SUŠAČKA REVIJA broj 61

 


povijest

DVA SPIRIDONA GOPČEVIĆA
DVIJE TRAGIČNE SUDBINE

Igor Žic

Carica Marija Terezija dopustila je 1751. godine u Trstu slobodno vjersko iskazivanje “grko-istočnim nesjedinjenim kršćanima”, što je pomoglo doseljavanju srpskih trgovaca iz Herceg-Novog, Trebinja i Sarajeva. Godine 1781. pravoslavna tršćanska općina podijelila se u grčku i “ilirsku”, nakon što je car Josip II. donio važnu odluku o ravnopravnosti protestanata, židova i grko-istočnih s katolicima u Habsburškoj Monarhiji. U tom trenutku tršćanska “ilirska” općina brojila je oko 150 pravoslavnih Slavena.

Najistaknutiji članovi oko 1750. bili su venecijanski grof Giovanni Vojnović, Jovo Kurtović i Florio Jovanović, a potom se ističe trgovačka kuća Theodora Mekše i Jovana Ćirkovića, dvojice trgovaca iz Sarajeva. Oko 1780. ta firma posluje intenzivno sa Smirnom (Izmirom, turskom lukom na Egejskom moru u kojoj su dominirali grčki trgovci, pa su tako Mekša i Ćirković poslovali preko Demetrija Manzuka.), Bečom, Italijom i Njemačkom, a u Hrvatskoj djeluju drugi članovi obitelji Ćirković u Rijeci i Karlovcu. Trgovali su pretežno žitom, duhanom i drvom.

Riječka pravoslavna zajednica utemeljuje se 1768. dolaskom 82 trgovačke obitelji iz Sarajeva, vrlo velikog grada sa 60.000 stanovnika, što je bilo neusporedivo više od tadašnjih Beograda, Zagreba (2.815), Rijeke (5.956), pa čak i Trsta (20.000). Dvanaest pravoslavnih trgovaca traži 23. listopada 1775. dopuštenje za podizanje hrama. Crkva svetog Nikole započeta je po projektu Ignazija Henckea 1788., a dovršena je 1790. godine.  

O važnosti Trsta za srpsku pravoslavnu zajednicu govori podatak i da je Dositej Obradović 1802. godine šest mjeseci boravio u tom gradu pokušavajući, neuspješno, pokrenuti tiskaru za ćirilične knjige.


Spiridon Gopčević, tragična figura tršćanskog poduzetništva

Početkom XIX. stoljeća Krsto Gopčević, trgovac-brodovlasnik porijeklom iz Krivošija u zaleđu Boke kotorske, borio se protiv Napoleonovih snaga u Dalmaciji. Svojom korvetom Amorevole isticao se 1806.-1807. u Boki kotorskoj kao saveznik Rusa i Crnogoraca. Nakon konačnog poraza Napoleona 1815. godine prebacuje poslovanje u Odesu na Crnom moru, a potom u Smirnu, trgujući u prvom redu žitom. Sa sinom Spiridonom, rođenim 1807. u Boki, prelazi u Trst 1828., jer su u toj brzorastućoj luci već djelovali neki članovi obitelji.

Vrlo brzo Spiridon Gopčević uspostavlja čvrste veze s Riječaninom Gašparom Matkovićem (1797.-1881.), trgovcem i brodovlasnikom koji je od 1829. prodavao svoje jelove i bukove bačve u Trstu, bio agent tršćanske firme “Hans & Smart” te surađivao s tršćanskim poduzetnikom Carlom Fontanom. Fontanu je nagovorio da 1841. godine podigne veliki industrijski mlin na Rječini, na njegovom terenu u Žaklju, ispod Orehovice. U tom mlinu mljelo se žito koje se dovozilo iz Rusije i Mađarske, da bi se potom brašno izvozilo u Francusku i Englesku.   

Proširujući poslove s Rijekom, u kojoj je Gašpar Matković bio siva eminencija svih poduhvata, Gopčević je  1841. dao sagraditi brigantin Car Lazar u Martinšćici.  

Brodogradilište u Martinšćici utemeljio je još 1830. Korčulanin Ivan Foretić (1785.-1869.), no ubrzo je u njemu značajan udio imao Andrea Zanon (1784.-1876.) iz Chiogge, koji je samostalno vodio veliko brodogradilište na Pećinama. Andrea Zanon bio je najvažniji i najproduktivniji riječki brodograditelj sagradivši 80 od 582 jedrenjaka koliko je porinuto u more u gradu i najbližoj okolici od 1833. do 1869. godine.

Jedrenjak Car Lazar prodan je za 200.000 franaka argentinskoj ratnoj mornarici koja se tada formirala. U argentinskoj službi preimenovan je u General Belgrano, naoružan s 24 topa i promoviran u admiralski brod. Zanon je potom 1844. u Martinšćici sagradio i brigantin Restaurador Rosas. Brod je imao 332 tone nosivosti, a ime je dobio po argentinskom političaru.

Restaurador Rosas, pod kapetanom Spiridonom Vukasovićem, isplovio je iz Rijeke prema Trstu s teretom drvene građe 19. siječnja 1844. Cilj plovidbe bio je pregled od strane vlasnika i nadopuna tereta. U Trstu su ga razgledali pomorci i trgovci, što je bilo uobičajeno kod prvog uplovljavanja. U studenom 1844. uplovio je u Buenos Aires gdje je ušao u službu argentinske ratne mornarice, zamijenivši tijekom službe onesposobljeni General Belgrano. Pod imenom San Martin, naoružan je s 22 topa i preuzeo je admiralsku funkciju.


Fasada palače Gopčević u Trstu. Ispod balkona kipovi su cara Lazara i carice Milice.

Godine 1846. brodogradilišta u Rijeci, koja je Gopčević narudžbama pokrenuo, izrađuju za njega 4 brigantina od 361 tone nosivosti: Implacabile (Nepomirljivi), Infaticabile (Neumorni), Insuperabile (Nenadmašan) i Conte Condenhoven. Sljedeće godine riječka brodogradilišta isporučuju mu tri nova broda: brigantnin Ingegnoso od 361 tone (stradao 1855. u Crnom moru), navu Istvan Fö Herzeg od 566 tona i bark Sir Robert Peel od 395 tona.

Godine 1848. u sastav njegove flote ulazi brigantin Armelin od 361 tone, a 1849. brik Dobri car i nava Ida Kiss. Potonji brod dobio je ime po prelijepoj ženi riječkog guvernera Pala Kissa, koji je tu službovao od 1837. do 1848. godine. “Lijepa Ida”, kako su je zvali, donijela je Rijeci dah Beča i očarala je sve stanovnike grada svojim raskošnim prijemima za više stotina uzvanika.

Iste godine iz Blackwalla u Engleskoj Gopčević nabavlja dva mala parobroda od 67 tona i daje im imena Principe Stirbey i Principe Karagiorgevich (srpski knez koji je vladao od 1842. do 1858.). Cijena im je bila preko 1000 zlatnih funti po brodu. Bili su namijenjeni plovidbi po Dunavu, a Gopčević je osobno nadgledao njihovu izradu.

Zahvaljujući njegovom poduzetnom duhu i političkim sklonostima u Rijeku je počelo dolaziti njegovim brodovima oko 5.000 tona ruskog žita godišnje, koje se potom tu prerađivalo. Treba napomenuti da je Gopčević četrdesetih godina dijelio besplatno žito stanovništvu u Boki kotorskoj i Crnoj Gori. Svake godine poklanjao je i 50.000 forinti za održavanje rada srpskih osnovnih škola u tada turskoj Hercegovini. Omogućio je i tiskanje prvog izdanja Gorskog vijenca Petra II. Petrovića Njegoša 1847. godine.

Uz niz brodova u samostalnom vlasništvu posjedovao je i četiri jedrenjaka u suvlasništvu: brigantin Cernogorac od 325 tona, sagrađen u Trstu 1827. (sa Stojkovićem i Kamilićem), bark Conte Szechenyi od 388 tona, sagrađen u Rijeci 1846. (sa Scarpom i Metickeom), bark Conte Apponyi od 268 tona, sagrađen u Rijeci 1847. (s Metickeom) i pelig Ufanije od 89 tona, sagrađen u Milni na Braču 1847. godine (s Kamenarovićem). Iz imena brodova nazire se prilično jasno njegova politička orijentacija, koja je uoči 1848.-1849. postajala sve više promađarska.


Palača Gopčević u Trstu podignuta oko 1850. godine. Danas je u toj zgradi Kazališni muzej.

Godine 1848. prodao je jedrenjak Implacabile Mađarima, koji su mu dali 40.000 forinti kapare. Njihova revolucionarna vlada željela je jedrenjak dovesti u Rijeku i pretvoriti ga u ratni brod, što je trebao biti osnutak  mađarske ratne mornarice na Jadranu. Posrednik u cijelom poslu bio je Gašpar Matković, koji je za Franju Kossutha, tadašnjeg predsjednika, posredovao u tom rizičnom poslu. Kako je hrvatska vojska, na čelu s Josipom Bunjevcem, zauzela grad 31. kolovoza 1848., primopredaja je obavljena u Londonu, gdje su brod preuzeli Vicenzo de Domini, ranije profesor Nautičke škole u Rijeci i Gašpar Matković. Gopčevićev opunomoćenik bio je kapetan Petar Đurković iz Risna.

Uoči dolaska Josipa Bunjevca, kao zastupnika bana Josipa Jelačića u Rijeci, Gopčević je bio umiješan u veliki financijski skandal. Upravitelj grada carski potkapetan Giuseppe Tosoni podigao je dio komunalnog novca s obrazloženjem da je to za plaćanje drvene građe koju je isporučio Gopčević. Problem je bio u tome što je to drvo već bilo plaćeno! Ipak, Bunjevac nije uspio razriješiti očitu prijevaru ni do ožujka 1849., a nije uspio promijeniti ni odnos malobrojne, no vrlo utjecajne promađarske elite prema Hrvatskoj.

Kako se situacija na bojišnici zakomplicirala nizom Jelačićevih pobjeda i prodiranjem ruskih carskih snaga, mađarska vlada nije isplatila cijelu vrijednost broda Implacabile. Jedrenjak, natovaren oružjem, doplovio je do Trsta. Budući da je za cijeli poduhvat saznala austrijska vlada, brod je zaplijenjen, a de Domini i Matković bili su uhićeni i bačeni u tamnicu u kaštelu San Giusto, gdje su ostali do konačnog Jelačićevog gušenja revolucije 1849. godine.

Gopčević je bio pozvan da vrati kaparu pod prijetnjom Ratnog suda, no nagao napustio Trst. Brod Implacabile prodan je na javnoj dražbi za svega 6.495 forinti i 45 krajcera. Iz te svote nisu se mogli pokriti ni sudski troškovi. Spor se odugovlačio sve do Gopčevićeve smrti 1861. godine, kad je napokon zaključen.

Krajem 1849. Gopčević je poslao iz Londona u Trst, preko Andrije Stojkovića, streljivo za Crnu Goru. Jedan bokeljski jedrenjak dovezao ga je do Kotora, a potom  ga je prebacio u Crnu Goru trgovac Stefan Bjeladinović.

Nakon smirivanja političke situacije i stabilizacije Habsburške Monarhije s mladim carem Fanjom Josipom (vladao od 1848. do 1916.), Gopčević gradi 1850. godine u Rijeci jedan brik od 381 tone.

Iste godine pregovarao je o prodaji jednog od svojih malih parobroda (Principe Stirbey i Principe Karagiorgevich) Ministarstvu financija Kneževine Srbije po cijeni od 12.000 zlatnih dukata. U dokumentima se navodi da imaju motore od 60 konja, da su naoružani s četiri topa, te da “120 osoba može na njima ručati”. Bilo je planirano da vuku i šlepove. Oba broda doplovila su do Carigrada, a prema dokumentu od 19. prosinca 1850. vidi se da rade u luci, te da se “ponašaju bolje od svih koje ima Tršćanski Lloyd”. Ipak Srbija nije kupila ove brodove, iako je bio prijatelj s ministrom unutarnjih, a potom i vanjskih poslova, Ilijom Garašaninom, tvorcem koncepta Velike Srbije 1844. godine. Tih godina Beograd je imao 15.000 stanovnika. 

Godine 1850. vrijednost Gopčevićeve imovine procijenjena je na 12,5 milijuna srebrnih forinti, pa ne iznenađuje da kreće u gradnju impresivne, četverokatne, neorenesansne palače na obali tršćanskog Canala Grande, na trgu Ponte Rosso, u tada najživljem lučkom dijelu grada. Projektiranje palače povjerio je uglednom Giovanniju Barlamu. Po njegovoj izričitoj želji u nišama na prvom katu postavljeni su kipovi vezani uz kosovski mit. Istovremeno je sagradio još jednu zgradu u Trstu.

 Trst je tada imao već 80.000 stanovnika i ubrzano se razvijao u treći grad cijele Habsburške Monarhije, iako daleko iza Beča i Budimpešte.

Kako je Gopčević od 1847. do 1851., te ponovno 1854., bio predsjednik srpske pravoslavne općine, razumljivo je da je za lokaciju sjedišta svoje kompanije odabrao mjesto u neposrednoj blizini stare pravoslavne crkve. Smatrajući da ta skromna građevina ne odražava ekonomsku moć srpskih trgovaca, uložio je veliki napor i dosta vremena u pripremanju izgradnje nove, raskošne crkve svetog Spiridona.


Canal Grande bio je najživlji dio Trsta sredinom devetnaestoga stoljeća. Palača Gopčević prva s desne strane.

U travnju 1851. Gopčević je poslao za Crnu Goru sanduke streljiva, 1600 topovskih granata, te salitru, uz obećanje da će ostalo stići ubrzo. Bio je u dobrim vezama sa knezom Danilom, pa se navodi da je posredovao u njegovom vjenčanju s kćerkom tršćanskog kapetana Marka Kvekića. Knez Danilo ga je i posjetio 1852. kad je išao za Petrograd preko Trsta (što je bio uobičajen put za srpske i crnogorske političare tog vremena) radi priznanja svog položaja od strane Rusije.

Tih godina Gopčević nabavlja još jedrenjaka, i to: 1853. gradi u Malom Lošinju bark Pace (Mir) od 487 tona, a kupuje drugi bark Resolution građen u Engleskoj od 366 tona, dvije nave Impareggiabile (Nesuporediv) od 632 tone i Villutu od 462 tone, obje građene u Sjedinjenim Državama, te brigantin Elleno građen u Grčkoj (256 tona).

Iste godine stradao mu je brik Sir Robert Peel kod otoka Jurapolo. Zajedno s barkom Indifferente (Ravnodušan) od 316 tona, sagrađenim 1825. u Bostonu, Gopčevićeva flota jedrenjaka 1853. godine ima 21 brod s ukupno 8.341 tonom. U suvlasništvu ima brigantin Milost od 398 tona, građen 1850. u Trstu (s obitelji Radoičić); brik Uredan (356 tona, Rijeka, 1850., suvlasnici Radoičić, Tomić i Matović); brigantin Re Davide (192 tone, Rijeka, 1852.) sa Sbutegom, brik-škunu Dispaccio (Vijest) od 183 tone, građenu u Engleskoj 1820. (sa Sbutegom) i brigantin Zvonimir od 186 tona građen u Americi (sa Fatuttom), tako da njegova cjelokupna flota broji tridesetak brodova, od kojih je desetak, s više od 4.000 registarskih tona, sagrađeno u Rijeci.

Kao brodovlasnik na vrhuncu je ekonomske moći, tako da u ukupnom brodarstvu Trsta sudjeluje s impresivnih 10% . Ustvari, najvažniji je brodar u gradu vezan uz jedrenjake, i to u konkurenciji velikih Morpurga, Minerbija, Rallija, Strudthoffa i Reyera. No, nova konkurencija je Tršćanski Lloyd koji se ubrzano diže sa svojim parobrodima, navještajući novo doba i nove odnose snaga u pomorskoj trgovini. Ipak, Gopčević stiže iznijeti i prijedlog uređenja sasvim nove tršćanske luke, što dovoljno govori o njegovom položaju u gradu, neovisno od toga što je sve ostalo samo na papiru.

U pismu od 23. lipnja 1853. knez Danilo mu zahvaljuje na velikoj pomoći koju je dao tijekom rata s Turcima 1852.-1853., “kad je na vazi visila propast ili oslobođenje Crne Gore”. No njihovi srdačni odnosi ubrzo su bili narušeni, a počeli su i njegovi ozbiljni ekonomski problemi. Za oboje je krivo izbijanje Krimskog rata 1853. godine. Rusi su zauzeli Moldaviju i Vlašku, što je isprovociralo reakciju Turaka i Engleza, kojima su se priključili i Francuzi. Englezi su odlučili iskoristiti priliku kako bi uništili rusku mornaricu u njenoj glavnoj luci i počeli su s opsadom Sevastopolja u listopadu 1854., a zauzeli su ga u rujnu 1855. godine.

Gopčević je nudio knezu Danilu 3 milijuna forinti da napadne Tursku kako bi olakšao ruski položaj, no knez je bio svjestan svoje slabosti i nevažnosti Crne Gore u sukobu imperija i nije ništa poduzeo.

Iako je rat već bio stvarnost,  Gopčević je zakupio u Rusiji velike količine žita. S eskalacijom sukoba žito je ostalo u skladištima luka Crnog mora, a nad njegove poslove, kreditirane od strane Bečke banke, nadvili su se prijeteći oblaci. Na iznenađenje poslovnih ljudi u Trstu, Gopčević je pao u stečaj s dugom od 15 milijuna franaka, a austrijska vlada tada je odredila četiri brodovlasnika koji su trebali upravljati njegovim imetkom.


Nova crkva sv. Spiridona u Trstu, koja je podignuta zahvaljujući velikim naporima Spiridona Gopčevića.

Gopčević je pokušao sam riješiti sve probleme pa se zaputio u Petrograd, ruskom caru Aleksandru II. Car ga je primio uz odgovarajuće počasti, ponavljajući: “Sve što tražite bit će Vam ispunjeno”. A on je tražio privilegij da mu brodovi budu oslobođeni karantene kako bi dobio 15 dana prednosti u odnosu na konkurenciju. Potom je isplovio iz Trsta u Rusiju, uzevši sa sobom najsposobnije kapetane, pa je u Azovskom i Crnom moru počeo s ukrcajem žita. Ipak njegove kombinacije nisu se ostvarile zbog uništenih skladišta i šlepova. Tako su njegovi brodovi, koji su prvi uplovili u više različitih luka, među zadnjima napustili sidrišta. Osim toga zarada od prodanog žita u Francuskoj i Engleskoj, iako velika, nije bila dovoljna za saniranje ogromnih gubitaka.

U konfuznim vremenima ekonomskog rasapa žena Louise Ehmann rađa mu sina Spiridona u Trstu 9. svibnja 1855.

Iste te godine četiri njegova jedrenjaka plijene različite firme, da bi drugih 11 palo pod sekvestar upravitelja njegovom imovinom. Zadnji, posve očajnički pokušaj, uslijedio je nabavkom barka Osvetitelj iz Sjedinjenih Država 1856., no osveta je izostala, jer je i on zaplijenjen 1857. godine. Ironijom povijesnih okolnosti te godine Trst je bio spojen željezničkom prugom s Bečom, što je strahovito ubrzalo razvoj lučkog prometa.

Shrvan nedaćama i neuspjesima Gopčević je doživio slom živaca 1858. i bio prevezen u duševnu bolnicu u Beču. U svibnju 1861. ubio se u Trstu, posve psihički rastrojen. Iste godine započela je gradnja nove crkve svetog Spiridona, po projektu milanskog arhitekta Carla Maciachinija. Ta građevina, njegov dugogodišnji san, ostaje kao spomenik za sve njegove uspješne i neuspješne borbe.

Supruga Louise sa sinom i kćerkom vraća se u Beč i preudaje se za navodnog natporučnika Prixa. Mali Spiridon upisuje se kao katolik u  isusovačku školu svete Ane. Kao desetogodišnjak s odličnim ocjenama pohađao je četiri razreda gimnazije u Melku do 1869., kad je napustio redovito obrazovanje.

Majka mu je umrla 1872., a 1874. upisao se na konzervatorij u Beču (pjevanje i glasovir), no izdržao je samo godinu dana, do pobune u Hercegovini 1875. Naglo je otišao prema jugu, sve do Cetinja, gdje se upoznao s dvorskim slikarom Quiquerezom iz Zagreba.

Istaknuti hrvatski slikar Ferdo Quiquerez (Kikerec) došao je u Crnu Goru u kolovozu 1875. s namjerom da nađe likovnu podlogu za ilustraciju Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengića. Zadržao se tamo do rujna 1876., djelujući kao portretist i ratni slikar za vrijeme borbi u Hercegovini. Izradio je i ilustracije za Njegošev Gorski vijenac. S njim je na Cetinju cijelo vrijeme bio i Ivan Rendić, najznačajniji hrvatski kipar XIX. stoljeća, koji je tražio inspiraciju i romantičarsko nadahnuće u crnogorskim borbama s Turcima.

Spiridon Gopčević mlađi dopisivao se s Giuseppeom Garibaldijem, ujediniteljem Italije, koji je trebao pomoći Crnogorcima koji su dizali “hercegovačku” bunu. U Cetinje je došao Garibaldijev izaslanik Pasqua Vivaldi, i pokušao formirati jedinicu od 500 do 1000 dragovoljaca. U loše organiziranoj vojsci Gopčević se pokušao nametnuti kao zapovjednik, no to mu nije uspjelo. Knez Nikola poslao ga je u London kako bi pokušao isposlovati engleski ratni zajam. S novim neuspjehom prestao je biti zanimljiv Crnogorcima.

Gopčević se vratio u Beč, gdje mu je Quiquerez savjetovao da se pridružio Hubmeyeru ako se zaista želi boriti. 

Krajem 1876. Gopčević je dovršio svoju prvu knjigu Crna Gora i Crnogorci. Tiskao ju je na njemačkom, kao i sve svoje brojne publikacije, jer je to bio jezik koji je najbolje poznavao. Crnogorski je govorio vrlo loše, s posve krivim naglaskom, pa je izazivao podsmjeh. To ruganje u gudurama podno Lovćena nije zaboravio, pa je u knjizi prikazao Crnogorce kao priglupe operetne junake. Očekivano, knezu Nikoli se to nije dopalo, no ugledni engleski političar William Gladstone (premijer 1876.-1886.) bio je oduševljen. Od tada počinje njihova neobična veza,  zahvaljujući kojoj je Gopčević imao prilike dobro upoznati London u kolovozu 1879. godine.

 Tada se zbližava i s arheologom amaterom Arturom Johnom Evansom (1851.-1941.), najpoznatijem po kasnijim iskapanjima na Kreti, no u tom trenutku tek po mrzovoljnoj knjizi Ilirska pisma. U njoj je sabrao svoje, ne odviše objektivne, novinske dopise iz 1877. godine. Na Gladstonov poticaj Gopčević je pokušao stupiti 1880. u osobni kontakt s njemačkim kancelarom Bismarckom, no njegova molba za audijenciju bila je odbijena.


Legendarni Ponterosso, središte talijanske trgovine u brojnim povijesnim razdobljima. Palača Gopčević gleda na taj trg.

Godine 1878. boravio je mjesec dana u Carigradu i intenzivno se družio s mađarskim emigrantom György Klapkom (1820.-1892.), pobjednikom u nizi bitaka protiv austrijske vojske 1848.-1849. godine.

U Deutsche Revue opisao je jedan razgovor s Leonom Gambettom (1838.-1887., francuski ministar rata, a kasnije, 1881.-1882.,  i premijer).

Godine 1879. tiskao je u Beču, u tri knjige, Tursko-crnogorski rat 1876.-1878. Wiener Allgemeine Zeitung šalje ga 1880. u Albaniju (Albanska liga) kao posebnog dopisnika. U Skadru se ponovno susreo s  Arthurom Johnom Evansom, dopisnikom Manchester Guardiana. Obojica su bili uhićeni te pušteni tek poslije dva mjeseca. Iste godine prešao je na pravoslavlje, iako je u osnovi bio izrazito antiklerikalno raspoložen.

Gopčević je već u ranim danima razvoja torpeda u Rijeci uočio važnost novog oružja i napisao je mogući scenarij budućeg pomorskog rata. Zamislio je sukob između Engleske i Francuske i smjestio ga u blisku 1888. godinu. U maštovitom tekstu engleska mornarica bila je potučena zahvaljujući francuskim torpedima. Publikacija je imala velikog odjeka u engleskom admiralitetu.

Slične vojno-tehničke radove objavio je 1886., kao srpski ataše u Berlinu, što je pobudilo sumnjičavost raznih vojnih službi.

Godine 1886. u Beču oženio se s dvadesetšestogodišnjom Franciskom Praskowitz iz Moravske, kćerkom apotekara Eduarda Praskowitza. Kao godinu vjenčanja kasnije je navodio 1882., kako bi pokrio datum rođenja predbračnog sina Spiridona 1883. godine. Bio je i ataše Kraljevine Srbije u Beču (1887.-1890.).

U srpskoj službi piše Srbija i Srbi (Leipzig, 1888.). Slijede Makedonija i Stara Srbija i Istina o Makedoniji (obje publikacije Beč, 1889., na srpskom tiskane u Beogradu već 1890.). Propagira personalnu uniju Srbije i Bugarske na čelu sa srpskim kraljem Milanom Obrenovićem.

Godine 1887. djeluje u Berlinu sa zadaćom popularizacije politike Jovana Ristića, ministra vanjskih poslova i potom predsjednika Srbije. Godine 1888. rodila mu se kćer Draga Danica, koja će kasnije postati slikarica i udati se za tvorničara u Pforzheimu. U Beču 1890. osniva antisemitske dnevne novine Wiener Tagespost s protupruskim i proaustrijskim stavom, no završava ubrzo u velikim gubicima. Izdavao je i dnevnik Die Welt.

Pokušao se ozbiljnije umiješati u srpsku politiku kao austrijski agent, no nakon neuspjeha u Beogradu i Berlinu otišao je s obitelji u Celje i tamo ostao dvije godine. U idili provincije pisao je igrokaze i neočekivano razvio interes za astronomiju i rasizam.

Opisao je svoj put u Portugal i primanje na razini vladarskog, no ispostavilo se da je sve potpuna izmišljotina.

Kao Leo Brenner (drugi pseudonim bio mu je Triestinski) zagovarao je uništenje crnaca u Americi. Pod tim pseudonimom, te bezrazložnim dodavanjem prof. dr., uz podjednako bezrazložnu plemićku titulu, objavio je i svoja amaterska promatranja s privatne zvjezdarnice u Malom Lošinju.

Zvjezdarnicu je utemeljio 1893., kao prvu u Hrvatskoj, a nosila je ime Manora. Izdavao je i časopis Astronomische Rundschau (Astronomske vijesti) od 1899. sve do zatvaranja zvjezdarnice 1908. godine. Ta publikacija probudila je zanimanje u raznim zemljama, no ozbiljni astronomi shvatili su da su mu podaci jednim dijelom proizvoljni. 

Promatrao je Mjesec, Sunce, zodijakalnu svjetlost, planete Veneru, Mars, Jupiter, pojedine zvijezde, dvojne zvijezde i zvjezdana jata. Na Mjesecu je uočio krater Triesnecker. Na temelju promatranja izradio je kartu Marsa, a istražujući tzv. kanale na Marsu novookrivenom je kanalu ( koji su 1910. vidjeli on i O. Kučera ) dao ime Ister. Istraživao je i Saturnov prsten, a 1895. uspio je vidjeti Veliku maglicu u sazviježđu Andromede rastavljenu u pojedine zvijezde, što nije bilo moguće uočiti tadašnjom opremom.

Neke članke uspio je tiskati i u Astronomische Nachrischten Berlin, Denkschrift der Keiserlichen Akademie der Wissenschaften in Wien i Observatory, London. Publicirao je i tri knjige na njemačkom vezane uz nebesku problematiku: Priručnik za astronome-amatere (Leipzig, 1898., Šetnje nebeskim svodom, Leipzig, 1898. i Nove šetnje nebeskim svodom, Berlin, 1903.).

Doticao se graničnih pitanja znanosti i filozofije zastupajući scijentističku orijentaciju. Prema njegovom pseudonimu Brenner nazvan je krater na vidljivoj strani Mjeseca.

Godine 1903. tiskao je publikaciju kojom austrijskoj vladi predlaže osnivanje parobrodarske kompanije i reorganizaciju pomorske trgovine. Spominje mogućnost da za taj projekt može dobiti novac bogatih rođaka iz Sjedinjenih Država. Cilj publikacije, tiskane u 5000 primjeraka, bio je smanjiti utjecaj moćnog Tršćanskog Lloyda, najveće brodarske kompanije Austro-Ugarske, koja je dobivala ogromne subvencije od vlade.

Neposredno prije propasti zvjezdarnice pokušao se ponovno aktivirati u politici. Bio je na kandidacijskim listama u Kotoru prilikom izbora zastupnika za Carevinsko vijeće u Beču 1907. godine, no pobijedio ga je Mihail Bjeladinović, sudac okružnog suda u Kotoru.

Dana 15. travnja 1906. putuje iz Rijeke parobrodom Cunard Linea u Sjedinjene Države. Tamo ostaje posve kratko, no objavljuje impresiju pod naslovom Brutalnost u čeliku i kamenu. Znatno duže boravi u Sjedinjenim Državama u razdoblju od 1909. do 1912., živeći i radeći u San Francisku. Skladao je i dvije opere 1912., no najpoznatiji je po svojim publicističkim radovima.

Godine 1914. tiska u Berlinu Kneževina Albanija, a u Gothi Povijest Crne Gore i Albanije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata pisao je promidžbene tekstove protiv Velike Britanije i sila Antante. Publicira Rusija i Srbi u Münchenu 1916. godine.

Nakon Krfskog sporazuma 1917. godine sanja o spajanju Austrije i buduće Kraljevine Jugoslavije. Iz ne posve jasnih razloga zamrzio je žene. Postoji mogućnost da je to vezano uz sudbinu sina Spiridona, koji si je oduzeo život zbog nesretne ljubavi.

Poslije Prvog svjetskog rata tiskao je Kulturno-povijesne studije (Bonn-Leipzig, 1920.), Pad Austrije (Berlin, 1920.), kao i jedan njemački priručnik za učenje srpsko-hrvatskog jezika (Heidelberg, 1920.). Navodi se da je umro u Beču 1936. ili u Berlinu 1937. godine.

Što se tiče palače Gopčević u Trstu, ona ostaje najčvršći trag dviju turobnih sudbina. Pod fašizmom su fasadni kipovi s motivima kosovskog mita bili bitno oštećeni. Poslije temeljite obnove cijelog zdanja 14. siječnja 2007. otvoren je Kazališni muzej Carlo Schmiedl (utemeljen 1924.). Iako vjerojatno nisu tako zamišljali svoju ostavštinu, dramatično-kazališna sudbina dvojice Spiridona Gopčevića dobila je nove, raskošne i gotovo samorazumljive kulise.

 

LITERATURA : 

Barbalić, Radojica F: Prodaja Gopčevićevih ratnih brodova argentinskoj ratnoj mornarici, br. 4, Kotor, 1956., str. 145-149., Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru.

 Finzi, Roberto-Panjek, Giovanni; Storia economica e sociale di Trieste, I,“Lint”, Trst, 2001., poglavlje Đogo, Marko: La comunità serbo-illiricà di Trieste 1748.-1908.

 Krmpotić, Ljudevit: Pogovor knjizi Arthur John Evans: Ilirska pisma, Hannover-Čakovec, 2001.

 Mita, Kostić: Srpsko trgovačko naselje na Rijeci u XVIII. veku, Istorijski časopis SAN, knjiga VII, Beograd, 1957., str. 35-51 ( pretisak Artefakti, br. 1, Rijeka, 1994. , str. 41-55 ).

 Vekarić, Stjepan: Bokeljski brodovlasnik Špira Gopčević, Pomorstvo, br. 11, Rijeka, 1951., str. 350-351.

 Zloković, Ignjatije: Spiridon Gopčević, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, br. 15, Kotor, 1967., str. 147-165.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana