SUŠAČKA REVIJA broj 61

 


glazba

DR. FRANJO KRESNIK

Željko Švaglić

Moje sjećanje na dr. Kresnika seže u godinu 1937. i godine koje su prethodile Drugom svjetskom ratu. Otac mi je tada službovao kao carinski činovnik na državnoj granici između Kraljevine Jugoslavije i Kraljevine Italije (Sušak – Fiume). Postojale su od ranije bliske veze dr. Kresnika s obitelji moje none, rođ. Mikuličić. Zbog tih su se razloga moji roditelji po dolasku iz Maribora na Sušak oslonili na usluge dr. Kresnika. On je živio u Rijeci, a u kućni posjet na Sušak dolazio je kočijom. Zanimljivo je i značajno da je za te svoje vizite odbijao primati honorar. Otac bi platio samo kočijaša koji je doktora dovezao i odvezao.

Godine 1951. tiskana je Kresnikova disertacija Starotalijansko umijeće građenja gudačkih instrumenata u izdanju tadašnje Jugoslavenske akademije, s iscrpnim esejom akademika dr. Aleksandra Ugremovića, na talijanskom izvorniku i u hrvatskom prijevodu.

Dr. Kresnik rodio se 1869. godine u Beču, od oca rodom iz Pregrade u Hrvatskoj. Mali Franjo je od ranog djetinjstva pokazivao izuzetnu nadarenost i učio je violinu u Rijeci kod prof. Alessandra Scaramellija. Po završetku Hrvatske gimnazije u Rijeci poželio je nastaviti studij violine u Beču. No po očevoj želji otišao je u Innsbruck na studij medicine. Naime, ondašnji nazori o izboru zanimanja u dobrim građanskim obiteljima nalagali su da sin studira nešto ozbiljno (O tempora, o mores!). Svestrano nadaren Franjo Kresnik je s optimalnim ocjenama završio studij medicine i postao asistent dr. Loosu od 1888. – 90. Katkad je sudbina pojedinaca da u dvojbi između svojim osobnih nagnuća i roditeljskih želja i nadanja poslušaju volens – nolens svoje roditelje. Činjenica je ipak da je otac svog sina slao na sate violine, ni manje ni više već samom Ernestu Camillu Sivoriju u Genovu (jedinom pravom Paganinijevu učeniku, ako tu ne računamo poduku iz violine kćerima i sinovima plemićkih i bogataških obitelji).

Na veliku žalost svojih mentora našao se dr. Kresnik opet u Rijeci gdje obavlja svoju liječničku praksu u domicilnom gradu. Tu se pokazao kao izvanredan liječnik, a posebno dijagnostičar (po čemu je već cijenjen u Innsbrucku!).

Namjera mi je ovom prilikom evocirati svoja sjećanja na dobrog starog gospodina i njegove vizite u našem domu. Epizoda koju ponajprije kanim ispričati desila se u njegovoj ordinaciji u Rijeci. Otac me je odveo u riječku lučku četvrt Baroš gdje je bila kuća dr. Kresnika, s verandom koja je gledala na usidrene brodove. Sjećam se da smo se uspinjali škripavim drvenim stubama do ordinacije, a na zvonjavu nam je otvorila vrata domaćica s prstom na ustima i dala do znanja da tiho uđemo i pričekamo da maestro završi svoje dnevni ritual svirke na violini. Sjedeći tako na starinskom kanapeu pobožno smo osluškivali sordinirane zvuke iz ordinacije starog gospodina u kućnom haljetku, čiji se oštri profil ocrtavao na pozadini pačetvorine prozora. Zlaćana zraka sunca padala je na note na visokom stalku. Doktor Kresnik (tada je mogao imati 66 ili više godina) zaneseno je svirao, neosjetljiv na zbivanja u čekaonici ordinacije. I moj otac i ja pratili smo pogledima igru i poteze gudala,  čas polagane, a čas brze i vehementne. U zraku je titrao ugodan miris lijekova koji su na mene djelovali umirujuće. Ne sjećam se koliko je taj prizor trajao, no naposljetku je dr. Kresnik odložio glazbalo i pažljivo ga stavio u drvenu kutiju, prekrivši ga plišanom tkaninom i poklopcem. Ne sjećam se ni tijeka same vizite, osim jedne efemerne pojedinosti – za vrijeme zanesene svirke na vrhu nosa mu se caklila kapljica znoja koja je uporno odbijala pasti.

Sljedeća epizora koje se živo sjećam vezana je uz dolazak dr. Kresnika na Sušak u naš stan. U to sam vrijeme patio od velikih gnojnih čireva koji nisu nikako prolazili, a imao sam ih na rukama i na nogama. Očekujući ga moj je otac sakrio naš lijepi radioaparat Philips ispod kreveta jer je dr. Kresnik bio žestoki neprijatelj radiofonije, za koju je tvrdio da negativno utječe na ljudski mozak i zdrvlje općenito! Dovezao se po običaju kočijom, odložio svoj crni šešir široka oboda i crnu verdijansku pelerinu i otvorio ovelik liječnički kovčeg na kopču. Iz njega je prokuljao oštar miris ljekarija i tinktura. Ja sam mirno sjedio na svojem dječjem stolcu i nisam ni slutio što me čeka. Zahvaljujući svojoj dijagnostičkoj reputaciji, a i dječjoj psihologiji, inscenirao je dr. Kresnik svojevrsni "hepening", koji današnja medicina, nažalost, ne pozna. Meni je upućivao dobrodušne poglede i riječi dok nije u jednom trenu dreknuo: " Ćapaj ga!" Na mene su istodobno nalegli moj otac i moja majka i čvrsto me stisnuli. Dr. Kresnik je munjevio zgrabio vatu i nekom tinkturom natopljenom u vati izribao mi dušmanski sva gnojna mjesta. Za to je vrijeme moja mama tiho plakala, a tata me je smrknuta lica čvrsto držao. Zahvaljujući toj za mene torturi čirevi su ubrzo nestali, a rane zarasle za nekoliko dana!

Kad god se nađem na Trsatskom groblju i pohodim grob svojih roditelja i brata, ne propuštam iz pijeteta obići i grob dr. Franje Kresnika.

Dana 3. lipnja ove godine navršava se šezdeset i peta godišnjica smrti dr. Franje Kresnika, toga sjajnog liječnika i velikog poznavatelja svih tajni liuterije, pa mu se ovom prilikom odužujem ovim svojim skromnim sjećanjima.

Povratak na kazalo © 2001-2022 Klub Sušačana