Upravo su pri kraju istraživanja za veliki projekt Muzeja grada Rijeke o emigraciji iz Srednje Europe u Ameriku u vrijeme drugog velikog vala (1880.-1914.). Istraživanja su nam donijela i podosta neočekivanih činjenica i spoznaja. Više o društvenim i gospodarskim okolnostima u Habsburškoj monarhiji, o zakonskoj osnovi emigracije, o nekim bitnim pojedinostima organizacije velikog egzodusa i o emigrantskim lukama negoli o sudbinama emigranata i njihovu životu u novom svijetu, kao i o ostalim temama koje su već odavna podosta temeljito istražene s raznih gledišta.
Polazište je projekta, koji Muzej grada Rijeke pokreće sa sviješću o važnosti Rijeke u kontekstu emigracije, kako su Rijeka i Trst jedine "domaće" iseljeničke luke i stoga vrlo važne za široke prostore Monarhije.
| 
Od kraja 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata iz Austro-Ugarske u Ameriku emigriralo je oko 2 i pol milijuna ljudi. Više od četvrtine useljenika u Sjevernu Ameriku dolazi iz Carevine. Približan broj iseljenika imala je još jedino Italija.
|
Prije svega bilo nam je važno steći uvid u situaciju na cjelokupnom srednjoeropskom prostoru. Najprije utvrditi društvene okolnosti, organizaciju putovanja i pravce kretanja k "obećanoj zemlji", više negoli istražiti razloge putovanja (koji su uglavnom uvijek isti – siromaštvo), te odredišta i sudbinu emigranata u Americi.
Najviše nas je iznenadilo ono što smo shvatili odmah na samom početku istraživanja. Naime, od kraja devetnaestoga stoljeća do Prvoga svjetskog rata iz tada jedinstvene Austro-Ugarske Monarhije, mnogo više iseljenika napušta svoju domovinu iz stranih luka nego Trsta i Rijeke.
Od oko dva i pol milijuna iseljenika koji su u razdoblju između kraja devetnaestoga stoljeća i Prvoga svjetskog rata napustili Austro-Ugarsku najmanje ih je isplovilo iz Trsta i Rijeke, a najveća većina iz sjevernonjemačkih luka.
Iz Bremerhavena čak oko milijun i pol, a iz Hamburga oko pola milijuna "habsburških" iseljenika!
Usporedba s najvećim europskim iseljeničkim lukama, poput Liverpoola, Bremerhavena i Hamburga koji u dugom razdoblju od prve polovice devetnaestoga stoljeća do Prvog svjetskog rata bilježe gotovo nevjerojatne milijunske nizove prekooceanskih emigranata (prvi više od 8 milijuna, drugi 7,5 milijuna a treći 5,5 milijuna), svakako je korisna, no Rijeka i Trst su organizirane emigrantske luke ipak bile samo jedno desetljeće.
| 
Svaki četvrti Hrvat postao je krajem 19. i početkom 20. stoljeća emigrant. Kastavci, zanimljivo je, kao austrijski podanici nisu u Ameriku mogli iz Rijeke koja je tada bila mađarska luka.
|
A iseljavanje iz Habsburške carevine važno je u općim razmjerima jer u to doba više od četvrtine svih useljenika u Sjevernu Ameriku dolazi iz te države. Jedino je još Italija imala približan broj iseljenika.
Ako bismo pratili puteve iseljenika od rodnoga kraja do ishodišne luke, podosta bismo se iznenadili. Gotovo je nevjerojatno kojim su se emigranti sve putovima upućivali do svojih prekomorskih odredišta.
Već se krajem devetnaestoga stoljeća među europskim brodarima i njihovim agentima razvila prava bitka za unosan posao izvoza emigranata, koji zapravo postaju vrlo pogodna izvozna roba. Kad su engleske, njemačke i francuske pomorske kompanije iscrpile svoje domaće tržište, koje je počelo jenjavati zato jer se u tim zemljama već počelo bolje živjeti, pa je emigranata bivalo sve manje, početkom osamdesetih godina 19. stoljeća započele su uzajamnu borbu za tržište srednje i južne Europe. Austro-Ugarska i Italija, obje bitno nerazvijenije i siromašnije od zapadnih zemalja, vrvjele su siromašnim seoskim življem, naročito mladićima koji su svoj jedini spas i, možda, ostvarenje svoga životnoga sna, vidjeli u odlasku u Ameriku.
Da je bila riječ o unosnu poslu, podsjeća nas masovnost emigracije i činjenica da su poneki krajevi gotovo opustjeli, da je ponegdje čak trećina ili četvrtina življa napustila rodni kraj i da su brojna sela ostala bez mladeži.
Hrvatska kao unosno tržište za pomorske kompanije i njihove agente
Čak je i nevelika, siromašna Hrvatska u toj milijunskoj strci preko Atlantika bila zanimljivo tržište. Otprilike je svaki četvrti Hrvat postao emigrant; oko pola milijuna iseljenika napustilo je Hrvatsku. Po nekima i znatno više, a po drugima pak znatno manje - uglavnom ovisno o tome uzima li se u obzir teritorij današnje Hrvatske ili samo ondašnje Kraljevine Hrvatske i Slavonije.
| 
Zagrebački agenti Mašek i drug u Rijeci imaju poslovnicu na Kantridi, na austrijskoj, a ne na mađarskoj strani, a putovanje nude iz Le Hâvrea, a ne iz - Rijeke.
|
Gotovo je nevjerojatno kakva se borba vodi za pridobivanje iseljenika. Mosller iz Bremena jedna je od najboljih i najbolje organiziranih agencija, koja je krajem devetnaestog stoljeća imala čak tisuću agenata i suradnika raspoređenih diljem sjeverne, srednje i istočne Europe. Njegove su poslovnice (kasnije to postaju agenture Sjeveronjemačkog Lloyda - Nortdeutsche Lloyd) i u Zagrebu i u Slavonskom Brodu (tadašnjem Brodu na Savi), a karta za Ameriku iz sjevernih luka mnogo je jeftinija od monopolističke cijene Cunardove riječke karte.
Zanimljivo je da Franjo (Frank) Zotti, najbogatiji njujorški Hrvat, bankar i pomorski agent, vlasnik hrvatsko-američkih novina, hrvatski iseljenički političar, rodom Kotoranin, ima europsku poslovnicu sa sjedištem u Baselu, a Hrvatima, primjerice, nudi prijevoz u Ameriku preko Liverpoola, Soutampthona, Sherbourga i Le Hâvrea!
Izuzetno su interesantni podaci o odlascima iz Zlobina (koje godinama istražuje Radovan Tadej, bivši Amerikanac, danas povratnik), nevelikog sela u blizini Rijeke.
U svega desetak ili nešto više godina pred Prvi svjetski rat odlazi iz tog sela 241 iseljenik, i to preko devet europskih luka - Cherbourga (71 iseljenik), Le Havrea (60), Southamptona (57), Liverpoola (33), Trsta (9), Napulja (5), Bremerhavena (4), Antwerpena (1), Hamburga (1).
Dakle, više od polovice ih odlazi preko vodećih francuskih luka, nešto manje od polovice iz engleskih, svega nekoliko postotaka preko ostalih pet europskih luka rasutih od sjevera do juga Europe, a ni jedan jedini iz Rijeke. Gotovo nevjerojatno!
I smjer putovanja Zlobinjara podsjeća na izuzetan uspjeh agencije Franje Zottija, koji Hrvate, doduše najčešće one sa sjevera, u New York odvodi preko spomenutih francuskih i engleskih luka.
Seljacima je, dakako, svejedno kojim će putovima otići. I tako su slabo pismeni i obrazovani, ne govore jezike i većina ih se nije micala dalje od rodnog sela, osim na služenje vojske.
Bilo je jedino važno platiti čim nižu cijenu, a agenti i tako nisu iznosili pojedinosti putovanja svojim zbunjenim klijentima, čija je obitelj s mukom jedva skupila novac za troškove.
Rijeka glavna emigrantska luka na Jadranu – iz koje ne putuju Primorci
Ipak iz riječke je luke u velikom organiziranom valu u svega desetak godina, od 1903. do 1914., otputovalo oko 300 000 ljudi, što ipak znači šestinu svih iseljenika iz Austro-Ugarske Monarhije.
| 
Legendarna Carpathia i prije i poslije spašavanja putnika s Titanica održavala je vezu Rijeka - New York. Iz Rijeke je od 1903. do 1914. preko oceana otputovalo oko 300 tisuća ljudi.
|
Donekle je iznenađujuća činjenica da se iz Rijeke putuje mnogo više nego iz Trsta, najveće habsburške luke, preko koje u istom razdoblju iseljava oko 75 000 ljudi. To se može lako objasniti okolnošću da njemačkom življu sa sjevera zemlje nisu mnogo udaljenije ni sjeverne, jeftinije luke, kao i većom razvijenošću njemačkih krajeva Monarhije iz koje uopće i nije iselilo mnogo stanovništva. Hrvate, bilo one iz unutrašnjosti, bilo one s jadranske obale, njihovi agenti, bez obzira na blizinu Trsta i Rijeke, upućuju do drugih luka.
Čak je i zagrebački iseljenički ured Mašek i drug svoje emigrante sa sjevera Hrvatske katkad vozio na jug do Trsta, a ne Rijeke, i tamo ih umjesto na brod ukrcavao u vlak koji ih je onda odvozio na sjever, u Hamburg, gdje su se konačno ukrcavali na brod!
Da su trgovački putovi organizatora iseljavanja bili nepredvidivi, pokazuju i drugi primjeri. Događalo se i da Cunard Line, kompanija čiji su brodovi iz Rijeke plovili za New York, umjesto ukrcaja na riječki brod čak tisuću prekobrojnih putnika vlakom odveze na ukrcaj u Antwerpen, da bi se izbjegli neredi u Rijeci jer bi drugi brod iseljenici trebali čekati još dva tjedna.
Preko Rijeke, koja je tada u sastavu zemalja mađarske krune svetoga Stjepana, kojoj pripadaju i Kraljevine Hrvatska i Slavonija, iselila je ipak petina iseljenika iz sjevernih krajeva Hrvatske, no vrlo malo Primoraca.
Također je preko Rijeke iselilo i podosta Ličana, koje često spominju riječke novine La Bilancia. Oni obično dolaze u grad u većim grupama, a nerijetko imaju teškoća s ukrcajem zbog neurednih ili lažnih isprava ili zbog zdravstvenih razloga. Doađalo se čak da su cijele grupe tih jadnih ljudi vraćali iz New Yorka jer nisu uspjeli proći tamošnju provjeru.
| 
Franjo Zotti, najbogatiji američki Hrvat početkom 20. stoljeća, organizira putovanja iz Le Hâvrea, Cherbourga,
Southamptona i Liverpoola.
|
Mađarska favorizira Rijeku, pa zato, s obzirom na pogodnosti koje očekuje od prijevoza emigranata, sklapa ekskluzivni ugovor s Cunard Lineom, najvećim britanskim parobrodarskim prijevoznikom. Dogovoreni aranžman između mađarske vlade i engleskog brodara riješio je uzajamne odnose tako da je zajedno s najvećim domaćim brodarom osnovana posebna tvrtka Cunard Adria.
Monopolistički status britansko-mađarske prevozničke tvrtke uključuje pravo prijevoza isključivo podanika mađarskog dijela Monarhije, a to znači uglavnom Slovaka i Mađara, te dijelom Hrvata i drugih.
Budući da Hrvatska ima djelomičnu neovisnost od Mađarske, iskoristila je mogućnost da ne favorizira mađarsku Rijeku nego da svoje emigrantsko tržište prepusti nadmetanju brojnih agenata i parobrodarskih društava.
Iako je na prvi pogled začuđujuće da Primorci iz okolice gotovo uopće nisu iseljavali preko Rijeke, vrlo se brzo može uvidjeti zašto je tome tako.
Kad se govori o iseljavanju ljudi iz Istre i Kvarnerskih otoka nadomak Rijeci, treba znati da ti krajevi pripadaju izravno austrijskom dijelu Monarhije i da riječki prevoznik nema koncesiju za iseljenike s austrijskom putovnicom, pa su ovi putovali iz domaćega Trsta, Genove ili sjevernoeuropskih luka.
Primjer pomalo groteskne situacije jest činjenica da Kastavci, stanovnici zapadnih riječkih predgrađa, koji su tada austrijski, a ne mađarski podanici, ne mogu iseljavati preko riječke luke. Oni kao austrijski podanci ne mogu u mađarsku luku nego moraju tražiti druga odredišta.
No ipak je dio kastavskih emigranata krajem 19. stoljeća emigrirao preko Rijeke. Od 1880-ih godina nadalje odlazili su Adrijinom riječkom trgovačkom linijom u Brazil, no kada početkom stoljeća Austrija i Mađarska omeđuju svaka svoj emigrantski prostor, kartu za Sjevernu Ameriku moraju kupovati na austrijskoj strani, u riječkom predgrađu izvan granica Mađarske – na Kantridi – kod agencije Mašek i drug koja svoje iseljenike uglavnom vodi u daleke francuske, belgijske i njemačke luke.
Iseljavanje Hrvata iz Primorja i riječkoga zaleđa
Hrvati su u neslavnoj iseljeničkoj utrci, koja se odvija od kraja devetnaestoga stoljeća do Prvog svjetskog rata, na trećem mjestu u Monarhiji, odmah iza Poljaka i Slovaka, ispred Židova, Nijemaca, Mađara i austrijskih Talijana. Po raspoloživim podacima i procjenama brojke variraju između najmanje 300.000 pa do 600.000 naših prekomorskih iseljenika.Prvi hrvatski iseljenici koji su u većim skupinama dolazili u Sjedinjene Američke Države uglavnom su oni s Jadrana, najviše s južne dalmatinske obale.
| 
Hrvati su u iseljeničkoj utrci do Prvog svjetskog rata na trećem mjestu u Monarhiji, odmah iza Poljaka i Slovaka. Kastavci u američkom kamenolomu, na fotografiji što je šalju svojima preko oceana.
|
Prvo je hrvatsko udruženje - Sjedinjeno slovinsko društvo od dobročinstva - osnovano u New Orleansu već 1874. po uzoru na stare dalmatinske bratovštine, no prvi su hrvatski iseljenici masovnije počeli dolaziti u Ameriku tek 1880-ih. Tako su, na primjer, Dubrovčani u St. Luisu u Luisiani, uz ušće Missisipija tih godina izgradili jedno od prvih hrvatskih naselja (Holjevac, 79). Bili su to pomorci, ribari i uzgajivači kamenica.
Iz okolice Rijeke, iz Hrvatskog primorja, prva su masovnija iseljavanja također započela 1880-ih. Već na samom početku dvadesetoga stoljeća pojedina su mjesta gotovo bila ispražnjena jer je u vrlo kratkom roku nekoliko tisuća siromašnih seljaka napustilo svoja sela i iselilo u Ameriku. Prirodoslovac i geograf iz nautičke škole u Bakru već 1891. piše da je 1884. otputovalo iz upravne općine hreljinske 956 muškaraca, koji uzeše putnice kod općinskog ureda, dočim je stotinu njih otišlo bez putnica, da ih naknadno dignu kod svojih konzulata.
Ukupna migracija toga siromašnoga i kršnog kraja, koja ne obuhvaća samo prekooceanske odlaske već i migraciju unutar Monarhije, od kraja devetnaestoga stoljeća do Prvog svjetskog rata dosiže gotovo 40 %, tako da je mjesni župnik s propovjedaonice preklinjao mještane da ne odlaze i ne ostave selo pustim.
Zanimljiv je opet primjer Zlobina, iz kojega je prema podacima (koje je iznio Radovan Tadej) o useljavanju na Ellis Islandu od 1898. do 1915. poimenično popisano 217 ljudi, mahom mlađih muškaraca koji su u selu ostavljali svoje obitelji, a najčešće su odlazili u Chicago, kao i u druga mjesta u Ilinoisu, te u Minesotu, Michigan ili Novi Mexico, kao i u Port Arthur, u Quebec i druge kanadske gradove.
Legende ili bar podosta kasna sjećanja i priče (Ivan Jardas) kažu da je s druge, zapadne strane Rijeke, u kastavskom kraju, između 1890. i 1914. većina muškaraca između 18 i 50 godina barem jednom otišla u Ameriku, te da su uglavnom radili u rudnicima, kamenolomima i kao drvosječe. Kući su se nerijetko vraćali s lijepom ušteđevinom i sagradili bi novu ili uredili staru kuću. No bilo je dakako i onih koji su stradali, koji su posve propali i zauvijek se izgubili.
| 
Amerika - obećana zemlja. Tako je bilo početkom 20. stoljeća, za mnoge je to i danas. Ovi su Krčani u Boduliju poslali prizor s nebeskih visina njujorškog nebodera.
emigracija
|
Ukoliko se razmatra šire područje riječkoga zaleđa, takozvana Modruško-riječka županija (koja ne obuhvaća grad Rijeku a širi se od Primorja dublje u unutrašnjost, do Like), može se ustvrditi da je na području slaboga rasta stanovnika (u razdoblju od 1880. do 1910. dosiže prosjek od 220.000) iselilo više od 60.000 ljudi, dakle gotovo 30% stanovništva, a od toga velik broj u prekomorske zemlje. U razdoblju od 1899. do 1912. u Ameriku je iz ove županije iselilo gotovo 50 000 emigranata, a to s obzirom na broj stanovnika ovoga kraja u odnosu na ostale županije u Hrvatskoj znači da je iseljavanje upravo odavde, iz inače vrlo rijetko naseljenog kraja - bilo najintenzivnije i da je ostavilo najteže posljedice.
Najmanje je od svih iselilo Riječana. Rijetka su sjećanja današnjih riječkih starosjedilaca o njihovim rođacima u Americi. Prije svega, Riječani su tada živjeli dobro i uglavnom nisu tražili spas u emigraciji.
Industrijskom, trgovačkom i lučkom Eldoradu nije trebao američki san. U gradu se dobro živjelo. I obični su radnici dobro zarađivali. Još uvijek se pripovijedaju priče o visokoj socijalnoj zaštiti i o najsuvremenijim urbanim standardima, kao i o visokim plaćama što su se dijelile u najuspješnijim riječkim tvornicama poput Torpeda, Tvornice papira i drugima. Uostalom, ni iz drugih obližnjih gradova ne odlaze brojni emigranti.
Iseljenici najčešće odlaze iz zabitih i siromašnih sela i od početka proživljavaju najteže muke stanovanja u pretrpanim barakama u luci, tiskanja u potpalubljima i konačnoga dolaska u Ameriku koja, bar za Primorce, najčešće nije obećana zemlja nego samo zemlja obećane zarade. Za koju će se godinu vratiti u rodni kraj, sagraditi kuću ili šternu, kupiti obližnju livadu, umejak ili njivu.