SUŠAČKA REVIJA broj 61

 


vijesti iz prošlosti

VIJESTI IZ PROŠLOSTI

Saša Dmitrović

1935.

 


poučni i zabavni list za pomorski svijet
Sušak, siječanj-prosinac 1935. godina VII

    

Časopis Mornar uređivao je Viktor Car Emin. Potpisivao se pseudonimom Rokac.

        U sjeni sv. Vida

— Todore! Todore ... - govore naši. A njihovi, ne znajući kako da progutaju žuč, što ih muči, uzdišu ironično: - mejo de cussi no la pol andar! Bolje nego li je sada, ne može da bude!

Jedan čudan fenomen: već niko ni u što ne vjeruje, najmanje u politička prijateljstva. Donekle i s pravom. Ta - Bože dragi! - koliko se je tih prijateljstva iskombinovalo onamo od ljeta gospodnjega 1922. pa do dana današnjega! I sva su se ta prijateljstva zaljevala šampanjcem i svaka se je takva zdravica svršavala riječima: -Nema te sile, koja bi mogla naša dva naroda da razdvoji! Tako se pjevalo u Rimu, dok su se stvarala prijateljstva s Rusima, s Turcima, s Arnautima, s Nijemcima. Pa evo, kako se sve svršilo!

Nego - što se tiče Rusa, Turaka, Arnauta i Nijemaca, ajde, de; - moglo se odmah prorokovati da će ta prijateljstva biti ono što naši kažu: do pola zdjele, od pola zdjele - vragu mrve! Ali prijateljstvo s Engleskom - kuda se ono djenulo, za pet rana Božjih! To nije bilo neko obično prijateljstvo sklopljeno onako iz slučaja ili zbog neke kombinacije, već je to prijateljstvo, prema pisanju talijanskih novina, bilo nešto sasvim ekstra, staro, istinsko, iskreno, u jedinu riječ tradicionalno. A sada?

I svemu je kriva ona crna Abesinija! I kakva se polemika rasplamtila! I što se sve reklo i s jedne i s druge strane! I ni pola i jada da tu polemiku vode samo kojekakvi Gajde i njima slična piskarala. Ali tu se našao čak i jedan talijanski general, koji je Englezima spočitnuo, da su u južnoj Africi počinili u svoje vrijeme strahovitih, upravo nečuvenih zvjerstva, našto se odmah našao Englez, koji ie Talijanima stao da dokazuje crno na bijelome, da oni i danas u Cirenaici, u Tripolisu, barataju s robovima. Zemljo otvori se!

Tradicionalno prijateljstvo!

- Čujete, Rokac, znate vi otkuda prihaja beseda - tradizionale? upita me jednog dana Ninetta.

- Pa - od t r a d i t i o ... — odgovorih.

- Che! to su ćakule! Tradicionalno prihaja od - t r a d i r e, zato, ako vam ki reče, da vam je tradicionalni prijatelj, znajte, da će vas prej ale pokleje tradit. kako su sada tradili i Inglezi one njihove tradicionalne prijatelje Talijane.

Jučer sam sreo na Korzu jednoga našega Fiumana, koji je ljeta 1919 išao uokolo odjeven kao Ardit. Uhvatio me ispod ruke pa će mi:

— Ma si, Rokac mio, ja sam Talijan, pravi Talijan, samo ta vražja Abisinija ne gre mi nikako zdolun...

Tako je i kod drugih: nikomu se ona crna zemlia ne da »zdolun«.

Svi misle o njoj sa strahom. Katkada i - s ufanjem. Tako je bilo i odmah poslije onog lažnog atentata na abesinskog cara, koji je u Italiji odjeknuo kao zvono prije rata. Zato su mnogi one subote igrali na »Mali lot« i to slijedeće brojeve; godinu Neguševa rođenja, njegove sadašnje godine, dan kada se rodio i dan kad je protiv njega počinjen atentat. Ninetta mi je kazala, da nije izišao ni jedan od odnosnih brojeva.

»Mali lot« — malim je ljudima velika nesreća! drugud je već davno ukinut. Italija je gotovo jedina zemlja, gdje još ta kuga harači. Oni mračni dućančići, u koje siromašni svijet meće svake sedmice svoje teško skuckane uštednje, zove jedan talijanski pisac, Americo Scarlatti: »bische governative« - vladine igračnice. Koliko se pisalo, da se ta sramota ukine, i sve uzalud! Ne će Mussolini da se odreče onih nekoliko mizernih desetaka milijuna lira, što mu na taj odvratni način padaju godišnje u blagajnu! Kad sam već na tome, ajde, da vam ispričam jednu zgodicu: Bilo je to prije dvadesetak godina. U Firenzi vodio se proces protiv jednog od najuglednijih patricija. Tekom rasprave iznio je neki svjedok, da je optuženi patricij već godine i godine svake nedjelje igrao na »mali lot« tri broja - uvijek ista - i svaki put ostavio u »banco-lotto« po sto lira. Potrošio je užasne svote, a dobio ni jedne pare. Što se dogodilo? U svome iskazu svjedok je naveo i brojeve, što ih je onaj patricij igrao, i gle čuda: te su brojeve mahom pobilježili svi, što su se nalazili u sudnici: općinstvo, pisari, karabinieri, ušijeri, kancelisti, suci pa i sam pretsjednik -i još onog istog dana otišli su svi u »banco-lotto« i igrali ona tri broja, koja - dakako - nisu ni taj put izišla.

Tih »banco-lotta« ima u Italiji u svakom i najmanjem mjestu. Ima po jedan i u Lovranu, u Opatiji i u Voloskom. A sada čujte, što se ovih dana desilo u »banco-lotto« u Voloskom. Taj »banco-lotto« držale su neke sestre Merzthal i živjele od ludosti ljudske. Prije nekoliko dana oduzeše im vlasti to vrelo prihoda i namjestiše u »banco-lotto« nekog Talijana iz Italije. I taj Talijan se uputio da uđe u svoju »poslovnicu«, ali još nije pravo ni koraknuo preko praga, i već se srušio mrtav na zemlju. Došao upravitelj opatijskog »banco-lotta« - također rođeni Talijan, da vidi, što se dogodilo, a to jedva što je ugledao svog mrtvog kolegu — udari kap i njega.

Objasnite vi to meni, ako možete! Kad smo već kod tih Mezthalica, da vam pričam još ovu: Bilo je godine 1919. U Voloskom veliki »korteo« - mnogi su vikali: Italia o Morte! a među njima i sestra ovih Merzthalica iz »lotta«. Pa kad se neboga najviše derala, udario ju je nečiji preplašeni konj kopitom u prsa i ona se u čas srušila mrtva.

Objasnite mi i to, ako možete!         

                                            Rokac

 

        Rijeka u julu

Čast Benitu Mussoliniju, ali ono što je nedavno uradio s onim Amerikancem, Davidom Darahom, nije u redu. Taj Darah nalazio se više vremena u Italiji, otkud je slao u svoj list »Chicago Daily Tribune« razne članke, i dopise. U tim člancima opisivao je prilike u Italiji onako, kao što sam na svoje rođene oči gledao, pa nije kriv, ti opisi nisu ispali uvijek laskavi za današnji talijanski režim. Pored drugih stvari iznio je i to, ovaj pohod u Abisiniju nije u Italiji baš popularan, naprotiv, narod je u mnogim krajevima Italije pokazao otvoreno, da je protiv te afričke avanture. Time se je najviše zamjerio diktatoru, koji je smjesta potpisao pakrački dekret.

„Ni mi drago tega dela“ - potužio mi se malo Mićelin. »Mussolini je i sam bio mnogo godina novinarom, i neka Bog sam zna, koliko ih je izvalio u svojoj dugotrajnoj žurnalističkoj karijeri ne samo u Italiji nego i u Švajcarskoj i u Tirolu. Ponekad se dešavalo, da je zbog toga imao i kakvu manju  nepriliku, ali je svaki put i reagirao, oštro, onako po mussolinsku i ne baš biranim izrazima grdio »tirane«, koji su ga ometali u njegovu žurnalističkom poslu. A sada? I zaista, kad se vide ovi saltimortali, što ih ljudi čine - naročito u naše doba - dolazi se na misao, da je čovjek - clown.

Naši u Beogradu su daleko tolerantniji. U Zadru izlazi fašistički list, koji se zove »San Marko Paparela«. Nema blata, što ga onaj libel nije bacio na našu državu. U tomu mu pomažu i neki naši optirci — i još se nije čulo, da bi zbog toga kome od njih pao ma ni vlas s glave. Mussolini, kao bivši novinar, morao bi znati, da je Bog ljudima dao papir i za to, da mogu na njemu da pišu. Čak i sveti grad Vatikan ima svoje, svoj »Osservatore Romano«, u kome se svašta piše. Tako je ovih dana ta Božja gazeta donijela članak, u kome stoje ove uistini lijepe riječi:“ Neka je blagoslovljen izum radija, koji prenosi to pjevanje u plemenitom slovenskom jeziku tako podesan za izražavanje najviših pojmova i čuvstava religije«.

Prema tome - ja, potpisani Rokac iz Rijeke, nadovezujem na to ovo:

»Neka je od Boga prokleta ruka, koja potpisuje naređenja, kojima se na najbrutalniji način ukida u crkvama Julske krajine »la lingua slovena, che tanto si presta - kako to veli »Osservatore Romano« - ad esprimere i sublimi concetti e sentimenti religioisi«. 

Na Rijeci se mnogo govori o Habzburgovcima. Svak, koga pitate, što misli o tome, reći će vam:

- Neka to vrag razumije! I zaista: obična ljudska pamet ne može ovo da dokuči; Sedamnaest »pobjeda« na Soči, pa ona »najveća« u Vittorio Veneto — sve u svrhu da se obori jedno staro carstvo, od koga je Italija toliko stradala i sada evo Mussolini bi htio da sve bude Jovo na novo, da se od stare stvori nova jaka Austrija, koja bi Italiji imala da posluži kao neki (o santa ingenuita!) antemurale protiv njemačke sile. A jedna takva jaka, nezavisna Austrija - može po sudu, nepogrešivog Ducea jedino da postoji pod   žezlom Habzburga Otona i njegove mame Zite! Stvar je- veli Duce - kao na dlanu: U onaj dan, kad mladi Oto zasjedne na prijesto svojih otaca, (koje su Talijani nazivali »Impikadorima«!) u onaj dan Hitler će povući rogove i više ne će misliti na Anschluss.

Che candida gente, ovi naši ultramoderni Bismarki! A molit ću lijepo, nije li rimski Papa još godine 1870 bio kralj Rima? I nije li Papa Pio IX već kao Namjesnik svemogućega Boga na ovoj našoj planeti bio mnogo jači, silniji i uzvišeniji od gospodina Otona i njegove mame Zite? Pa što se dogodilo? Jedan stari Cadornin top otvorio je »breciu della Porta Pia« - i ode staro papinsko kraljevstvo. Zašto? U prvom redu za to, što su Rimljani htjeli da budu članovi velike talijanske porodice.

A kako je u Austriji? Osamdeset od sto Austrijanaca su Hitlerovci, takovi će oni ostati i onda, kad bi kojim slučajem Oto stupio na prijesto. I kao što je 1870 godine Papa morao da položi oružje pred nadmoćnom Italijom, tako bi morao da učini i Oto u onaj dan, kad bi ga pritisla sila sa sjevera.

Pa i da nije toga, da — dato e non concesso -Austrija ostane onakva, kakvu je danas želi Gayda i drugi njemu slični talijanski gajdaši, zar ne bi ta zemlja već u doglednoj budućnosti mogla da postane trojanskim konjem, kojim bi se jednog dana njemačka sila dogurala do Trsta? O tome sam razgovarao ovih dana s jednim Triestincem. On mi reče:

- Vi znate ono naše pismo upućeno u bečku kapucinsku crkvu: Toma Checo Pepo - tuto per donato!« A to će reći da bi jednog dana i čarlatana mogla kačka da ujede!

Ninetta se od nekoliko vremena bavi kabalistikom, Juče mi je punila glavu ovim svojim pronalaskom.

- Dajte mi lapis i bukunić karti! Bravo! Na - tu vam je lumer: 1883. To je leto, kada se j' rodil Mussolini. Znamite oni dva 8 van i ostat će ... 13. Prvo i zadnje slovo! Dobro, sad homo napred! Italija je dobila Rim leta 1870, to će reć trinajst let prei nego se je rodil Duce. Homo napred! Kada su Talijani bili potučeni, pul Aba Garima ale Adua? Leta 1896, to će reć, upravo kada je Mussolinu bilo 13 let. Homo napred! Mussolini je postal ministar leta 1922, onput je imel 39 let. A 39 je 3 puti 13. Od onda dodanaska je uprav 13 let! .. Mussolini ima danas 52 leta - to je 4 puti 13. Mussolini će sadahna udrit na Abisiniju, a to je upravo 39 let pokle one batoste puli Adue. A 39 je 3 puti 13. Ča mi ga je to?

Malo sam se nasmijehnuo, ali moram priznati, da se ovakvi računi u nas u Italiji zovu: coincidenze misteriose«.

Nedavno su u zvonik župne crkve uveli elektriku i zvona zvone, kao da se neko njima igra. Fijumanci govore:

- Kako da ni dosta, da nam razbijaju timponi s tolikemi drugemi stvarami, još su nam trebali i zvoni  - per compir l'opera...

Malo prije zaustavi me na Korzu Francele.

- Ste čuli najnoviju, Rokac?

- Nisam.

- Govore, da je opet prišlo va modu vapit: Got strafe England!

- Zar kod nas u Italiji?

- Nego kade! I ako budu Amerikanci držali i za Abisiniju, da će se vapit i - Got strafe Amerika!

                                            Rokac

 

            Rijeka u augustu

 I tako se događaji redaju jedni dirljiviji od drugih. Sudbina etiopskih robova takla je Italiju u srce, i ona je gotova da za oslobođenje onih jadnih Crnaca trgne mač, kao što ga je prije sedamdesetak godina trgnuo Washingtonov nasljednik, pretsjednik Lincoln. S druge strane srce se Velike Britanije kida od bola na samu pomisao, da bi oni dobri kršćani Abesinci mogli da izgube svoju nezavisnost, zato se to veliko albionsko srce uvelike protivi ratu. I tako stoje jedan protiv drugoga dva čovjekoljubiva tabora koji su već mobilizirali sve svoje pisaće mašine. Dvoboj traje doduše u papirnatoj formi, ali oštar, žestok, iako potaknut najplemenitijim osjećajima, od kojih jedni izviru iz nezapamćene ljubavi prema crnačkoj zarobljenoj braći a drugi iz prevelike brige i staranja, da se abesinskom narodu očuva njegova zlatna sloboda sa svim odnosnim srebrenim talirima Marije Terezije, blagopokojne austrijske, prečiste cesarice.

Nije fajde: proživiljujemo crne dane. Sve je crno: crni su Abesinci, crne su košulje, a crne su  i duše, koje hoće u mutnom - bolje reći - u crnom da love. Žut je samo Japan, dok je Nil - etiopska voda hladna - i modar i bijel.

Crni dani! Otvorite koje god ćete današnje novine i što ćete naći? Progon Židova i katolika u Njemačkoj, borbe komunista i nacionalista u Francuskoj, protestanata i katolika u Belfastu, katolika i komunista u Mehiku, papista i nacionalsocijalista u Austriji, a svih protiv sviju u Španjolskoj, u Kini, u Grčkoj, pa dodajte k tome sve one elementarne nezgode, što kao iz »nekog inada drmaju ovim našim divnim planetom: poplave u  Kini, potresi na Formozi i u Japanu, šuše, sunčanice, uragani, tajfuni, cikloni - ko da više? -i vidjet će te da je slika današnjeg tmurnog vremena sve drugo negoli potpuna.

A novine iz posljednjih decenija prošloga vijeka? Kakav kontrast! Ma to vam je bila čitava idila! Eno vam na priliku riječkih novina: »Bilancie« i »Voce del Popolo« iz ljeta Gospodnjega 1899! Listajte ih redom, pa što ćete naći? Kakvu ministarsku krizu, proglas Sv. Oca, da će god. 1900 biti proglašena svetom, po koju raspravu o razoružanju, ponešto o Derouledu i aferi Dreifus, koja postaje sve interesantnija i slično. Sve blago, mirno, pitomo - kao da su se novine onih zemana jagmile, koja će da djeluje većma umiru* iuće na svoje čitaoce -- tempi di cucagna! -- kako bi rekli moji Fijumanci.

A tek domaća kronika! Listajte pa da vidite! I ja prebirem i nerijetko i po »Bilanciji« i po »Voce del popolo« - i - treba reći - da isto tako nerijetko nailazim na stvari, koje me svojom prostodušnošću i bezazlenošću potiču na blagi, ublažujući smijeh.

Kako ste već razabrali, mi smo na Rijeci imali dva organa javnoga mišljenja: »Bilanciu« - vladin list i »Voce del Popolo« - glasilo autonomaša. Razlika između obaju glasila bila je u glavnome u tome što su oni oko »Bilancije« imali časnija i unosnija mjesta i u Pešti i u gradu, dok su oni oko »Voce« morali često - da se zadovolje i mrvicama. Mislim da je tako svuda na svijetu! Nikakvo dakle čudo što su se obje novine, »Bilancia« i »Voce« gledale kao dvije kuje ne propuštajući zgode, da jedna drugoj ne podvali ma bilo što ili bilo u čemu.

Urednik »Voce« zvao se Chiuzzelin, a »Bilancie« Nereo Mayer. Tršćanski »Piccolo«, imao je, i danas ima, svoga Mayera, pa sve nekako izgleda da se — barem u ono vrijeme - bez tih Mayera nije  moglo ni u crkvu. Chiuzzelin — Mayer — dva kokota u »separatnoj« riječkoj kapuneri. Često su se ignorirali, ali ponekad bi se i počupali. »Bilancia« kao starija nastojala ie da se drži u stilu: dostojanstveno-ironičnom. Njezina mlada posestrina »Voce« nije poznavala obzira, a katkada ni granica: umjela je ona da bude čak i nasrtljiva.

Jednog dana mlađoj se je posestrmi desio malheur. Na prvoj strani u crnom okviru donijela je vijest, da je tadašnji riječki poslanik u peštanskom Parlamentu grof Teodor Batthiany — umro. Tu žalosnu vijest popratio je Chiuzzelin s nekoliko vanredno toplih riječi, kojima je izrazio i porodici pokojnoga grofa svoje duboko saučešće. Kako  je »Voce« izlazila u jutro, u času, kad je u gradu najživlje, možete sebi da zamislite, kakvu je senzaciju razbudila ona vijest o grofovoj smrti. I sve bi bilo prošlo i glatko i lijepo, da je grof zaista umro, ali »Bilancia« (večernji list!) donijela je još istoga dana drugu vijest, da je Batthiany

- hvala Bogu! - živ i da je vijest, što ju je donijela »Voće« o njegovog smrti »une campee dans l' air«, što bi se venecijanski reklo: »žnjaki ghe una in franceze!« Nato je »Bilancia« nadovezala dugi komenat pun - dakako - dostojanstva, ali i paprene ironije i sarkazma,

Građanstvo se dakako smijalo od srca i nestrpivo čekalo da iziđe novi broj »Voce del Popolo«, da vidi, što će nato Chiuzzelin. »Voce« je izišla i bila je - razumije se -  razgrabljena. U odgovoru Chiuzzelin se oborio u prvom redu na »Bilanciu« i na njezine redaktore, koje nazivlje: I pagliacci della stampa«. Među ostalim istresao je nekoliko naslova najviđenijih svjetskih novina: »Neue freie Presse«, »Temps«, »Figaro«, »Manchester Guardian«, »Independence Belge« i t. d. i veli da nema među njima ni jednog lista, koji nije barem jedanput doživio kakvu mistifikaciju. A što je do »Bilancie« - - zar je »stara gospođa« zaboravila onu svoju famoznu! »kantonadu«, kad je donijela iz Splita vijest, da je u onoj luci potonuo neki parobrod, jer se na nj srušila zgrada lučke kapetanije?

»Bilancia« nije ostala dužna. Iznajprije ono o Splitu bila je, veli jedna nedužna aprilska šala (pesce d'aprile!) a i da nije — ništa za to— svi znamo- nadovezuje »Bilancia - a i sam redaktor naše drage posestrine (nostra amabile consorella!) priznao je, da nema novine, koje nisu bile barem jedanput nasamarene (turlupinate) ali - est modus in rebus! - dodaje mahom stara klasična »Bilancia«, to će reći da ima grijeha, koji se dadu lako opravdati, ali ima i takvih, koji bi morali da prođu kroz mnogo vode prije nego li će da naiđu na oprost. Sad ulazi »Bilancia« u potanju, čisto suptilnu analizu one vijesti o smrti madžarskoga grofa. U nekrologu stoji, da je vijest primljena u 8 sati i 25 u jutro i to od redovitog  dopisnika u Pešti. Pet minuta zatim (kako li je jadni Chiuzzelin bio točan - do naivnosti!.. .) stigla je »potvrda« one vijesti i to od strane izvanrednog dopisnika (corrispondente  straordinario). Nema sumnje, da je Chiuzzelin htio time malo da »blefira« jer svaka čast njegovim novinama, ali stara je iskusna »Bilancia« znala kakve muke mora - iako bogato subvencionirana i ona sama da muči, hoće li da poveže kraj s krajem, pa joj je već u prvi mah bilo jasno, da »Voce« ne može da drži u Pešti ni redovitog, a kamoli izvanrednog dopisnika. A to je znao i Chiuzzelin, pa za koga je vraga išao da nasjeda onoj lažnoj vijesti? Ima li pak »Voce« u Pešti zaista dva korispondenta, onda  treba   joj   zavidjeti,  primjećuje  »Bilancia« fino, fino, i čestitati joj treba na takvim akvizicijama, na dopisnicima redovitim i straordinarijima koji je tako lijepo i valjano služe. Eto, a što je do onoga parobroda u Splitu, neka »Voce« više nikoga ne vuče za jezik, da ne dođe na tapet još i ona neka »Chiuzzelinova »kantonada« iz_Žminja«.

Kakva je pak to bila »kantonada« iz Žminja nije mi pošlo za rukom da ispipam!

 U ono vrijeme bile su na Rijeci u modi dvije kavane: »Grande« i »Europa«, Vjerujte mi, da su se i ogledala u njima tresla od smijeha, što ga je u one dane budila ova afera! I cijeli grad se smijao, i Sušak i Kantrida, Kozala, Mlaka - cijeli korpus separatum.

A znate ko je najzada bio svemu kriv? Pa kao uvijek — Hrvati! Naročito sad već pokojni dr.Luttemberger. I Chiuzzelin, ne znajući što bi, potvorio ga je javno u kavani, da je on, dr. Luttemberger, autor onih brzojava iz Pešte. I to baš on koji je poznat sa svojih šala (i sui scheeeerzi!)

Dr. Luttemberger! Ko ga nije poznavao u gradu i nadaleko vani? To vam je bio jedan od naših najsimpatičnijih ljudi na Kvarneru, duhovit, veseo, zabavan, uvijek spreman na šalu, ali, dakako, sve u granicama. To, da bi on mogao biti autor onih brzojva - nikako! I dr. Luttemberger ne budi lijen, već mahom na sud s tužbom protiv Chiuzzelina. Dva dana zatim eno Chiuzzelina na optuženičkoj klupi. Pristupio i dr. Luttemberger, ali ne sam: s njim je došao i njegov zastupnik, ča­sni starina dr. Erazmo Barčić. Chiuzzelin lomata rukama, da on nije ciljao ni na koga, samo je rekao, da su one depeše izišle »da quella solita combricola di briganti«, a dr. Luttemberger da je poznat sa svojih šala (i suoi scheeeerzi).

— Navedite jednu samu šalu ... oglasi se dr. Luttemberger.

- Ne sjećam se ...

A naš starina Barčić teško krijući svoju berekinsku ironiju: Non vi ha che un dilemma: o il querelato imputa al querelante la paternita di quei oppure non gliela imputa ...

Chiuzzelin mijenja boje, a što je do ostalih teško je bilo sačuvati ozbiljnost pred strogim očima pravde, i ja mislim, da je to i razlog, što je sudac odgodio raspravu. Kako se stvar svršila - ne znam, ali »Bilancia«, kojoj očito nije bilo pravo, što je Chiuzzelin iznio onu njezinu splitsku »kantonadu«, nekoliko dana zatim, na l. aprila, donijela je ovu vijest: Danas u 3 sata poslije podne stigla je u našu luku američka ratna lađa, »Nasty Fog«, koja je u posljednjem američko-španjolskom ratu igrala veliku ulogu. Usidrena je uz obalu Zichy. Građena je čudnovato: gornji dio je sav od kristala. Oružana je sa dva topa za bacanje torpeda i četiri topa Hopsking. Večeras priređuje kapetan broda u čast građanstva banket. Za vrijeme jela svirat će orkestar, sami Crnci. Mletačke novine pišu, da je taj brod sa kristalnom nadpalubom izgledao u noći onako raskošno rasvjetljen vanredno fantastično.

Pet dana zatim javila je »Bilancia«, da je to bila -njezina aprilska šala, koja da je vrlo uspjela, jer je ono veče mnogo Riječana nagrnulo na molo Zichy da se naužije one fantastične rasvjete, a valjda i banketa...

Reći ćete: kretinerije. I ja mislim kao i vi, ali Rijeka se je onim kretinerijama smijala iz dna svoga srca i svojih prepunih trbuha. I ja vas pitam: kad je fijumancima bilo ljepše: onda ili danas, gdje svakog jutra sa strahom otvaraju novine tražeći jadni, nije li možda  već oglašen poziv njihova godišta, a drugi nije li kakva nagla promjena na burzi zahvatila i njih i ono nešto njihove »richezze mobile?«                                          

                                                    Rokac

 

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana