SUŠAČKA REVIJA broj 58/59

 


vijesti iz prošlosti

VIJESTI IZ PROŠLOSTI

Saša Dmitrović

1934.

MORNAR

poučni i zabavni list za pomorski svijet

 Viktora Cara Emina (1870.-1963.) učitelja, a po vokaciji književnika i pučkog tribuna, u Mornaru nalazimo pod pseudonimima Rokac, Barba Šime, Dundo Simo, Lujo Dorčić i Kapitan Jadre. Na Sušak se doselio 1929. kao prognanik, kada je otjeran sa rodne Liburnije. Djelujući u Sušaku bio je nositelj optimizma i širitelj vjere u povratak među prognanim Istranima, a bio je i predsjednik Jadranske straže, predsjednik aerokluba Naša krila, i počasni član Rotary kluba. Na Sušaku je živio do oslobođenja 1945. godine kada se vraća u svoju Opatiju.

Mornar je izlazio od 1929. do 1939. godine. Prvi urednik bio je znameniti sušački inženjer brodogradnje Stanko Šilović (1900.-1984.), od petog broja pa do njegova gašenja urednik je bio V.C.Emin.

 

 RIJEČKIM ANEKSIONISTIMA U ALBUM.

Bila je na Rijeci neka starica imenom Tonica Pikovićeva rodjena Blečić. Umrla je nedavno u visokoj starosti. Znala je mnogo pučkih pjesmica, što se još pjevaju na Rijeci:

Mila majko moja, ja ću vam umreti,
Ako mi ne greste vernice sprositi.
»Ja bim, sinko, za te pol krvi prolila,
Kamo da ti ne bim vernice sprosila.«

Pjevala je i ovu:

Kantajte, divojke, sad je vaše vrime,
Doći će vam vrime, da kantat nećete.
Zač će vam obrve oči zakrivati,
A lišća rumena kolur spreminjati.

Ista je starica pripovijedala: Kad sam bila mlada divojka, hodila sam na tanac puli Martinovice na Brajdi. Tancalo se je »na liricu«. Navadno bi se šlo tamo okol trih ur zapolne. Puli Martinovice bilo je jedno velo »fondo«, kade smo tancevale. Na tem »fonde« va jednem kantuniću sedel je čovek z lirum, ki nam je za dva šolda pilil po cele dve ure. Mi smio tancali i pivali: Tancaj, tancaj crni kos, Kako ću ti tancat, kad sam bos? Neka tanca moja žena, Ka je dobro obučena. Tancali su tri -  po četiri dni. A ja nebog sam — celeh osam dan.

Sada, kad razni dopuzi iz starih talijanskih pokrajina slave desetgodišnjicu aneksije Rijeke, dobro bi da im. se malo dozovu u pamet nazivi nekih riječkih predjela. Evo ih nekoliko:

Brkalo: tako su zvali neku vodu, što je izvirala na »Korzu« i tekla kroz nekakvu krupnu žeIjeznu glavu s velikim brkovima. Ta se voda prije nekoliko godina zatrpala.

Perilo - zvao se na Školjiću u Rječini splav, na kome su žene prale robu.

Klanac - mjesto u starom gradu riječkom.

Kranjska vas -u Škurinji donjoj.

Vozdrina - što se inače zove i - Pulac.

Za gradom  - mjesto na Rijeci (gdje je bila poslije via Pomerio). Drukčije to se mjesto zvalo i - na Paskvalotovem.

Ženiković - mjesto na Belvederu, gdje su podignuti radnički domovi.

Mošunišće - tako se zvao onaj predjel iza Jelačićeve kasarne u »Podmurvicama« ili tamo gdje počinju Skurinje.

Pod »Hrastinu«  - u Skurinjama.

Cankovac — niže Kozale.

Zatim: Šćitari, Dolci, Brašćine, Skudarevo, Patersko, Lubanj, Breg Tarić. Rujavica.

»Pilepaj« na Krase. »Vetrenica«  bezdana jama. Takva jedna »vetrenica« je i u »Podbregu«, o kome se mnogo govori u Koblerovoj povijesti Rijeke.

»Mala plaćica« ili »Gromniška placa« u riječkom Starom gradu, gdje bi Grobničani prodavali drva: »butorice« itd.

»Lešnjak«  - nekakva voda, što je izvirala u blizini zgrade negdašnje riječke gimnazije. To da je bila najmrzlija voda na Rijeci. U njoj je bilo i pastrva.

»Pod smokvicom« - mjesto u riječkom Starom gradu. ,

»Porta hungarica«. Tako su neki riječki Madžaroni okrstili neku pećinu na cesti Rijeka—Grohovo zacijelo kao na ustuk sušačkim »Banskim vratima«. Medjutim narod je od toga mahom napravio: »Porka ungarika«.

»Kačjak« - tako se zvala kasnije prekrštena »Via Gelsi« kraj Pučkog vrta.

»Predgrad«  - zovu još danas stari ljudi ono mjesto pred gradskim tornjem na Korzu.

»Potpalac«  - neka kuća na trgu, što se prostire iza gradskog tornja. Tu bi se nedjeljom i svetkom sastajali Kozalari i Grohovčani. U staro doba ta je kuća bila »gradska«.

Rastočine, Skudarevo, Kačićevo selo, Benaši, Krasa, Krnjevo, Kablari, Patersko, brdo Veli Ples, Drenova, Brdine, Zad Klana (niže Podbrega), Recice, gdje je danas tvornica torpeda. Zvezda, brdo na riječkom teritoriju.

»Beli kamik« - mjesto kod željezničke stanice, gdje je voda izvirala. Žabica-voda kod kapucinskog samostana, potom: Vrelo Vrbice, Mlačica, Žudinka. Voda u Dolcu zvala se Andrešćica, jer je tamo bila kapela sv. Andrije. Dolac je i danas jedna od glavnijih ulica Rijeke iako se već tako ne zove.

Brajdari, Brajdarice zvali se oni, što su stanovali na Brajdici u blizini riječke željezničke stanice.

»Vozrinj« - zvalo se prije ono mjesto, što se danas zove Belvedere, a Cecilinovo  - kasniji Giardino publico.

»Pod zvončić«  - u blizini onog luka, što su ga prekrstili u »arco romano«. Tu je bila nekakva trošna kuća, a u njoj neka vračara. Ko je htio da udje k njoj, morao je da pozvoni. Otuda i ono -»Pod zvončić«.

I tako bismo mogli da nastavimo, pa i nastavit ćemo, bude li zdravlja. A za sada - Adio - Bog! - kako još danas pozdravljaju na Rijeci i oni Talijanaši, koji još ne mogu sasvim da se odreknu jezika svojih otaca.

Rokac.

MALTA

Talijani se ljute, što Englezi dopuštaju Maltezima, da se služe samo svojim malteškim narječjem a ne i toskanskim. Ko ih sluša, mogao bi omisliti, da oni dopuštaju Istranima da se služe ne samo čakavskim, nego čak i njihovim književnim hrvatskim jezikom. A kad tamo, u Istri se već i za jedno malo, mekano ča ide čak i na Panteleriju, tamo nekamo u blizinu Malte...

I MUSSOLINI PROMIJENIO IME

Zna se, na kakav grubi način Talijani potalijančuju imena i prezimena naše braće, koja su po nesreći pala pod njihov jaram. Čini se, međutim, da se u Italiji osjeća tendencija, da se promjena prezimena protegne i na prave rođene Talijane. Za danas iznosimo samo slučaj Mussolini.

Talijanski se naime Diktator više ne zove Duce nego - Riduce, Pitao sam prijatelja, nekog Triestina, da mi to objasni.

Ze ćaro, reče mi on. Pitajte koga hoćete u Italiji: - Cosa fa il Duce?- svak će vam odgovoriti: II Duce  - Riduce. Što znači da Duce -Reducira (plate, pdnadležnosti, penzije itd.). I tako od Duce - riduce došlo je, da ga više ne zovu Duce nego — Riduce.

MUSSOLINI  LETI

U novinama je pisalo - da je Mussolini prisustvoao pomorskim manevrima u Tirenu i da je onamo odletio u aeroplanu. Štaviše: on da je i sam pilotirao...

- I pravo je, rekli su na to Triestini. Hoće Duce da se vježba. Prilike u Italiji bivaju svakim danom sve kritičnije. Čovjek nikada ne zna... Non si sa mai...

U TISUĆU MASTI OMAŠĆENI LUKAVAC

Otkako su Turci došli u dodir s raznim narodima, dobro su ih proučili i svakome prišili ono, što bi u njemu našli najlkarakterističnije. Tako je njima — na priliku — Srbin hajduk, Bugarin idem, Poljak oholi poganin, Rus prokleti nitkov, Francuz prevejanac, Nijemac tvrdoglavi psovač, Arbanas onaj, koji bi prodao i svoja jetra, Rumunj: ovca nerogata, a Talijan — u tisuću masti omašćeni lukavac.

Dobro su ga namazali Turci!

TALIJANSKI RADIO U DILEMI

Talijanski radio htio bi da Hrvatima u Jugo­slaviji priča, kako su oni zaista vrlo nesretni, ali kako da im to kaže? U kojem jeziku? Talijanski  nikako, jer se taj jezik u Jugoslaviji vrlo slabo govori. Hrvatski opet ne  jer Talijani taj jezik oduvijek preziru, a opet ne bi htjeli, ni da oni u Istri slušajući u radiju svoj jezik dignu glavu... Ne ostaje dakle drugo nego da se Hrvatima pričaju one neke u Rimu fabricirane stvari - njemački. To se eto i dešava. I vi možete svake večeri u sedam sati slušati iz bilo koje talijanske stanice krupni glas neke davno ozrele babuskure, - nekakve virago - koja s mukom sriče gluposti, što ih Hrvatima iz dana u dan serviraju razni talijanski radio-tovari.

16. MARTA

Na desetu godišnjicu aneksije Rijeke talijanski su govornici na dugo i široko pričali, kako su ono njihovi ljudi došli na Rijeku, dok bi se prisutni Riječani bili uvelike zadovoljili, da su im kazali: kad će otići?

HISTORICKI »RIŽOT« I SVEGA PO MALO

Ka'd nemam boljega posla, prebirem po starim novinama. Imam tu pred sobom čitav »stock« listova iz vremena okupacije, D'Annunzija i tako redom: »Popolo«, »Bilancia«, »Vedetta« ... Imam i jednu živu »gazettu«: Ninetta, uvijek gotovu da ispuni one praznine, što ih je vrijeme stvorilo i otvorilo u mojoj malo već razrešetanoj pameti.

Ninetta je već od svojih malih nogu bila pravi vrag Marko. Već kao dijete bacala je kamenje na Sokole, kad bi prolazili kroz Rijeku, ali je zato u vrijeme rata pijuckala i na onaj talijanski aeroplan, što su ga bili oborili na Rijeci, dok je 4 novembra 1918, na dan ulaska talijanske eskadre u luku, ona prva dočekala »argonauta» Jovanina Matkovića, i pružajući prema njemu obje ruke kliknula:

- Ćo, Jovanin. vien qua, che  te peto un baso! Po odlasku D'Annunzijevih legionara stala je

uz Zanelu,   a danas uvelike simpatizuje s našom Jugoslavijom.

U prvo vrijeme talijanske okupacije mnoge su žene na Rijeci bile gotovo sasvim poludjele: jedne

od nekog erotičnog furora, a druge od politike:»Italia o Morte«. Na svakom koraku – sama histerija!

 I Macdonald u svojoj knjizi »A politicalescapade« zove ih »hvsterical wifes«.  I Ninetta bila je jedna od takvih »hysterical wifes«. Kad je neka gospođa Dumičević - Seneković (puro sangue!) otišla na admiralsku lađu »Emanuele Filiberto« i admiralu Raineru predala kitu cvijeća i živo ga poljubila, skočila je i Ninetta i jednoga za drugim poljubila čitav bataljon vojnika. Za to se istoga dana saznalo i u Lovranu, pa su odmah zatim otišle u Opatiju i neke lovranske dame. U opatijskoj luci bila je usidrena jedna talijanska torpiliarka i lovran'ske gospođe i gospođice pohitaše kao furije na brod s patriotskom namjerom, da se s »osloboditeljima« (liberatori) čestito izljube. Očevici pričaju, da je to izgledalo vrlo komično. Prije svega

Lovranke nisu — barem u ono vrijeme — bile onako otvorene i recimo drske kao one riječke Ninette, a. drugo, svaka je od njih htiela, da poljubi najljepšega časnika, a to je izgledalo vrlo komično.

Na Rijeci je to teklo mnogo ležernije.    Već sjutradan  po ulasku  talijanske  flote,  u utorak,

otišle su na »Emanuela Filiberta« mnoge Fiumanke. a među njima, dakako i Ninetta. Nosile su sa

 sobom cvijeće, koje su porazdijelile među časnike i mornare, a onim što im je ostalo, okitile su topove i dizalice, tako da je sve bilo puno rožica i svakojakog zelenila. I ljubile se s mornarima i govorile, kako su sretne, što je Italija došla k njima, baš k njima, koie su mnogo trpjele (abbiamo sofferto molto!). Ninetta je govorila cmokajući se s mornarima: Si, avemo sofferto moltissimo, poverette...

Nisam mogao da joj ne predbacim:

-  Slušajte, Ninetta, vi da ste trpjele? A što? Kada? Kako? Ta kadgod bi austrijska flota doplovila na Rijeku vi ste se uvijek vukli po njihovim brodovima, vi i one druge Fijumanke. I plesale ste i s oficirima, jele najbiranija jela,  pile   šampanjac, pjevale, zabavljale se. Jednom zgodom, - a to je bilo malo prije rata, neki je novinar pisao o tome u svom listu i prekorio vas, da se ne vladate u redu ... i zbog toga bilo je došlo i do dvoboja ... - Ča je bilo, bilo je, sadahna se drugaceje govori i piva: II Quarnero, che Italia chiude ed i suoi termini bagna .. . Znate ki j' to rekal? Gualberto Rajner ammiraglio. Ja - on je to rekal danas na brode. A da ste videli ča j' pokle bilo! Stol pun sve gracije Božje! Ja sam se napucala za celeh osam dan. Da ne bi nego on »rižot«! To je bilo ne fine? ga! Una delizia ! ...

O tom čuvenom rižotu na admiralskom brodu pisali su »Popolo« i »Bilancia«. »Ma si videro anche cose rarissime per noi, e preziose. Ad esempio dei piatti di fumante risotto, al parmigiano, che i convenuti assaggiarono con religioso raccoglimento .. .«

Kad je poslije Ninetta pročitala ono: assaiggiarono (kušali su), prasnula je u grohotan smijeh veleći: – assaggiarono! A dihat nismo mogli, tako smo se strasno na jili! A oni, ki nisu mogli va se hitat, želi su i sobom doma i rizi i sira i svega i svacesa. Ma proprio assaggiarono !.. .

Uistini i »Popolo« i »Bilancia« od onoga dana pisali su: »... tanto che taluni vollero portare a terra del riso e del caffe . . . poiche vera abbondanza grande di tutto . ..«

Uostalom drukčije nije moglo ni biti. Fijumanac može da promijeni dlaku, ali svoju bonkulovićku ćud - nikada. Ako hoćeš pravom, rođenom bonkuloviću da dođeš do srca, treba da mu prođeš kroz želudac. Fijumanac je bonkulović par excellence –ergo .. .

U one dane dosegao je Rajner do srca i samome pok. Gottardiju, vođi autonomista riječkih. I on je ispuknuo onom zgodom svoj govor i kazao, da se je admiral uvjerio, »che il nostro popolo e veramente italiano« (da je naš puk zaista »italiano«). Zadovoljni su bili i socijalisti s drom. Maylenderom na čelu. Njima je Rainer kazao ove tekstualne riječi: »L'Italia e madre del diritto, della giustizia, della liberta.«

Trinaest dana iza toga taj isti admiral prevario je na najgrubiji način ne somo potpukovnika Maksimovića, već i čitavu Antantu. A kakva je Italija mati pravde i slobode, to se najbolje vidi i danas ne samo na Rijeci nego i u čitavoj Italiji.

Taj Rajner, kad smo već kod njega, bio je opozvan odmah nakon one svoje prevare od 17 novembra 1918., ali ne možda zbog toga što je prekršio časnu zadanu riječ, već zato, što nije to prije uradio. ..

Inače - admiral kao stvoren za operetu. Kad se moji Fijumanci sjete, kako je ono 4 novembra prvi put stupio na riječko tlo i isprsivši se nekako komično izrekao: - Voglio il Sindaco di Fiume! - ne mogu ni danas poslije toliko godina, da ne nakrive svoje usne na smijeh.

Ali najsmješnije bilo je to, da od svih onih ljudi okupljenih onog dana na Rivi nije bilo gotovo ni jednoga, koji bi znao da Sindaco znači - podesta.

Italijanita di Fiume!  

                                                                       Rokac         


Riječke žene i djevojke vezu čipku za urešavanje vojnih postrojbi Kraljevine Italije. Njihova predanost i davanje imalo je gotovo sablažnjiv karakter. O čemu saznajemo iz pera književnika Giovannija Comisse: »Grad je vrvio lijepim djevojkama... Riječani su svaku večer ugošćavali u svojim domovima talijanske časnike i priređivali im zabave koje su trajale do jutra. Neki su jeli, drugi su plesali, treći pili; zaista je izgledalo da je ovaj grad, sa životom obilatim darovima bio nagrada za sve naše patnje tijekom rata.«

KRŠTENJE RIMSKOGA MORLAKIĆA

Priča iz 1001 maškarade

 

Pisac ove priče čuo je za fašistički katekizam u drugačijoj verziji nego li je Ninetta pričala Rokcu. Op. ur.

Neki Englez, koji se je mnogo vremena bavio Balkanom, specijalizirao se je na koncu svojih studija u pitanju Janjičara, pa kani izdati čitavu knjigu o tom pitanju. Njega je mnogo- interesirala lakoća, kojom su poneki sinovi balkanskih Slavena postali fanatični za tuđinske ideje, a s vremenom i glavni nosioci vlasti i imperijalističkih težnji drugog naroda na štetu njihovog vlastitog. Naravno, da se taj historičar, kao pravi Englez, nije ograničio samo na turske Janjičare, nego je zdravim razumom obuhvatio i shvatio i druge periode naše povijesti, pa je Janjičarstvo podijelio na tri glavne grupe:

l ) srpski Janjičari - turski veziri i paše;

2) hrvatski Janjičari - austrijski generali;

3) primorski  Janjičari  - dalmatinski dentisti.

Vremena prolaze, pa turskim Janjičarima jedva ima još i spomena, hrvatsko Janjičarstvo  živi još samo u šupljini između glave i visoke crne kape bivših austrijskih generala poput Sarkotića i drugova. A primorsko janjičarstvo drži se još samo pomoću »umjetnog gnojiva« u vidu subvencionirainih škola, riže i ostalih »stimulusa« talijanstva na Primorju.

Poslije ovoga uvoda bit će nam jasnije ono što slijedi. Mislim da svi poznajete našega Dudana, koji je do svoje petnaeste godine nosio crvenkapu, a sada je nepatvoreni rimski »Onorevole«, i glavni govornik na iredentističkim manifestacijama, demonstracijama i komedijama sa t. zv. dalmatinskom zastavom u crnini.

Pred više godina rodio se tome Dudanu sin, pravi pravcati mali dalmatinski Zagorac usred Rima - pa nije šale, što bi ga ćaća krstio u Rimu, kad je sve na njemu morlačko. I moj ti Dudan smisli jednu »beffu«. Nije ga odmah krstio, nego počekao dok mali ponaraste i prohoda, pa onda ga lijepo jednog dana obukao u uniformu od »Balille« (baliti  = sliniti; dakle Balavci ili Slinavci), i ravno s njim — u Split, da ga krsti u »citta irredentissima (kako je u svojoj fašističkoj zanesenosti mislio otac, dok u stvari ispade, da je mali došao da se krsti u »Morlakiju« kuda zapravo i spada).

Na splitskoj rivi bio je krasan doček. Sve birani »sangue puro« (iz Muća, Sinja, Lećevice itd.), mučenici za neoslobođenu Dalmaciju, u fašističkim uniformama - pod zimskom kabanicom! (»Roge u špagu«, kažu Splićani.) Kumovi, pratnja, kao za princa. Ali »Onorevole« se nije usudio izlagati »rusu .glavu«, pa je ostao na parobrodu (u uniformi, ali bez kabanice) i sa dalekozorom je promatrao — razvitak događaja ... kao Napoleon.

»Città irredentissima« još je 'slatko spavala. Čuli su se samo Zagorci na pazaru gdje oj ka ju, kao da bi htjeli pozdraviti svoga zemljaka. Kažu da je i »Onorevole«, instinktivno, stavio bio prst u uho i malo što nije zaojkao kao nekad u djetinjstvu, ali onda se je najednom sjetio da je on Talijan, i zastidio se svoje potsvjesti...

Krštenje malog Dudana prošlo je vrlo svečano. Mala crkva Svetog Duha (»S. Spirito«), na kojoj su naši stari pred 300 godina uklesali mali, ali značajni natpis »Za oprosciegne grihov«, bila je puna uniforma (bez kabanica). Izredali su se govori. Neki kažu, da su se pjevale i neke fašističke litanije, a da je Don Pantafon blagoslovio maloga - sa liktorsklim znakom.. . Na koncu, svi su se stali krstiti po fašističku: »Mussolini comanda - el Re ubidisce - el Papa benedisce« a u to se jedan prevareni trogirski optant sa galerije javi, gromko, da su svi junaci protrnuli: »el popolo ingrannato maledisce!«

Nastala je konsternacija. Uniformirani odmah su navukli kabanice. Mali se je rasplakao. Don Pantalon je brzo sakrio liktorski znak pod mantiju. Kumovi i pratnja razišli su se u najvećem neredu.

Sutradan je nezaposleni Trogiranin, uz obavezu da šuti, dobio na kuću vreću riže i  namještenje u jednoj fabrici... Ali se je stvar ipak pročula. A dobro bi bilo da je dozna i onaj Englez.

  Duje.                               

U SJENI SV. VIDA

U martu o. god. prošlo je deset godina, otkad je ova moja Rijeka anektirana Italiji.   Obligatne fešte trajale su dva tri dana i - kako talijanske novine pišu - još nisu svršile. Čini se, da će trajat čitavu godinu, kao i papinsko sveto ljeto. U Italiji je naime sve sveto: Zara la Santa, San Benelli, kako su ga nazivali na Rijeci, Santa Entrata i Santo Diavolo, kako kaže Talijanac, kad hoće onako fino da zakune.

Kako se dakle slavi ta riječka sveta aneksiona godina? Pisanjem  novinskih članaka, koje niko ne čita i štampanjem Sušmelovih knjiga, koje ni vrag ne kupuje.

Nešto je življe bilo 12 septembra, na dan one  famozne d'Annuzijeve sante entrade: školska djeca, avanguardisti, fašisti, milicija i vojska – sve ona ko - more solito.    Od građanstva samo oni - moraju. A svi ostali ili vrludaju građom

rogovima u džepu ili sa - svim postrani, u kakvom kutu, u četiri oka psuju i kunu uru i »hip« - već znate koji...

Bilo je tih kletava i prije; još dok je D'Annunzio bio na Rijeci, razočarani Fijumanci sipali su na nj svakojake psovke i kletve. I pošto je otišao, a prilike na Rijeci ostajale od prilike iste, prevareni su Riječani davali na sve moguće načine oduška svome krajnjem nezadovoljstvu. Tome je dokaz i dokumenat, što mi ga je juče Ninetta donijela, i ja vam ga evo iznosim u prevođu. To vam je onaj prije poznati, a danas već malo zaboravljeni letak: Per non dimenticare! (Da se ne zaboravi!) I meriti dei nostri »liberatori« (zasluge naših »osloboditelja«).

»Došli su kao braća, piše u tom letku, s obećanjem da nam nose slobodu i sva dobra, što- iz nje izviru, a kad tamo: - Uvrijedili su, izbili i pozatvarali najodličnije i najzaslužnije naše građane,  jer su branili dostojanstvo, čast i prava naroda riječkog.

- Uvrijedili su i pozatvarali čak i najvrijednije i najrodoljujbnije riječke žene, među kojima Rozu de Emili, najodličniju i najzaslužniju učiteljicu riječkoga puka.

- Okrali su, napali i opljačkali stotine i stotine riječkih građana i građanka.

- Umorili su više građana i građanka riječkih.

- Poharali su i opljačkali stotine riječkih kuća.

- Izagnali su i upropastili stotine obitelji čestitih radnika i poštenih ljudi, samo da mogu ući u posjed njihovih stanova i prisvojiti njhove nam ještaje.

- »Rekvirirali« su stanove ili sobe pojedinaca i dovukli u njih svoje prilježnice unoseći u čestite domove ekcese svoje degeneracije.

- Prevarili su mnoge jadne djevojke zlorabeći njihovu poštenu lakovjernost.

- Oskvrnuli su i zarazili djevojčice od 12 do 16 godina,

- Profanirali su sveto boravište naših pokojnika jašući preko njihovih grobova prigodom svojih noćnih,   razbludnih orgija u društvu svojih bludnica.

- Oskvrnuli su našu crkvu priređujući u njoj blagoslove razbojničkih bodeža i druge varvarske cerimonije.

- Oskvrnuli su i naše škole prometnuvši ih u ogavna đubrišta.                                        

- Oskvrnuli su naše bolnice i samostane.

- Prouzročili propast riječke trgovine i industrije.

- Ispraznili privatna i javna skladišta.

- Unijeli su u naš grad nezaposlenost, mižeriju i najniže i najsumnjivije »poslove«.

- Osiromašili su naše građanstvo i time, što su u društvu naših gavana krivotvorili novac.

- Upropastili su gradske financije, ispraznili gradske blagajne i prisvojili  sebi životne namirnice, što su bile namijenjene gradu.

- Zaposjeli su sve urede i službe, tako - da su  domaći sinovi zapali u nezaposlenost pa su prinudjeni da se isele.

- Uništili   su   trgove,   šume,   javne   zgrade, opljačkali   radione  prouzročivši  nam  time  milijunske štete, koje ćemo morati mi da nadoknađujemo.

- Stvorili su ratna sudišta, smiješna i zločinačka. Ti su Tribunali bacali u tamnicu poštene ljude a riješavali svake krivnje njihove lupeže, varalice i ubojice,

- Uveli su nekakvu vojnu policiju, okrutniju i podliju nego što bijaše ona austrijska. Ta policija ima da progoni poštene i mirne građane, a da štiti lopove.

- Uveli su premetačine u svrhu otimanja i silovanja riječkih žena,

- Pogazili su sva gradska prava, pripremili i organizirali i provocirali bratoubojnički rat i djelomično razorenje grada.

- Napunili su Rijeku strancima, među kojima ima malo poštenih, a vrlo mnogo nepoštenih, koji iskorišćuju i muzu naš grad,   terorizuju   građane ne bi li održali na vlasti najveće kradljivce, i to sve zbog međusobnog pomaganja.

- Došli su gradeći se braćom. Otići će kao najomraženiji dušmani.«

Tako onaj letak, koji je štampan negdje prije trinaest godina, Prava ali i iskrena Jeremijada.

Pravi rođeni Riječani ni danas ne govore drukčije. Danas govore ovako i oni, koji su još 1921. godine u aprilu glasovali za fašistički »blok«. 

Rokac.                                           

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana