SUŠAČKA REVIJA broj 61

 


umjetnici

CARU CAREVO

Daina Glavočić


Zvonko Car u ateljeu uz bistu V. Nazora

Prošlog ljeta u sklopu proslave Dana Crikvenice (18. kolovoza, 2007.)  za javnost je otvoren novouređeni Memorijalni atelje Zvonka Cara, akademskog kipara i vrsnog pedagoga dobro poznatog građanima Crikvenice. Bio je autor mnogobrojnih skulptura javnog, privatnog i sakralnog značaja razasutih diljem Hrvatskog primorja, pa su  neke postale simbolima mjesta u kojima su postavljene.  

Nevelika građevina kipareva ateljea smještena je na zapadnom obalnom predjelu Crikvenice, u okruženju bujne vegetacije, tik do zgrade nekadašnjeg Učiteljskog doma (danas Hotel Ružica), između poznatih hotela Miramare i Esplanade, u ulici bana Jelačića, bb. Zgrada ateljea izgrađena je 1955. god. na inicijativu Dušana Cvetnića, tadašnjeg predsjednika općine, i bila je namijenjena radu i boravku crikveničkog kipara. Smatra se jednim od prvih, namjenski građenih kiparskih ateljea u vremenu poslije Drugog svjetskog rata u Primorsko-goranskoj županiji. Sam umjetnik, neosporna talenta i akademskog obrazovanja, ali slabog imovnog i zdravstvenog stanja, nije imao prostornih mogućnosti za stvaranje mnogobrojnih u poslijeratno vrijeme naručivanih memorijalnih i inih skulptura, te mu je stoga društvo omogućilo stvaralaštvo u namjenski građenom prostoru.


Bista Julija Klovića

Zgrada ateljea vrlo je jednostavna, građena kao jedinstveni visoki prostor pravokutnog, izduženog tlocrta dimenzija 15 x 5 m, sa sjevernim prozorima  postavljenim do 7 m visine, pod blago skošenim jednoslivnim krovom. Poznato je da je Car ovdje provodio veći dio svog vremena, primajući u posjete prijatelje i kupce, kao i slučajne posjetitelje. Tu je radio skice, modelirao i dotjerivao svoje glinene i sadrene modele i skulpture svih dimenzija, te ih nagomilane držao u pripremi za lijevanje. Nije imao sreće sve ih odliti, pa su se mnoge tijekom vremena oštetile još za kipareva života, a neke su nakon njegove smrti netragom nestale. Istu su sudbinu doživjele i njegove slike kojih danas u ateljeu nema, ali su mnoge u javnom i privatnom vlasništvu žitelja Crikvenice, Primorja i u svijetu.

Unatoč dugogodišnjim namjerama i planovima lokalne zajednice o otvaranju ovog prostora za javnost, unatoč dugotrajnim pregovorima s obiteljskim nasljednicima, neki su radovi (popravci krova, vratiju i prozora) izvedeni još sredinom 90-ih. Konačno je rujna 2004. donijeta odluka gradskih vlasti Crikvenice o planskom uređenju kiparevog ateljea. Objekt je zamišljen djelomično kao memorijalni atelje sa stalnom izložbom odabranih skulptura zatečenih in situ i dokumentarnim dijelom postava o kiparevu životu, s fotografijama značajnijih izvedenih radova. Memorijalni atelje ima u programu i djelovanje multimedijalnog centra s edukativnim programima amaterskog stvaralaštva i druga događanja suvremene umjetničke produkcije u cilju privlačenja publike, ali i popune kulturno-umjetničke turističke ponude.


Stalni postav izložbe

Inauguracija novog izložbenog prostora planirana je još 2005., ali morala je pričekati još nekoliko godina kako bi se atelje moglo dati na korištenje publici i likovnim amaterima Crikvenice. Samo uređenje, financirano iz gradskog budžeta, izvodilo je crikveničko poduzeće Anamat. Vrlo je važan dizajnerski segment unutarnjeg uređenja, a rezultat je likovnog i prostornog promišljanja riječke renomirane dizajnerice Vesne Rožman, koja je ujedno osmislila i vizualni identitet cijelog projekta, suvremeni izgled unutarnjeg prostora te sam logotip – lik galeba (detalj najpopularnije Careve skulpture), vješto istaknut postavljanjem na fasadu sjeverozapadnog ugla zgrade, tik nad ulazom, kako bi bio vidljiv iz dvije vizure, tj. s dva pristupna puta.


Djevojka s galebom

Kako zatečeni unutarnji prostor nije bio dovoljan za sve planirane sadržaje, korisna je površina interijera povećana dodavanjem katne galerije na potpornim stupovima. Galerija je predviđena za stalni postav skulptura u prostoru te malobrojnih skica i crteža na zidovima. Tu je i intimni kutić zatečenog kiparskog alata i ostalih uporabnih predmeta samog kipara, što prezentaciji daje osjećaj prisnosti. Donja, veća prostorija zamišljena je kao izložbena i kao prostor za povremena javna događanja: kiparske radionice, edukaciju mladih,  izložbe i multimedijalne prezentacije, prvenstveno za domicilno stanovništvo. Ispod prizemlja je još jedna poluukopana etaža koja služi kao depo neizloženog materijala u gipsu. Briga o programu i radu Memorijalnog ateljea Zvonka Cara povjerena je crikveničkoj Ustanovi u kulturi dr. Ivan Kostrenčić  i ravnateljici Sanji Škrgatić. prof.

 

        AKADEMSKI KIPAR ZVONKO CAR

        (Crikvenica 4.11. 1913. - Crikvenica 13.11.1982.)

 

Zvonko Car je rođen u Crikvenici gdje je i proveo veći dio svog životnog i radnog vijeka, saživljen s primorskim okolišem i stanovnicima koji ga se zbog blage i pristupačne naravi i danas rado sjećaju. Već je u ranom djetinjstvu iskazivao želju za modeliranjem podatne gline a ubrzo se vidjelo da ima i nadarenosti za taktilno proživljavanje oblika te njihovo prenošenje u čvrstu materiju. Sretna je okolnost za Zvonka Cara bila što je u vrijeme njegova odrastanja za upravitelja Dječjeg doma u Crikvenici bio postavljen ugledni hrvatski pjesnik Vladimir Nazor. On je odmah prepoznao Carev talent i osokolio ga u stvaranju i vježbanju. Vladimir Nazor se svesrdno založio u upravi zagrebačke Likovne akademije da prime na studij tada vrlo mladog Zvonka Cara, te on počinje studirati sa samo 16 godina. Novog su studenta kiparstva podučavali vrsni profesori poput Ivana Meštrovića, Roberta Frangeš-Mihanovića i Frana Kršinića, te je 1933. diplomirao u dobi od  20 godina. Ovladavši kiparskim tehnikama, svoju je stručnu naobrazbu produbio postdiplomskim usavršavanjem skulpture u drvu u Pragu i studijskim putovanjem po Italiji (Rim, Firenca, Padova, Venecija). Cijelo je to vrijeme ostao u vezi s Vladimirom Nazorom koji ga je neprestano podržavao, ali i financijski pomagao njegovo školovanje. To je prijateljstvo potrajalo sve do pjesnikove smrti 1949. godine, a Car mu se 1970. odužio portretnom bistom. Od svakog je profesora na zagrebačkoj akademiji naslijedio ponešto: od Meštrovića smisao za čvrste  arhitektonsko – skulpturalne cjeline, od Frangeš-Mihanovića uznemirenost i  treperavost modelirane površine, a od Kršinića klasičnost, posebice ženskih, jedrih figura.


Profesorica Dora

Svoj je pravi likovni izraz Zvonko Car ostvario u figuralnim brončanim skulpturama, premda je 1933. prvo značajnije djelo, kip stojeće Madone, sada pred crikveničkom župnom crkvom, isklesao u bijelom kamenu (s portretnim licem svoje prve supruge) vjerojatno pod utjecajem i dojmom Meštrovićeva djela. U međuratnom se razdoblju Zvonko Car više bavio sakralnom tematikom (Anđeo, Glava Krista) a sudjelovao je i u koncipiranju nove crikveničke neoromaničke crkve sv. Antona projektom arhitekture i oltara s kipom sv. Antuna, pokušavajući i time slijediti težnje svojeg velikog učitelja.

Unatoč krhkom zdravlju i kroničnoj plućnoj tuberkulozi, čestim boravcima na bolničkim liječenjima i terapijama, Car neumorno modelira i priprema skulpture za lijevanje u bronci. Tijekom Drugog svjetskog rata  te u desetljećima nakon njega Zvonko Car zadovoljava svoj nagon za modeliranje stvarajući mnogobrojne brončane portretne biste obitelji i drugih istaknutih pojedinaca umjetničkog i društvenog života Crikvenice i okolice (nadgrobni spomenici s portretima majke, supruge Anke, biste Josipa Pančića u Bribiru, Stjepana Radića, Leopolda Ivančića, profesorice Dore, Ane Baričević-Car).


Portret Zvonimira Klobučara

U poslijeratnom se razdoblju Zvonko Car aktivno uključuje u obnovu društvenog života Hrvatskog primorja, te je 1951. u grupi umjetnika osnivača riječke podružnice ULUH-a, koja iste godine ostvaruje svoju prvu revijalnu izložbu u Rijeci. Zatim se 1953. predstavlja Crikvenici samostalnom izložbom. Car svojim figuralnim, ali i ekspresivno tretiranim, dojmljivim skulpturama u daljnjih dvadesetak godina (1951.-1978.) «u mnogim radovima nastoji postići jaku ekspresivnost i dramatsku napetost trenutka sažetog u monumentalnim kompozicijama... U mnogim Carevim radovima očita je fascinacija izražajnošću i sjajnom dinamikom Augustinčićevih skulptura. Ta saznanja Car nastoji primijeniti u naturalističkim prikazima partizanskih boraca i ranjenika, kako bi izrazio trenutke tjelesne boli, očaja, prkosa i upornosti...» (iz kataloga S. Škrgatić, prof., 2007., str.16). Zvonko Car u svojem crikveničkom kraju, poput Vinka Matkovića istodobno u Rijeci, realizira brojne narudžbe za javne, monumentalne spomenike antifašističkih tema (Bribir, Dramalj, Vinjerac, Vrginmost 1946., Crikvenica 1949., Selce 1951., Kraljevica 1952.) i portretne biste palih boraca, partizana, istaknutih ličnosti (Antun Barac 1949., Matko Laginja 1952., Juraj Julije Klović 1969., Vladimir Nazor 1970. i 1976., Tito 1972. i 1975., Tomo Strizić, Franjo Car i Ivan Sobol 1973., Ivana Brlić Mažuranić 1974., Anka Pađen, Nikola Car Črni, Slaviša Vajner Čiča 1976.).

Zvonko Car, međutim, nije radio isključivo angažiranu skulpturu već i, njemu draže, simbolične (ženske) likove, koji su postale gotovo zaštitini znaci, simboli mjesta i krajeva gdje su postavljene kao javne skulpture. Takva je opatijska Djevojka s galebom, 1953. (u Opatiji poznata i kao Nimfa i Pozdrav moru), Hygieia (grčka božica zdravlja) u fontani parka riječke bolnice (1956.), Juraj Julije Klović (1969.) u Driveniku, Žena s brentom (1977.) u Grižanama i kip Ribara na crikveničkoj rivi (1980.). Svoje je kiparsko djelo Zvonko Car ostvarivao paralelno s pedagoškim angažmanom profesora u srednjim školama Crikvenice od 1935. do umirovljenja 1967. godine.

Iako fizički i zdravstveno slab, Zvonko Car je bio duhovno jak, bogate inspiracije i velike stvaralačke energije, blage i dobre naravi, velikodušan u davanju i zahvalan u primanju. Stoga je Crikvenica, prepoznavši njegov udio u pedagoškom i kulturno-umjetničkom životu prošlih vremena, znala uzvratiti svom kiparu dostojnim darom – uređenim i osmišljenim Memorijalnim ateljeom Zvonka Cara.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana