SUŠAČKA REVIJA broj 60

 


more

MOLO LONGO

Kim Cuculić

Na jednon litratu Voje Radoičića čudo j' vapori va moru spred Rike, a na jednon mestu piše: «Rive ni». Već leta i leta poveda se o ten kako bi se Rika finalmente trebala otpret moru, ma zgljeda da j' more još vavik z vremena na vreme leh kulisa. Jušto kot i na Vojinin litrati. I danaska po toj našoj rive pasa željeznička štreka, a na dobron delu i dalje su parkirani auti. Zato se judi do rečke rive spuste leh da bi seli va kafić Karolina Riječka ali šli ča pojist na Arku Fiumanu, a moru i sest na klupicu kako bi ispratili putnički brodi ki plove prema jugu. Već je i to neč, ma ulogu šetnice v Rike nima njeja riva, ča bi bilo logično za jedan mediteranski grad, leh je to Korzo ko više paše uz neki kontinentalni grad. Tako se naš grad još va pravon smislu ni otprl moru, ali za to još vavik postoji vela prilika i to vna – rečken lukobranu!

 

Jedinstvena šetnica

Još do pred ko leto nismo mogli ni sanjat ni mislet da ćemo šetat po lukobranu, a onput su se ljudi z Mjesnog odbora Luka domisleli i parićali nan Dan otvorenog lukobrana. Do sad je lukobran komać dva puta otprt za javnost, ma inicijativa se pokazala kot pun pogodak. Ta dva dana, od jutra do večeri, Rečani su z seh deli grada potekli na svoj lukobran ki j' tako baren na kratko vrime postal jedinstvena šetnica. O ten su pisali i folji, napisali su da se po Molo longu sopeta šetalo, sretalo prijatelji i znanci, z nepoznatin se slučajnin prolaznicima komentiralo kako j' Rika lipa z morske strani. Neki su se spametili svoje mladosti i oneh dan kad se po rečkon lukobranu slobodno moglo šetat. Va to vrime ni bilo rampe ni Pomorske policije ka j’ljudi znala legitimirat i naplaćivat njin globu. Stareji Rečani pamte i kako jna oven mestu početkon 20. stoljeća, kad je gat nosil ime carice Marije Terezije, bilo impozantno kupalište Quarnero čigova jsecesijska arhitektura va to vrime bila neč najlipše ča se moglo videt ne leh v Rike leh i na celon Kvarneru.

Na banj na Molo longo dohajalo se hodeć, ali i barčicami ke su plovile zmed Adamićevog gata i splavi za iskrcavanje. Na barke su dohajali oni neč dubjeg žepa i furešti, aš je cena biljeta za uživanje na dva kata z elegantnin kabinami bila fanj visoka - čak dvaput veća leh na va isto vrime otprton Neptunu, na Brgudu, pul ulaza va Torpedo, ki jbil namenjensrednjen sloju”.

 

Lukobran Marije Terezije

A kako j' luka zgljedala va to vrime? Bila j’ ona del grada va ken je cval život. Uz gati i pristaništa bilo j’ vavik puno vapori - prekooceanskih z tonami tereta, putničkih i ribarskih, bracera i trabakula. Tu se ukrcavalo, iskrcavalo, prekrcavalo, zarađivalo za život, trgovalo, ispraćalo, dočekivalo, iščekivalo. Tu bi se utaknuli prijatelji, igrala deca, šetali zaljubjeni, zijali nosači, a va predvečerje bi taj litrat upotpunile divojke - prijateljice noći – čitamo va monografije o rečkoj luke. Prveh let 20. stoljeća bila su tu dva gata-jedan veći i jedan mići. Z mora j’ luka bila zaštićena Lukobranon Marije Terezije dugim  1.750 metri.

Na sopeta otprt lečki lukobran šla san drugi put, kad je isto tako prišlo čudo svita. Va toj mase videla san dosta ljudi ke inače nis srela leta i leta, a drago mi j' bilo videt i veli broj našeh Fijumani, ki su svojoj Rike morda privrženi i više od drugeh stanovniki. Za mene je posjet rečkon lukobranu bil kot pravi izlet na neku novu destinaciju, pa san zela i fotoaparat kako bin ćapala jedinstvene vizure Rike z morske strani. Objektiv moga «digitalca» ćapal je lepu novu fasadu Palazzo Adria, pa povijesna rečka lučka skladišta, silos, bivši Torpedo...Posebno su mi interesantne divovske ruzinave dizalice ke bi tu trebale ustat kot spomenik i svedok o slavnin danima rečke luke. Dečica su se oduševljeno prtila na svjetionik na kraju lukobrana, al judi su pripeljali i svoji pasi. Nebogo gracko blago već na pol lukobrana imelo j' zajik isplažen do tla od umora, a bome ni ljudima ni bilo lahko pasat rečki lukobran z jedne na drugu stranu. Sad lukobran ni va najboljen stanju, puno j' tu ruzine i masti, fale i klupice, stabla, kakov kafić i štandić za ofriškat se. Bilo bi lipo da neki razmisli o uređenju rečkog lukobrana ki bi mogal postat jedna od najlipših šetnic. Morda bi kot i nekad do lukobrana mogle vozit i barčice. Kot i drugi primeri rečke industrijske baštine – od Hartere do lučkeh skladišta i Torpeda, rečki lukobran neiskorišćen je potencijal ki bi Riku više od bilo česa drugog približil moru.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana