SUŠAČKA REVIJA broj 61

 


kamov

TRI LJUBAVI JANKA POLIĆA KAMOVA

Mladen Urem

Nepobitna je činjenica da je Janko Polić najviše volio Katarinu Radošević (1888.-1971.,) koju je zvao Kitty, njoj je posvetio sve pjesme napisane i objavljene do 1907. Njegov pjesnički opus nastao nakon te godine u potpunosti je izgubljen, te ne možemo znati da li je još nekoj drugoj osobi pisao pjesme. Međutim, kako se Katarina udala 1908. za njegova prijatelja Matu Malinara i s njim, koliko je poznato, imala dvoje djece; Anđelka (1909.) i Veljka (1913.), Kamov je imao dosta prostora i slobode za druge ljubavne veze, premda Kitty nikada nije prebolio.


Kamov na crtežu Ljiljane Smodlake, 1980.

Potraga za biografskim podacima donijela je nove spoznaje i o mnogim drugim osobama iz njegova književnog kruga. Tijekom istraživanja i proučavanja prijateljskih i emocionalnih veza pojavile su se još samo dvije osobe s kojima je, možemo reći pouzdano, imao ozbiljan odnos. Prema svjedočanstvima i njegovim zapisima u književnim djelima koja je napisao, i koja su većim dijelom bila autobiografska, te su osobe bile Paula Julija Kaftanić (1890.-1977.) i Marija Orlić (1887.-1970.). Ovim tekstom želio bih prvenstveno rasvijetliti treću djevojku spomenutu u ovom nizu Kamovljevih najznačajnijih žena. Najviše zato što je o prve dvije u više navrata pisano. Svu relevantnu bibliografiju o Katarini Radošević  i o Pauli Juliji Kaftanić može se pronaći u mojoj knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda (2006.), također o Pauli je tiskana knjiga pod naslovom Pavica Julija Kaftanić (Glosa, Rijeka 2005.) četvero autora Urem/Ruck/Zakošek/Žic, i u toj je knjizi objavljena njezina iscrpna bibliografska i biografska studija. Svejedno, time tema prve dvije osobe ni izbliza nije obrađena niti je iscrpljena, ali je u svakom slučaju puno bolje rasvijetljena nego treća, o Mariji Orlić čiji je otac bio Frano Ladić Orlić, jedan od najbogatijih i najutjecajnijih Hrvata Latinske Amerike.


Obitelj Frane Ladića Orlića 1930. Gornji red s lijeva na desno: Romano, Marija (djevojka Janka Polića Kamova), Aqileo,Josephina. Donji red s lijeva na desno: Nicholas, druga žena Frane Orlića, Regina Petris iz Cresa, Frane Ladić Orlić, Josip (otac Francisca Joséa Orlicha Bolmarcicha, predsjednika Republike Kostarika u razdoblju 1962. – 1966.).

Istina, ja sam u svom tekstu Kamov u Puntu od 1908. do 1910. godine (Krčki kalendar, Krk 2000., str. 129-133) opisao i Mariju Orlić, ali to je bilo samo toliko koliko sam se mogao osloniti na pisanje Nikole Polića koji je u već poznim godinama pisao o obitelji Orlić, i to usputno. Pored toga, u Krčkom kalendaru, potom i u svojoj knjizi 2006. napisao sam netočan podatak, oslanjajući se na Jankova brata Nikolu Polića (1890. – 1960.) koji je napisao u Iskopinama (1953. objavljeno u Sabranim djelima Janka Polića Kamova, str. 41, 1984.), da je jedan od sinova Frane Orlića, Romano, bio predsjednik Republike Kostarika između dva svjetska rata. Pitao sam kolegu Josipa Žgaljića tko je bio predsjednik, te mi je on rekao da je taj predsjednik Orlić bio Frano odnosno Francisco, pa sam tako napisao u Krčkom kalendaru i kasnije u svojoj knjizi. Radilo se o nenamjernoj pogrešci, naime kasniji predsjednik Republike Kostarika bio je unuk Frane Ladića Orlića, Francisco José Orlich Bolmarcich, sin Josipa Orlića i majke Georgine Bolmarčić iz Cresa. Tu dužnost je, interesantno, obnašao od 1962.  do 1966., dakle nakon smrti Nikole Polića. Pomalo interesantno i anegdotalno djeluje da Nikola Polić piše kako je netko iz obitelji Orlić bio predsjednik Republike Kostarika, da bi jedan član te obitelji to mjesto zaista i obnašao nakon smrti Nikole Polića, i to nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, razloge možemo potražiti u konkretnim obiteljskim podacima; članovi brojne obitelji Orlić u Kostariki bavili su se i politikom te, prema pričanju obiteljskih članova koji žive danas u Hrvatskoj, Orlići su dali nekoliko ministara (Franov sin Romano Orlich Zamora, rođen u Cresu, stvarno je bio član vlade i ministar građevinarstva, a brat predsjednika Francisca dr. José Luis Orlich bio je ministar zdravstva) i visokih dužnosnika u toj državi, te je Nikola Polić, koji je inače i u nekim drugim svojim tekstovima znao objaviti neke netočne podatke, vjerojatno izjednačio ministarsko s predsjedničkim mjestom.

Zajedničko svim trima ljubavima Janka Polića Kamova bilo je to da su doživjele visoku životnu dob, dosegnuvši sedamdesete godine prošloga stoljeća. Također, valja reći da su Paula Julija i Katarina bile dobre prijateljice, da je Paula poznavala Mariju Orlić (očevi su im bili suvlasnici parobrodarskog društva u Puntu), ali mi nije poznato da li je Marija Orlić poznavala Katarinu. Taj, kao i niz nepoznatih, važnih podataka, nije bio rasvijetljen.

Međutim, pred nekoliko godina stvari su se potpuno promijenile i dobile drukčiji tijek kada me je kolega Josip Žgaljić, publicist i urednik u nakladničkoj kući Glosa, povezao s pjesnikinjom i književnicom Elfridom Matuč Mahulja. Ona je djelatnica Općine Punat zadužena za organizaciju društvenih zbivanja, te mi je prenijela stav puntarske općine kako namjeravaju podići spomen – ploču Kamovu na kući u kojoj je bilo sjedište Austro-hrvatskog parobrodarskog društva na dionice, gdje je posljednjih godina svoga života u više navrata svake godine boravio Janko Polić. Dogovorili smo se oko teksta koji će biti uklesan na ploču, i potom sam na poziv načelnika Općinskog poglavarstva Općine Punat gospodina Mladena Juranića i predsjednika Općinskog vijeća gospodina Dragutina Žica, prvog prosinca 2006. bio u Puntu na otoku Krku gdje se u nizu različitih manifestacija povodom dana tog mjesta, na inače popularnu Andrinju (dan svetog Andrije), otkrilo spomen – ploču Janku Poliću Kamovu, na adresi Stari klanac 1, sljedećeg sadržaja:

 

U ovoj kući je u razdoblju od 1908. do 1910. godine boravio i napisao nekoliko vrhunskih djela moderne književnosti Janko Polić Kamov, hrvatski književnik, Rijeka 1886. – Barcelona 1910. Ploču podiže Općina Punat na Andrinju 2006.

 

Ispod ove ploče, podignuta je još jedna sljedećeg sadržaja:

 

Od 1906. do 1922. godine u ovoj je kući bilo sjedište Austro – hrvatskog parobrodarskog društva na dionice Punat. Ploču podiže Općina Punat na Sv. Nikolu 2006.

 

Direktor toga parobrodarskog društva bio je Vladimir Polić, brat Janka Polića. Zbog toga je Kamov dolazio u Punat iako u tom mjestu nije imao prijatelja ni rodbine.  


Brod Kvarner (izgrađen 1910.) Austro-hrvatskog parobrodarskog društva na dionice iz Punta, usidren u Puntu.
 

Bio sam jako iznenađen koliko sam bitnih podataka uspio saznati u samo jednom danu svoga boravka u Puntu. Načelnik Mladen Juranić i predsjednik Općinskog vijeća Dragutin Žic iskazali su velik interes i brigu za afirmaciju kulture i povijesnih činjenica. Zbog toga su pokrenuli niz akcija koje idu za tim da se šira kulturna javnost upozna s bogatom kulturnom, gospodarskom i političkom poviješću Punta. Rezultati koje su postigli zaista su respektabilni, i to na više razina. Tu bih naveo različite kulturne manifestacije koje se redovito i tradicionalno događaju svake godine, potom poticanje nakladničke djelatnosti, jačanje knjižničnog sustava, promoviranje kulturnih činjenica kroz turističku ponudu, briga za čistoću i vizualni izgled mjesta, jačanje komunalne infrastrukture, organizacija niza manjih akcija i manifestacija koje život u Puntu čine sadržajnijim. Jedna od takvih bila je i podizanje ploče Janku Poliću Kamovu, što je jako odjeknulo u tisku i medijima u Hrvatskoj. Interesantno je ovdje napisati kako je spomen – ploča Janku Poliću Kamovu u Zagrebu, Jurišićeva 18 (gdje je obitelj Polić živjela od 1902. – 1906.), podignuta cijelu godinu nakon što je podignuta ploča u Puntu. Držeći govor na podizanju ploče prvog prosinca spomenuo sam i Mariju Orlić, što je bio vrlo važan podatak Dragutinu Žicu koji mi je te večeri ispričao sve ono što sam tražio i mislio da se više ne može pronaći. Naime, djed gospodina Žica, Anton Žic – Solar (14. veljače 1880. – 4. svibnja 1962.), bio je suvlasnik tvornice tjestenine u Puntu zajedno s Franom Ladićem Orlićem, ocem Marije Orlić. Tako mi se odjednom otvorio cijeli jedan novi svijet, kojega mogu i prilično plastično dočarati zahvaljujući lijepo sačuvanoj zbirci fotografija, dokumenata i arhivske građe koju je gospodin Dragutin Žic prikupio tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, a koja je dobrim dijelom i obiteljska baština, sačuvana brigom potomaka ove ugledne obitelji.


Frano Ladić Orlić kao bogati industrijalac u Kostariki oko 1900.

Kuća u kojoj je Kamov živio u Puntu nalazi se na adresi Stari klanac 1. Današnji vlasnici su dvije obitelji; Marica i Branko Maršal (prizemlje i prvi kat), te Marija i Drago Bonifačić (drugi kat i visoko potkrovlje). Osjećao sam se prilično uzbuđeno kada sam ušao u kuću, u njoj su napisana neka od najvećih djela hrvatske književnosti. Neka od njih (priče Sloboda i Žalost) tiskao sam u najznačajnijim časopisima današnjice (Grand Street/New York, Partisan Review/Boston, Akzente/München…). Kada su vlasnici kuće počeli pričati što prema obiteljskim predajama znaju o Janku Poliću, osjećao sam se kao da je vrijeme stalo, te mi prijatelji Janka Polića pričaju o njemu.

Tako sam vidio malu, usku sobu u kojoj je spavao, čitao i pisao, potkrovlje po kojem je često zamišljen hodao, držeći stalno zapaljenu cigaretu, praveći koncepte za svoje kratke priče, roman Isušena kaljuža i brojna dramska djela. Gospođa Marija Bonifačić, inače vrlo elokventna i cijenjena, umirovljena učiteljica iz Punta, pričala mi je kako je svakoga jutra Marija Orlić nosila šalicu toploga mlijeka Kamovu na prozor te sobe. Pogledao sam kroz prozor i pomislio kako je prilično visoko za prosječnog čovjeka, te se je Mariquita morala popeti na nešto (stepenice ili sanduk) kako bi Janku mogla pružiti šalicu s mlijekom. Gospođa Bonifačić priča vrlo interesantno, logične podatke koji se poklapaju sa svime što sam do tada znao o njegovom boravku u Puntu. Međutim, fascinirala me je najviše ta snaga predaje o Kamovu koja i danas živi među tim ljudima, kao da je on živ i kao da je svaki dan s njima. Njegovi su boravci u Puntu ostavili dubok trag među mještanima, to se vrlo intenzivno osjeća i danas, gotovo sto godina od kada je posljednji puta bio u Puntu.


Francisca Zamora Salazar, žena Frane Ladića Orlića i majka Marije Orlić

Ali, vratimo se malo odnosu između same Marije i Janka. U pripovijetci Selo što ju je Kamov napisao u Puntu sredinom studenog 1908. godine, opisao je nekoliko doživljaja iz puntarskog života koji su po njemu bili intrigantni, a doticali su se pitanja ljubavi prema ženi, ljudskoj seksualnosti, moralnih, vjerskih i političkih pitanja o kojima se tada raspravljalo. Zanimljiv je odlomak koji govori kako je upoznao Orlićevu kćerku Mariju: „Znao sam ležati gol na kamenu, u moru, na pijesku. Moje  je tijelo upijalo sav žar punoga ljeta iz vode, iz hridina, iz zraka. Milijun tragova usijanih, oštrih, britkih, tankih, rivalo se u moje pore, a tamo se je nebo prašilo zlatnom prašinom i more je mekano i modro odražavalo strast sunca jače, grublje i strastvenije nego pjesnik strasti bitka. A podvečer se je miris voda širio po turobnoj i umornoj obali poput kokote koju prije oćutiš njuhom, no vidom i opipom. Bilo je to peti dan, kad osjetih miris i pogledah pozornije Mariju. Bila je moja susjeda. Nudila mi svako jutro smokve. Govorila nije ništa. Nuđala mi ih šutke, najviše s dvije riječi, sa zastiđenim smješkom i uvijek nenadano zapaljena, kao da je lice izvadila iz kipuće vode. Ja sam joj prvi put polaskao, ali ta je laska više zbunila mene, no nju; jer, ako je laska bila neumjesna za nju, onda sam bio još neumjesniji ja koji je izgovorih. Opazih odmah da s Marijiom neću moći razgovarati, i ma koliko se mučio, predmeta za razgovor ne bih mogao naći…Ali Marija je imala jednu prednost: nije imala – zaručnika, stanovala je pokraj mene, i imala je oca u Americi…“


Villa Kostarika i Tvornica tjestenine Orlić & Žic u Puntu

Lako je iz ovoga zaključiti da Janko opisuje djevojku koja je zaljubljena u njega. Iako Kamov ne spominje prezime, Nikola Polić je kasnije napisao u svojim Iskopinama (1953.), te u drugim publicističkim tekstovima, da se radi o Jankovom prijateljstvu s obitelji Orlić, čiji je član bila i Marija s kojom je i sam Nikola, nekoliko desetljeća kasnije, održavao prijateljske veze. Po pričanju gospođe Vlaste Petričević r. Orlić iz Zagreba (potječe iz puntarske obitelji Orlića), koja je mirovinu dočekala kao djelatnica Leksikografskog zavoda gdje je radila kod Miroslava Krleže, Mariquita Marija Orlić je bila vjerenica Janka Polića, tako se barem tada pričalo među Puntarima. Taj podatak bi mogao biti točan jer i sam Kamov piše bratu svoje Kitty, prijatelju Mišku Radoševiću kako bi se, samo da je boljeg zdravlja, odmah oženio. Možda je u tada konzervativnoj sredini izbio skandal kada se otkrila njihova ljubavna veza, pa se u njezinoj obitelji pričalo da su vjerenici, kako bi popravili stvar. Njezina životna priča podsjeća na sudbine žena u katoličkom svijetu mediteranske kulture; nakon velike i tragične ljubavi koja završava smrću partnera, ona se više nikada ne uda, posvećuje se svojoj obitelji, roditeljima, braći, sestrama, nećacima i nećakinjama, živi samozatajno i umire sama u dubokoj starosti zaboravljena od svih. Kada je upoznala Kamova, Mariquita je bila nesretna jer joj je majka Francisca Zamora Salazar (1859. – 1902.) nekoliko godina ranije umrla. Tih je godina bogata iseljenička obitelj stalno nastanjena u Kostariki gradila u Puntu impozantnu Villu Kostarika (1906.) koja i danas dominira vizurom Punta. Njezin otac se drugi put oženio 1906. s Reginom Petris (1865. – 12. svibnja 1938.) iz Cresa, s kojom nije imao djece. Ali krenimo od početka.


Marija Orlić (detalj njezinog lika s obiteljske fotografije iz 1930.)

Marija Orlić (31. kolovoza 1887. – 17. ožujka 1970.) je rođena kao Maria Mariquita Ramona Orlich Zamora u okrugu Central, kantona San Ramon, pokrajine Alajuela u Kostariki. U smrtovnici se navode sljedeći podaci: „Matični ured, državna administracija: Maria Orlich Zamora, ženskog spola, u dobi od osamdeset i dvije godine, državljanstvo Costa Rica-e, osobna iskaznica broj 9-009-185, neudana, s prebivalištem u San Ramonu. Umrla od posljedica embolije pluća u okrugu Central, San Ramon, u deset sati i trideset minuta ujutro, dana sedamnaestog ožujka, tisuću devetsto sedamdesete godine. Sahranjena je na groblju Centralnog okruga San Ramona, pokrajine Alajuela. Ona je bila kćerka Francisca Orlicha Zisa i Francisce Zamore Salazar, državljana Costa Rica. Niže potpisani potvrđuje da je to na mikrofilm snimljena fotokopija upisa br. 246, svezak 166, pokrajine Alajuela. Potvrđuje se točnost. Potpis: Mark W. Bogan-Miller, službeni prevoditelj Ministarstva vanjskih poslova i kulture Republice Costa Rica. Dovršeno 13. studenog 2000. Zakonski propisane takse priložene i poništene.

Na velikoj obiteljskoj fotografiji iz 1930. Marija Orlić ostavlja utisak sentimentalne osobe, pomalo nakošene glave, jakog emocionalnog naboja, rekao bih, kao da se radi o likovnom modelu, koji pozira za jednu od slika Amedea Modiglijanija (1884. – 1920.) koje su, tako znamenite, osvajale milijunsku publiku diljem svijeta. Hispanistički senzibilitet i kontekst Mariquite Orlić Zamore također nije zanemariv, ona je Kamova osvajala ljepotom šutnje i pogleda, nenametljivo prisutna u njegovoj blizini. Bujne crne kose, jednostavne ljepote, bila je vrlo interesantna Janku Poliću, mladom hrvatskom piscu željnom putovanja i novih spoznaja. Već i to što u priči Selo Kamov spominje njezino zacrvenjelo lice govori dovoljno o bujici emocija koje su je obuzimale pri susretu s Kamovom. Ne bih isključio mogućnost da je njegov posljednji odlazak iz Punta, preko Bologne u Barcelonu 1910., bio upravo poduzet pod utjecajem ove interesantne mlade žene. Njezina je kultura, materinski kastiljanski jezik, poznavanje Latinske Amerike, iskustvo putovanja po raznim zemljama, navlastito poznavanje prekooceanskih kontinenata, moralo jako puno značiti Kamovu.

 

Ljetne mjesece u godinama 1908. i 1909. proveo je Janko u Puntu na otoku Krku, a da sam dotada nije znao, gdje se to mjesto nalazi. Desilo se to ovako: Fran Orlić, rodom iz Punta, a vlasnik velikih plantaža kave u Kostariki (Costarica), vratio se u domovinu i došao na sretnu misao, na korist otočana, da osnuje dioničarsko parobrodarsko društvo s privremenim sjedištem upravo u Puntu, a za prugu Rijeka-otoci. Glavna misao ovog društva bila je da dioničari budu u prvom redu sami otočani, ne samo Krka, nego Cresa i Paga, pa i Istre. Misao svakako patriotska, pa i socijalnog značenja. (Usput spominjem, da je jedan od Orlićevih sinova – Romano – bio između dva rata predsjednik Republike Costarica.)

Brat moj, Vladimir, dosad zaposlen po pilanama Gorskog kotara i Hrvatskog Zagorja, a zaželjevši se mora, u natjecanju za poslovnog direktora spomenutog poduzeća, bude upravo on izabran. To je, eto, razlog da smo Janko i ja našli neko mjesto, gdje bismo se dva mjeseca u godini našli „kod kuće“.

Punat je, u ono vrijeme, po broju stanovništva (oko 3000) bilo najveće mjesto na otoku Krku. Prije Prvog svjetskog rata Punat nije bio podesan za turiste ni profesionalne, a najmanje za one amaterske. Bez hotela, bez kavana, bez kinematografa, a i bez brijača, frizera i pedikera, Punat je pogodovao samo onim nastranim strancima, zasićenima gradskim spleenom, zapravo čamom, koji traže zatureno neko mjesto nesmetanog odmora, bez konvencionalnog komfora i bez pedantne urednosti.

Tadanji Punat (1908.-1909.), vrlo lijepog prirodnog položaja, sa šumovitim otočićem u sredini zaljeva, nazvanim Košljun, a nastanjen fratrima, ublažen zračnom i morskom klimom, mogao je blago djelovati na Janka, na njegove nemire i traženja, gotovo iscrpljenoga neprestanim putovanjima po Italiji. S razasutim kućicama, a svaka od njih u drugom pravcu, pred svakom balatura sa svodom kroz koji se strmim stepenicama silazi u podrum: sve je to djelovalo na Janka i blisko i toplo, pa sumnjam da je u to vrijeme vjerovao „u čarobnu moć putovanja“, kako se izrazio u jednom pismu iz Italije prijatelju M. Radoševiću. One dvije, tri krčme, gotovo bez namještaja, pune mirisa pržene kave i friganih srdelica, iskićene osušenim vijencima smokava, a opskrbljene dobrim vinom i zdravom rakijom koja ne poživinčuje: sve je to pogodovalo Jankovu odmoru i njegovoj razonodi.

Janko je u to vrijeme, kroz dvije godine, a svake godine po dva mjeseca, stvorio i koncipirao baš u Puntu svoje najdotjeranije radove: tri drame Lakrdija naše dobi, Žene, žene… i Mamino srce; nadalje novele: Skepsa i Bitanga i satiričnu pripovijest Šmrčanska trilogija. Iz Punta odgovara i na prvi Matošev napadaj (izašao u Hrvatskoj smotri 1907.).

Nikola Polić

Izvadak o Puntu iz teksta Iskopine (1953.)
(Sabrana djela Janka Polića Kamova, 1984. stranice 40-42)


Katarina Radošević Kitty

Prema svjedočanstvu gospodina Andrije, prevoditelja i publiciste, brata Dragutina Žica, Mariquita je godinama održavala i prijateljsku vezu s jednim od najkontroverznijih hrvatskih književnika, Đurom Vilovićem (1889. – 1958.), koji je bio i prijatelj Nikole Polića (u jednom riječkom antikvarijatu kupio sam knjigu Međimurje : ispovijest jednog sutona, 1923. u kojoj je napisana posveta autora Đure Vilovića prijatelju Nikoli Poliću), te ga je posjećivala i često s njim boravila u Beču. Od kuda sve te veze i poznanstva sežu, možemo samo pretpostavljati!? Ipak, pada mi na pamet kako je Nikola Polić u Iskopinama (1953.) napisao o obiteljskim druženjima u Puntu, između ostalog: „Iz Mödlinga (kraj Beča) stigao je preko ferija brat Dragimir, nakon dugogodišnjeg odsuća, sa svojom ženom Klarom i dvogodišnjom kćerkicom, koja nije ni slutila, da će postati glavni motor-pokretač u novoosnovanoj Jankovoj komediji Žene, žene.“ Možda je iz tog druženja poteklo prijateljstvo i druženje članova obitelji Polić i Orlić, te posjećivanja u Puntu, Beču, Zagrebu i drugdje?


Paula Julija Kaftanić

Otac Mariquitin, Frano Ladić Orlić Žic (5. veljače 1857. – 24. srpnja 1950.) zasigurno zaslužuje ući u povijest kao jedan od najnaprednijih najbogatijih hrvatskih gospodarstvenika u Latinskoj Americi. Njegovo je djelovanje toliko raznoliko, vremenski u velikom rasponu, prostorno dislocirano na Hrvatsku i Kostariku, te bi bilo jako važno studioznije se pozabaviti njegovim životnim putem i značajnim postignućima. Bio je idejni tvorac i većinski vlasnik Austro-hrvatskog parobrodarskog društva na dionice, osnovanog 1906. u Puntu,  suvlasnikom Tvornice tjestenine Orlić & Žic, osnovane 1907. u Puntu, koja je imala električnu energiju 1907. ili 22 godine prije naselja Punat, vlasnik ogromnih plantaža i tvornice kave u Kostariki. Francisca Zamora Salazar (1859. – 1902.), bila je prva žena Frane Ladića s kojim se vjenčala 1879. u Kostariki. Nježna, plaha žena sućutnog pogleda umrla je mlada od tuberkuloze u Trstu i pokopana je u Cresu, što će ostaviti dubok emocionalni i duhovni trag na njezinoj kćerki Mariquiti, koja će s velikim simpatijama, ali i s humanim razumijevanjem za obiteljske i osobne tragedije mladoga pisca, zavoljeti Janka Polića svim srcem i svom snagom koju je imala. Regina Petris (Cres 1865. – 12. svibnja 1938.) bila je druga žena Frane Ladića, s kojim se vjenčala 1906.  i bila kao mati mnogobrojnoj djeci.


Predsjednik Kostarike Francisco José Orlich Bolmarcich u Puntu 1962.

Predsjednik Republike Kostarika, Francisco José Orlich Bolmarcich, nećak Kamovljeve Marije Orlić (puno ime Maria Mariquita Ramona Orlich Zamora), sin njezina brata Josipa Orlića, rođen je 10. ožujka 1907. u San Ramónu u veleposjedničkoj, izuzetno bogatoj i uspješnoj hrvatskoj iseljeničkoj obitelji u Kostariki, a umro je u 62 godini 29. listopada 1969. u San Joséu. Bio je predsjednik Republike Kostarika od 1962. do 1966. Kandidirao se za predsjednika i 1958. godine, ali je izgubio od Marija Enchandija. Njegov djed po lozi Orlić (Frano Ladić Orlić) došao je iz Punta, a njegova majka Georgina Bolmarcich došla je u Kostariku iz Cresa, kao i druga žena Regina Petris. Njihova obiteljska kuća u Puntu zove se Villa Kostarika. Zajedno s bratom osnovao je 1928. godine FJ Orlich & Hnos Ltda (FJ Orlich & Brothers Limited). U početku je to bila samo mala trgovina mješovite robe u njegovom rodnom gradu San Ramonu, da bi vremenom to poduzeće postalo jedno od najvećih tvrtki za proizvodnju i prodaju kave u Kostariki. Dugo je prijateljevao sa Joséom Figueresom s kojim je otputovao na studije u Ameriku. Bio je drugi u zapovjednom lancu Figueresovom, u nacionalnoj oslobodilačkoj vojsci tijekom građanskog rata 1948. Nakon toga, na velikom Orlićevom obiteljskom imanju u La Pazu (San Ramon, Alajuela, Kostarika) osnovana je Nacionalna oslobodilačka partija (PLN). Poslije rata služio je u Nacionalnoj Uniji a zatim je radio u Figuerosovom kabinetu nakon što je Figueres pobijedio na predsjedničkim izborima 1952. Nakon već spomenute pobjede na predsjedničkim izborima posjetio je iste te 1962. godine mjesto Punat i otok Krk, o čemu svjedoče brojne sačuvane fotografije. Njegovi su ga državljani zvali Don Chico, za razliku od djeda kojeg su zvali Don Nono, jer su imali isto ime i prezime. Za vrijeme svog predsjedničkog mandata suočio se s najvećom katastrofom u gradu Cartago, erupcijom vulkana Irazu, a koja je započela baš kada je američki predsjednik John Fitzerald Kennedy, njegov veliki prijatelj, posjetio Kostariku. Erupcija je trajala više od godinu dana i izazvala strahovite poljoprivredne odrone, pomicanja tla i druge štete. Napustio je politiku kao osoba koju je narod volio, a umro je od srčanog udara tri godine kasnije.

Također, više članova obitelji Orlić odigrali su važne uloge u političkoj povijesti Kostarike. Nikada se nisu odrekli svoga hrvatskog podrijetla i nisu gubili vezu s domovinom. Tako je, primjerice, djed predsjednika Francisca Orlicha, Frano Ladić Orlić prešao Atlantik više od četrdeset puta. Po vremenskom rasponu za kojega su više od sto godina značajna i utjecajna obitelj u Kostariki, zaslužili su barem jednu knjigu, fotomonografiju u kojoj bi se poimence prikazali svi njihovi doprinosi u napretku države u kojoj su živjeli. Svake godine mnogi članovi mnogobrojne obitelji iz Kostarike posjećuju Punat i Cres odakle potječu.

Veliku zahvalnost za realizaciju ovog eseja o Mariji Orlić dugujem gospodinu dipl. ing. Dragutinu Žicu, predsjedniku Općinskog vijeća Općine Punat, istaknutom gospodarstveniku, bez čije obiteljske dokumentacije, velikog broja ilustracija i fotografija, osobnih podataka i sugestija, ovaj tekst ne bi mogao nastati.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana