SUŠAČKA REVIJA broj 61

 


brodovlasnici

OBITELJ PAJKURIĆ

Irvin Lukežić

Tijekom devetnaestoga stoljeća u Rijeci se pojavljuju dva ogranka kostrenske obitelji Pajkurić čiji članovi imaju istaknutu ulogu među domaćim pomorcima i brodovlasnicima. Primjerni po svojoj radišnosti i raznorodnim pomorskim inicijativama, svi oni redom bijahu veliki narodnjaci i hrvatski domoljubi. U teškim vremenima sveprisutnoga odnarođivanja, kada se pretežni dio građanstva poistovjećivao s talijanskom kulturom, ubrajali su se u onaj krug riječkih Hrvata koji ostaju privrženi svome jeziku, kulturi i podrijetlu. Svoju su pripadnost i dosljedno opredjeljenje dokazali brojnim svojim članstvom i aktivnošću u Narodnoj Čitaonici Riečkoj, koja u to vrijeme predstavlja najvažniju kulturnu ustanovu riječkih Hrvata.

 

                MATE PAJKURIĆ STARIJI

Osnivač starijega riječkoga ogranka obitelji bio je Mate Pajkurić stariji (1806.-1900.), sin Martina i Jelene, rođ. Randić, koji se rodio u Kostreni Sv. Barbari. Otac mu je bio posjednik i pomorski kapetan. Krenuvši očevim stopama, Pajkurić već u dvanaestoj godini odlazi na more, plovi na brodovima austrijske trgovačke mornarice i kasnije se  posvećuje pozivu pomorskoga kapetana. Godine 1842. oženio se na Trsatu Alojzijom (Luigijom) Kozulić Dominikovom (1818.-1858.), kćerkom pomorskoga kapetana rodom iz Maloga Lošinja, nastanjenom na Sušaku.

Prema podacima iz pomorskih godišnjaka Pajkurić je 1853. bio zapovjednikom i suvlasnikom riječkoga brika Eneo.[1] Osim kapetana Pajkurića, koji je posjedovao jednu četvrtinu broda (6 karata), suvlasnici u po jednoj četvrtini bili su još Pietro Dabalà, riječki odvjetnik rodom iz Lošinja, Giovanni Francovich, riječki veletrgovac drvetom, i Carlo Rossi iz Trsta.[2] Na jednoj suvremenoj slici (Barque Austr. Eneo Comand. dal Cap. Matteo Paicurich), s Venecijom u pozadini, brik Eneo bio je maskirno obojen, noseći po boku naslikanih jedanaest otvora za topove. Brod je naslikan s punim razapetim bijelim jedrima. Na dva glavna jarbola vidljiva je plava i crvena zastavica (s imenom broda), dok se na stražnjoj strani vijori austrijski carski barjak. Nakon Pajkurića zapovjednici mu bijahu Nadal Dujmić Matin i Toma Pajkurić Matin.

 Godine 1860. Pajkurić se, ostavši u međuvremenu udovcem, oženio Josipom (Giuseppinom), rođ. Mikoč (1837.-1914.), udovicom trgovca Jeremije Sandrija. U to vrijeme pripadao je već među jače i dobro poznate riječke brodovlasnike. Na temelju podataka iz pomorskih godišnjaka proizlazi da je posjedovao sljedeće jedrenjake duge plovidbe: navu Nikolina (Sušak 1855. 530 brt.), zajedno sa spomenutim veletrgovcem Frankovićem, bark Peppina (Rijeka, 1862.-3., 679 brt.), zajedno sa Frankovićem i Giovannijem D´Anconom, brik Mimi P. (Rijeka 1866. 626 brt.), zajedno sa Giuseppeom Verzenassijem, brik-škuner Fanny P. (Sušak 1867., 480 brt.), zajedno s bratom Ignacom Pajkurićem[3], i brik Domeniko (Rijeka 1871., 524 brt.), u punom vlasništvu.[4]

Među spomenutim jedrenjacima najveći je bio Mimi P., koji je služio za duža putovanja Atlantikom sve do Kanade (Montreal), Antila, Queenstowna i Južne Amerike. “U početku bio je suvlasnik u briku ´Mimi P.´ s 9 karata poznati riječki armatur Josip Verzenassi, a 1878. Pajkurić prodaje svoj udio svojoj supruzi Sandri Josipi, rođ. Mikoč. Razlog, zašto je Pajkurić prodao sav svoj udio svojoj supruzi, možemo nazrijeti u ekonomskim i privrednim razlozima, kojima su se obično tada znali poslužiti trgovci u svojem poslovanju. No četiri godine potom Pajkurić od Verzenassija kupio je svih 9 karata, i brod je tako sve do brodoloma ostao posve u vlasništvu obitelji Pajkurić.”[5]

Godine 1883. zapovjednikom spomenutoga jedrenjaka postao je kapetan Josip Pajkurić, sin brodovlasnikov, kojem to bijaše, nakon položenog kapetanskog ispita, prva zapovijed na brodu. Nažalost, ta se plovidba za nj pokazala kobnom. „Na posljednjem je putovanju brod isplovio iz Marseillea 10. studenoga 1883. za Montevideo. Brodom je tada zapovijedao mladi Josip Pajkurić. Nakon nekoliko dana sklonio se zbog nevremena u zaljev Alcudia na sjevernoj strani otoka Mallorce, Baleari. Tu je 18. studenoga 1883. propao u brodolomu. Pomažući pri spašavanju, u udesu su poginuli zapovjednik i dvojica mornara, a još su dvojica bila ranjena. Spasio se škrivan iz Kostrene prezimenom Čeh, te ostali članovi posade.“[6]


Međuratna Kostrena - oduvijek poznata po pomorcima i brodovlasnicima

Koncem veljače 1863. u riječkom brodogradilištu „kod Peškarije“ bio je porinut u more bark Peppina. Imao je dvanaest članova posade i bio naoružan dvama topićima. Njegov je suvlasnik s deset udjela bio Mate Pajkurić Martinov, koji je prije toga posjedovao polovicu nave Nikolina, na kojoj je također u nekoliko navrata zapovijedao.[7] Spomenuta se nava potopila 1868. kod rta Testa na Sardiniji, u prolazu Bonifacio. Bark Peppina plovio je na relaciji od Rijeke preko Marseillesa do St. Louisa, potrošivši za to kružno putovanje sedamdeset i osam dana. Nakon trideset godina plovidbe jedrenjak je bio pretvoren u maonu.[8]

U travnju 1865., kada je konstituirana Prima società di mutua assicurazione della marina mercantile austriaca in Fiume, Mate Pajkurić postaje njenim članom-prisežnikom. Godine 1873. imenovan je riječkim gradskim zastupnikom. Na toj časti proveo je dugi niz godina. O njemu i njegovu tadašnjemu zastupničkome djelovanju sušački pravaški list Sloboda 1879. godine objavljuje zanimljivo svjedočanstvo. Riječ je o poznatome feljtonu I nostri onorevoli (Naši odličnici), objavljenom na talijanskome jeziku, u kome se na satirično-ironičan način opisuju članovi tadašnjega riječkoga gradskoga zastupništva. Evo, dakle, Pajkurićeve fotobiografije u hrvatskome prijevodu:

“Sedamdesetogodišnjak, visok, nekad prav a danas pogrbljen, nekad vitak a sada suh, lica uvijek nasmijana, nakićen gustom nekad crnom a danas prosijedom bradom, sačuvao je sve osobine lijepa čovjeka. Na putu od Rijeke do Bakra, gledano s mora, mogu se od uvale Žurkovo do Urinja vidjeti rasijane grupice bijelih, crvenih, zelenih i plavih kuća, koje tvore dražesna starinska sela dviju Kostrena – rasadišta naših pomoraca – naroda radinog, bogobojažljivog, odanog domovini. Na stijeni koja dominira nad morem i svim tim grupama kuća, šepuri se graciozno crkva sv. Barbare, u kojoj krštenik Mate Pajkurić bijaše položen u sveti izvor koji mu opra prvotni grijeh. Naš junak predstavlja vjernu reprodukciju dobrog kostrenskog pomorca (buon marinajo Costregnano).”

Preskočimo li nekoliko redaka u kojima pisac aludira na neke nama danas nepoznate detalje iz njegova života, dolazimo do sljedećega pasusa:

“U vijećnici jedini je zastupnik sa doista hrvatskim osjećajima. – Ali u nedostatku hrabrosti nikada ne otvara usta a njegov razboriti patriotizam nikad ne prelazi područje osrčja. U djelovanju prepušta se riječkoj strani. Drži se štoviše i članom Čitaonice u čijoj sali nikada neće nedostajati takvih domaćih Slavena. Ali nema nikakve sumnje da Slovenac Gorup, Dubrovčanin Bačić, Hrvati Bonetić, Pajkurić, Medanić, Šarinić i stotine i stotine drugih nemaju dovoljno pronicljivosti da artikuliraju vlastite zahtjeve, da nemaju dovoljno karaktera da ih izvrše, previše plašljivi da izvjese naš časni stijeg, iako to nije jedino njihova greška što naša nacionalnost bijaše nadjačana od talijanske, što sin puszte (tj. Mađar, op. I.L.) zapovijeda kvarnerskim mornarom i što smo dovedeni do toga da postanemo stranci u vlastitoj domovini. Trgovačko-pomorski stalež Rijeke i Primorja visoko cijeni Pajkurića radi njegove čestitosti i poštenja, smatrajući ga jednim od najsposobnijih kapetana na Jadranu.”[9]

U ožujku 1877. gradsko zastupništvo postavlja Pajkurića za upravitelja dobara akademske crkve Sv. Vida i Modesta, dužnost koju je obavljao zajedno sa dr. Giorgiom Berndtom. Godine 1878. Pajkurić je član upravnoga odbora Banca Fiumana i savjetnikom Prima Società di mutua assicurazione. Od godine 1883. bio je redovitim članom Narodne Čitaonice Riečke. U isto doba, kao član talijanskoga kluba Casino Patriottico, bio je povjerenikom “comitato sussidiario cooperante all´organizazzione dei divertimenti sociali” (1890.). Posljednje godine života proveo je kao posjednik u kući u Via Porto (prije Via del Lido br. 459). Umro je 23. prosinca 1900. u vrlo dubokoj starosti.

Povodom Pajkurićeve smrti list Naša sloga piše: “Pokojni kapetan Pajkurić bijaše pravi Primorac. Kao diete od 12 godina otišao je na more i tamo sproveo najbolje svoje godine, postao je kapetan i brodovlasnik, stekao znanja, izkustva i naobrazbe. Upoznao je sviet, naučio više jezika, ali ipak ostao vjeran rodjenoj grudi i narodnim osjećajima – Hrvat dušom i tielom. Čovjek staroga kova, uvažen u pomorskim krugovima, bio je svojedobno član u riječkom zastupstvu i kod pomorskog izpitnog povjerenstva. Svoje Kostrenjane rado je imao i hvalio se, da nema na svietu mornara nad Kostrenjanima, a siromahu je bio blag i dobrostiv.”[10]

Iz braka sa Josipom ud. Sandri, rođ. Mikoč, imao je sina Matu (Matteo) mlađega (1864.), riječkoga posjednika i također člana Narodne Čitaonice Riečke, te kćeri Mariju (Maria Rosa, 1862.), udatu Toncich, Franku (Fanny, Francesca, 1865.), udatu Savy de Lerville, Jelenu (Elena, 1867.), udatu Premrou, i Anu (Anna, 1871.), udatu Sušanj. Njegov zet Josip Premrou (1862.-1937.), rodom iz Martinjaka pri Cerknici, bio je poznati sušački veletrgovac drvom i industrijalac, dok drugi zet Petar Sušanj bijaše vlasnikom glasovite ljekarne na Sušaku.


Bark Eneo u suvlasništvu obitelji Pajkurić

 

                ANDRIJA PAJKURIĆ MATIJIN

Utemeljitelj mlađega ogranka obitelji, imućni riječki brodovlasnik (principal), posjednik i pomorski kapetan Andrija Pajkurić Matijin (1826.-1893.), poznat pod nadimkom Bobelin, doselio se u Rijeku sredinom devetnaestoga stoljeća iz Kostrene sv. Lucije. Njegov otac Mate također bijaše “marittimo”, a brat Juraj kapetan duge plovidbe i vlasnik brodova. Potkraj pedesetih godina Andrija je bio zapovjednikom austrijskog barka Regulus, kojim su se do francuskih luka prevozili tereti dužica, bordunala i željezničkih pragova i građevnog drva, što su se prevozili iz kvarnerskih luka. U ovisnosti o svojim novčanim mogućnostima, godinama se bavio ulaganjima u gradnju i održavanje domaćih jedrenjaka duge plovidbe. U pravilu se radilo o različitim vlasničkim  transakcijama unutar članova vlastite obitelji, gdje se on sam pojavljuje kao socio ili suvlasnik broda, zajedno sa svojim bližim ili daljnjim rođacima i sumještanima. Godine 1860. oženio se u Rijeci Blandinom (1840.-?), kćerkom pomorskoga kapetana Mate Jakovčića iz Kostrene sv. Barbare, sestrom principala Dionizija Jakovčića. Njenim imenom prozvan je obiteljski jedrenjak, podignut na sušačkim Pećinama iduće godine.[11] Preko obitelji svoje supruge Pajkurić će doći i u suvlasništvo jedrenjaka Elena G.[12]

Kuća Andrije Pajkurića nalazila se na Trgu Űrmeny (br. 441). Andrija Pajkurić bio je član riječke Trgovačko-obrtničke komore i u svoje doba poznati narodnjak, koji 1885. postaje članom Narodne Čitaonice Riečke.  Umro je od kapi (apopleksija). Prema pisanju riječkoga dnevnika Varietà “era persona conosciutissima a Fiume”. Zanimljivo da će i njegova supruga Blandina, već kao udovica (1896.), postati članicom Narodne Čitaonice Riečke.

Zajedno sa svojim bratom Jurjem Pajkurićem  i Martinom Stipanovićem Josipovim bio je u mlađim godinama suvlasnikom barka Antoinetta, podignutog 1866. na sušačkim Pećinama, nosivosti 735/671 registarskih tona, kojim će neko vrijeme upravljati i kao njegov zapovjednik.[13] Prije toga Juraj bijaše zapovjednikom i suvlasnikom jedrenjaka Czöernig[14], a poslije toga barka Giorgia.[15]

Kao samostalni principal Andrija Pajkurić imao je i osamnaest udjela u vlasništvu barka Andre. Ovaj jedrenjak bio je izgrađen u Senju 1871. pod imenom Grad Senj. Dana 13. studenog 1883. brod je, prešavši u većinski Pajkurićev posjed, preimenovan u Andre. Preostali dio jedrenjaka posjedovao je jedan član obitelji Stipanović. Imao je nosivost od 623 tone, s dimenzijama 45,96  x 9,76 x 5,95 metara. Na njemu je bilo ukupno dvanaest članova posade, ne ubrajajući zapovjednika broda. U svojoj monografiji o kostrenskim jedrenjacima Jure Suzanić o spomenutom brigantinu piše:

„Svoje prvo putovanje bark Andre imao je s kapetanom Franjom Tićcem Gregurovim – koji je zapovijedao i Gradom Senjom, u kojem je od početka suvlasnik u šesnaest karata. Isplovio je iz New Yorka 14. travnja 1884. i stigao u Lisabon za osrednjih trideset i pet dana. Iz Lisabona je otputovao šest dana poslije, i vratio se u Navijorku 13. lipnja 1884., nakon pedeset i šest dana plovidbe (…) Posljednji zapovjednik barka Andre, 1885.-1887., bio je Stjepan Dujmić Lovrin, koji ga je vodio neko vrijeme i kao Grad Senj. Na putu iz Genove u Philadelphiju 1887., bark Andre je u orkanu teško oštećen. Izgubio je jedra i jarbole, u njega je počela prodirati voda, i 28. kolovoza potonuo je između Bermudskih otoka i američkog kontinenta, na 34 stupnja i 9 minuta sjeverne geografske širine i 68 stupnjeva i 51 minutu zapadne geografske dužine. Posadu je spasio rusko-finski brod Lanatin koji je plovio iz Pensacole u Buenos Aires. Nakon sedamdeset i dva dana boravka na tom brodu, iskrcao je brodolomce u brazilsku luku Pernambuco. Vijest o brodolomu stigla je u Kostrenu nakon pet mjeseci. Za taj je podvig Franju Targloffa, kapetana rusko-finskoga broda, Zlatnim križem odlikovao sam car Franjo Josip I.“[16]

U vlasništvu obitelji Andrije Pajkurića bio je i bark Blandina P., izgrađen na brodogradilištu Ponsal u Rijeci, upisan u pomorski registar 27. siječnja 1873. Ovaj jedrenjak imao je nosivost od 791 registarske tone i četrnaest članova posade. Prvim njegovim zapovjednikom bijaše upravo i njegov vlasnik Andrija Bobelin, dok se nakon njega na toj dužnosti izmjenjuju kostrenski kapetani Jakov Šodić, ujedno zet Pajkurićevih, Mate Perović Tomin, Kazimir Dujmić Stjepanov, Andrijin brat Juraj Pajkurić, Andrijini sinovi Eduard i Iginio, Franjo Rožmanić Jakovljev, Nikola Tićac Matin, Ivan Šoić Pavlov i Srećko Vranić Antunov.[17]


Zemljovid Kostrene iz 19. stoljeća

Jedrenjak Blandina P. imao je uistinu neobičnu i pustolovnu sudbinu. „S kapetanom Jakovom Šodićem stigao je 3. ožujka 1875. iz Liverpoola u Akyab, Burma, a polovicom travnja otputovao je iz Akyaba u Europu te se u Falmouthu usidrio 29. kolovoza 1875., nakon sto trideset i šest dana plovidbe. Na tom je putu 27. travnja pronašao čamac s devetoricom mornara s njemačkoga broda Stuart Heinemann na položaju 3 stupnja sjeverne širine i 89 stupnjeva i 13 minuta istočne dužine. Njemački je brod isplovio 4. travnja iz Bombayja za Liverpool s posadom od četrdeset i pet članova i zapovjednikovom suprugom. Bio je to suvremeni jedrenjak dugačak 72 metra, imao je 1.997 tona, izgrađen 1874., zapovjednik je bio Alfred von Norsten. Prevozio je 13.637 bala pamuka, veliku količinu lanenog sjemena i drugi teret. Plovio je po povoljnom vjetru do ponoći, 12. travnja, a tada se namjerio na oluju i kišu. Prema riječkoj La Bilanciji, brod se prevrnuo, a prema Dictionary of Disasters, II/440, od naglog se udara vjetra toliko nagnuo da se gotovo prevrnuo. Zapovjednik je naredio da se opuste jedra, ali je već bilo prekasno da se brod izravna. Polako se naginjao sve više, i prevrnuo se oko 10 sati uvečer. Potonuo je tako brzo da slobodna straža nije stigla popeti se na palubu, te se spasilo samo osam mornara na prevrnutom čamcu koji je isplivao kad je brod nestao u moru. Ti su ljudi dva tjedna plutali morem, dok ih nije zapazio i spasio austrijski bark Blandina P. Riječki tisak o tome piše: ´Preživjeli su pronašli čamac za spašavanje i u njemu živog majmuna. Drugog dana u 10 sati uvečer spasili su ´malog´ koji se održavao na jednoj daski. Živjeli su od majmunskog mesa, šest kokosovih oraha i riba poletuša. Kapetan Alfred von Norsten, njegova supruga, trojica časnika i trideset i tri mornara potonuli su zajedno s brodom.´“[18]

Petog srpnja 1875. bark Blandina P. iskrcao je njemačke brodolomce na otoku Sveta Helena. Na istom tom putovanju iz Burme, deset dana prije pristajanja, preminuo je kapetan Pajkurićevog jedrenjaka Jakov Šodić. „Nakon mnogih oluja, s manje od pedeset godina života, umro je u potpunoj bonaci od srčanog udara, gađajući dupina s broda. Pokopan je u moru 18. kolovoza 1875.  Na povratnom putovanju, iz New Orleansa u Falmouth, od siječnja na veljaču 1876., olujno je more odnijelo dvojicu mornara, a petoricu ranilo. Na putu iz Leitha, Firth of Forth, istočna Škotska, u New York, u oluji koja se sručila s jugozapada, morao se skloniti 13. travnja u Deal. Nastavio je put tek sutradan.“[19]

Bark Blandina P. poduzimao je prekoatlantska putovanja od New Yorka do Irske, koja su znala trajati oko dvadesetak dana, a u suprotnom smjeru, zbog različitih strujanja i vjetrova, čak tri puta dulje. Godine 1899. brod je iz ugarske prebačen pod austrijsku jurisdikciju. Napušten je pet godina kasnije, na zapadnoj obali Haitija, kod Cap Haitiena,u zaljevu Gonaives.[20]

Andrija Pajkurić Bobelin imao je sinove Higina i Eduarda, koji su se prema obiteljskoj tradiciji posvetili pozivu pomorskih kapetana i zauzimali istaknuto mjesto među riječkim “Čitaoničarima”, te kćeri Jelenu, Blandinu i Olgu. Njegov zet dr. Ante Dukić (Kastav 1854.-Volosko 1894.), suprug Jelenin, u svoje doba poznati je odvjetnik i političar. Pravo je doktorirao u Beču, odvjetnikovao u Pazinu i Voloskom, te pripadao krugu istaknutih hrvatskih rodoljuba i buditelja nacionalne svijesti u Istri.[21]

               

                HIGIN PAJKURIĆ

 Stariji Andrijin sin kap. Higin Pajkurić (11. 1. 1866. Rijeka – 17. 2. 1949. Varna), jedan od osnivača bugarske trgovačke mornarice, nautiku je završio u Rijeci. Ispit poručnika položio je 1885., kapetana 1888., potom do 1890. radi kao zapovjednik obiteljskoga barka Blandina P.[22] Godine 1889. učlanio se, poput oca, majke i brata, u Narodnu Čitaonicu Riečku. Nakon toga odlazi u Pensacolu, u Meksičkome zaljevu, a 1892. god. u Rotterdam, gdje prakticira na tamošnjim pomorskim agencijama.

Nakon toga postaje prvim zapovjednikom parobroda Boris, prvog društvenog broda Blgarskog trgovskog parahodnog druževstva sa sjedištem u Varni. Naime, pomoću poznanstava u Odesi i engleskim pomorskim krugovima bio je preporučen upravi društva. Premda je tada imao tek dvadeset i osam godina, za sobom je imao dugo godina plovidbe i zapovijedi na jedrenjacima, prakse na pomorskim agencijama u Pensacoli i u Rotterdamu. Kao zapovjednik parobroda Boris postavljen je u mjesecu travnju 1894. godine i tada dovodi brod iz Velike Britanije u Bugarsku. Brod je bio sagrađen u engleskom brodogradilištu Wigham & Richardson Fo. Ltd. u Newcastleu. Na toj dužnosti Pajkurić je bio angažiran do 18. listopada 1897. godine. 

Od 1897. do 1903. zapovjednik je na rumunjskim parobrodima. U razdoblju od 18. svibnja 1903. do 12. listopada 1908. bio je direktorom Blgarskog trgovskog parahodnog druževstva. U Varni je potom utemeljio pomorsku agenciju koju vodi – uz prekid za Prvog svjetskog rata kada emigrira u Rusiju – do 1945. godine. Bio je počasni nizozemski konzul u Varni. Kada je 1912. osiguravajuće društvo Rossia, jedno od najvećih na svijetu, utemeljilo u Sofiji generalnu agenciju za Kraljevinu Bugarsku, vodstvo agenture povjereno je “našem primorcu i vrlom Hrvatu gosp. Higinu Pajkuriću.”[23] Higinov sin Ćiril Pajkurić bio je službenik Jadranske pomorske agencije u Rijeci.

 

                EDUARD PAJKURIĆ

Mlađi sin Andrije Bobelina Eduard Pajkurić (1868.-1946.) također je bio pomorski kapetan, posjednik i brodovlasnik. Opredijelivši se za pomorsku karijeru polaže ispit za poručnika (1887.) i kapetana duge plovidbe (1890.), te neko vrijeme plovi na trgovačkim brodovima diljem svijeta. Bio je zapovjednik obiteljskoga barka Blandina P. (1892.) i suvlasnik (dioničar) parobroda Rečina. Godine 1903. oženio se Milenom Polić Matinom, čiji je otac bio ugledni hrvatski brodovlasnik i jedan od utemeljitelja Ungaro-Croate.[24] Početkom stoljeća Pajkurić je vrlo aktivan član Narodne Čitaonice Riečke, obnašajući čast člana upravnog odbora i blagajnika spomenutoga društva. Uoči Prvog svjetskog rata bio je vlasnik Brodarskog poduzeća Eduard Pajkurić i dr. (Prije Alojz Šodić i dr.), u kojem su sudjelovali Kostrenjani. Društvo je imalo jedan parobrod duge plovidbe.[25]

Godine 1912. Pajkurić je imenovan počasnim vicekonzulom Rusije kod carskog konzulata u Rijeci.[26] Naime, “Službeni list ruske vlade objelodanio je carsku naredbu ministarstva vanjskih poslova u Petrogradu, s nadnevkom 19. svibnja 1912., kojom se kapetan Eduard Pajkurić imenuje počasnim vicekonsulom Rusije kod carskog ruskog konsulata u Rieci.”[27] Krajem kolovoza 1912. doplovila je u Rijeku iz Krete ruska ratna topovnjača Donec pod zapovjedništvom fregatnoga kapetana Galda. Imala je nosivost 1200 tona, 9 časnika i 118 mornara. “Kad je došla, pozdravila je grad sa 19 hitaca, koji su sa tvrđice pomorske akademije bili odvraćeni. Na topovnjaču su ušli ruski vicekonzul na Rieci gosp. kap. Eduard Pajkurić i lučki kapetan gosp. Modesto Sablić. Kašnje je došao na brod ruski generalni konsul na Rieci Aleksandar Salviati. Danas će zapovjednik obaviti propisane posjete. Topovnjača će ostati ovdje dva dana.”[28]

U travnju 1924. preselio se trajno na Sušak (Šetalište Prestolonasljednika Petra), gdje preuzima funkciju direktora Prekomorske plovidbe. Između dvaju ratova, u razdoblju od 1930. do 1936., bio je potkonzul Argentine na Sušaku. U to vrijeme stanovit broj ljudi iz Sušaka i Hrvatskoga primorja emigirao je u Argentinu, u potrazi za boljim uvjetima života.


Martinšćica 1885. godine na uljenoj slici riječkog brodovlasnika i slikara amatera Antonia Francesca Luppisa


                BILJEŠKE

[1] Spomenuti jedrenjak, sagrađen u Rijeci 1848. godine, imao je zapremninu 451 brt. Posada se sastojala od dvanaest članova, s naoružanjem od dva mala topa. Prodan je Talijanima u Trst 12. kolovoza 1874. godine.

[2] Annuario marittimo del Lloyd austriaco, Trieste 1853.

[3] Ignac Pajkurić Martinov (1821.-1877.). pomorski kapetan i brodovlasnik.

[4] Bio je izgrađen u brodogradilištu „kod Peškarije“. Isprva je ubilježen s 524 tone, a nakon novog mjerenja imao je tek 430 tona. Mate Pajkurić kupio ga je 5. lipnja 1872. od brodovlasnika Filipa Vidića iz Cresa. Već krajem te iste godine Pajkurić prodaje brod Antonu Manasteriottiju. J. Suzanić, Kostrena pod jedrima, Kostrena 1995, str. 34.

[5] R.F. Barbalić, Brik ´Mimi P.´, Pomorstvo 7/1957.

[6] J. Suzanić, nav. dj., str. 60.

[7] Isto, str.65.

[8] Isto, str.66.

[9] I nostri onorevoli. Fotobiographie 1878.-1880. Rukopis danas pohranjen u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci.

[10] Naša sloga, god. XXXII, br. 1, 1. I. 1901. Mate Pajkurić (nekrolog)

[11] „Po prvom mjerenju imao je 508 tona, idućega desetljeća novo je mjerenje iznosilo 404 tone. Dimenzije su mu bile 36,15 x 8,44 x 5,65 metara. Bio je naoružan dvama topićima za obranu, imao je dvanaest članova posade. S dvanaest je udjela pripadao Andriji Pajkuriću, a sa po šest udjela Jurju Pajkuriću i Martinu Stipanoviću. Tijekom godina ti su se udjeli mijenjali prema okolnostima: brat ustupa dio bratu ili komu drugomu izvan mjesta. Zapovjednici broda bili su uglavnom domaći ljudi, ujedno i suvlasnici: Martin Stipanović, Stjepan Dujmić, Paškval Medanić, Andre Pajkurić. Budući da se na Ponsalu u Rijeci gradio za iste vlasnike veći brod, koji će dobiti isto ime, ovaj je 1873. prodan novim vlasnicima iz Rijeke i Istre. Preimenovan je u Vesna, izgorio je oko 1887. u požaru kod Periforadoa na otoku Cipru.“ J. Suzanić, nav. dj., str. 30.

[12] Izgrađen u Rijeci u brodogradilištual Fortino” 1863. godine. Plovio je s deset mornara i bio naoružan dvama topićima. Vlasnici su mu bili Andre Pajkurić (10), Vinka Medanić (8), i udovica Jelena Jakovčić (6). Isto, str. 35-36.

[13] J. Suzanić, Kostrena pod jedrima, Kostrena 1995, str. 26.

[14] Isto, str. 33.

[15] Isto, str. 42.

[16] Isto, str. 24.

[17] Isto, str. 30.

[18] Isto.

[19] Isto, str. 31.

[20] Isto.

[21] Hrvatski biografski leksikon, sv. 3, Zagreb, 1993., str. 687-8.

[22] Taj jedrenjak, sagrađen 1873. na riječkom Ponsalu, zapremao je 791 tonu.

[23] “Osjeguravajuće društvo ´Rossia´ jedno od najvećih u svietu, utemeljilo je u Sofiji generalnu Agenciju za kraljevinu Bugarsku i vodstvo isto predalo našem primorcu i vrlom hrvatu Higinu Pajkuriću”. Riečki novi list, 18. 7. 1912. R.F. Barbalić, Udio naših pomoraca u stvaranju bugarske trgovačke mornarice, Pomorski zbornik, knj. 5, Zadar, 1975., str. 616.

[24] Mate Polić (u. 1917.), posjednik i brodovlasnik rodom iz Hreljina. Jedan od utemeljitelja Ungaro-Croate (Ugarsko hrvatskog parobrodarskog društva).

[25] Kapetan Ivan Alojz Šodić Jakovov (1850.-1910.) bio je u uskim poslovnim vezama s obitelji Pajkurić. Počeo je rano ploviti sa ocem na barku “Industre”. Ispit kapetana položio 1871. i od tada do 1893. god. plovi kao zapovjednik barka “Industre”, brik-škunera “Nada”, te barkova “Aquila” i “Capricorno”. Neko vrijeme bio je zapovjednik bugarskoga parobroda “Blgarija”. Nakon povratka iz Bugarske nabavlja parobrod “Kostrena” koji je dugo administrirao. Dugo godina bio je predsjednik Kluba pomorskih kapetana u Rijeci. Barbalić, nav. dj., str. 617.

[26] Riečki novi list, br. 211, 5. IX. 1911. Imenovanje.

[27] Isto, br. 143, 16. VI. 1912. Imenovan ruskim vicekonzulom.

[28] Riečki novi list, br. 199, 21. VIII. 1912. Ruska topovnjača pred Riekom.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana