SUŠAČKA REVIJA broj 61

 


priča

HROME ULICE

Damir Miloš

Odavno svoju hrabrost stavljam na kušnju plivajući noću do nekog od otočića što okružuju naš zaljev. Ili iz dosade, dokazujući hrabrost, sebi, ne drugima. Plivam ostajući sam, sve češće.

Iz okolnih kuća zimi odlaze, nerazumljivom žurbom, ostavljajući čak i masline neobrane. Tri su kuće odmah do moje, u nizu, čineći nešto poput ulice kojoj je druga strana more. Kamene. Ljeti, šaleći se, vješamo parne brojeve. Sjever teče niz ulicu. Moja je kuća prva na jugu, i broj četiri. Onu s brojem dva, jednog ću dana izgraditi. Kamenu i veću. Iza prvog reda kuća izgrađeno je nekoliko betonskih,  rugla kojih se nekako moramo riješiti. Godinama pokušavam kamen za krov donijeti s otoka odakle su i ove kuće, ali nisam siguran da bi moja barka izdržala. Posudit će barku, kažu, kad se oženim.

Najbliži otok, do koga sam u početku plivao, groblje je mačaka. Onaj do njega, sjevernije, na udaru je bure, gol s istočne strane, makijom smiješno obrastao nasuprot, poput pjevača u mikrofon, zvali smo ga napeti. I treći, najdalji, obješen u duboki morski bezdan, držeći se kopna samo malom prevlakom. Kopali smo, cijelo jedno ljeto, nadajući se odlomiti ga, ali nismo.

Kuće su zaključane. Mlađi, tražeći pukotine, kroz njih sam u kuće ubacivao gusjenice. Zamišljao sam, kad se vrate i naglo otvore kuće, u bojama i mnoštvu leptire tihim lepetom zaglušujući njihove krike. Ne pitaju za mačke.

Nekad, u plastični kontejner gnječeći odjeću, konop vezujući oko struka, plivao sam, suhu je oblačeći na otoku. Sišem galeblja jaja. Oko mene bijesni let galebova. Nalijeću, ali oprezno, ne preblizu. Ili čekaju moj povratak u more? Ne, galebovi noću ne lete. Kukavice.

Često sam pomišljao kako oni meni namjerno ostavljaju mačke, znajući dobro što mi je činiti. Mačke, ostavljene oko kuća, zimi bi postale opasne, od gladi divlje. Namamljene u barku, ribom sitnom, uskaču u zamku. Dok halapljivo jedu, veslam prema otoku. Nervozne, ne primjećujući da je to drugi otok, odskaču još s pramca pandžama na kopno. Nekoliko bi se noći čulo njihovo poput djeteta zavijanje, potom bi utihnule. Nisam nalazio kosti, ili dlaku. Galebovi ih, uljeze, s otoka odnose. Raskomadane.

Plivanje nije trajalo dugo, ali svaki je put bilo uznemirujuće. Tamno more nudilo se u bezdan mašti, a noćima bez mjesečine, kad bih smogao hrabrosti zaroniti, izranjao sam u dah ispunjen jezom. Prestravljen, širom raširen i umirujući, dok ne shvatim što je gore, dolje, svejedno, plutao sam. Obožavao sam tutnjavu groma u daljini kad zakopa more, opkolivši mi tijelo zvukom prije nego uhom.

Lovio sam lignje. I drugu ribu, ali najviše lignje. Ribu za hranu, lignje za sušenje. Danima bih punio vrše, za bure obješene. Osušene lignje bacao sam  pred kuću, uživajući hodati po mekom. Da sam ostavio mačke, pohlepne, nikad ne bih imao mekanu ulicu. Galebovi su pokušavali nekoliko dana. Ubijene, vezivao sam ih širom raširene uz rub mora, plutajuće ptice. Letjeli su samo iz daleka.

Mnoštvo hobotnica privučeno pticama nastanilo se uz plitak rub ulice. Hobotnice nisam lovio, samo ponekad. Gadilo mi se ubijati ih. Isukati im glavu. Samo ponekad, u kipuću vodu.

U najbližem zaseoku, ako se tako može nazvati pet kuća na drugom kraju otoka, živjela je ona. Zbog nje sam lovio. Kći ribara. Kada odraste, jedne će zime ostati na otoku, obeća. Možda ove?

Prvi susret dogodio se na pogrebu, kopnenom. Plakala je. Nisam znao tko je njoj pokojnik. Mojeg je oca rođak, ali njezin?  Šutjela je i trpjela. Žuljale su je cipele. Otac je nije htio samu ostaviti na otoku. Kad ulica bude tako mekana da u nju uronimo do gležnjeva, pozvat ću je u svoju kuću i zaprositi.

         I taj otok, zar je bitno oploviti otok?!  

Naivan, s povezom preko očiju, vježbao sam danju. Ali, pomisao da ga mogu skinuti, odagnala je osjećaj noći. Nije bilo ničeg zanosnog u plivanju zavezanih očiju. Galeb sleti pored mene, plutajući, i tada zauvijek odbacim povez.

Šepala je, desnom nogom mnogo kraćom. Voljela se penjati kamenjarom jer tada je šepanje bilo manje primjetno. I plivati je voljela, duge kose, skrivajući u dubinu noge. I zimi. Nekoliko sam je puta susreo na stazi uz obalu otoka. Skočila bi u more pozivajući me. Dugo bi plivali, moleći me da je ostavim samu, već promrzlu, a ja neka izađem tamo iza rta. Rekla je, u povjerenju, da voli hodati travom. Možda zato jer je na našem otoku i nema, ali ona reče da nije zbog toga.

Pronaći morsku struju koja se udaljuje od kopna, a onda mu se negdje ponovno vraća! Plutati nekamo...

Zaokupljen tom mišlju, s obale sam u more puštao crnu boju hobotnice, promatrajući da li će se razvući u nekakvu stazu. I našao sam je, s vrha brda gledajući, dva ili tri mjeseca nakon. Udaljujući se gotovo do onog istog otoka, naglo zakrećući, dotičući rt što je označavao zapadni kraj uvale.

Samo nekoliko metara dalje, ulivena u more, boja se razlijevala u dubinu, ne odajući nikakvo kretanje. I s druge strane voda miruje. Uskoro sam pronašao i razlog, bilo je to nekakvo vrulje u dubini, ne preduboko. Voda zamućena i hladnija. S nestrpljenjem zaronim, pokušavajući ostati što dublje uz samo vrulje. Priviknem se na hladnoću. Izronim podalje, u toplije. Vratim se pažljivo plivajući površinom. Mogao sam, činilo mi se, razlikovati, topliju od hladnije vode.  Pokušavam plivati iz hladnije, i još, naslućujući gdje su joj granice.

Lovim hobotnice, danima puštajući crnilo iz isukanih im glava. Nemam vremena sušiti ostatke, krakove, bacam ih. Tvrde su, od liganja mnogo tvrđe.

S vrha brda gledam obojanu u moru stazu. Svečana, crnom popločena. Ni vjetar što je počeo puhati s juga ne pomiče je. Sjetim se lopte, probušene, negdje iza kuće, sjurivši se, i žute. Položim je na sredinu početka, penjući se natrag brdu. Gledam, žuto kako pluta. Nasmijem se, jer da li to žuto sada mašta? Od obale, uz otok, natrag rtu. Cijeli jedan dan.

Plutanje bi moglo potrajati cijelu noć. Zavezanih ruku i nogu, jer moram biti siguran da neću plivati? Kada doplutam do rta, konop kojim će mi biti vezane ruke presjeći ću struganjem o hrid. Hrid sam odabrao. Nazvao sam je reznica. Hrid reznica. Premda sam je neko vrijeme, naivno, zvao krajem putovanja.

Noge sam mogao vezati, ali kako ruke vezati iza leđa? Kožom, pomislio sam, olabavljenom, navučenom iza, a kada se uz ognjište osuši stegnuti će ruke. Ha!? Glupan! Kao da ona neće sa mnom u more, ponovno raskvašena. Neću vezivati ruke. Raširene, mogu mi biti od pomoći, pipajući topli rub struje.

Prva noć plutanja niz stazu za punog mjeseca. Gledam ga kako nestaje na horizontu. I ja, dotičući stijenu reznicu. Ozebao, požurim kući, veseleći se vatri koju sam zapalio na odlasku. Izdržao sam cijelu noć, samo plutajući. Navučem šlape od suhih liganja.

Sjedila je, ukipljena, i gdje sam do sada bio?! Donijela mi je juhu, nešto je prolila, ali meso je sačuvala. Gdje sam bio?

-         Lovio sam…

-         Lignje…

-         Da, lignje…

Htio sam joj reći za onu drugu stazu, crnom popločenu, mekšu i dublju, ali:

- Koliko sam ti puta govorila da ne plivaš noću. Bože moj, što je s tobom. Svi su nas već napustili zbog te tvoj ludosti.Ljudi te se boje. Kako ne razumiješ da ljudi odlaze zbog tebe. Pogledaj, i masline su ostavili. Ulica smrdi na lignje, ja to više ne stignem počistiti. Skidaj to s nogu!

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana