SUŠAČKA REVIJA broj 61

 


brodovi

PAROBROD TOSCANA

Slavko Suzić

Svaki brod kao i svaki čovjek ima svoju priču. neke, one najzanimljivije, čitaju se u jednom dahu. Možda je ovo jedna od njih. Ovo je priča o brodu i ljudima koji su željeli ostati ondje od kuda su otišli.

Porinuće broda značajan je događaj za brodogradilište i za samo mjesto gdje je brod porinut. Okupi se mnoštvo ljudi koji razdragano kliču i mašu bijelim rupcima, drže se govori, svira bleh muzika, svi žele brodu, posadi i putnicima dugu i sretnu plovidbu .

Za porinuća broda SAARBUCKEN 1923. godine u njemačkom brodogradilištu Weser A.G. Bremen, ljudi nisu bili zainteresirani. Nisu to smatrali nekim događajem kojem bi trebalo posvetiti pažnju. Brod nije bio veliki. Nije se mogao usporediti s ogromnim kruzerima koji su se prije spuštali s navoza tog brodogradilišta. Svaki novi kruzer bio je veći i ljepši , a na njima su lepršale zastave važnih država. Brod SAARBUCKEN nije dosegao ni 10 000 tt, ni brzinu veću od 12,5 čvorova. Pokretala su ga dva parna kotla snage od 4400 KS. Kada je zaplovio, ustanovilo se da nije dovoljno stabilan, pa su mu ugradili dvostruko dno da bi mu popravili stabilnost.


Nakon Drugog svjetskog rata Rijeka, a posebice Pula postali su sablasno prazni gradovi. U Puli je živjelo trideset tisuća stanovnika, a polovicom 1947. ostalo ih je tek tri tisuće. Strah, OZNA i teror učinili su svoje.

Nije plijenio pažnju ni vanjskim izgledom. Bio je to najobičniji parobrod s pogonom na ugljen i s jednim visokim dimnjakom, koji ga je činio još nezgrapnijim. Brod je bio dugačak 146.2 m, širok 17,6 m i s gazom od 8,6m. Projektiran je za 198 putnika, eventualno se u njega moglo smjestiti još 142 putnika, ali u vrlo lošim uvjetima. Na brodu je bilo 176 članova posade. Tom ni po čemu posebnom brodu sudbina je ipak dodijelila značajnu ulogu u burnoj povijesti naših krajeva.

Nakon 12 godina plovidbe po hladnim morima sjeverne Evrope, 12. kolovoza 1935. godine odlazi na topli Mediteran. Otkupila ga je talijanska vlada kako bi prevozio, talijansku vojsku i ratni materijal za Afriku gdje je Italija vodila rat s Libijom.

Baza mu je bila luka Napoli. Promijenili su mu ime u TOSCANA, prema talijanskom običaju da se brodovima te namjene daju imena talijanskih regija. Vlasnik broda bila je Società di Navigazione Italija di Genova, a plovio je uglavnom kroz Sueski kanal. Prevezao je ukupno 570 tisuća vojnika, 100 tisuća civila, 29 tisuća prijevoznih sredstava, 67 tisuća konja i više od milijun tona ostalog tereta. U svakoj plovidbi bio je ispunjen (1990 ljudi), a kada su se smanjile vojne potrebe, stavljen je na čekanje do novog zadatka.

Uskoro započinje građanski rat u Španjolskoj i TOSCANA počinje prevoziti talijansku vojnu pomoć. Brod 1937.godine kupuje Lloyd Triestino. Prevezao je u tu svrhu 80 tisuća ljudi i 4 tisuće prijevoznih sredstava, a u studenom 1938. godine ponovo počinje ploviti u Libiju za organizaciju Flotta Lauro, prevozeći tamo 20 tisuća kolonijalista (1.720 obitelji). Nakon što se u svibnju 1939. godine vraća u Španjolsku da bi u Italiju vratio 1900 vojnika, TOSCANA odlazi na zasluženo mirovanje jer je brod bio u dosta lošem stanju.

Italija i Njemačka ubrzo započinju Drugi svjetski rat koji je TOSKANU zatekao vezanog na grčkom otočju Dodecaneso, od kuda ga 1941. godine odvoze u grčko brodogradilište Lero. Na brodu započinje prvi veliki remont jer mu je određena uloga pomoćnog broda, odnosno broda bolnice. Glavni remont broda dovršen je u brodogradilištu Trst, a zatim odlazi u Veneciju gdje se popunjava sa sanitetskom opremom i 700 kreveta.

TOSCANA je ponovo zaplovila 16.prosinca 1941., sada s bijelom odorom, zelenom trakom i velikim crvenim križem na sredini trupa. Sudbina mu je bila boriti se s morem u opasnim humanitarnim misijama u paklu rata na Mediteranu. U noći između 1.i 2. listopada 1942. brod je napadnut bombama iz dva engleska aviona. Jedan od aviona završio je u moru, a šest članova posade spasila je posada broda kojeg su napadali.

Krajem travnja 1943. TOSCANA plovi pokraj otoka Capo Bon u blizini Tunisa. Brod je cijeli dan nadlijetao američki avion i oko 18,00 sati uslijedio je napad u kome je oštećen. Sljedeći dan TOSCANA je isplovila iz Tunisa i čim je izašla na otvoreno more, opet je uslijedio žestoki napad američke avijacije, bez obzira na vidljive oznake kako se ne radi o ratnom nego o bolničkom brodu. U tom napadu ozlijeđen je veliki dio posade i medicinskog osoblja. U kolovozu 1943. pod jakim zračnim napadima zajedno s brodom bolnicom AQUILEA napušta luku Messina. Dana 8. rujna 1943. godine, kada je kapitulirala Italija, vještim manevrom uspjeli su pobjeći njemačkom torpednom čamcu koji ih je htio zaustaviti i zarobiti, te nakon dva dana pristaju u Palermo, a zatim se brod premješta na Maltu gdje podiže englesku zastavu kao brod međunarodnog Crvenog križa te u tu svrhu plovi Mediteranom. Pod imenom REGIA MARINA prevozio je 1944. g. savezničke trupe.

Po završetku rata vratio se u Napulj 4.travnja 1944. i ponovo prelazi pod talijansku zastavu te služi za prijevoz u hitnim slučajevima na liniji Napoli - Cagliari - Palermo, a koncem listopada 1945. vratio se u tršćanski Lloyd.

U svibnju 1945. rat u Italiji je uglavnom gotov. Zaoštrava se situacija s Jugoslavijom koja je uvela komunistički režim, a Jugoslavenska armija oslobodila je široko područje Trsta , Venecije i Julijske krajine od njemačkih okupatora i talijanskih fašista. Talijanski je stav bio da je Jugoslavija okupirala ta područja zajedno s Dalmacijom, Zadrom, Rijekom Istrom i Pulom.


Netko je otišao samo s dva kofera, netko je nosio svu svoju pokretnu imovinu. Tko zna gdje je završila ova djevojčica? Možda u Italiji, možda u Australiji, Južnoj ili Sjevernoj Americi. Politika se i tada kao i puno puta prije, ali i pedesetak godina kasnije, grubo poigrala s ljudima s naših prostora.

Od prosinca 1946. do travnja 1947. stanovnici Pule masovno optiraju, napuštajući svoj kuće, sklanjaju se u Italiju i zapadne države. Talijanska vlada, iako je svojom politikom jednim dijelom utjecala na egzodus, nije bila spremna prihvatiti i zbrinuti toliki broj optanata. Italija je, naime, imala mnogo unutarnjih političkih i privrednih problema. Ipak, pod pritiskom talijanskih izbjegličkih organizacija, još dobro organiziranih od prvog egzodusa Talijana koji se dogodio poslije kapitulacije, talijanska vlada odlučuje pomoći u toj strašnoj situaciji. Uključuje brodove za prihvat optanata, i to parobrod TOSCANA i putnički brod MONTECUCCO koji su se baš vratili iz Tunisa i Libije s izbjeglicama i bivšim ratnim zarobljenicima još iz Talijansko - libijskog rata. Putnički brod je uskoro otišao na drugi zadatak, a ujutro 2.veljače 1947. TOSCANA prvi put napušta Molo Carboni, kako se zvao dio pulske luke, otplovila je s prvom grupom optanata za Veneciju. I tako deset puta, uglavnom za luke Veneciju i Ankonu. Na svakom putovanju na brodu je bilo smješteno više od tisuću, čak do dvije tisuće putnika. Svatko od njih uzeo je onoliko stvari koliko je mogao ponijeti. Netko je otišao s dva kofera u rukama netko je nosio svu svoju pokretnu imovinu, namještaj, odjeću, posteljinu, a netko samo uspomene. Brod je u ovoj misiji prevezao 13.056 talijanskih izbjeglica.

Kad je nakon remonta 1948. TOSCANA krenula na dugačka putovanja za Australiju, Južnu i Sjevernu Ameriku te Kanadu prevozeći u prekomorske zemlje uglavnom talijanske emigrante, na brodu se našlo dosta ljudi koji su s istim brodom napustili svoja ognjišta u Puli. Nisu se naime, snašli u Italiji jer talijanska vlada nije ispunjavala sve obveze preuzete za zbrinjavanje izbjeglica, emigrantske organizacije su im pomagale koliko su mogle oko pronalaženja posla ili nekog pristojnog smještaja. Optanti su uglavnom su smještani u sabirne kampove, a u jednim rimskom kvartu izgrađeno je cijelo naselje gdje je smješteno sedamsto obitelji iz Dalmacije i Istre. Mnogi stariji ljudi tu su vrlo brzo umrli od tuge ili bolesti.

Talijani koji su prije rata došli živjeti u Pulu te su još negdje imali svoju rodbinu, čak i imanja, vrlo su brzo otišli. Snalažljivi i vrijedni počeli su raditi, ali posla ipak nije bilo za sve, pa su se mnogi odlučili za odlazak u neku od prekomorskih zemalja. Mnogima je sudbina za odlazak dodijelila opet brod TOSCANU. Najviše ljudi ukrcalo se u luci Trst, gdje se danas nalazi spomenik esulima. Postojala je želja da simbol talijanskog egzodusa postane brod TOSCANA, ali se ipak od toga odustalo jer je s TOSKANOM izbjegao samo jedan dio ljudi.

Brod TOSCANA postao je, međutim, nositeljem izbjegličke plakete koju su mu dodijelili optanti na posljednjem putovanju iz Pule za Italiju. Ipak je taj brod bio i ostao posljednja veza sa napuštenim gradom. U Puli je živjelo 30.000 stanovnika, a polovicom 1947. godine ostalo je tek oko tri tisuće ljudi. Slično je bilo i u Rijeci koja je nakon trećeg, i najvećeg vala egzodusa 1948. i 1949. godine izgledala strašno prazno. Stvarne razloge tako velikog broja ljudi ne možemo prikazati u ovoj priči, ali možemo u kratkom opisu prikazati situaciju poslije oslobođenja.


2. veljače 1947. Toscana napušta pulsku luku s prvom grupom optanata. Na svakom putovanju za Veneciju i Anconu na brodu je bilo od tisuću do čak dvije tisuće putnika.

Pula i njegovi industrijski pogoni pretrpjeli su teška oštećenja savezničkog bombardiranja. U dva mjeseca narodne vlasti OZNA je pohvatala i likvidirala mnoge preostale fašiste i sve za koje se sumnjalo da imaju bilo kakve veze s njima, pa je stradalo i mnogo nevinih ljudi. U stanovnike Pule uvukao se veliki strah. U gradu vladaju bolesti, glad, šverc, pljačke, što se nije bitno promijenilo ni kada je nakon dva mjeseca Pula došla pod američki protektorat. Stanovništvo se počelo nacionalno dijeliti. Hrvati su željeli da grad pripadne Jugoslaviji, a talijanski građani Italiji. Organiziralo se demonstracije, ljudi su se počeli mrziti, fizički sukobljavati. Zbilo se i nekoliko krvavih događaja, poginulo je dosta ljudi, američka uprava ništa nije učinila da bi se situacija popravila. I onda odlučuje politika – na Mirovnoj konferenciji Pula pripada Jugoslaviji, sva talijanska imovina oduzima se i pripada Jugoslaviji, a talijanska država nadoknađuje štetu do dogovorene vrijednosti onima koji odluče napustiti Jugoslaviju. U gradu očaj, panika, ljudi se boje terora, osvete, boje se povratka OZNE i dolaska Rusa i novih likvidacija.

Egzodus je počeo i više ga ništa nije moglo zaustaviti, Jugoslavenska komunistička vlast nije pokušala zaustaviti odlazak tih ljudi i pogotovo onih koji će mladoj državi najviše nedostajati. Otišli su zanatlije, brodograditelji, mehaničari, hotelijeri, bankari, administrativni radnici, apotekari, trgovci, profesori, doktori, umjetnici, glumci, inženjeri itd., ljudi koji su znali više od jednog jezika, koji su imali određenu kulturu i stečenu imovinu. Na prvom plenumu KP Jugoslavije kasnije priznalo se grešku, ali šteta je već bila napravljena.

To je već, međutim, neka druga priča. ovo je ipak priča o TOSCANI. Stari parobrod ostaje u funkciji do kraja 1961.godine.Preživio je cijelu epohu strašnih događaja popraćenu smrću i patnjama i bola. Ugasio je svoje strojeve u tršćanskoj luci. Izrezan je u staro željezo godinu dana kasnije, nakon trideset i devet godina intenzivnog plovljenja.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana