SUŠAČKA REVIJA broj 58/59

 


povijest

RAZZA EBRAICA

Sanja Simper

Antisemitsko zakonodavstvo u fašističkom školstvu Kvarnerske pokrajine (1938. - 1943.)

Objavljivanjem antižidovskih odredbi tijekom jeseni 1938., među kojima su temeljne bile Odredbe o zaštiti talijanske rase, od 17. studenoga 1938.,  fašistički režim Kraljevine Italije utvrdio je zakonsku osnovu kojom su talijanskim Židovima  drastično ograničena  građanska prava. Primjenom odredbi na školstvo, u nadležnosti Ministarstva nacionalnog obrazovanja čiji je ministar bio Giuseppe Bottai (1936. – 1943.), sustavno je provedena tzv. arijanizacija cjelokupnog obrazovnog sustava udaljavanjem pripadnika tzv. židovske rase.[1]

S obzirom na radikalnost i sveobuhvatnost mjera, s njihovim je objavljivanjem fašistički režim preduhitrio nacističku Njemačku, u kojoj će tek nakon krvavih događaja tijekom Kristalne noći, 9. /10. studenog 1938. biti odbačen princip numerus clausus na snazi od 1933. i usvojene odredbe općeg isključivanja, slične fašističkim. Kako objasniti činjenicu da je primjena antižidovskih odredbi počela najprije u školi? Osim praktičnih razloga,  s obzirom na potrebu  usklađivanja s početkom školske godine, važnijim se čine ideološki razlozi. Fašistički je režim školi dodijelio važnu ulogu institucionalnog pokretača sveobuhvatne kulturno – političke preobrazbe, u kojoj se  obrazuju mladi naraštaji  kojima je trebalo učvrstiti samosvijest i ponos zbog pripadanja naciji utemeteljici, prema fašizmu, civilizacije i kulture naroda svijeta.


Učenici državne židivske osnovne škole u Rijeci.

Objavljivanje antižidovskih odredbi u školstvu bilo je pripremljeno nizom ministarskih okružnica koje su već tijekom kolovoza 1938. odaslane pokrajinskim školskim nadzorništvima (R. Provveditorato agli studi). O tome je istovremeno bilo obaviješteno Ministarstvo unutarnjih poslova. To su bile administrativne odredbe restriktivnog karaktera, koje su kasnije  sankcionirane zakonskim dekretima.

Posljedicom odluka usvojenih na zasjedanju Velikog fašističkog vijeća, od 6. i 7. listopada, kojima su između 7. i 10. studenog 1938. definitivno zacrtane smjernice talijanske politike u domeni «zaštite rase», objavljen je Kraljevski dekret od 15. studenog, a 17. studenog Odredbe o zaštiti rase (Provvedimenti per la difesa della razza).

Cjelovitu zakonsku normativu u području školstva moguće je izložiti u sljedećih nekoliko točaka: nastavnici «židovske rase» ne mogu raditi u državnim i privatnim školama svih stupnjeva i usmjerenja; izuzeti su oni koji su zaposleni u školama osnovanim pri židovskim općinama ili u «posebnim odjeljenjima» pri državnim osnovnim školama; iz škola, ministarskih ureda i institucija udaljuje se  nenastavno osoblje židovske rase;  iz osnovnih i srednjih škola, bilo državnih ili privatnih, koje polaze talijanski učenici isključuju se učenici «židovske rase». Odredba se odnosila i na one učenike «židovske rase» čije su obitelji ishodile diskriminaciju zbog osobitih zasluga; učenici «židovske rase» mogu polaziti sljedeće škole: osnovne i srednje škole pri crkvenim institucijama, ukoliko su  katoličke vjeroispovijesti, zatim, židovske osnovne i srednje škole čije se osnivanje dopušta pri židovskim općinama i već spomenuta «posebna odjeljenja» pri osnovnim državnim  školama; sa sveučilišta isključuju se studenti «židovske rase», strani i talijanski državljani, a odredbi ne podliježu oni koji su već bili upisani u akademsku godinu 1937./38. (osim njemačkih Židova); zabranjuje se upotreba udžbenika čiji  su autori osobe «židovske rase», pa i ukoliko su nastali suradnjom skupine autora od kojih je samo jedan pripadnik «židovske rase», ili ako su udžbenike komentirale ili uredile osobe «židovske rase»; iz akademija, literarnih i znanstvenih institucija i udruženja isključuju se osobe «židovske rase».


Židovi stranci isključeni iz talijanskih škola, La Vedetta d’Italia,
4. kolovoza 1938.

Spomenutim temeljnim odredbama «za obranu rase» u fašističkom školstvu, ministar Giuseppe Bottai dodao je još niz novih, odaslanih do ljeta 1939. pokrajinskim školskim nadzorništvima putem okružnica, no one glavne bile su već  donesene tijekom jeseni 1938.

Pripadnici opatijske i riječke židovske općine, s jakim kulturnim i vjerskim tradicijama te identitetom židovstva zemalja srednje i istočne Europe, našavši se u državno – pravnom  okviru Kraljevine Italije, unutar novouspostavljene Kvarnerske pokrajine 1924., proživljavaju tijekom godina fašističke vlasti etape postupnih promjena, baš kao i ostatak talijanske židovske populacije. Tim će promjenama biti izmijenjen njihov pravni status vjerske manjine. Promjene su započele uvođenjem  vjerske neravnopravnosti koju su definitivno utvrdili Lateranski sporazumi 1929., zatim, početkom tridesetih, uvođenjem zakona kojima im je ograničena administrativna autonomija.

Antisemitska kampanja u središnjem nacionalnom tisku tijekom 1938. najavila je uvođenje antižidovskih zakona u Kaljevini Italiji. U Kvarnerskoj pokrajini antisemitsku kampanju podržava lokalni dnevnik, riječka La Vedetta d'Italia. U vrijeme dok je antisemitska kampanja  bila na vrhuncu, početkom kolovoza 1938., La Vedetta d'Italia, u rubrici u kojoj  donosi vijesti iz zemlje, objavljuje i kraći članak koji najavljuje u školskoj godini 1938. – 1939. zabranu upisa Židovima strancima u talijanske škole svih stupnjeva i usmjerenja; zabrana uključuje i one koji imaju boravište u Italiji. Ovom je obavijesti bilo  najavljeno  uvođenje  zakonskih odredbi kojima će početi progon židovstva u Italiji. Znakovito je da će se fašistički režim  najprije okomiti na Židove sa statusom stranaca, što je i razumljivo budući da su kao pojedinci općenito bili izdvojeni iz nacionalne zajednice i stoga ih je bilo jednostavnije izolirati (u odnosu na njihovu domaću braću) i pogoditi. Tako ministar Bottai u skladu s rečenim, uoči početka školske godine dopisom obavještava pokrajinska školska nadzorništva da, prema odredbama o obvezi iseljenja u roku od šest mjeseci za Židove strance, ovlašćuje ravnatelje školskih institucija da izvrše povrat dokumenata židovskim učenicima strancima na njihov zahtjev. Pretpostaviti je da je ovim odredbama pogođen pretežni dio židovske populacije u Kvarnerskoj pokrajini, uglavnom mađarskog i njemačkog porijekla. Ova se činjenica objašnjava posljedicom masovne židovske imigracije iz zemalja srednje i istočne Europe tijekom prvih desetljeća prošloga stoljeća, u vrijeme izuzetnog gospodarskog rasta u kvarnerskom području, zatim brojnošću židovskih turista u Opatiji i okolici, od kojih će se neki i trajno naseliti i, konačno, prilivom židovskih izbjeglica koji od sredine tridesetih godina, bježeći pred progonima  u Europi pod nacističkom dominacijom, traže sigurnost u Kraljevini Italiji.


Pismo školskog nadzornika Kvarnerske pokrajine ministru obrazovanja o provedenom postupku tzv. arijanizacije, 19. prosinca 1938.

Tijekom istoga mjeseca, kolovoza 1938., nizom okružnica Ministarstva nacionalnog obrazovanja, upućenih pokrajinskim školskim nadzorništvima, dalo se prve konkretne naputke u provedbi restriktivnih mjera antisemitske politike u području školstva. Njima je između ostalog bilo naređeno  popisivanje cjelokupnog nastavnog i nenastavnog kadra radi utvrđivanja njegove rasne i vjerske pripadnosti. Tako su u rujnu 1938. prosvjetni savjetnici i ravnatelji svih osnovnih i srednjih škola bili dužni napraviti tzv. rasni popis svih djelatnika škole (censimento del personale di razza ebraica). To se obavljalo putem posebnih obrazaca (scheda personale), u kojima su se ispitanici morali deklarirati o svojoj vjerskoj i «rasnoj» pripadnosti. Rezultate ovih popisa morali su poslati pokrajinskom školskom nadzorništvu koje ih je zatim slalo prefektu pokrajine, a prefekt prosljeđivao Ministarstvu unutarnjih poslova u Rim, odnosno Uredu za rasna pitanja i demografiju. U Rijeci i Opatiji tada je bilo devetnaest nastavnika srednjih i osnovnih škola (zbog nepreciznog unošenja podataka samo je djelomično moguće utvrditi koliko je srednjoškolskih, a koliko osnovnoškolskih nastavnika; sveučilišni profesori nisu evidentirani). No, zbog fragmentarnosti sačuvane građe i složenog postupka primjene rasnih odredbi, definiranog kasnije Odredbama od 17. studenog 1938., neizvjesno je koliki je bio točan broj otpuštenih nastavnika «židovske rase» u Kvarnerskoj pokrajini. Naime, prema kriterijima fašističke rasne normative pripadnicima «židovske rase» smatrani su oni kojima su oba roditelja Židovi, zatim oni kojima je otac Židov, a majka strane nacionalnosti te oni koji,  iako rođeni u mješovitom braku, ispovijedaju židovsku religiju. Nije bio «židovske rase» onaj koji je ispovijedao  bilo koju drugu religiju osim židovske prije 1. listopada 1938. godine. Osim toga, postupak primjene rasnih odredbi izvjesnim je kategorijama židovske populacije pružao mogućnost izuzeća primjenom  tzv. diskriminacije koju je  bilo moguće zatražiti na osobni zahtjev do 30. ožujka 1939. Ovo je izuzeće bilo moguće ishoditi na temelju posebnih zasluga, osobnih ili članova obitelji. Tako su od odredbi mogle biti izuzete obitelji poginulih u talijanskim ratovima: libijskom, svjetskom, etiopskom i španjolskom; obitelji dobrovoljaca i odlikovanih vojnika u tim ratovima; obitelji odlikovanih fašista; obitelji bolesnih, invalida i ranjenih fašista; obitelji onih koji su bili članovima fašističke stranke od 1919. do 1922. te u drugoj polovici 1924.; obitelji riječkih legionara; obitelji s izvanrednim  zaslugama. Stjecanjem ovog izuzeća bilo je moguće dobiti i prednost pri zapošljavanju u osnovnim i srednjim školama namijenjenim djeci «židovske rase». U donošenju krajnjih zaključaka nas onemogućuje i činjenica da ne raspolažemo točnim podacima o iseljenim Židovima, osobito onih sa statusom stranaca, a zatim i onih koji su ubrzo po donošenju odredbi iselili zbog ograničenja ekonomske aktivnosti.

Istovremeno s užurbanim administrativnim pripremama za isključenje židovskih nastavnika tekle su i pripreme za isključenje židovskih učenika, o čemu su školski nadzornici prvavovremeno izvijestili ravnatelje škola. Prema okružnici Nacionalne ustanove za srednjoškolsko obrazovanje Ente Nazionale dell'Insegnamento Medio (E.N.I.M.) od 24. rujna 1938., upućenoj ravnateljima srednjih škola, u raznim naputcima uoči početka školske godine 1938./39.  govori se i o upisima učenika. Tako doznajemo da su roditelji pri upisu bili dužni dati izjavu o rasnoj pripadnosti učenika, odnosno, uputama se precizira da se neće moći upisati učenici čija su oba roditelja  pripadnici «židovske rase».


Učenici petog razreda državne židovske osnovne škole
1941. godine

Analizom podataka iz već spomenutih  evidencija židovske populacije u Rijeci i Opatiji, iz kolovoza 1938.,  moguće je ustanoviti ukupan broj djece školskog uzrasta (a zatim i one koja su imala zakonsku obvezu polaženja škole). Tako je u Rijeci i Opatiji u kolovozu 1938. registrirano ukupno 268 djece rođene između 1920. – 1932. koja su 1938. u dobi od 6 do 18 godina, što otprilike odgovara uzrastu polaznika osnovne i srednjih škola (scuola media inferiore, scuola media superiore). U Rijeci je popisom evidentirano i 9 studenata visokoškolskih ustanova. Ne znamo gotovo ništa o sudbini ove djece s obzirom na nove zakonske odredbe o isključenju iz škole, a kao i u slučaju židovskih nastavnika, ne raspolažemo službenim podacima o broju isključenih učenika.  U donošenju nekih zaključaka trebalo bi uzeti u obzir i činjenicu da je velik broj djece bio rođen u mješovitim brakovima, kao što je bilo i puno onih  koji su se u popisu izjasnili kao rimokatolici. Njima su nove odredbe dopuštale mogućnost školovanja pri crkvenim ustanovama, no pod uvjetom da mogu dokazati da su bili pokršteni prije 1. listopada 1938. Nadalje, treba uzeti u obzir i brojne slučajeve obiteljskih prijelaza na rimokatolicizam, kao i posljedicu odredbe o iseljenju Židova stranaca te činjenicu stalnog priljeva židovskih izbjeglica, zbog čega je u sljedećim godinama bilo teško pratiti brojnost   židovske populacije u pokrajini.

Početak školske godine bio je predviđen za 18. listopada. (Naizgled, ništa se novo nije događalo, kao da već nisu bile poduzete sve mjere kojima će biti promijenjen  sastav školskih zbornica i razreda u kojima su do jučer židovska djeca, savršeno integrirana , učila zajedno sa svojim školskim kolegama.) Svoja sjećanja na te dane opisuje Rosemarie Wildi-Benedict: «Ja nisam više mogla polaziti javne škole; ova je posljednja mjera pogodila mene, četrnaestogodišnju djevojčicu, na neposredan način. U lipnju sam uspješno položila prijemne ispite za upis u Realnu gimnaziju, te me pomisao da ću pohađati ovu školu činila veoma sretnom. Plakala sam tri dana. Najteži trenutak je bio kada su moje susjede Vera i Zdenka (još smo i danas prijateljice) počele omatati knjige i nove bilježnice. Pokušavale su me tješiti: «Ma što te briga, budi sretna što ne moraš više ići u školu, radit ćeš što želiš....»[2]


Ministrov brzojav školskom nadzorniku Kvarnerske pokrajine u kojem precizira norme o zabrani upisa za židovsku djecu od 13. listopada 1938.

Jedna druga svjedokinja, Maddalena Werczler,  isključena iz srednje škole sa šesnaest godina, prisjeća se: «To je bio prvi udarac, svi smo zajedno pričali o odredbama; nismo se mogli upisati, nije postojala židovska srednja škola (superiore) ....od nekih starijih kolega koji su već završili srednju školu, uzimala sam privatne poduke, ali umjesto da izađem na ispite....javila sam se tek nakon dvije godine, budući da je prvi sraz s isključenjem iz škole bila mjera prefekta Temistoclea Teste koji je nas učenike koji više nismo pohađali školu, slao raditi....takozvana obaveza na rad......svoj posao sam obavljala na općinskoj tržnici: prala sam tezge gdje se prodavalo voće, nakon toga sam tjedan dana radila u općinskoj klaonici, na kraju kod jedne frizerke.....»[3]

Njihovo isključenje nije bilo ničim prije najavljeno, učenici su još bili na praznicima kada su novine donijele vijest o uvođenju novih zakonskih odredaba.[4]

Ministar G. Bottai, 30. rujna 1938., dajući upute školskim institucijama u zemlji o inauguracijskim školskim svečanostima, predviđenima za 17. listopada, ističe kako će im nazočiti «kompletni nastavnički kadar te učenici sa svojim obiteljima.»

Zanimljiv je stoga osvrt na događanja od 17. listopada u riječkoj gimnaziji Dante Alighieri (R. Liceo Ginnasio). Prema već spomenutim ministarskim uputama, učenicima i njihovim roditeljima se pozdravnim govorom, izrečenim u svečanom tonu, obratio ravnatelj škole Silvino Gigante. Nakon uvodnog dijela, u kome je govorio o usklađenim interesima fašizma i talijanske škole, osvrnuo se i na jedan drugi važan cilj kome teži fašizam , a to je «očuvanje i obrana rase». Objasnivši problem koji se pojavio nakon osvajanja Afričkog carstva – opasnost od miješanja rasa, pohvalio je odluku režima o zabrani veza između Talijana i pripadnika drugih rasa, te nastavio: «Dotaknut je također i problem židovstva. Mentalitet naroda Izraela je previše drugačiji od našeg i nedavni su primjeri dokazali da može predstavljati opasnost za našu Domovinu. Neosporna je činjenica da su u svim zemljama, ili gotovo svim, Židovi na čelu opozicije protiv fašizma, pobornici, po samoj njihovoj prirodi, internacionalizma, kao što je neosporno da se Židovi čitavog svijeta međusobno osjećaju braćom, što potvrđuju i škodljiva djela. Stoga ih je fašizam, da bi izbjegao njihov utjecaj koji je mogao biti poguban, udaljio iz škole.»[5]

Zbog prilika koje su nastupile nakon objavljivanja prvih antižidovskih odredbi u rujnu 1938., židovske su općine širom Italije, potaknute inicijativama pojedinaca, zabrinutih roditelja ili otpuštenih nastavnika, započele užurbanu akciju oko osnivanja novih škola. Zbog brojnih problema, prije svega praktične prirode, kao što su nepostojanje odgovarajućeg prostora ili, u manjim mjestima, nedovoljan broj učenika, općine su se pokušavale dogovoriti s pokrajinskim nadzornikom kako bi se problemi riješili. U tom smislu reagirala je Zajednica talijanskih židovskih općina  u Rimu (L'Unione delle Comunità Israelitiche italiane) i u rujnu 1938. osnovala Komitet za školske probleme (Il Comitato per i problemi scolastici) koji bi savjetima i direktivama uskladio aktivnosti općina na periferiji te posredovao u odnosima s Ministarstvom u Rimu. Pitanje srednjoškolske populacije bilo je još složenije, jer je njezin položaj još uvijek bio neizvjestan. Tijekom rujna vode se pregovori s Ministarstvom o mogućnostima organiziranja nastave za srednjoškolske učenike, sredinom studenoga konačno je utvrđeno otvaranje srednjih škola pri židovskim općinama. Pripreme za njihovo otvaranje  teći će tek tijekom studenoga, pa će u skladu s tim i njihovo otvaranje biti odgođeno i vremenski neujednačeno. Škole su,  kada su se otvorile, imale nejednake nastavne programe, izrađene ovisno o potrebama i završenom dotadašnjem obrazovanju učenika i organizacijskim i stručnim sposobnostima raspoloživih nastavnika. Isto tako, u fazi pripreme za otvaranje škola bilo je važno što hitnije saznati ukupan broj školske djece osnovnih i srednjih škola  kako bi se čim prije osigurali uvjeti za njihovo ponovno uključenje u nastavu, pa se Unija s tim zahtjevom obratila židovskim općinama. Trebalo je brzo raditi na ostvarenju cilja, a to je bilo osiguranje kontinuiteta nastave čiji se početak  bližio. Nastojanja su urodila plodom i većina je židovskih općina uspjela osigurati početak školske godine u skladu s onim u državnim školama. Tako su za židovsku djecu otvorene osnovne škole u gotovo svim talijanskim gradovima u kojima je bilo barem 10 upisanih učenika.

Kako u Kvarnerskoj pokrajini 1938. nije bilo škola pri židovskim općinama Rijeke i Opatije, osim organizirane religijske nastave, u jesen iste godine, posljedicom rasnih zakona, u Rijeci su osnovane dvije nove škole: Osnovna državna škola za učenike židovske rase, Kozala  (Scuola di Stato per gli alunni di razza ebraica, Cosala), kao «posebno odjeljenje pri državnoj školi» i Židovska privatna srednja škola, pri Židovskoj općini Rijeka (Scuola media israelitica privata). S obzirom da arhivska građa sadrži svega nekoliko dokumenata koji  dokazuju postojanje škola, teško je  zaključiti nešto više o njihovom djelovanju, kao i o razdoblju djelovanja. Spomenutu prazninu donekle popunjuju usmeni i pisani iskazi nekolicine polaznika te radovi talijanske historiografije.

Osnivanje Osnovne državne škole za učenike «židovske rase» za djecu iz Rijeke i Opatije najavio je školski nadzornik Kvarnerske pokrajine putem obavijesti u riječkom tisku 16. listopada. Tako je najavio upise 18. listopada u školi Alessandro Manzoni, u Rijeci (Kozala), u ulici Torquato Tasso br. 11., gdje će škola i nadalje djelovati (u zgradi današnje Osnovne škole Belvedere). U školu se u svih pet razreda tada upisalo ukupno 48 djece iz Opatije i Rijeke. S obzirom na smještaj škole, izvan neposrednog centra grada, pretpostavlja se da je za najmlađe učenike iz udaljenijih područja, osobito za one  iz Opatije, svakodnevni dolazak bio prilično mukotrpan, pa je i pitanje jesu li u nju krenuli baš svi koji su se te školske godine morali upisati u školu. Vjerojatno zbog malog broja učenika, nastava se odvijala istovremeno za polaznike različitih razreda, a tijekom godina izvodili su je nastavnici: Wanda Krieger, Lia Fürst, Michele Brienza, Amedeo Prandi i Giuseppina Superina. Među njima je samo  Wanda Krieger, službeno registrirana kao pripadnica «židovske rase», bila otpuštena sa svog prethodnog radnog mjesta. Iznenađuje što u školi nije bilo više židovskih nastavnika s  obzirom na činjenicu da su u ovim školama imali prednost pri zapošljavanju. Nastavni program koji se u školi ostvarivao bio je istovjetan onome u drugim državnim školama, što potvrđuju školski dnevnici, s izuzetkom rimokatoličkog vjeronauka, a  religijska se nastava vjerojatno ostvarivala u krugu obitelji ili židovske općine. Školski udžbenici, također, s izvjesnim prilagodbama, uvedeni uz suglasnost  Ministarstva obrazovanja, bili su isti kao i u državnim školama. Iako se radilo o odjeljenjima za židovsku djecu, vlada nije dopuštala neradne dane u vrijeme židovskih vjerskih svečanosti. Školske svjedodžbe, koje je izdavala Nacionalna fašistička stranka (Partito Nazionale Fascista), sadržavale su, međutim, uz ime učenika  opasku o rasi («di razza ebraica»), kao i spomenuti školski dnevnici koji su imali rubriku za određenje rasne pripadnosti («razza»). Kako bi bio spriječen svaki mogući kontakt s učenicima «arijevske rase», nastava se odvijala u suprotnoj, poslijepodnevnoj smjeni.[6]

Prema poznavanju prilika u drugim područjima Kraljevine Italije gdje su takve škole uspostavljene, pretpostaviti je da je  škola  djelovala do kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. kada uspostavom nacističke okupacijske vlasti  i Operativne zone Jadransko primorje, u koju će biti uključena Kvarnerska pokrajina, započinju uhićenja i deportacije židovskog stanovništva.

Židovska privatna srednja škola (Scuola media israelitica privata) pri Židovskoj općini Rijeka, počela je radom 20. studenog 1938., privremeno u prostorima Općine i djelomično u prostorima Židovskog kulturnog društva (Circolo di cultura ebraica). U nju se tada upisalo 45 učenika. Vodio ju je profesor Bruno Permutti, a ostatak nastavnog kadra činili su nastavnici otpušteni iz državnih škola. Nažalost, do sada nije bilo moguće utvrditi njihova imena.[7] Evo kako nam je svoja sjećanja o nastavi, prenijela s dozom šaljivosti Rosemarie Wildi-Benedict, bivša  polaznica  škole: «Problem škole, bilo to dobro ili loše, riješen je židovskom školicom. Nastavnici, Židovi koji su tek diplomirali ili su još studirali (tu se nalazio i moj brat Tibi), bili su premladi za nas, nismo ih shvaćali previše ozbiljno. Na primjer. Sat povijesti: «Gizelt: tko je bio papa 1099?», Aldo Mattei: Ja ne, a niti Enzo Krahl, jer je bio samnom  čitav dan.»...Ali na kraju školske godine mogla sam polagati,  «kao privatni polaznik», prijemne ispite za drugi razred gimnazije.» [8]

Rad škole je od osnutka financijski pomagala UCII, s obzirom da riječka židovska općina nije raspolagala dostatnim sredstvima čiji će se priliv još smanjiti, s obzirom na pogoršanje općih životnih uvjeta nakon ulaska Italije u rat i potrebe pomaganja brojnih židovskih izbjeglica koji su pristizali na kvarnersko područje. Nastavni program je i u njoj, kao i u osnovnoj, bio istovjetan onom u državnim školama. Korišteni su isti udžbenici, a postojala je i mogućnost upotrebe udžbenika židovskih autora koji su u državnim školama bili zabranjeni i izbačeni iz upotrebe. Osim rimokatoličkog vjeronauka, nije se ostvarivala ni nastava vojne kulture (cultura militare), inače predviđena državnim programima. Upravo su ovo bili razlozi koji su doprinijeli da nastava u ovim školama nije bila ideologizirana, za razliku od nastave u drugim državnim školama. Osim toga, židovskoj djeci bilo je zabranjeno uključivanje  u organizacije fašističke mladeži (GIL), u skladu sa zabranom sudjelovanja Židova u fašističkoj stranci, što je bilo već od prije sankcionirano jednim od spomenutih kraljevskih dekreta. Nije poznato do kada je škola djelovala, posljednji dokument koji dokazuje njezino djelovanje datira iz rujna 1942.; prema riječima Rosemarie Wildi Benedict saznajemo da se ugasila zbog organizacijskih i drugih razloga, odnosno emigracije njenih nastavnika.

Uvođenje antižidovskih odredbi u školstvo  Kraljevine Italije dovelo je do isključenja židovstva iz kulturnog života, kao i segregacije djece osnivanjem posebnih škola; prouzročilo je brojne traume i neizvjesnosti ugrozivši egzistencije mnogih ljudi.

Osnivanje škola, nastojanje da se vlastitoj djeci pruži barem osnovno školovanje u godinama u kojima su im sva ostala prava bila zanijekana, bio je prvi, a po nekima i najkonkretniji, odgovor koji su židovske općine dale fašističkim progonima.

 

BIBLIOGRAFIJA

1. Darko DUKOVSKI, Fašizam u Istri (1918. – 1943.),Pula, 1998.
2. Daniel FISHMAN, Una risposta ebraica alle leggi: l’organizzazione delle scuole, u: Skupina autora, La Rassegna Mensile di Israel, 1938: le leggi contro gli ebrei vol. LIV, nn. 1-2 (gennaio – agosto 1988), L’Unione delle Comunità israelitiche italiane, Rim, 1988., str. 335.-364.
3. Michele SARFATTI, Gli ebrei nell’Italia fascista. Vicende, identità, Persecuzione, Einaudi, Torino, 2000.
3. Michele SARFATTI, La scuola, gli ebrei e l’arianizzazione attuata da Giuseppe Bottai, u: Skupina autora, I licei G. Berchet e G. Carducci durante il fascismo e la resistenza, Liceo classico statale Carducci, Milano, 1996., str. 37. – 66.
4. Michele SARFATTI, 1938: le leggi contro gli ebrei, u: Skupina autora, La Rassegna Mensile di Israel, 1938: le leggi contro gli ebrei , vol. LIV, nn. 1-2 (gennaio – agosto 1988), L’Unione delle Comunità israelitiche italiane, Rim, 1988., str. 13. – 18.
5. Enzo COLLOTTI, Il fascismo e gli ebrei. Le leggi razziali in Italia, Laterza, Rim, 2003.
6. Anton GIRON, Židovsko pitanje u općini Opatija (od 1938. – 1945.), posebni otisak iz «Problemi sjevernog Jadrana», sv. 7, HAZU, Rijeka – Zagreb, 2000.
7. Silva BON, Le Comunità ebraiche della Provincia italiana dell Carnaro Fiume e Abbazia (1924 – 1945), Società di Studi Fiumani, Rim, 2004.
5. Alessandra MINERBI, Tra nazionalizzazione e persecuzione. La scuola ebraica in Italia, 1930-1943, u «Contemporanea», a. I, n. 4, ottobre 1998, str.703.-730.
9. Rosemarie WILDI-BENEDICT, Rosemarie, Piccole memorie 1938-1950, con lettera inedita di Primo Levi, Primalpe Costanzo Martini, Boves 1999.
10.

Skupina autora, Dizionario dei Fascismi, Bompiani, Milano, 2005.

BILJEŠKE

[1] Istraživanje o primjeni antisemitskog zakonodavstva u školstvu na području bivše talijanske Kvarnerske pokrajine (Provincia di Carnaro) provedeno je na temelju izvorne arhivske građe u Hrvatskom državnom arhivu u Rijeci (HRDARI), pretežno u fondovima Kraljevskog školskog nadzorništva Kvarnerske provincije  (Regio Provveditorato agli studi della Provincia del Carnaro), manjim dijelom u fondovima riječke  Prefekture (Regia Prefettura di Fiumei Uprave policije u Rijeci (Questura di Fiume), zatim, u povijesnom arhivu Zajednice talijanskih židovskih općina u Rimu (Archivio storico dell'Unione delle Comunità ebraiche Italiane,UCEI), u fondovima: “Atività dell’UCII dal 1934”, serie “Istituti di cultura”, b. 35 D, f. 35D – 15 “scuole 1938”, sf. “circolari 1938/39”; “Atività dell’UCII dal 1934”, serie “istituti di cultura”, b. 35 D, f. 35D-15 ”Scuole 1938”, 1938 aprile – 1939 settembre, sf. “Scuole medie costituite”, secondo sf. Fiume, 351, te na temelju razgovora sa sudionicima događaja.

[2]  Rosemarie WILDI-BENEDICT, Rosemarie, Piccole memorie 1938-1950, con lettera inedita di Primo Levi, Primalpe Costanzo Martini, Boves 1999., str. 22., u izvorniku: «Io non potevo piu frequentare le scuole pubbliche; quest ultimo provvedimento fu quello che colpì me ragazzina 14enne, nel modo piu immediato: in giugno avevo superato piutosto bene gli esami di ammissioni al Liceo Scientifico e mi ero rallegrata moltissimo all'idea di frequentare qesta scuola. Piansi per tre giorni. Il momento peggiore fu quando le mie vicine di casa Vera e Zdenka (siamo amiche ancor oggi) cominciarono a «foderare» i libri e quaderni nuovi. Loro cercavano di consolarmi «Ma cossa ti bazili, sta contenta che non te toca più andar a scola, ti farà quel che ti vol.....»                         

[3] Iz interviewa autorice s Maddalenom Werczler, od 10. svibnja 2005., u izvorniku: « Quello è stato il primo colpo, tutti insieme parlavamo dei primi provvedimenti, non ci potevamo iscrivere, non c'era la scuola media ebraica (superiore)... Con degli amici piu anziani di me, che avevano già fatto il liceo, ho preso delle lezioni private ma invece di presentarmi agli esami... mi sono presentata dopo due anni, perché il primo impatto coll'esclusione dalla scuola è stato il provvedimento del prefetto Temistocle Testa che mandava, noi studenti che non andavamo piu a scuola, a lavorare... la cosiddetta precettazione al lavoro... il mio lavoro lo svolgevo al mercato comunale: lavavo i banchi dove si vendevano le verdure, poi per una settimana al macello comunale, e infine da una parrucchiera.»

[4] Prema sjećanju Enrica Breinera, iz interviewa s autoricom u kolovozu 2004.

[5] U “La Vedetta d'Italia «, od 18. listopada 1938., u izvorniku: «E fu pure affrontato il problema ebraico. Il popolo d'Israele ha una mentalità troppo diversa dalla nostra, ed esempi recenti hanno dimostrato il pericolo ch'esso puo costituire per la nostra Patria. E innegabile che in tutti i paesi, o quasi, l'opposizione al Fascismo è capeggiata da ebrei, fautori, per loro natura dell'internazinalismo com'e innegabile che gli ebrei di tutto il mondo si sentono fratelli tra loro, e anche questo e dimostrato da fatti nocenti. Quindi, il fascismo per evitare la loro influenza che avrebbe potuto essere deleteria, li ha allontanati dalla scuola.»

[6] Prema sjećanjima Lee Baruch Halevy, ispričanima autorici putem elektronske pošte u studenom 2005.

[7] Lea Baruch Halevy je putem elektronske pošte, od 30. studenog 2005.,  autoricu izvijestila o sljedećim (nepotpunim) imenima nastavnika židovske srednje škole u Rijeci: gosp. Lust (matematika), Anci Herskowitz (prirodne znanosti), Edith Lipschitz (latinski i talijanski jezik),  gosp. Zeisler (književnost), gosp. Levi (engleski jezik), Lola Fishl (francuski jezik), prof. Fleishmann (religijska nastava i hebrejski).

[8]  Rosemarie WILDI-BENEDICT, Rosemarie, Piccole memorie 1938-1950, con lettera inedita di Primo Levi, Primalpe Costanzo Martini, Boves 1999., str.23., u izvorniku:  «Il problema della scuola, bene o male, fu risolto con la scuoletta ebraica. Gli insegnanti, studenti o neo- laureati ebrei (c'era anche mio fratello Tibi) erano troppo giovani per noi, non li prendevamo molto sul serio. Esempio. Lezione di storia: «Gizelt: chi era papa nel 1099?» Aldo Mattei: «Mi no, e gnanca el Enzo Krahl, el xè stà con mi tuto il giorno.».....Ma alla fine dell'anno scolastico potei dare, da «privatista», gli esami d'ammisione alla seconda liceo.»

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana