biti. Sve te spomen – ploče trebale bi ispričati bogatu riječku povijesnu priču ne samo turistima već i samim stanovnicima grada na Rječini, jer toliko je toga što nismo znali o našem gradu, još uvijek puno toga ne znamo, još uvijek o Rijeci doznajemo nove detalje. Objavljujmo ih u knjigama i časopisima, stavljajmo ih na zidove, gatove i stupove. Svoje spomen-ploče čekaju i Karpatija i Pallatuci i Marconi i još mnogi drugi.

Prvaci

     U očekivanju novog bazenskog kompleksa Rijeka je dobila prvake države u vaterpolu. Nisu to, doduše, primorjaši, čiju titulu već desetljećima očekujemo, ali su zato titulu donijele primorjašice. Vaterpolistice Primorja Erste banke postale su prvakinjama države, a dvostruku krunu na Kvarner donijele su i riječke odbojkašice koje nas tako često razvesele svojim uspjesima i tek im se tada, nažalost, posveti pažnja koju neki drugi sportovi i klubovi nezasluženo imaju stalno i previše.

Najbogatiji gradovi

     Najbogatiji grad u Hrvatskoj nije Zagreb kako bi se moglo pomisliti kada se pogledaju godišnji gradski proračuni. Kada se, međutim, pogledaju novostvorene vrijednosti u odnosu na broj stanovnika, Rovinj je daleko najbogatiji hrvatski grad sa više od 17 tisuća eura po stanovniku u 2006. godini. Zagreb zaostaje za gotovo šest tisuća eura po stanovniku (11240), a svi ostali su miljama daleko. Pa i treće plasirani Varaždin   (6 360 eura), četvrta Koprivnica (5620), peta Rijeka (4660) i šesta Pula (4100 eura po stanovniku). Među općinama pak najpotentnije su Stupnik nadomak Zagreba, sa 12180 eura, a od općina na riječkom području najviše se stvara u Matuljima (3060) i u Viškovu (2500) koje zauzimaju 8. i 9. mjesto na ljestvici koju su ljetos objavili Fina, Zavod za poslovna istraživanja i tjednik Lider.

LNG terminali

     Hoće li se na ljestvici najbogatijih općina uskoro naći i Omišalj na Krku? Tome se vjerojatno stanovnici Omišlja i nadaju davši znatnu suglasnost za gradnju LNG terminala na njihovom području. Ali taj bi terminal, iako se o tome u javnosti ne govori glasno, mogao imati veliku konkurenciju u ostalim terminalima te vrste na Sjevernom Jadranu. Ovaj dio Jadrana, naime, mogao bi uskoro dobiti čak 4 takva terminala – osim onog hrvatskog ( hrvatskog nažalost samo po teritoriju, ne i po vlasništvu) postrojenja za ukapljeni prirodni plin gradit će se ili se već grade  i u našem susjedstvu u Sloveniji i Italiji. U talijanskom Rovigu južno od Venecije investitori Edison, Exxon Mobile i Quatar Gas već su započeli izgradnju plinskog terminala, a najavljena je i gradnja u Tršćanskom zaljevu na udaljenosti od desetak kilometara od talijanske i slovenske obale. Pojavila se ideja o takvom terminalu i u luci Koper, pa se logično postavlja pitanje hoće li biti posla za sve? Po svemu sudeći ipak hoće, jer Stari kontinent za sada uvozi 40 posto potrebnog plina, a procjenjuje se kako bi se uskoro zbog povećanja potrošnje ta količina mogla čak i udvostručiti.

Životni vijek

     Životni vijek u Hrvatskoj u posljednjih pedeset godina, pokazuju istraživanja, produžio se za čak 13,8 godina. Pripadnice ljepšeg spola žive duže 13,8 godina, muškarci su svoj vijek produžili za 12,3 godine, ali i dalje zaostajemo za europskim prosjekom. Dalmatinci su najdugovječniji stanovnici Hrvatske: najduži očekivani životni vijek imaju muškarci Zadarske županije – 74,8 godina, te žene Dubrovačko-neretvanske županije, koje će u prosjeku doiživjeti 80,6 godina. Najkraće žive pak Zagorci, odnosno stanovnici Krapinsko-zagorske županije – 71,4 godine. Očekivano trajanje života za stanovnike Primorsko-goranske županije jest 75, 5 godina – za muškarce 71,9, a za žene 79,3 godine.


Hoće li Omišalj uz dosadašnja postrojenja udomitit i LNG terminal? Ili će ipak biti izgrađen u Plominu?

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana