SUŠAČKA REVIJA broj 60

 


povijest

POSLJEDNJI RIJEČKI DVOBOJ

Irvin Lukežić

Spomene li nam netko danas dvoboj kao način rješavanja nesporazuma između dvojice odraslih ljudi, vjerojatno bi nam to bilo u najmanju ruku smiješno. Odmah bismo to povezali s nekim davnim, srednjovjekovnim kontekstom. Vidimo pred sobom dva hrabra ratoborna viteza u sjajnim oklopima, naoružana kopljima, mačem i buzdovanom, kako jurišaju na konjima jedan prema drugome, pred zadivljenim očima publike i raskošno odjevenih, lijepih i kreposnih gospi. Dvoboj je, međutim, nastavio postojati i u kasnijim vremenima. U društvenom i građanskom životu bio je prisutan još stoljećima nakon što su s povijesne pozornice nestali i posljednji europski vitezovi, ustupivši mjesto plaćenicima, barutnim puškama, topovima i suvremenijim načinima ratovanja. Dvoboj kao poželjno rješavanje sporova smatrao se nekoć pitanjem časti. Naglašavajući vojnički etos, dvoboj bijaše prokušanim sredstvom kojim se iskušavala odvažnost časnika, koji je trebao biti pripravan da se suoči s iznenadnom smrti.

Premda je običaj dvoboja izumro u Engleskoj još prije 1850. godine, u Austro-Ugarskoj je izazov jednog časnika upućen drugome sve do 1911. bio smatran svetom obvezom. U austrougarskoj vojsci, naime, postojao je takozvani Kodeks časti (Ehrenkodex), u kojem se to izričito preporučalo. Onaj što bi se smatrao uvrijeđenim imao je obvezu svome suparniku javno „baciti rukavicu u lice“, tražeći zadovoljštinu od suprotne strane. Nakon toga protivnici bi izmijenili svoje posjetnice, izabrali svoje pomoćnike, dogovorili vrstu oružja kojim će se boriti i mjesto održavanja dvoboja. Časnik koji ne bi odgovorio na izazov gubio bi čin i više se nije smio pokazivati u dobrom društvu. Za vojnički se dvoboj zahtijevalo smrtonosno oružje i isto takve namjere, te dvojicu sekundanata koji bi imali funkciju pomagača i svjedoka.[1]

 Jedan od najslavnijih prikaza dvoboja u književnosti ostavio je Lav Nikolajevič Tolstoj u slavnom romanu Rat i mir. Grof Pjer Bezuhov, kao uvrijeđeni suprug, izaziva na obračun svoga protivnika Dolohova. Držimo vrijednim podsjetiti se na te glasovite Tolstojeve stranice, kako bismo osjetili izvornu atmosferu rituala obračuna vatrenim oružjem: „Odrediše mjesto za dvoboj, osamdesetak koraka od ceste na kojoj su ostale saonice, na malom proplanku u borovoj šumi, pokrivenom snijegom, koji je posljednjih dana bio okopnio od jugovine. Protivnici su stajali četrdeset koraka daleko jedan od drugoga, svaki na jednom kraju proplanka. Svjedoci su, brojeći korake, otprtili po mokrom i dubokom snijegu od onog mjesta, gdje su stajali do sablji Nesvickoga i Denisova, koje su označavale barijeru (crta koja razdvaja protivnike i koju oni ne smiju prijeći) i koje bijahu pobodene na deset koraka jedna od druge. Još bijaše jugovina i magla; čovjek nije mogao ništa vidjeti dalje od četrdeset koraka. Već je tri minute sve bilo spremno, a još su se skanjivali da počnu. Svi su mukom mučali.“[2]

Ovaj trenutak nervoznog i napetog iščekivanja kulminacija je svakog dvoboja. Ovdje neizvjesnost i strah sudionike gotovo da dovode do ludila. I jedan i drugi stoje pred licem smrti. Tolstoj zatim nastavlja:

- Pa, da počnemo! – reče Dolohov.

- Možemo – reče Pjer jednako se osmjehujući.

Nastadoše grozni trenuci. Bilo je očito da se sukob koji je izbio ni zbog čega ne može više ničim spriječiti, da se razvija sam od sebe, nezavisno od ljudske volje, i da se dvoboj mora održati. Denisov stupi prvi naprijed do barijere i objavi:

- Budući da su protivnici odbili da se pomire, neka izvole započeti – neka uzmu pištolje i, kad izbrojim tri, neka pođu u susret jedan drugome.

- Je..dan! Dva! Tri! – uzvikne ljutito Denisov i skloni se u stranu. Obojica pođoše prtinicom i stadu se sve više i više približavati razaznavajući jedan drugoga u magli. Protivnici su imali pravo da na putu do barijere pucaju kad hoće. Dolohov je išao polagano ne podižući pištolja i gledajući svojim svijetlim, sjajnim i plavim očima u lice protivniku. Na ustima mu igraše, kao i uvijek, nešto nalik na osmijeh.

Na riječ tri Pjer pođe hotimice naprijed silazeći s prtimice i gazeći po cijelcu. Ispružio je desnu ruku u kojoj je držao pištolj bojeći se, očito, da ne ubije sebe iz pištolja. Ljevicu je brižljivo sklanjao za leđa, jer je neprestano htio pridržati njome desnicu, a znao je da ne smije. Pošto je prošao pet-šest koraka i zagazio u snijeg, Pjer pogleda preda se, pa opet brzo u Dolohova, povuče prstom kako su ga učili i opali. Nikako nije očekivao tako jak prasak pa se trgne od vlastita pucnja, a onda se osmijehne sam sebi što se tako ponio i stade. U prvi mah nije mogao ništa vidjeti od dima koji je zbog magle bio osobito gust; ali drugi hitac, koji je očekivao, izostade. Samo je čuo Dolohovljeve užurbane korake, a kroz dim ugleda njegov lik. Držao se jednom rukom za lijevu stranu, a drugom stezao spušten pištolj. Lice mu bijaše blijedo. Rostov mu pritrča i nešto reče.

- Ne..nije – procijedi Dolohov – ne, nije gotovo – pa, posrćući i hramljući, prijeđe još nekoliko koraka do same sablje i klone na snijeg pokraj nje. Lijeva mu ruka bijaše sva krvava, pa je otare o kaput i podupre se njome. Lice mu je podrhtavalo, blijedo i natmureno.“[3]

Ranjeni Dolohov tada posljednjim snagama cilja u Bezuhova, ali promaši. Glava mu tada nemoćno klone na snijeg. Ranjenika su potom saonicama otpremili kući, a obračun je time bio okončan.

Dvoličnost kodeksa časti nemilosrdno je raskrinkao austrijski spisatelj Arthur Schnitzler u noveli Leutnant Gustl (Poručnik Gustl), napisanoj na zahtjev svog prijatelja Theodora Herzla, osnivača cionističkoga pokreta, i objavljenoj u božićnom broju Neue Freie Presse 1900. godine. Schnitzlerov crno-bijeli poručnik, „koji razmišlja o samoubojstvu, reagira na svaku prijetnju svom egu – čak i najbanalniju – izazivajući protivnika. Schnitzler je ni mjesec dana poslije objavljivanja novele izveden pred vojni sud kao rezervni oficir, degradiran i otpušten iz vojske zbog ponašanja kakvo ne dolikuje oficiru.“[4]

No, književnost je jedno a stvarnost, koju ona manje ili više uvijek opisuje, ali na poetski način, ipak nešto drugo. Mi ćemo se ovom prigodom pozabaviti tom stvarnošću, točnije, prošlom stvarnošću, sagledavajući je iz perspektive dvoboja kao povijesnog običaja, prisutnog u našim krajevima. Dvoboji su se, naime, nekada održavali i u Rijeci, ponekad s tragičnim posljedicama. Posljednji takav dvoboj održan je 1892. godine, prije točno stotinu i petnaest godina. U njemu je život izgubio dr. Erazmo pl. Barčić mlađi, jedan od najistaknutijih boraca za prava riječkih Hrvata. Taj žalosni i pomalo nevjerojatni događaj odjeknuo je bolno ne samo u Rijeci i Sušaku, već i u čitavoj Hrvatskoj. Sve se odvijalo kao u kakvom romantičnom i pustolovnom romanu, brzo i dramatično, ganutljivo i silno emotivno. S tom razlikom što to sve skupa ipak nije bila napeta fikcija već strašna i gola istina. Na stranicama što slijede pokušat ćemo podrobnije prikazati i opisati taj bizarni, groteskno tragični događaj, kojom žrtvom bijaše jedan mladi Riječanin. Apsurdnost smrti najbolje se ogleda u pogibiji onih ljudi što stradavaju radi svojih svijetlih i plemenitih  ideala, jer unatoč najvećoj žrtvi koju su prinijeli na oltar, na koncu ipak ostaju zaboravljeni. Upravo takvom, donkihotskom soju ljudi, pripadao je i nesretni junak ove naše pripovijesti.

 

                    PONOSITI PATRICIJSKI SIN

Odvjetnik dr. Erazmo pl. Barčić-Japranski mlađi (1861.-1892.) potjecao je iz obitelji Erazma Barčića starijega, također poznatog riječkog odvjetnika i političara, i njegove supruge Pierine rođene Fulvi. Barčićevi bijahu stara plemićka obitelj u Rijeci, s pridjevkom de Japra, koja se prvi put spominje još u XVI. stoljeću. Njeni su članovi generacijama obnašali dužnosti patricijskih vijećnika i sudaca, riječkih kanonika, liječnika. Neki od njih imali su i čast konzula Dubrovačke Republike u Rijeci.[5] Po majčinoj strani Erazmo je bio odvjetak riječkih klobučarskih majstora podrijetlom iz Italije (Fermo).

U doba dječakova rođenja vrijeme riječkih patricija pripadalo je već prošlosti. Stari riječki vlasteotski stalež nestao je bio desetak godina ranije, zajedno s četrdesetosmaškim društvenim bunama i prevratima.  No, njegov je otac, usprkos tome, rado i u svakoj prilici isticao to svoje drevno plemićko podrijetlo, pridodajući svome prezimenu oznaku nobiliteta. Na taj će način i u svom sinu jedincu zarana probuditi taj ponosni osjećaj pripadnosti slavnom obiteljskom stablu kao temelju vlastita identiteta i osobne samosvijesti. Premda će dječak biti kršten punim imenom kao Agripino Zeno Erazmo, kasnije će  se koristiti samo očevo ime, te će mladić biti općepoznat kao Erazmo Barčić junior. U doba sinovljeva rođenja otac mu je službovao kao kotarski sudac u Vrbovskom. Nalazio se tada na početku svoje dugotrajne pravosudne i političke karijere. Godinu dana prije toga objavio je bio svoju glasovitu brošuru La Voce d´un Patriotta (Glas domoljuba), u kojoj na talijanskom jeziku brani hrvatstvo svog rodnog grada, polemizirajući s onima što su to pravo osporavali.

U obitelji Barčić prije toga rođene su bile njegove dvije starije sestre Margareta i Brigita, a nakon Erazma još i sestra Božica (Natalija). Margareta, najstarija sestra, bila je kasnije udata za riječkog trgovca-drogerista i poduzeznika Josipa Remigija (Giuseppe Remigio) Zängerlea (1853.-1911.), koji je posjedovao drogeriju u Via del Governo. Bio je članom Trgovačko-obrtničke komore, zakupnik Javne vage, gradski zastupnik, jedan od utemeljitelja Filharmonijskog društva, član Planinarskog društva (Club Alpino fiumano). Za razliku od svoga tasta i šogora, u politici je bio gorljivim pristalicom riječke Autonomaške stranke. Zängerleovi su stanovali na Piazza del Commercio (prije toga Piazza Zichy). Mlađa Erazmova sestra Božica 1885. udala se za posjednika Gustava Deškovića (Gustavo Descovich), sina veletrgovca Ivana Deškovića (Giovanni Descovich) i Vilme rođ. Blažić (Blasich). Nakon njegove smrti (1901.) sklopila je brak s Francescom Saverijem Derenzinom, zamjenikom javnog bilježnika kod riječkog Tribunala i kasnijim ravnateljem gradske policije.[6]

Osnovnu i srednju školu pohađao je Erazmo Barčić mlađi u Novom Vinodolskom, Rijeci i Zagrebu. Ispit zrelosti položio je u rodnom gradu. Bilo je to u vrijeme „kad su na Rijeci bitke omladinaca bile vrlo česte. S jedne strane djaci naše, hrvatske gimnazije, a s druge mladi ´Ungarezi´, sinovi riječkih Madžarona. Te su se bitke odigravale većinom na riječkom tlu, ali bi se prenosile i na sušački, trsatski teritorij, pa kako je tu i jednima i drugima bilo na dohvatu i krupnijeg kamenja, mnogi su iz boja izašli i krvave glave.“[7] Sedamdesetih i osamdesetih godina te su borbe bile naročito žestoke. Među njima najviše se isticao upravo Erazmo, tadašnji gimnazijalac, koji bijaše strah i trepet riječkih Ungareza. Upravo ta borbenost učinit će ga vođom i prvakom domaće hrvatske mladeži.

 Nakon završene srednje škole, krenuvši očevim stopama, započeo je studij prava u Beču, kojeg potom nastavlja u Zagrebu. Nažalost, zbog političkih je razloga morao napustiti tamošnje Sveučilište. Budući da u domovini nije više mogao nastaviti školovanje, odlazi prvo u Innsbruck, a potom u Graz. Na Sveučilištu u Grazu stekao je doktorat pravnih znanosti. Za studija u tom gradu (1886.) članom je i predsjednikom Akademskog zabavnog literarnog društva Hrvatska. Godine 1886. objelodanio je izvještaj o radu spomenutoga udruženja za razdoblje od 1882. do 1886. tiskan u Beču, u almanahu Zvonimir.

Zbog svojih političkih uvjerenja Barčić je već kao student doživio mnoge neugodnosti. Radilo se zapravo o tome da svoje nacionalno opredjeljenje nije prikrivao kao ni svoj otvoreni animozitet prema Habsburgovcima. Austrijsku je dinastiju prezirao a njihovu državu smatrao izravno odgovornom za brojne povijesne nepravde učinjene njegovu narodu. Stoga mu bijaše mrska i služba u austrijskoj vojsci, gdje tijekom jednogodišnjega služenja nije želio prihvatiti status podčasnika ili časnika, premda bi ga prema svom obrazovnom statusu bio mogao steći.

Završivši studije vraća se u rodni grad, gdje djeluje kao odvjetnik i istovremeno sudjelovao je u političkom životu grada, baveći se i publicističkim radom. Surađivao je u listovima Hrvatska (Sušak-Zagreb), Kvarner i Agramer Tagblatt (nije se potpisivao). Na riječkom općinskom sudu isticao se, poput svoga oca, kao darovit govornik. Stanovao je u stanu svojih roditelja, na prvom katu Gorupove kuće na Ürmenyjevu trgu (Piazza Űrmeny), iznad Caffé Orienta, nedaleko gradskoga kazališta.

 

                    VATRENI HRVATSKI DOMOLJUB

Erazmo bijaše čestit mladić i iskreni hrvatski domoljub, koji se nikada i ni pred kim nije ustručavao tajiti svoje podrijetlo ili političko opredjeljenje. „Rasta je bio osrednjega, ali jako razvijenih mišica, odlučan, odvažan, nepopustiv, osobito u pitanjima narodne i svoje, lične časti. Politička vrludanja njegova rođenoga grada ne samo što su ga boljela, već i vrijeđala i razdraživala. Na talijano-ungareze gledao je s prezirom; iako su imali svu vlast u gradu, on im se nije pokoravao, naprotiv gdje je god mogao prkosio im je i omalovažavao sve njihove odredbe.“[8] U sjećanju starijih Riječana bile su se sačuvale mnoge zgode u kojima se taj impulzivni mladić istaknuo braneći svoje stavove ili čak fizički obračunavajući s onima koji su mu oponirali.

„Jednom zgodom izvjesio je na prozor svoga stana hrvatsku trobojnicu. Fijumanci-Ungarezi da se pomame. Mahom skupiše nekoliko fakina, platiše ih i narediše im, da skinu onu zastavu i da im je donesu. I fakini se uputiše prema Barčićevoj kući. Bez kaputa, u košulji izadje mladi Erazmo preda njih.

- Koga tražite? – upita kratko.

- Ona bandera mora poć dole! – oglasi se jedan iz one gomile.

- Reci to još jedanput!

- Ona bandera…

Nije mu dopustio da doreče, već ga ščepa za ramena i baci medju njegove drugove. U isti mah zaleti se i na njih, obori dvojicu trojicu, a ostali se, koliko bi okom trenuo, svi razbjegoše.

Fakini su poslije s udivljenjem govorili:

- E, mladi Barcić – ono sí da je covek!

Pravi atlet! Kad je išao Korzom svi su mu se nesvijesno ugibali, kao da su već iz podaljega osjećali njegovu snagu.“[9]

Svake bi godine, tridesetoga travnja, na spomen Zrinskoga i Frankopana, okružen riječkom mladeži, mladi Barčić demonstrativno i ponosno odlazio na Trsat, na svečane zadušnice. Štovanje uspomene na slavne hrvatske urotnike držalo se tada otvorenom demonstracijom protiv bečkoga cara i austrijskoga Dvora. Strast za politiku naslijedio je od svoga oca, znamenitog pravaškog političara u Rijeci i Hrvatskom primorju. I on je svom dušom i srcem bio stekliš, vatreni pobornik Starčevićeve politike. Impulzivan i žestok kakav je već bio, zbog svoje tvrdoglave, ratoborne i nemirne naravi, često će se sukobljavati  sa svojim mlađim sugrađanima koji pretežno nisu zastupali njegova radikalna stanovišta. Ta njegova pretjerana strastvenost i silovitost u politici očitovala se ponekad u povlačenju posve neočekivanih, kontroverznih poteza.

Koncem lipnja 1889. godine zagrebački Obzor objavio je pomalo neobičnu vijest svoga riječkoga dopisnika, koju potom prenosi i talijanski dnevnik La Bilancia. Naime, „Riječani dr. Andrija Bakarčić, dr. Erazmo Barčić mlađi, dr. Vjekoslav Luttenberger i Ivan Krstić odvjetnički pripravnik – svi katolici – odlučili su da prelaze na grčko-ortodoksnu vjeru. Spomenuta gospoda, koja se ubrajaju među malobrojne borce za slavenstvo (partigiani slavi) riječkoga porijekla, izrazili su kao razlog svoje apostazije pred našim župnikom Fiaminom – opet prema dopisniku Obzorovu – okolnost da rimska kurija ništa ne čini za Južne Slavene, nego se čak u najtežim trenucima prikazuje kao njihov neprijatelj.“[10] Ovom je prigodom potrebno reći nekoliko riječi o spomenutim Barčićevim istomišljenicima. Premda ih Bilancia svu četvoricu zove Riječanima, Ivan Krstić bio je rodom iz Arbanasa kod Zadra.

Dr. Vjekoslav Luttenberger (1860.-1921.), Barčićev blizak prijatelj i riječki odvjetnik, također je počeo studirati pravo u Zagrebu, ali je zbog političkih demonstracija odstranjen sa Sveučilišta, pa će studij nastaviti u Innsbrucku, gdje je i doktorirao. Bio je član riječke Narodne čitaonice. Kao odvjetnik u Rijeci kasnije se družio sa Supilom i sudjelovao u političkim akcijama. Godine 1918. bio je članom Narodnog vijeća na Sušaku.[11]

Dr. Andre Bakarčić (1860.-1920.), također bijaše riječki odvjetnik i političar. Bio je pristaša Stranke prava i borac protiv talijansko iredentizma i mađarskog hegemonizma. Nakon sukoba s Josipom Frankom i Franom Folnegovićem on će, zajedno s Erazmovim ocem osuditi „moderno pravaštvo“ i prići Neovisnoj stranci. Godine 1918. izabran je za predsjednika Narodnog vijeća Sušak-Bakar. Umro je u Mariboru.[12]

Dr. Ivan Krstić (1861.-1906.), odvjetnički pripravnik i političar, jedna je od najkontroverznijih osobnosti toga vremena. Nakon završetka studija radio je u odvjetničkom uredu Federica Thierryja, odakle je zbog počinjenih izgreda bio izgnan. U početku se deklarirao kao hrvatski ultranacionalist. Došavši u Matulje (1892.) bavio se trgovinom i nadripisarstvom, priklonivši se talijanskoj iredentističkoj politici. Krstićevo ime otada postaje sinonimom za nacionalnog izdajnika i odroda koji, unatoč svom porijeklu, pristaje da bude stranim plaćenikom. Nakon što je konačno javno dokazano da prima potporu austrijske vlade i talijanskih liberala, njegova će politička karijera biti završena. Umro je u riječkoj umobolnici poremećena uma.[13]

            Prelazak na pravoslavnu vjeru Erazma Barčića mlađeg i njegovih istomišljenika treba promatrati iz perspektive onoga vremena, kada se time željelo dokazati svoje političko nezadovoljstvo. Sličan primjer nalazimo i deset godina kasnije, prilikom prelaska na unijatstvo jednog riječkog ljekarnika. U Supilovu dnevniku o tome je pisalo: „Gospodin Nikola Turato, ljekarnik na Rieci, javlja u zadnjem broju opatijski ´Narodni List´, da je prešao na uniju sa cijelom svojom obitelji. Povod tome bijaše zadnja nepravda, počinjena Hrvatima u Rimu.“[14]

            Koncem osamdesetih godina devetnaestoga stoljeća u Rijeku je iz Italije bio stigao neki novinar „koga zaposliše kao urednika nekog lokalnog listića. Debitirao je jednim člankom, u kome je Hrvate nazvao barbarima. Svi su naši preko toga prešli s prezirom, svi, osim mladoga Barčića, koji se istoga dana došetao do kavane ´Europa´ i tu stao kao ukopan. Poslije nekoliko vremena izađe iz kavane onaj urednik Talijan i Barčić stane predanj i upita ga, da li je on taj i taj?

- Jesam – odgovori Talijana.

- Jeste li vi napisali u vašem listu, da su Hrvati barbari?

- Jesam.

Nato mu Barčić opali šamar i vikne:

- Evo vam dokaza, da sam i ja barbar.

Talijanac htio da reagira, ali ga Barčić drži kao u kliještima, i Bog zna, kako bi bio novinar prošao, da se uto nisu umiješali drugi i rastavili ih. Umiješala se i policija. Barčić je bio osuđen, ali je unatoč tome u novinama izišla njegova izjava, gdje veli, da je njegova namjera bila: dokazati Talijancu, da je i on barbar, kad baš već hoće da u svakom Hrvatu vidi barbara.“[15]

            Riječani su prema tom svom mladom sugrađaninu, koji na tako izravan i originalan način rješava sporove, bez obzira na to što drugi o tome misle, imali pomalo odbojan i ambivalentan stav. Mirni riječki građani, poglavito oni stariji, uvijek krajnje tolerantni prema svakome, bili su pomalo zbunjeni tim njegovim neobičnim stilom komunikacije. Oni pak mlađi, zadojeni talijanskim iredentizmom ili ugarskim nacionalizmom, svakako su prema tome zauzimali izrazito neprijateljsko stanovište. No, Barčić je upravo tim svojim načinom i stilom namjerno provocirao javnost, kako bi uvijek i pred svima, poput svog oca, dosljedno branio svoje političke koncepcije. Bilo je u toj gesti dakako i podosta plemenitog idealizma. Taj Barčićev donkihotizam i fanatična opsjednutost vlastitom istinom, koju uvijek i pod svaku cijenu valja braniti, koštat će ga naposljetku i samoga života.

            „U nekom šantanu“, piše Viktor Car Emin, „gdje su se skupljali Madžari i neke domaće poturice, neki je operetni pjevač svake večeri vrijeđao Hrvate. Najčešće je na programu bila ona poznata pjesma:

            Der Mensch is ka Krobot…

i tek što bi Švaba pokušao da je zapjeva odmah bi naši dušmani udarili u silan pljesak i tražili da se pjesma ponovi po dva, po tri i više puta.

            Saznao za to Barčić, mahom potraži pjevača pa će mu:

- Onom vašom pjesmom: Der Mensch is la Krobot – vi vrijeđate nas Hrvate.

-  Pa ja je ne bih pjevao, kada to ne bi tražila od mene gospoda Madžari i Talijani… - odgovori Bečlija.

- Jest, ali ona se pjesma više ne smije da pjeva, - reče Barčić i oštro ga pogleda.

- Ali gospodine, ja od toga živim..

            - Svejedno! Ona se pjesma više pjevati neće.   

            I Erazmo ode. Sjutradan uveče eto njega u onom šantanu sa četicom stekliša. Posjedaše za jedan stô, dok su sve ostale zapremili Madžari i Talijanaši. Koncert započe. Barčić ustremi pogled na pjevača kao da bi ga još jednom htio da opomene. Nije koristilo: Švaba se licem okrenu k onima, koji su ga plaćali i iz svega grla zapjeva: - Der Mensch is ka Krobot…

            Kao uboden iglom, Barčić skoči na noge, jurne k vratima, otvori ih širom, postavi onamo dva omladinca, i vrativši se k pjevaču vikne:

            - Halt´s Maul!

Madžari i riječki Ungarezi udariše u graju:

-         Nek se pjeva!

I Švaba otvori usta da će nastaviti, ali ga uto Barčić ščepa oko pasa i kao pero ponese k vratima i baci napolje.

U dvorani svi na nogama: vika, buka, gungula, dok se iz riječi nije prešlo na šake. Poletjele čaše, tanjuri, stolice. Madžari i Ungarezi su brojno nadmoćni, ali Erazmova je šaka jača: gdje udari tu i pogodi, i ko zna, kako bi se sve svršilo, da se nije na vrijeme umiješala policija i učinila reda. Erazma odvedoše u zatvor i kazniše ga na mjesec dana, ali ona se pogrdna pjesma nije pjevala više.“[16]

           

                    DVOBOJ I TRAGIČNA POGIBIJA

Erazmo Barčić mlađi poginuo je 9. ožujka 1892. u dvoboju s predsjednikom riječkog veteranskog društva Eduardom Schäedleom, s kojim se sukobio zbog političkih razmirica. U Matičnoj knjizi umrlih Rijeke upisano je tada u rubrici mladićeve smrti: „da arma de fuoco ex vulnere in duello mortus“.[17] Taj žalosni i neočekivani događaj odjeknuo je doslovno poput groma iz vedra neba, izazivajući nevjericu i neizmjernu tugu u Rijeci, Sušaku, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i drugim krajevima Hrvatske. Bio je sin istaknutog saborskog zastupnika i govornika, pravaškog političara i uglednika, osobe općepoznate u javnom životu. Čak su i oni koji se za života nisu slagali s njegovim stavovima, odjednom, potreseni tragedijom, ostali bez riječi. Povod koji je doveo do nesporazuma bio je, kao što to već često biva, prilično bezazlen. Banalan i slučajan nedjeljni susret u jednoj krčmi na Trsatu izrodit će se u strašnu tragediju. Sve je počelo kada je mladom Barčiću pristupio tadašnji predsjednik riječkog Društva vojnih veterana, predloživši mu da se i on učlani u spomenuto društvo.

 Predsjednik riječkog Društva vojnih veterana, Eduard Schäedle stariji (1852.-1905.), bio je rodom Tršćanin, po zanimanju privatni činovnik i trgovački agent. Njegov otac, očito njemačkog ili austrijskog podrijetla, zvao se Fidelis Schäedle, a majka Carolina Sterzel. U Rijeku se doselio u ranoj mladosti i 1874. oženio Riječankom Paulinom, kćerkom Josipa Bakarčića i Marije rođ. Tibljaš, s kojom će dobiti petoricu sinova. Godine 1885. upisao se kao redoviti član u hrvatsku Narodnu čitaonicu u Rijeci.[18] Schäedle, kako piše Viktor Car Emin, „nije bio rđav čovjek, naprotiv, ali je uvelike pogriješio, što je pozvao mladoga Erazma, da stupi u veterane, pa bilo to ma i u šali. Erazmo je reagirao na način, koji je bio krajnje uvredljiv i za veterane i za Franju Josipa, i Schäedle, već kao vojnik, bio je prinuđen, da oružjem zatraži satisfakciju. Prijatelji su nastojali, da stvar izglade, urede, i Schäedle bio je gotov, da se zadovolji nekom malom izjavom, ali mladi Barčić ni čuti. On Erazmo Barčić, stekliš nad steklišima, sin starog političara, riječkog patricija Erazma, pa da povuče ono, što je rekao i o veteranima i o Francu Josipu?“[19]

 Na temelju iscrpnih vijesti iz tadašnje periodike, riječke i zagrebačke, moguće je rekonstruirati pojedinosti koje su dovele do dvoboja, kao i posljedice koje je taj nesretni događaj imao ne samo na Rijeku nego i čitavu Hrvatsku. Održavanje dvoboja prva je kratkom viješću najavila riječka La Bilancia, u broju 57. od 8. ožujka te godine: „Poslije incidenta što se dogodio prošle nedjelje na Trsatu, gospodin Eduard Schäedle, predsjednik Društva vojnih veterana, poslao je posjednicu gospodinu dr. Erazmu Barčiću mlađem, koji ju je prihvatio. Dvoboj će se održati danas ili sutra.“[20] Idućega pak dana spomenute novine donose vijest o tragičnoj pogibiji mladoga Barčića:

„Danas, oko 3 ¾ održao se je na lokalitetu Štefani (località detta Stefani), iznad naše međe, na istarskom teritoriju, točnije na poljani u vlasništvu Josipa Štefana (Giuseppe Stefan), dvoboj pištoljima između gospodina Eduarda Schäedlea, predsjednika Društva vojnih veterana, i gospodina dr. Erazma Barčića mlađega.

Motiv dvoboja naznačili smo jučer. Kao sekundanti gospodina Schäedelea ondje su nazočila dva časnika Jelačićeve pukovnije, a za gospdina Barčića dva odvjetnika iz našega grada. Zajedno sa dvojicom sudionika i sekundantima na mjestu održavanja dvoboja bila su još dva liječnika, također iz našega grada.

Uvjeti dvoboja bili su sljedeći: izmjena hitaca na četrdeset koračaja udaljenosti, s pravom prilaska za daljnjih deset koračaja.

Nakon što su oko 3 ¾ sekundanti dali znak za otvaranje vatre, dvojica protivnika približila su se svaki za pet koračaja, pritisnuvši svoje okidače: zrno iz oružja gosp. Schäedlea teško je prostrijelilo protivnikova prsa, te se gospodin Barčić odmah stropoštao na zemlju; oružje gospodina Barčića je nasuprot tome zatajilo. Liječnici i sekundanti odmah se okupiše oko paloga čovjeka; prvi mu rasgrnuše prsluk i košulju, ustanoviše ranu, utvrdiše njenu ozbiljnost, te posvjedočiše da se tane zabilo u prsa, te da ga nije moguće odmah izvaditi dok je (ranjenik) na nogama.

  Ranjenik je prenesen na rukama u kočiju, što je stajala ondje uz još jednu, te bijaše odvezen u Rijeku, u prebivalište svojih roditelja, gdje će malo potom izdahnuti.

  Tragičan kraj mladoga doktora izazvao je u gradu silnu žalost.“[21]

Prema pričanju svjedoka, u trenutku dvoboja, neposredno prije negoli što će doći do izmjene vatre, obojica su se protivnika držala hrabro. Dr. Barčić „era impassibile, freddo come una statua; lo Schäedle dimostrava una certa nervosità, ma aveva sguardo fiero.“ (bio je hladnokrvan, miran poput kipa; Schäedle je pokazivao stanovitu nervozu, ali je imao smion pogled). Potporučnik Dubravčić (Dubravcich) tada je glasno zaviknuo: Vorvärts! Na taj znak protivnici su se međusobno približili, nanišanili i opalili.[22] Prije nego li se srušio na zemlju, smrtno ranjeni Barčić ispustio je „un sol grido“. Kada ga je njegov osobni liječnik dr. Ivan Kiseljak u kočiji upitao hoće li da ga hitno prevezu u bolnicu, kako bi mu se pružila pomoć, ili kući, on je s krajnjim naporom odgovorio da ga odvezu kući. Čim je dopremljen u stan svojih roditelja i položen u krevet, mladić je izdahnuo. Prije odlaska na dvoboj bio je napisao oproštajna pisma roditeljima i svojoj vjerenici u Ljubljani, koja su pronađena među njegovim dokumentima. Glas o njegovoj smrti što se proširio gradom, posvuda će izazvati nevjericu, čuđenje i duboku žalost, tim više što se niko nije sjećao da bi neki dvoboj u Rijeci ikada imao smrtni ishod („a memoria di uomo non si ricorda a Fiume un duello con esito letale“). [23]

„Vijest o tragičnom ishodu dvoboja“, pisala je sutradan La Bilancia, „što je prekinula jedan život u cvijetu mladosti i bacila u očajanje jednu staru riječku obitelj, ostavit će odmah nakon što se proširila vrlo dubok dojam na pučanstvo. Posvuda su se mogle vidjeti grupe ljudi kako razgovaraju i raspravljaju o događaju; na Adamichevu trgu (Piazza Adamich) i drugim mjestima u središtu grada ljudi se okupljahu kao na velikim prigodama i naš dnevnik, nakon što se objavio u šest sati poslije podne, pohlepno se čitao u kavanama i na ulicama. Oko šest sati poslije podne u pokojnikov stan došla je pravno-medicinska komisija, u kojoj bijahu državni tužilac dr. Varady, sudac Bolmarčić (Bolmarcich), zapisničar Benussi, liječnici dr. Grossich i dr. Dell´Oste. Ovi potonji ustvrdili su da je smrt prouzročila rana u predjelu srca, te da je zrno probilo pluća i možda srce, i potom izašlo s druge strane kod lijeve pazušne kosti (…) Truplo je izloženo u sobi, pretvorenoj u osvijetljenu kapelu, u stanu Barčićevih na prvom katu Gorupove kuće na Ürmenyjevu trgu. Uređenje prostora bijaše povjereno pogrebnom poduzeću Zimolo.“[24]

Gradom se tada pronijela i vijest kako će teren na kojem se dogodio nesretni dvoboj, biti otkupljen, kako bi se tamo postavila spomen-ploča ili spomen-kapelica u čast mladoga Barčića.[25] Vijest o iznenadnoj Barčićevoj smrti telegrafski su objavili brojni listovi u Budimpešti, Trstu i Zagrebu. Zagrebački Obzor 10. ožujka, dan nakon nesretne mladićeve pogibije, piše u svojoj udarnoj vijesti iz domovine: „Narodnoga zastupnika g. Erazma Barčića, zatekla je grdna, neizreciva nesreća. Njegov stariji sin dr. Erazmo Barčić ubijen je u dvoboju. Pokojnik se je izticao sa svoga talenta, sa svoje učenosti, sa liepih duševnih svojstva. Od otca je ubaštinio bio najodaniju, najiskreniju i najdublju ljubav prama ovoj hrvatskoj zemlji, vatreno srdce i odlučnost u obrani hrvatskih pravica, te neodoljivi dar govorničtva, s kojega je i brilirao na riečkom sudu. – U ovaj čas nemamo potanjih viesti o uzroku dvoboja. Svakako, najživlje dielimo bol ucviljenoga otca, a želimo laku zemljicu plemenitom pokojniku. S njim hrvatska zemlja gubi na okrutan način jednu od najvrstnijih mladih sila!

O tom žalostnom dogodjaju saznajemo iz riečke ´Bilancie´: Dvoboj je bio u tri i tri četvrta sata u Štefanovim prostorijama izvan Rieke na zemljištu istarskom. Kao svjedoci Schäedlovi prisustvovala su dva častnika Jelačićeve pukovnije, a dva riečka odvjetnika kao svjedoci Barčićevi. Bila su prisutna i dva liečnika iz Rieke. Uvjeti su bili pucanje na 40 koračaja i s pravom pomicanja na 10 koračaja. Točno u 3 ¾ dadoše svjedoci znak za pucanje, protivnici se primakoše svaki za 5 koračaja i odapeše: hitac Schäedleov pogodio je Barčića u pravcu srca, i nesretni se mladić odmah srušio. – Samokres Barčića bijaše zatajio.

Liečnici i svjedoci skočili su odmah k ranjeniku i čim su mu razkopčali košulju, uvjerili su se, da je rana smrtonosna. Odnesoše ga na to na rukama u kočiju i odvezoše se š njim na Rieku u stan roditelja, gdje je malo zatim izdahnuo. Za nesretnim mladićem žali čitav grad.“[26]

I sljedećega je dana Obzor, na temelju riječkih novinskih izvještaja, donio temeljit opis čitavoga slučaja. Ponovno je tekst bio prezentiran čitateljstvu kao najznačajniji događaj među svim ostalim vijestima toga dana:

„Riečke novine, koje su nam jutros stigle, nose potanjih viesti o žalostnom dvoboju, u kojem je pao žrtvom vrli sin riečkoga patricija i otačbenika g. E. Barčića.

Prošle nedjelje dr. Barčić je sjedio u nekoj krčmi na Trsatu, u družtvu gospode Barisona i Sriće. U drugoj krčmi bili su gg. dr. Bakarčić i E. Schäedle. Pred večer ova dvojica otidjoše u krčmu, u kojoj je bio dr. Barčić i sjedoše polag ovoga. Schäedle pozove dra. Barčića da bi se upisao u družtvo veterana. Dr. Barčić ga zamoli da bi od toga poziva odustao, jer da se njihovi nazori glede toga družtva posvema razilaze. Ali g. Schäedle nehtjede. Tada se razprede duži razgovor i na koncu se poriečkaše, tako da g. Schäedle baci svoju posjetnicu dru. Barčiću. Prisutni posredovaše i u obće se mislilo da je stvar izmirena.

Malo poslie toga gosp. Schäedle ostavi krčmu u družtvu sa g. Barisonom. Potom g. Schäedle reče g. Barisonu da će tužiti sudu dra. Barčića i da će on – Barison – biti svjedokom. Na to mu g. Barison odvrati žestoko – a Schäedle dignu štap, da će ga udariti. G. Barison uhvati štap – a na to nadodjoše stražari, koji ih raztaviše.

U ponedjeljak g. Schäedle, posla svoje svjedoke dru. Barčiću. Dr. Barčić izabere takodjer svoje svjedoke. On je htio tući se na sablje – ali kad su mu opazili da Schäedle nije vješt tomu oružju, odabere pištolju.

Dvoboj je imao biti u utorak u nekom mjestu van grada. Ali pošto se je opazilo da prolazi mnogo seljaka bi odgodjen za sriedu poslie podne u dva sata, na istarskom zemljištu.

Dr. Barčić i svjedoci bješe na mjestu u dva sata. Schäedle sa svojim svjedocima zakasni, jer nisu poznavali put, tako da se je dvoboj zbio u tri sata i pô.

Redarstvo je uz to bilo poslalo svoje agente raznim pravcima – ali pošto je za dvoboj birano mjesto na istarskom zemljištu, to ga riečki agenti nisu mogli zapriečiti.

Svjedoci dra. Barčića bijahu odvjetnici dr. Andrija Bakarčić i dr. Luttenberger; gospodina Schäedle poručnici gg. Dubravčić i Ičević; liečnici gg. dr. Kiseljak i dr. Petrović.

Kako se sbio dvoboj, naši čitaoci znadu. Pokojnik izdahnu, kad je kočija stigla na vrata njegova stana. Očajnost jadne majke kad je vidila mrtva sina neda se opisati. Otac je bio odsutan.

U 5 ¾ sata sudbena komisija konstatova smrt pokojnika, koga je tane pri srdcu pogodilo.

Otac bio je u sriedu u jutro odputovao u Zagreb. Prijatelji njegovi brzojaviše žalostni dogadjaj dru. Bakarčiću ml. u Delnicama, da bi on išao u susret otcu i javio mu tužnu viest. Dr. Bakarčić je izpunio gorku zadaću. Neutješljivi otac – u družtvu sa drom. Bakarčićem – vratio se je na Rieku jučer u jutro sa karlovačkim vlakom.

U žepu pokojnika nadjoše dva pisma: jedno za obitelj, drugo za njegovu vjerenicu u Ljubljani.

Redarstvo je javilo stvar državnom odvjetničtvu. G. Schäedle je primio nalog da nesmije ostaviti Rieke.

Tielo pokojnika je izloženo u sobi njegova stana, pretvorenoj u mrtvačku kapelu. Okolo stana sve je puno svieta, koji hoće da vidi miloga pokojnika.

Sprovod mu je imao biti danas u 8 sati u jutro. O sprovodu nemamo viesti – ali da je morao biti sjajan i ganutljiv, o tom nema dvojbe.

Ciela je Rieka u žalosti, bez obzira na političko mnienje. Svi su priznavali pokojniku ne samo njegov talent i njegovu učenost – kako smo već jučer naglasili – nego i njegovo dobro srdce, te njegovu plemenitu ćud. Kad se tome nadoda štovanje prama Barčićevoj obitelji, ljubav njihova prama otcu pokojnika, te nesretni način, kojim je pokojnik poginuo – može se shvatiti saučešće svih Riečana.

I nisu samo Riečani, koji žale, koji duboku žalost diele sa obitelji pokojnika. Dieli ju sav hrvatski narod, koji u vrieme, kad najviše trebuje učenih i čeličnih mladjih poboraca, gubi ovako požrtvovnu, ovako odličnu, ovako vatrenu mladu silu.

Pred mrtvim tielom milog pokojnika – koji nije samo znao i umio, nego je i ljubio – pred mrtvim tielom mladoga čovjeka, tako nesretno oteta obitelji i domovini – nemože biti razmirice, ni zadirkivanja. – Jedno jedino čustvo može obuzeti one, u kojima srdce nije jedino komad mesa: čustvo žalosti. Usta nesmiju otvoriti se nego da hvale kreposti pokojnika, da mole i, da tješe njegove roditelje, ako u boli ovakvoj može biti utješljive rieči. – Smrt i divljaku imponira: pred smrti, osobito pred ovakvom smrti – strasti šute. – Jedino oni divljaci, koji se oko ´Hrvatske´ kupe toga neosjećaju: smrt dra. Barčića njima je povodom da svoje otrovne i gnjusne striele naperu proti Obzorašima, koji da su Rieku prodali drugima – Rieku je drugim prodao vaš Rauch…Nu, nećemo dalje, jer nam je sveta pokojnikova uspomena, jer je uzvišeno za nas otajstvo smrti, jer se pred religijom grobova klanjamo, jer nam svaku polemiku u ovom predmetu u ovaj čas zabranjuje bol muža, koga sva zemlja ljubi i štuje, koga je Providnost podvrgla najužasnijoj kušnji, koja se pomisliti dade – i za koga, može li biti kakove utjehe, to je u svom obćem saučešću Hrvata, koji plaču nad udesom pokojnika, koji blagoslivlju njegovu uspomenu.

Nek i pred grobom divljaci nad divljacima psuju i proklinju – mi lijemo suzu žalostnicu i dok nezaboravnomu pokojniku od dna duše kličemo: Pokoj ti plemenitoj duši; otcu dovikujemo: ako možeš, otari suze – jer ih za tebe lije narod, kojemu si ti toli vrstan pobornik!“[27]

 

                    NEVIĐEN SPROVOD

Na dan posljednjeg ispraćaja mladoga patricija i nebo nad Rijekom imalo je nekakav zlokoban izgled. Kao da je i ružno vrijeme željelo iskazati neko svoje tajanstveno negodovanje zbog tog pretužnog događaja. Ulice su bile prljave („piene di fango“) od nevremena što je bjesnilo prethodne noći. „Vrijeme se inspiriralo žalobnim prizorom“, zamijetio je dopisnik La Bilancie, „Nebo bijaše pokriveno crnim prekrivačem, snažan vjetar tresao je udove i činio da potrhtavaju, more mrko i nemirno, slalo je prema obalama odjeke svoga gnjeva. Pogrebno jutro, tužno, turobno!“[28] Oproštaj oca, majke i sestara od svoga sina i brata bio je popraćen neopisivo žalosnim prizorima, bolnim plačem i uzdasima. Točno u sedam sati i trideset minuta, ispred glavnoga ulaza u Gorupovu kuću pojavila su se dva pogrebna furgona tvrtke Zimolo, u prvi bijahu upregnuta četiri a u drugi dva bijela konja. U povorci je, osim gradske glazbe, sudjelovalo dvanaest nosača baklji. Zagrebački dnevnik Obzor, služeći se riječkim novinama, ovako je opisao žalosni pogreb Barčićeva sina jedinca:

„Jučer u jutro je bio na Rieci sprovod dru. Erasmu Barčiću.

Strast je zasliepila do skrajnosti župnika Bedinia. Usprkos intervenciji samoga načelnika – koga su u tu svrhu zamolili za posredovanje odvjetnici gg. Dall´Asta, Pallua, Bellen i Vio – nehtjede dozvoliti crkveni sprovod, tako da lies sa mrtvim tielom nije odveden u crkvu. Sama ´Bilancia´ ustaje radi toga proti Bediniu i kaže, da je riečko gradjanstvo uzrujano.

Sprovod je u ostalom bio sjajan i ganutljiv. Na Rieci težko se spominju sprovoda, kod kojega je toliko svieta prisustvovalo.

Zadnji poljubci roditelja i svojte milom pokojniku bili su prizor, koji je srdce parao.

Njegova vjerenica, gospojica Angjelika Ivanc, krasna i izobražena djevojka, dotrča prekjučer iz Ljubljane i u šest sati poslie podne dade zadnji pozdrav pokojniku, s kojim se je nadala dieliti sudbinu cieloga života.

Roditelji se razstadoše jučer u jutro, prije no je tielo u lies zatvoreno. Majku je vodio dr. Kiseljak. Kad za zadnji put poljubi ledena usta miloga jedinca – padne u nesviest. Otac je bolno i jako jecao: poljubiv sina, nije mogao odoljeti boli i brzim korakom ostavi mrtvačku kapelu.

Sprovod započe točno u 8 sati.

Poslie glasbe i kola sa viencima dolazahu: četiri odvjetnička pisara sa velikim viencem i trobojnom vrpcom Riečana hrvatske stranke; gospodjica Micika Segner, u bieloj odori, sa čašom i gospodin Zdravko Mužina sa velikim bouquetom; mrtvačka kola sa liesom, a okolo njih šest odvjetnika i dvanaest duplira; otac pokojnika u društvu rodjaka gg. E. Fulvi-a i Zängerle; druga svojta; svjedoci kod dvoboja; članovi čitaonice; profesori hrvatske gimnazije; na stotine pokojnikovih prijatelja; deputacije iz Senja, Novoga, Bakra i drugih mjesta hrvatskoga Primorja; neizbrojno obćinstvo.

Od vienaca odlikovahu se ovi: Sušačkih Hrvata, čitaonice, akademičkog družtva ´Hrvatska´ u Gradcu, hrvatske gimnazije, hrvatskih trgovaca, Dalmatinaca, obitelji Gorup, Kožulić, Pavletić, Horitzky, Bačić, Bakarčić, Zmajić; vjerenice itd.

Na groblju su govorili g. C. Akačić, koji je iztakao liepe vrline pokojnika, osobito značaj i lojalnost, i Dalmatinac gosp. Ferri, akademički gradjanin u Gradcu, koji je iz Gradca došao naročito u Rieku, da pokojniku dade zadnji pozdrav u ime družtva ´Hrvatska´. Riečke novine kažu, da su oba govora duboko ganula slušateljstvo.

Kad je otac ostavio groblje, gorko je plakao: za njim su svi plakali.

Okolo 10 sati komisija je poduzela razudbu trupla. Konstatirano je, da je srdce bilo netaknuto. Tane je probilo šesto rebro i lieva pluća.

U 5 sati poslie podne tielo je pokopano.

S Bogom plemeniti poborniče – krasni značaju! – S tobom je pokopano toliko liepih nada: nestaje tvoga talenta – od njega neće domovina imati plodove, opravdano očekivane; vatrena tvoja rieč neće više razpaljivati srdca; vitežkom tvom djelovanju nećemo se više diviti, ali ipak nešto ostaje. Ostaje uspomena tvojih vrlina i ljubav, koju su ti nosili svi oni, koji te poznavahu!

S Bogom, poštena žrtvo!“[29]

Gospođica Micika Segnerova, odjevena u bijelo, s čašom u ruci, i gospodin Zdravko Mužina, odjeven u crno, pravnik i član riječke Narodne čitaonice, s velikim buketom u ruci, urešenim vrpcama hrvatskih nacionalnih boja, predstavljali su simbolički zaručnika i zaručnicu u času vjenčanja, koje pokojom Erazmu, nažalost, nije bilo suđeno. Samo mjesec dana poslije toga planirao je položiti odvjetnički ispit u Budimpešti i sklopiti brak sa svojom zaručnicom iz Ljubljane. Među onima koji su mu bili na posljednjem ispraćaju, osim prijatelja, zamijećeni su dr. Ivan Kiseljak, koji bijaše s njime do posljednjega časa, i posjednik Lodovico de Adamich, pokojnikov rođak.

Pred grobljanskom kapelom Sv. Mihovila održana su dva kratka prigodna govora na hrvatskom jeziku. Prvi se prisutnima obratio Cezar Akačić, blizak pokojnikov prijatelj, vidno potresen, koji podsjeti na Barčićeve vrline. Govor će zaključiti riječima: Vanne in pace anima candida.[30] Akačić, inače rodom Bakranin, pohađao je gimnaziju u Rijeci i Zagrebu, a završio farmaceutski studij. Prihvativši pravašku ideologiju, kasnije se pridružio Supilovu krugu u Rijeci i istupao protiv Khuen-Hédérvaryjeva režima. U Rijeci je bio dugogodišnji član, tajnik i odbornik Hrvatske narodne čitaonice, aktivni član sokolskoga pokreta. Braneći hrvatstvo Rijeke napadao je suvremene prilike, osobito u školstvu, te mađaronsko nasilje i nastojao da se otvori hrvatska pučka škola u Rijeci.[31] Poslije Akačića, na Barčićevu sprovodu govorio je još student prava Juraj Ferri rodom iz Trpnja, predstavnik Družtva Hrvatska iz Graza.[32]

 Istoga je dana i Agramer Tagblatt popratio ovaj riječki sprovod opširnim izvještajem naslovljenim Ein Duell mit tödlichem Ausgange.[33] I ovdje se spominje mladićev tragičan usud (das tragische Schiksal), napominjući da su njegovu posljednjem ispraćaju u velikom broju prisustvovali Hrvati sa Sušaka, domaći hrvatski trgovci, odvjetnici, liječnici, te brojni riječki prijatelji i poznanici obitelji. Pogrebna je povorka kretala od kuće žalosti, preko gradskoga mula i Korza, te nastavila uz općinsku vijećnicu do Belvedera i grobljanske kapele. Razudbi tijela, koja je obavljena u posebnoj dvorani, prisustvovali su državni odvjetnik Varady, sudac Bolmarčić, te liječnici dr. Grossich i dr. Ghira. Tijelo je bilo privremeno pokopanu u grobnici obitelji Zängerle na Kozali.[34] Nesretni i neutješni otac Erazmo Barčić stariji tog istog dana napisao je Zahvalu, koja je objavljena sutradan u La Bilancii i Obzoru: „Svim onim, koji su mi prigodom užasne nesreće, koja me je gubitkom ljubljenog mi jedinca zadesila, izvoljeli dati dokaz svoga saučešća, izrazujem neugasivu najtopliju moju harnost.“[35]

Umjesto vijenca darovali su sveučilišnoj zakladi Medicinskoga fakulteta sušački tvorničar i posjednik Gjuro Ružić 15 forinti, a posjednik i veletrgovac Ščitomir Vilhar iz Prezida, te Ante Bačić iz Varaždinskih Toplica po 10 forinti.[36]

Čovjek kojemu je svakako u tim danima bilo osobito teško, koji bijaše s druge strane nišana onoga kobnoga dana, bio je Eduard Schäedle. Nije nam poznato što se zbivalo u njegovoj duši, ali svakako to nije bilo lijepo. Već je tijekom noći, kada Barčić još bijaše izložen u provizornoj kapeli, htio popeti se u njegovu sobu i pristupiti odru, ali mu to nije bilo dopušteno.[37] Znakovito je da će i on onoga dana kada je Barčić pokopan, poslati svoj vijenac s natpisom Il desolatissimo Schäedle (Neutješni Schäedle), što će biti položen na grob. Sutradan je i sam došao na Barčićev grob, te se ondje u tišini pomolio za dušu onoga „di cui era stato per lungo tempo amico!“[38]

Dana 12. ožujka Erazmo Barčić stariji uputio je javnu zahvalu uredništvu La Bilancie, u kojoj piše: „Poštovani gospodine uredniče ! / Dirljivi, spontani izvještaji, kojima je ovdašnji tisak popratio tragediju što je zadesila moju obitelj, sile me, iako slomljenoga nevoljom, da vam izrazim svoju duboku zahvalnost. Pred odrom mog jedinog sina, iščezle su sve strančarske mržnje, a prevladala poslovična dobrota riječkog srca, što se iskazala u jednodušnom izražavanju sažaljenja, što će dok u meni ima svijesti, biti najpriznatije zapamćeno.

I još jednom, poštovani uredniče, najtoplije Vam zahvaljujem, bilježeći se sa osobitim štovanjem.

Rijeka 12. ožujka 1892.

                                                                                Odani

                                                                                Erazmo Barčić“[39]  

 

                    ODJECI BARČIĆEVE POGIBIJE

Tri dana kasnije, zagrebačke Narodne Novine izvještavaju o velikom nezadovoljstvu Riječana s krajnje nekorektnim, pa i bezdušnim, postupkom svoga tadašnjega župnika dr. Kajetana (Gaetana) Bedinija, koji je odbio izložiti pokojnikovo tijelo u Zbornoj crkvi: „Iz Rieke brzojavljaju nam jutros, da je jučer po podne iza prodike priredjena ogromna protudemonstracija proti tamošnjem župniku gosp. Bediniu, koji je uzkratio crkveni pogreb pokojnomu dru. Erazmu Barčiću ml., jer je pao u dvoboju. Kod protudemonstracije sudjelovali su sinovi prvih obiteljih i mnogobrojni krasni spol. U čemu se je protudemonstracija upravo sastojala, o tom nam nejavljaju ništa.“[40] Sutradan su pak iste novine objavile sljedeće pojašnjenje o tom događaju: „Premda je mladi dr. E. Barčić kao i otac mu odrješit Hrvat, naprasnu njegovu smrt žali sve pučanstvo grada Rieke. Pokazalo se to pri sprovodu, koji je, premda bez svećenika, bio impozantan, kao i jučer na ulici. Kad je naime župnik g. Bedini poslije blagoslova izišao iz crkve, dočekalo ga na ulici do 200 mladićah iz najboljih obiteljih riečkih žviždanjem i vikom ´pereat´ - za to, što nije htio dra. Barčića sahraniti. Mladićem se pridružiše i gospodje i gospodjice, osobito one iz staroga grada. Župnik se morao skloniti u prvu kuću. Danas dieli se po gradu sliedeći poziv: ´Pozivljemo sve znance, prijatelje i štovatelje blagopokojnog rodoljuba dra. Erazma Barčića ml. na parastos (svečane zadušnice), koje će se obdržavati u ovdješnjoj pravoslavnoj crkvi dne 16. ožujka t.g. u 10 satih u jutro. Na Rieci, 14. ožujka 1892. Pokojnikovi prijatelji.´“[41]

Ulični napad na župnika Bedinija i kanonika Cassija (u nekim izvorima Fulvija), koji se nalazio u njegovoj pratnji, dogodio se nakon Barčićeva sprovoda, 13. ožujka, po završenoj večernjoj misi. Prosvjednici koji su zviždanjem i povicima protestirali razišli su se poslije intervencije gradskoga redarstva. Tom prigodom bio je priveden i stanoviti Vincenzo de Seegner, jedan od najbučnijih prosvjednika protiv župnika.[42] Kasnije su u policijsku postaju na saslušanje još morali doći riječki mladići Antonio Walluschnigg junior, Attilio Dubravcich, Andrea de Seegner, Luigi Pessi, Giuseppe Depoli, te Šibenčanin Paolo Kullisich. Depoli je bio oslobođen krivnje, a drugi su osuđeni na nekoliko dana zatvora zbog remećenja javnoga mira, zviždanja i povika Abbasso, pereat Bedini![43] Nekoliko dana kasnije dvanaestorica Riječana uručila je Bediniju posebnu ispriku i žaljenje radi spomenutih napada, s potpisima tisuću građana. Bedini, vidno potresen, izjavio je da se u tom slučaju rukovodio jedino vlastitom savješću.[44]

U Rijeci se tih dana zapravo bilo dogodilo čudo. Čim je Schäedlovo zrno pogodilo i usmrtilo mladoga Barčića, čitava se javnost solidarizirala s tugom nesretne obitelji i prijatelja: „Fijumanski orijentirani riječki građani, koji su još prije nekoliko sati gledali u mladoga Barčića kao u nekog kavgadžiju i razbijača, a njegovu divnu odvažnost označavali kao grubu prepotenciju i surovu nasrtljivost, sad su se najednom našli svi okupljeni oko njegova leša. I sve se njihove kćeri i žene izredale oko mladog, mrtvog patricija, cvijećem ga obasipale, a suzama škropile. I sprovod mu prirediše kakava riečke zidine ne vidješe nikada: ni prije ni poslije. A mi svi znademo koliko i kakvih je sprovoda bilo na Rieci, naročito u posljednje vrieme! Vanredne, bučne parade, ali prazne, bez duše. Ta drevna duša ispoljila se samo onog dana, na pogrebu mladoga Erazma, kad se ono pod utjecajem neke nagonske, tajanstvene moći našla pripeta uz korijen, iz kojega je mladi patricij crpao svoju impulzivnu elementarnu snagu.“[45]

Nepopustljivost lokalnog župnika, monsinjora Kajetana Bedinija, koji nije htio promijeniti svoju odluku čak ni na nagovor tadašnjega gradonačelnika, tada još uvijek svemoćnog Giovannija de Ciotte, inače prvog rođaka Erazma Barčića starijeg i također potomka riječkih patricija, izazvala je opravdano ogorčenje svekolike javnosti. Velečasni Bedini, koji je bio postavljen na dužnost upravitelja glavne riječke župe Uznesenja Marijina tek nekoliko mjeseci prije toga (8. rujna 1891.), naslijedit će na toj funkciji vrlog hrvatskog domoljuba i pučkog književnika Ivana Fiamina, sljedbenika glasovitog filologa Frana Kurelca. Bedini, prije toga profesor na senjskoj gimnaziji, došavši na novu dužnost u rodni grad, umjesto hrvatskih počinje otvoreno zastupati tadašnje autonomaške interese. Kako bi dokazao lojalnost svojoj novoj ideologiji, on će ukinuti hrvatski jezik u riječkoj Zbornoj crkvi, čime je prekinuta stoljetna tradicija slavenske liturgije u ovome gradu.[46]

U znak prosvjeda radi Bedinijeva postupka brojni su prijatelji pokojnoga Barčića organizirali parastos za njegovu dušu u pravoslavnom hramu Sv. Nikole. Na svečanim je zadušnicama priređenim mladom riječkom patriciju pjevao ruski narodni pjevački zbor Dimitrija Slavjanskoga[47], dok će misu predvoditi tadašnji paroh Jovan Šorak. Obred je trajao od deset do jedanaest sati izjutra. Crkva bijaše previše tijesna za veliki broj posjetitelja. Obredu je, prema pisanju novina, prisustvovalo oko petsto ljudi. U sredini crkve bio je postavljen katafalk s izloženim grbom obitelji Barčić. Tijekom mise pjevali su članovi zbora Jadranska vila sa Sušaka, zajedno s parohom i crkvenim zborom. Nakon službe božje pokojnikova rodbina i prijatelji bili su pozvani da kušaju kruh i mistično vino što se nalazilo sa strane oltara, na jednoj škrinji.[48] Paroh Šorak blagoslovio je na dan pogreba pokojnikov lijes i grob. Radi toga Erazmo Barčić stariji uputio mu je javnu zahvalu sljedećega sadržaja:

 

„Prečastnom Gospodinu

  Jovi Šorku

pravoslavnom protuprezviteru

                                                            Ovdje

Vi ministar pravoslavne crkve, shvaćajući Vaše uzvišeno poslanstvo, i znajući da je milosrdje našega Gospodina Isusa neograničeno, jeste izvoljeli blagosloviti ljes moga jedinca, i odpjevati danas na pokoj njegove duše svečani parastos.

Time ste utješili čemernu bol moju i moje obitelji, dočim ću ja i moja obitelj ostati Vama najsrdačnijom zahvalnosti vazda obvezan.

Izvolite primiti izraz mojega strahopočitanja.

Na Rieci 16 Ožujka 1892.

                                                                                        Erasmo Barčić“[49]

 

Velečasni Bedini, čitajući ove retke, zasigurno nije mogao biti zadovoljan. Svojom je krutošću navukao na sebe bijes čitavoga grada i javnosti. Osim toga, pravoslavni paroh obavio je, umjesto njega, blagoslov pokojnika i misu zadušnicu, stekavši zato zahvalnost ugledne riječke obitelji Barčić. U Zbornoj crkvi oglasio se tom prigodom jedino korizmeni propovjednik, besjedom „posvećenom dvoboju i samoubojstvu, govoreći u prilog dotičnih crkvenih zakona, te završivši pozivom vjernicima da izmole Zdravomariju kako za pokojnika tako i za njegova preživjelog protivnika.“[50]

 

                    IL MARTIRE DELLA IDEA CROATA

Jedan dopisnik iz Rijeke poslao je mađarskom dnevniku Pester Lloyd povodom Barčićeve smrti telegram sljedećega sadržaja: „Hrvatski dio ovdašnje populacije pogođen je na najžalosniji način smrću mladoga Barčića. Barčić bijaše jedan od najgorljivijih agitatora hrvatske ideje, žestoki Strarčevićev sljedbenik radi čega su ga žitelji Rijeke više puta napadali. Dozvolom vlasti mogao je nositi uza se revolver radi svoje osobne sigurnosti. Barčić je oplakan od svojih sunarodnjaka kao mučenik hrvatske ideje (il martire della idea croata). Njegov otac, zastupnik Barčić, primio je mnogo izraza sućuti. Mladi Barčić trebao je doskora položiti odvjetnički ispit u Budimpešti i potom se oženiti.“[51]

Vijest o Barčićevoj pogibiji objavila je tjedan dana kasnije i dubrovačka Crvena Hrvatska, koju tada uređuje mladi Frano Supilo. On o tome piše: „Prošle sedmice u srijedu poginuo je ovaj vrijedni sin vrloga našega otačbenika i narodnog zastupnika dra. Barčića na dvoboju. Ubio ga je njeki Schädle predsjednik društva veterana na Rijeci. U jednoj gostionici na Trsatu sjedili su zajedno i Schädle mu reče neka se upišu u društvo veterana. Mladi Barčić odbije ponudu, jer da se on u načelu ne slaže sa tim društvom.

Zametne se prepirka i dogje do dvoboja na pištolje, a koj se je sbio nedaleko Rijeke na austrijskog granici. Pištolj dra. Barčića ne uhvati vatru, a tane njegova protivnika probije mu prsi.

Ova pusta vijest potresla je svakoga ko je poznavao mladog otačbenika i staroga mu oca. Narod je izgubio jednu izvrsnu silu, a odlični zastupnik svoga jedinca, kojega je ljubio ko zenicu od oka. Sa svih strana naše domovine stigoše tužnome roditelju iskaza saučešća na žalost koja ga zadesila.

Riječko pučanstvo bez razlike vjere i stranaka ganuto natjecalo se kako će bolje pokojniku iskazati zadnju počast. Preko 6000 duša prisustvovalo je sprovodu, a na grobu plakali su ljudi kao mala djeca. Po domovini držane su zadušnice za pokojnika izmegju kojih spominjemo onu društva ´Hrvatska´ u Grazu i pravoslavnih gragjana riječkih u svojoj crkvi. Riječki župnik, poznati Bedini, nije dao da tijelo pokojnikovo bude doneseno u stolnu crkvu, jer da je poginuo u dvoboju. Nekoliko dana iza sprovoda više stotina gragjana riječkih izviždali su ga zato pred njegovim stanom.

Još i danas po Hrvatskoj piše se i govori se o mladom našem sumišljenjaku, koga slučaj i nemila sudbina otme domovini na vijeke. Narod hrvatski tješi sijedoga oca, a sinu dovikuje iz svega srca: Laka ti bila hrvatska zemljica! Iskreni je to vapaj ojagjele duše, komu se i mi pridružujemo!“[52]

U povodu smrti mladoga Barčića objavljeno je i više prigodnih pjesama; uz ostale i pjesme Stjepana Miletića (Hrvatska, 1892., br. 60) i Mate Ostojića (Narodni list, 1892., br. 25.). Vijest o njemu i njegovom tragičnom svršetku donosi, osim riječkih glasila La Bilancia i La Varietà još Glas Hercegovca (br. 24. i 25. 1892.). U Rijeci je tada objavljen i sonet na hrvatskom jeziku koji glasi:

 

            Na obali sinjeg mora niko,

            Ti staroslavne porodice grano!

            Na braniku svoga roda postojano,

            Ko djedovi, bio si i Ti viko

 

            Za otačbinu borit se kao niko,

            Da joj izvidaš srce razkidano,

            Iz groba digneš blago zakopano,

            Oj, Tebe, slobodo, naroda diko!

 

            Pa tko bi rekô, smrti, da prije reda

            Na život taj tol skoro konac vreba?

            Zar znala nies´ da još ga onaj treba

 

            Koj´ u bezdno groba plačuć gleda

            Kô starac brodar na dno mora plava,

            Gdje tonulo mu blago mirno spava.[53]

             

            Koncem travnja iste godine u Rijeci je održan sastanak pristalica Starčevićeve stranke prava koji su ovdje doputovali iz Hrvatske, Istre i Dalmacije. Na političkom skupu održanom u riječkom Caffé Orient bili su, pored drugih, prisutni Fran Folnegović, Jakšin, dr. Josip Frank, Eugen Kumičić, Egidio Kornitzer, Irgolić, Vjekoslav Spinčić, Matko Laginja i svećenik Jakić. Nakon toga priređen je zajednički objed u krčmi kod Marcella Lenussija. U tri sata poslije podne na groblje Kozala uputilo se njihovo posebno četvoročlano izaslanstvo, kako bi položili vijenac sa hrvatskom trobojnicom na grob pokojnoga svoga člana, netom poginulog u dvoboju. Pjesnik August Harambašić održao je prigodno slovo, koje dnevnik La Varietà prenosi na talijanskom jeziku:

            „Caro Erasmo! Eccoci qui giunti per porgere il nostro saluto a te, eroe della diletta e amatissima terra croata. Siamo arrivati qui a Fiume croata e nostra Fiume. A te caro, e gemma della nostra diletta Croazia, e del mare Adriatico, a te offriamo qual tributo questo piccolo ricordo, e ci saranno sempre impressi quei giorni, da noi passati, dieci anni fa, teco e con altri cari commilitari!“ U prijevodu ove Harambašićeve riječi glase: „Dragi Erazmo! Evo smo došli da prenesemo svoj pozdrav tebi, junaku mile i najdraže hrvatske zemlje. Došli smo ovamo u hrvatsku Rijeku i našu Rijeku. Tebi dragi, i dragulju naše mile Hrvatske, i Jadranskoga mora, i prinosimo ti kao zavjet ovo malo sjećanje, i bit će uvijek nezaboravni oni dani, daleki nam, prije deset godina, s tobom i s ostalim dragim suborcima!“ [54]

            Nakon što je položen vijenac na Barčićev grob, kao i posljednje počivalište Leopolda Maurovića, Starčevićanci su se vratili u grad. Od svega su sada bile ostale tek žalosne uspomene, što će ih ponekad dozivati u sjećanje brojni pokojnikovi prijatelji i štovatelji. Vremenom će i te uspomene izblijedjeti. Tragedija u obitelji Barčić, nažalost, nije mogla nikada zacijeliti. Duboko potresen iznenadnim gubitkom voljenog sina, njegov otac Erazmo Barčić stariji, otada više nije imao snage djelovati onako kao prije. Sada je bio samo iznemogli i slomljeni starac koji ima sve manje volje za borbu i čiji život polako gubi svaki smisao.[55] Njegova supruga Pierina, neutješna Erazmova majka, otada se sve više gasila, dok koncem veljače 1904. godine nije preminula od prevelike žalosti.

            Supilov dnevnik pisao je tada ovako: „Viest se ta osobito bolno dojmila onih, koji su znali za mučenički život pokojnice, odkada je obitelj porazila poznata grozna tragedija gubitkom jedinca sina. Od tada je pokojnica za dugi niz godina neprestano bolovala i od toga bolovanja jučer po podne umrla. Nesretni otac, gosp. Erazmo, koji od velike nesreće sprovodi život pun čemera, trebat će nadčovječne duševne snage, da ovaj drugi udarac dočeka i pretrpi, gdje gubi vjernu drugaricu svoga života, nego će mu on u svoj njegovoj gorčini oživiti u duši i srcu onu prvu veliku nesreću, koja je uzrok ovoj. Tu su duševne boli, koje se ni opisati ni pojmiti ne dadu; njihovu gorčinu znadu samo oni, koji su ih imali nesreću izkusiti.“[56] Kada je sprovod sa posmrtnim ostacima Pierine Barčić prolazilo mimo starog riječkog Kaštela, oglasilo se žalobnim jecajem zvono riječkih patricija.

            Erazmo Barčić stariji umro je od kapi 6. travnja 1913. u osamdeset i trećoj godini života, nadživjevši svog voljenog sina puna dva desetljeća. I ponovno je Rijeka imala priliku doživjeti jedan veličanstven sprovod. Očevi su posmrtni ostaci pokopani u onoj istoj obiteljskoj grobnici Zängerleovih gdje prije toga bijaše položeno tijelo njegova istoimenog sina i njegove supruge Pierine. Time je utrnula njihova drevna i ponosna patricijska loza, ostavši bez posljednjeg izravnog muškog potomka.

            BILJEŠKE

[1] W. M. Johnston, Austrijski duh. Intelektualna i društvena povijest 1848-1938. Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993., str. 60-61.

[2] L. N. Tolstoj, Rat i mir. Dio prvi. Globus media, Zagreb, 2005. str. 342.

[3] Isto, str. 343.

[4] Johnston, nav. dj., str. 61.

[5] Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, A-Bi, JLZ, Zagreb, 1983. str. 456

[6] Prema podacima iz riječkih Matičnih knjiga, pohranjenih u Državnom arhivu, i zagrebačkih Narodnih Novina. Vidi i Ir. Lukežić, Liburnijski torzo, Libellus, Rijeka-Crikvenica, 1999., str. 69.

[7] Erazmo Barčić mladji. Potpis: Rokac (ps. Viktora Cara Emina). U sjeni sv. Vida. Mornar, poučno-zabavni list za pomorce, Sušak, god. VI, 1. marta 1934., br. 3, str. 3.

[8] Erazmo Barčić mladji, nav. dj., str. 8.

[9] Isto.

[10] La Bilancia, XXII, br. 171, 30 Luglio 1889. Passati alla religione greca-ortodossa.

[11] Arhivski vjesnik VI, Zagreb, 1963.,str. 93.

[12] Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, nav. dj., str. 359.

[13] Ir. Lukežić, Nebo nad Kvarnerom, ICR Rijeka, 2005., str. 242-243.

[14] Novi list, V, br. 94, 25. IV. 1902. Prešao na uniju.

[15] Erazmo Barčić mladji, nav. dj., str. 9.

[16] Erazmo Barčić mladji, nav. dj., str. 9.

[17] Državni arhiv u Rijeci, Fond Matičnih knjiga (1892.).

[18] Spomenknjiga Narodne Čitaonice Riečke, Sušak 1901., Pretisak, Rijeka, 2000., str. 107.

[19] Erazmo Barčić mladji, nav. dj., str 9.

[20] La Bilancia, XXV, 8. III. 1892, br. 55. Duelli.

[21] La Bilancia, 9. III. 1892, br. 56. Duello fatale.

[22] La Bilancia, 12. III. 1892. br. 59. Nuovi dettagli sul duello fatale.

[23] La Varietá, XI, 11. III. 1892., br. 58. Ancora del duello Barcić-Schäedle.

[24] La Bilancia, 10. III. 1892. br. 57. Duello fatale.

[25] La Varietá, 11. III. 1892., br. 58. Ancora del duello Barcić-Schäedle.

[26] Obzor, XXXIII, 10. III. 1892, br. 57. Domaće viesti. Zagreb, 10. ožujka.  + Dr. Erazmo Barčić ml.

[27] Obzor, 11. ožujka 1892., br. 58. Domaće viesti. Zagreb, 11. ožujka. + Dr. Erazmo Barčić ml.

[28] La Bilancia, 11. III. 1892, br. 58. La vittima del duello. – Il suo funerale.

[29] Isto. + Dr. Erazmo Barčić ml.

[30] Varietá, 12. III. 1892. br. 59. I funerali del Dr. Erasmo Barcic.

[31] Hrvatski biografski leksikon, 1, A-Bi, JLZ, Zagreb, 1983., str. 37.

[32] Isto, 4, E-Gm, LZ, Zagreb, 1998., str. 185.

[33] Agramer Tagblatt, LXXVI, 12. III. 1892., br. 59. Ein Duell mit tödlichem Ausgange.

[34] Isto.

[35] Obzor, 12. ožujka 1892., br. 59. Zahvala.

[36] Obzor, 23. III. 1892., br. 68. Novac darovan za Sveučilišnu zakladu.

[37] La Varietà, 11. III. 1892., br. 58. Ancora del duello Barcić-Schäedle.

[38] La Bilancia, 12. III. 1892., br. 59. Il sig. Schäedle.

[39] La Bilancia, 12. III. 1892., br. 59. Una lettera dell´avv. Barčić.

[40] Narodne Novine, LVIII, 14. III. 1892., br. 60. Demonstracije proti župniku Bediniu na Rieci.

[41] Narodne Novine, LVIII, 15. III. 1892., br. 61. U Rieci, 14. ožujka. (Dopis) (Žalost za pok. dr. E. Barčićem ml. Demonstracija proti župniku Bediniu.)

[42] La Bilancia, 11. III. 1892. br. 60. Dimostrazione ostile al parroco Monsignor Bedini. La Varietá, 15. III. 1892, br. 61. Una dimostrazione deplorabile.

[43] La Varietá, 16. III. 1892. br. 62. In polizia.

[44] La Varietá, 19. III. 1892., br. 65. Un indirizzo di fiducia a Monsignor Bedini. Isprika je bila naslovljena: „Al Molto reverendo monsignore / GAETANO dr. BEDINI / preposto arcidiacono / abate di S. Giacomo ad Palum / prelato domestico di S.S. / parocco della cittá di Fiume / ecc. / I Fiumani / in segno di stima e di affetto / Dedicano“.

[45] Erazmo Barčić mladji, nav. dj., str. 9.

[46] „Nakon dolaska u Rijeku Bedini se odmah potrudio da ukloni hrvatsku službu Božju iz zborne crkve. Konventualna misa trebala je sada biti latinska. Javno je izjavio da je u Rijeci zlouporaba korištenje hrvatskog i staroslavenskog jezika u bogoslužju. Svojim postupkom izazvao je proteste senjsko-modruškog svećenstva. Svi dekanati su na svojim sastancima osudili Bedinijev postupak. Kada su mu poslali iz Senja novi glagoljski misal (Parčićev), on ga je vratio natrag pod izgovorom da to u Rijeci nije potrebno. U tom smislu poslao je on izvješće Svetoj Stolici. Nakon upita iz Rima, Modruški kapitularni vikar je zatražio od Svete Stolice kopiju Bedinijeva dopisa, a onda ukorio riječkog župnika. Ali njegov rad nije ostao bez traga. Dakako da Bedinijevu djelatnost ne možemo svesti samo na spor oko glagoljice i hrvatske liturgije u Rijeci. Pod mnogim vidovima on je ostao zapamćen kao dobar svećenik i župnik. Po tome ga s pravom mogu pamtiti riječki Talijani.“ M. Bogović, Crkvena povijest Rijeke od 1889.-1924., u: Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme, zbornik radova, MH, Rijeka, 1997., str. 10-11.

[47] Nastupio je prvi put u Narodnoj Čitaonici u Rijeci, 13. ožujka 1890. godine. Spomenjknjiga Narodne Čitaonice Riečke, Sušak 1901,, str. 44.

[48] La Varietá, XI, 17. III. 1892, br. 63. Ufficio funebre.

[49] La Bilancia, 16. III. 1892, br. 62. Zahvala.

[50] La Bilancia, 12. III. 1892. Nuovi dettagli sul duello fatale.

[51] La Bilancia, 12. III. 1892. br. 59. Dispaccio da Fiume al Pester Lloyd.

[52] Crvena Hrvatska, II, 19. III. 1892. br. 7. Domaće vijesti. + dr. Erazmo Barčić.

[53] Dr. Erazmo Barčić mladji (Pao u dvoboju dne 9. ožujka 1892.) Na Rieci dne 16. 3. 1892. Razcviljeni prijatelji. Brzotisak Primorske tiskare na Sušaku 1892. Sonet je pohranjen u ostavštini dr. Rikarda Lenca u Državnom arhivu u Rijeci (Ms. I – 927).

[54] La Varietá, br. 97, 28. IV. 1892. Gli Starceviciani a Fiume; br. 98, 29. IV. 1892. Gli Starceviciani a Fiume.

[55] Ir. Lukežić, Liburnijski torzo, nav. dj., str. 69.

[56] Novi list, br. 54, od 23. veljače 1904. Umrla Pierina pl. Barčić rođ. Fulvi (nekrolog).

 

Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana